Uzor zajedništva - Presveto Trojstvo: jedinstvo u raznolikosti, jednog srca u Bogu

Uvod

Nema ljepšeg načina započeti razmišljanje o ovoj temi od riječi našega Utemeljitelja. Stadler, naime, u Pravilima odobrenim od Crkve 1906. u naslijeđe sestrama ostavlja sljedeće riječi:”Pazite, za što ste se u tom društvu sakupile i sabrale, naime za to, da u istoj kući složno živite, da ste jedne duše i jednog srca u Bogu... Živite dakle u jedinstvu i podpunoj slozi, te štujte jedna u drugoj Boga, kojega sveti hram postadoste.’’; (toč. 2., 3.,16.) Govoreći o  potrebi i važnosti skladnog zajedničkog redovničkog života i ljepoti duhovnog života, pred očima ima Presveto Trojstvo kao uzor. Odmah na početku možemo konstatirati da je od Utemeljitelja postavljeni ideal u krizi, zapravo nikada i nije ostvaren. Može se reći da je kriza konstantna, što nije nužno loše, dapače, to nam je trajan poticaj za rast u ljubavi. Na razini Crkve posvećeni se život, promatran introspektivno, danas prepoznaje kao život u dubokoj krizi, na što konkretno ukazuje opadanje broja zvanja, veća zastupljenost članova starije dobi, zatvaranje samostana itd. Ako promatramo povijest Crkve od početka, primjećujemo da nije bilo vremena u kojem se posvećeni život nije suočavao s krizama ove ili one vrste. Ukoliko imamo na umu etimologiju riječi kriza (lat. crisis,  grč. krísis: razlučiti, odlučiti), onda možemo primijetiti da je upravo kriza bitno unutarnje određenje posvećenog života. Redovništvo tako i na osobnoj i na zajedničarskoj razini pred sobom ima trajan izazov i zadatak razlučivanja i odlučivanja za život skriven s Kristom u Bogu, na kakav nas potiče sv. Pavao: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za onim što je na zemlji! Ta umrijeste, i život je vaš skriven s Kristom u Bogu.“ (Kol 3, 1-3) Pavao jasno napominje “Ako ste suuskrsli s Kristom…’’ Time zapravo kao da govori: “Ako uistinu vjerujete da ste suuskrsli s Kristom…”, “Vjerujete li da je Krist uskrsnuo, da ga je Bog uskrisio?” To ukazuje na činjenicu da je pitanje posvećenog života radikalno pitanje vjere. Automatski se postavlja pitanje ispravnosti našeg poimanja Boga koji se objavljuje. U kakvog mi to Boga vjerujemo kao pojedinci i kao zajednica? Živimo li ono što vjerujemo i u kojoj mjeri?

Bog trojstvene ljubavi

Stadler iz Biblije crpi nadahnuće za riječi: “Gospodin ih dakle posla, neka idu u to presveto ime naučavati i krstiti; Duh Sveti izasla ih, neka idu sviet razsvietljivati svjetlom vjere i razgrijavat mu ledeno srce ognjem  milosti njegove.” Biblija nam, dakle,  svjedoči da se Bog po Kristu objavljuje kao Trojstvo, kao zajedništvo Oca, Sina i  Duha Svetoga, a kao takva ona je objava Boga koji je ljubav, dok Katekizam Katoličke Crkve na jednostavan način sažima ovu istinu riječima: “Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svojega jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najnutarnjiju tajnu: da je sam vječna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga.”  Ovu jednost u Trojstvu kršćanstvo shvaća kao međusobni dijalog ljubavi osoba. Za takvo jedinstveno zajedništvo osoba, tj. međusobno prožimanje osoba unutar Trojstva teologija koristi pojam perihoreze. Perihoreza se može shvaćati kao darivanje i uzajamni odmor jedne božanske osobe u drugoj. Ovo zajedništvo i dinamika ljubavi triju božanskih osoba izriče se pojmom communio [= cum unire, sjediniti (se), združiti (se), povezati (se), biti jedno], koji podrazumijeva “proces u kojemu različite jedinke, tako što se međusobno dopunjuju u suzajedništvu života, upravo u svojoj različitosti postižu jedinstvo”. U govoru o ovoj vječnoj razmjeni ljubavi neizostavan je događaj križa, jer je upravo ljubav druge božanske osobe na križu pokazatelj da Bog jest ljubav, savršena ljubav. Kristov križ je tako unutartrojstveni događaj. Po njemu se otkriva egzistencija Boga koji je ljubav. Trojedini  Bog upravo po križu objavljuje da je on u sebi trajna izmjena ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga i po križu uvlači čovjeka u svoje zajedništvo. Križ je prvi simbol koji objedinjuje i izražava cjelinu kršćanske vjere pa je shodno tomu i trojstvena vjera u Boga srce krščanske vjere, ono odlučujuće i razlučujuće kršćansko.

Bratsko zajedništvo - ispovijest vjere

u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga

Već smo rekli da je pitanje posvećenog života radikalno pitanje vjere. Stoga možemo reći da je posvećeni život radikalan život vjere u Trojedinoga Boga. Kao takav bi se trebao očitovati na svim razinama redovništva: osobnom posvećenju po zavjetima, bratskom zajedništvu i apostolatu. “Bog u sebi nije osamljenik – samoživac nego trojstven, dinamika odnosa triju različitih Osoba u jedinstvu jedne božanske naravi. Ta je dinamika izvor naše plodnosti, naše ljubavi i naše osobnosti.” (N.N.) Tako ni pojedinac u zajednici ne bi smio biti samoživac, nego je pozvan živjeti tu dinamiku odnosa s drugima. Život pojedinaca u zajednici trebao bi biti život međusobnog darivanja osoba, po uzoru na dinamiku odnosa i ljubavi između osoba Presvetog Trojstva. To znači da bi zajedništvo osoba koje živi posvećeni život trebalo biti ono u kojem se živi i izvana prepoznaje unutartrojstveni život. “Posvećeni život je objava onog što Otac, po Sinu, u Duhu dovršava svojom ljubavlju, svojom dobrotom, svojom ljepotom.” Redovnička zajednica je, dakle, prorok unutartrojstvenog života. U prijevodu, trebala bi biti ona koja pred očima ima Presveto Trojstvo i stalno se ogleda u njemu te je pozvana to i svjedočiti. Prorok je čovjek zahvaćen Božjim duhom pa tako i zajednica Bogu posvećenih osoba treba biti ona koju Krist po Duhu Svetomu uvodi u božanski život trojstvene ljubavi, na čemu se temelji unutarnji život redovničke zajednice i njezin navještaj svijetu (ad extra). Zajednica je u prvom redu pozvana unutar same sebe (ad intra) svjedočiti ljubav koju nam je Krist na križu objavio: ljubav Oca, Sina i Duha Svetoga. Često smo u napasti redovničko poslanje shvaćati prvenstveno kao poslanje svijetu, svjedočanstvo svijetu, ali ono to nije, barem ne prvenstveno i samo to. “Osnovni način kako redovnici obavljaju to svoje proročko poslanje, i u odnosu prema Crkvi, i u odnosu prema svijetu jest communio. Istina, redovništvo vuče svoje korijene od individualnoga pustinjačkog života, no taj je oblik života ipak vrlo brzo ustupio mjesto zajedničkom životu kao mnogo prikladnijem za redovničko poslanje. Jer samo se u zajedničkom životu kenosis redovničkoga života mogla na proročko uvjerljiv način konkretizirati kao agape. A to je stoga što communio u ovom kontekstu ne označava prvotno zajednicu, nego ono što zajednicu iznutra opravdava i osmišljava, a to je - zajedništvo.” (Špiro Marasović).

 Upravo ta distinkcija zajednice i zajedništva naglašava ono bitno. Zajednica ima više prizvuk nečega statičnog, što jednostavno jest, dok zajedništvo odražava i izriče dinamiku, trajan odnos i događanje ljubavi između osoba u zajednici. Ta ljubav se na najbolji način očituje u samoodricanju pojedinaca u zajednici i darivanju drugome. Kao što je ljubav druge božanske Osobe na križu pokazatelj da Bog jest ljubav, savršena ljubav, tako je i samoodricanje pojedinaca pokazatelj ljubavi i zajedništva u zajednici. “Sadržaj je toga zajedništva sve ono što je dotične redovnike okupilo u zajednicu, tj. ono po čemu oni jesu to što jesu. To je dakle zajedništvo u sebedarju na temelju vlastite posvete Bogu”(Špiro Marasović), a vlastita posveta pojedinaca Bogu konkretizira se u življenju evanđeoskih savjeta. Često evanđeoske savjete tumačimo samo iz kristološke perspektive, čime stavljamo po strani njihovu bitnu dimenziju, a to je ona trinitaria, zato poslijekoncilski crkveni dokumenti neumorno naglašavaju upravo trinitarnu dimenziju evanđeoskih savjeta. “Odnos evanđeoskih savjeta prema Svetom i posvećujućem Trojstvu otkriva njihov dublji smisao. Oni su naime izraz ljubavi koju Sin donosi Ocu po Duhu Svetomu.” (VC 21) Bogu posvećeni redovnici i redovnice, koji žive evanđeoske savjete, su Božjom milošću sabrani u communio (cum unire) i u zajednici su pozvani svjedočiti ljubav koju im je pokazao Otac u Kristu po Duhu Svetomu - ljubav Presvetoga Trojstva. Jasno je, dakle, da bratski život u zajednici (communio) crpi snagu i smisao iz zajedništva Presvetog Trojstva (Communio) čijom milošću je i nastao. “Redovnička zajednica nalazi svoj arhetip i svoj ujedinjujući dinamizam u životu i jedinstvu Osoba Presvetoga Trojstva”. Zato dokument Bratski život u zajednici osobito naglašava “obvezu izgradnje bratstva, to jest da se postane braćom i sestrama u određenoj zajednici u koju su njeni članovi pozvani da žive skupa” (BŽ 11) Izgradnja bratstva trajni je dar i poziv redovnicima jer time svjedoče Božju ljubav i Božju snagu. “To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.” (2Kor 4,7) Samo ljubav Presvetoga Trojstva može u jedno sabrati mnoge koji nemaju ništa zajedničko osim želje za vlastitim posvećenjem i predanjem Bogu i ljudima u zajednici. Međutim, “nema istinskog jedinstva bez te uzajamne bezuvjetne ljubavi, koja zahtijeva raspoloživost za služenje ne štedeći snage, spremnost za prihvaćanje drugoga onakva kakav jest ne ’sudeći ga’ (usp. Mt 7,1-2), sposobnost opraštanja i ’sedamdeset puta sedam’ (Mt 18,22). Za posvećene osobe, koje je ta ljubav izlivena u srcima po Duhu Svetomu (usp. Rim 5,5) učinila ‘jednim srcem i jednom dušom’ (Dj 4,32), postaje unutarnjim zahtjevom staviti sve u zajednicu: materijalna dobra i duhovna iskustva, talente i nadahnuća, kao i apostolske ideale i karitativno služenje” (VC 42)

Zaključak

Sve nas ovo vraća na pitanja s početka. U kakvog mi to Boga vjerujemo kao pojedinci i kao zajednica? Živimo li ono što vjerujemo i u kojoj mjeri? Možda će ova pitanja ostati neodgovorena i na osobnoj i na zajedničarskoj razini, ali nam svakako ostaju kao opomena i izazov. Pozvani smo, zagledani u ljubav Presvetog Trojstva, svjedočiti najprije jedni drugima (ad intra), a zatim i svijetu tu ljepotu Božje trojstvene ljubavi koju se trudimo živjeti. “Redovnici nisu pozvani sami od sebe, niti oni sami smišljaju vlastito poslanje. Trojstveni Bog je onaj koji poziva i šalje posvećene osobe u svijet da oponašaju njegov primjer.” (usp. VC 72) “Prva zadaća posvećenoga života je učiniti vidljivim čudesne stvari koje Bog izvodi u krhkoj ljudskoj naravi pozvanih osoba.” (VC 20)  

Za kraj ćemo upotrijebiti riječi i poticaje našega Utemeljitelja: “Kako presv. Trojstvo sadržava u sebi sve, što Bogu dugujemo, ter u sebi ima razlog svemu, što mi sami sebi dugujemo: tako je ono puno poticala, koja nas nagone, da svojega bližnjega ljubimo. Pa sbilja, promotre li se tri božanske osobe, kako se odnose jedna prema drugoj...tu nema zavisti, niti se jedna osoba podiže nad drugu, nego su skroz i skroz od vieka u savršenoj slogi i miru. Jedna osoba ljubi drugu kao samu sebe, ter hoće, da ta medjusobna uzka sveza triju osoba, njihovo jedinstvo u naravi bude uzor našoj međusobnoj ljubavi i slogi…Može li nas šta moćnije potaknuti k ljubavi, nego li razlog što ga Gospodin navodi? Da nije objavljeno otajstvo presv. Trojstva, manje bi vrijedila medjusobna ljubav medju ljudmi. U tih triju osoba nema protivnih misli, različitih mnienja, nego što jedna hoće, to hoće i druga; što jednu veseli, veseli i drugu...Nije li upravo nedostojno, žalosno, kada se djeca istoga Otca, kada se braća istoga Gospodina, kada se hram, prijatelji istoga Duha svetoga smatraju  stranimi, protivnici, neprijatelji?” Neka nam ove riječi budu opomena za budući zajednički život i izazov da svojim zajedništvom svijetu naviještamo objavljeno nam otajstvo ljubavi Oca Sina i Duha Svetoga.

S. M. Mirjam Dedić