LIVNO, 04. i 05. ožujka 2017.

Ovog prohladnog i kišnog vikenda, u Livno, u „Kuću Djeteta Isusa“, u svoju malu pustinju kojom su započele ovo korizmeno vrijeme, povuklo se 25 djevojaka iz Splita, Solina, Mravinaca, Podstrane, Vrgorca i iz livanjskog kraja: Čuklića, Orguza, Ćosamlije i Tribića. Tema o kojoj smo ovog korizmenog vikenda razmišljali je produbljivanje djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti i grešnika ukoriti. Za ovo razmišljanje uzeli smo dva teksta Isus i Samarijanka (Iv 4,5 -30. 39- 42) i „Ja sam Kruh živi…“( Iv 6,51-52). 

Duhovnu obnovu su pripremile s. Petra Šakić, s. Kristina Španjić i s. Jelena Marević. Na početku susreta, nakon molitve i upoznavanja, razmišljali smo o evanđeoskom tekstu, tj. susretu Isusa i Samarijanke. Tema i cilj susreta i razmišljanja jest rušenje barijera.

Puni smo raznih strahova i predrasuda koje nas koče u susretu s Bogom i u susretu s ljudima. Onemogućavaju nam slobodan život djece Božje. Zarobljeni smo u svojim svjetovima, u svojim grijesima, u iskrivljenim okvirima kroz koje gledamo na svijet i ljude oko nas.

No, na sreću, Bog gleda drugačije, gleda i vidi drugim očima. Kod čitanja ovog evanđeoskog teksta, uvidjeli smo kako je potrebno razmišljati o tri odnosa: JA – DRUGI, JA – BOG, JA – JA. Odnosno, kako se potrebno zapitati:

KAKAV JE MOJ ODNOS (SUSRET) S DRUGIM LJUDIMA?

KAKAV JE MOJ ODNOS (SUSRET) S BOGOM?

KAKAV JE MOJ ODNOS (SUSRET) SA SAMOM SOBOM?

Vidjeli smo da nam ovaj evanđeoski tekst govori o načinu Božjeg pristupa čovjeku i apsolutnom prihvaćanju svakoga, jer Bog je Ljubav.

Četiri su naglaska u ovom tekstu:           

1. Isus prolazi kroz Samariju (zabranjeno područje), 

2. Isus razgovara sa ženom (zabranjen sugovornik), 

3. Tko je žena s kojom Isus razgovara (žena sumnjiva morala, izolirana od zajednice),

4. Poslanje (grešnica postaje evangelizator)

Nakon zajedničkog promišljanja uslijedio je osobni rad kroz koji je svaka od nas razmišljala o svom osobnom zdencu, svom životu, svojim stavovima, svojim problemima, svojim nutarnjim raspoloženjima … Preko slike zdenca, pokušale smo razmišljati čime je moj zdenac zagađen, čime grabim vodu, dospijeva li ta kanta do vode, čime čuvam svoj zdenac, čime je voda zamućena, od kojih sastojaka (građevinskog materijala) je izgrađen taj moj zdenac, kolika je razina žive vode u zdencu, gdje stojim ja?…

Bilo je ovo duboko i ozbiljno razmišljanje, koje smo kasnije podijelile jedna s drugom i primijetile kako smo gotovo sve negdje na pola zdenca, ali ipak u našem zdencu ima „žive vode“.

Nakon krunice Djeteta Isusa, zajedničkog podnevnog blagovanja i kratkog odmora, rad se nastavio u duhovno-kreativnoj radionici.

Radionica je predviđena da uz vrijeme zajedničkog rada, traje i 40 dana korizme. Na samom početku bilo je potrebno UPOZNATI SAMU SEBE! Za duhovni rast i razvoj bitno je vidjeti se „kao u ogledalu“, tj. onakvu kakva jesam. Što je na meni dobro, lijepo u meni, mojoj duši, duhu, ali isto tako ono što moram promijeniti, „izbrusiti“, otpustiti, izbaciti iz ponašanja.

Drugi dio radionice bio je kreativan, ali i ispunjen korizmenim odlukama za svaki tjedan. Djevojke su pisale u čemu se žele vježbati, što promijeniti, okrenuti tamnu stranu u svjetlo (iskrenost, velikodušnost, poniznost, blagost, prihvaćanje drugih, voljeti one koji mi nisu simpatični, …. Nakon toga djevojke su se podijelile u parove, razmijenile kartice i koverte, te nasumično stavile kartice u koverte, zatvorile, te vratile svom paru. Na ovaj način ni jedna ne zna koji joj je zadatak u kojoj koverti, te će svake nedjelje otvarat po jednu kovertu, čitati svoj zadatak i vježbat se u određenoj kreposti.

Poruka koju su ponijele s ove radionice djevojke je obradovala: svaki tjedan po jedna avantura u askezi koja oblikuje dušu u „remek-djelo Stvoriteljeve slike i prilike“.

U predvečerje smo imali klanjanje pred Presvetim i Večernju molitvu. Kroz klanjanje smo nastavili razmišljati o Isusovoj kušnji u pustinji, a vrhunac je bila zajednička molitva Večernje u kojoj smo uistinu osjetili sklad naših duša koje su Psalmima slavile Boga.

S obzirom da smo cijeli dan u razmišljanju o susretu s Isusom, koji izaziva promjenu, svjedočenje, ali i kušnje, dan smo završili filmom „Bog nije mrtav“.

Dan Gospodnji, smo započeli molitvom Jutarnje, a nakon doručka smo razmišljali o značenju Euharistije u našem životu. Isus je rekao: „Ja sam Kruh živi…“ (Iv 6,51-52). Razmišljajući o Euharistiji, govorili smo o ovom sakramentu kao prinosu, darovanosti i zajedništvu.

Ni kiša koja je padala, nije nas spriječila da na Gorici u franjevačkom samostanu, skupa sa župljanima u Euharistijskom slavlju slavimo Boga i zahvaljujemo Mu na ovim kratkim, ali lijepim trenutcima koje smo proveli u zajedništvu.

Nakon Euharistijskog slavlja, okupile smo se oko „obiteljskog“ stola uz radosno druženje i tjelesnu okrepu.

Na samom kraju djevojke su s nama podijelile svoja razmišljanja, iz kojih izdvajamo neka:

„Nakon ovog susreta, nadam se da će se vidjeti promjene u mom duhovnom životu…“  

„Ovaj susret je promijenio način na koji ću od sada slušati, odnosno razmišljati o Evanđelju...“

„....Bog mi je preko ovog susreta rekao da Ga se ne sramim i da Ga moram tražiti.“

„....Dobila sam hrabrost da se ne sramim vjerovati u Boga... sviđa mi se ideja da svaki tjedan rješavam po jednu manu…..“

„… Ovaj susret me potaknuo na razmišljanje o tome koliko je moja vjera jaka, te koliko se ja žrtvujem za svoju vjeru.“

„Ovaj susret je meni jednim dijelom promijenio život. ….Molitve su probudile u meni radost i vjeru. …. Vjerujem da ću biti bolja…“

Prije odlaska svojim kućama, zahvalile smo sestrama koje su brinule o nama: s. Sandri Midenjak, s. Neveni Cvitanović, s. Ines Marić i s. Leoni Leventić.

Na kraju zahvaljujemo Bogu za bogatstvo ovog susreta i molimo Ga neka pustinju našeg srca, natopi sobom, kao kiša koja nas je pratila i natapala zemlju, te započne novi život nahranjen „Kruhom Živim“ i napojen „vodom života“ i pomogne nam rušiti barijere predrasuda prema bližnjem, ali i nama samima!

s.  J. M.