Iz knjige proroka Miheja (Mih 5, 1-4a)

A ti, Betleheme, Efrato,

najmanji među kneževstvima Judinim,

iz tebe će mi izaći

   onaj koji će vladati Izraelom;

njegov je iskon od davnina,

   od vječnih vremena.

Zato će ih Jahve ostaviti

   dok ne rodi ona koja ima roditi.

Tada će se ostatak njegove braće vratiti

   djeci Izraelovoj.

On će se uspraviti,

   na pašu izvodit' svoje stado

silom Jahvinom,

   veličanstvom imena Boga svojega.

Oni će u miru živjeti,

   jer će on rasprostrijeti svoju vlast

   sve do krajeva zemaljskih.

On – on je mir!

Iz poslanice Oca Utemeljitelja „Pedesetgodišnjica dogme Bezgrješnog začeća BDM“

(Vrhbosna, br. 4 od 20. veljače 1904., str. 57.-64.)

Bl. dj. Marija, kao i svi ostali svetci i kao svaki čovjek, imala je osobitu svrhu od Boga. One prevelike milosti i ona njezina slava, čim na daleko nadmašuje sva ostala stvorenja i zajedno uzeta, nisu dane njoj radi nje, nego radi Isusa, a njoj je povjerena bila skrb za veliko djelo utjelovljenja Božjega. To joj je bio zadatak. Kao što je ona ovdje na zemlji bila osobna čuvarica, zemaljska zaštitnica i braniteljica svojega božanskoga Sina, koga je u svojem krilu nosila, k srcu privijala, mliekom dojila, tako sada njezino štovanje, one hvale, što joj se na slavu prinose i što će joj se na slavu prinositi do konca svieta, sve to ima osobitu tu svrhu, da se očuva i obrani vjera u njezina božanskoga Sina, u njegovo božanstvo i čovječanstvo. (…) Da nas bl. dj. Marija o tom osvjedoči, da je njezin Sin Bog, morala je ona kao mati biti nekakova vanredna žena; jer mati bez osobite časti, bez osobitih prednosti, bez vanrednih milosti i darova, ne bi bila mati, koja bi odgovarala božanskomu Sinu, niti bi nas mogla osvjedočiti o pravom utjelovljenju Sina Božjega. Običnom majkom, koja ne bi imala ništa osobito, ništa uzvišeno, ne bi nam bila mogla dosta dostojno i živahno usaditi u dušu spomen na svojega božanskoga Sina. Da nas uzmogne opomenuti i nam posvjedočiti, da je Bog postao čovjekom i da je njezin Sin bio, u tu svrhu bilo je od potrebe, da ona i na nebu i na zemlji zauzme posve uzvišeno mjesto; bilo je od potrebe, da ona već svojom osobom izazove počitanje, da pobudi takovu vjeru u svojega Sina. Što ona veću pozornost na se svraća svojim sjajem, koji ju okružuje, to razumljivije i jasnije govori o božanstvu svojega Sina. Bi li ona imala toliku čast, tolike prednosti, da nije Majka Božja? Nam valja pri tom zavapiti: Kako će velik biti Sin, kad tako veliku ima majku!

Razmišljanje:

U malom Judejskom gradu Nazaretu, u ono vrijeme, življaše bračni par. Žena se zvala Ana, a muž Joakim. Oboje bijahu pravedni pred Bogom, čvrsti u vjeri, bogobojazni, poštujući propise Zakona živjeli su kao primjeri vjere u narodu. Bili su sretni i na svemu zahvalni, ali jedna im želja dugo vremena ostade neispunjena – imati dijete. I Bog im je u vrijeme kada bijaše po njegovu planu darovao i taj dar u liku malene djevojčice koja je odmah osvojila njihova srca, baš kao što osvaja i danas naša, kao što svojim primjerom vjere i predanja Božjoj volji dotiče i osvaja srca mnogih ljudi diljem svijeta za Boga kojega je upravo zbog svoje bezgrešnosti i odanosti imala čast donijeti na svijet. Da, riječ je o Blaženoj Djevici Mariji, o Majci Božjoj i  Majci našoj čiji rođendan danas slavimo.

U početku bijaše to skromna, malena djevojčica, zaigrana i vesela, poslušna roditeljima, u svemu poučljiva, presretna ako bi kome mogla pomoći ponijeti krčag vode ili malu torbu namirnica s tržnice. Bila je dijete puno želja i snova, no i dijete koje je od svojih početaka sve što joj bijaše u srcu povjeravalo Bogu na volju da joj ostvari. Poučena od roditelja u vjeri, molitva joj bijaše svakodnevni prijatelj od časa kada bi ujutro otvorila svoje oči, do mraka kada bi lijegala na svoj ležaj, a i u snu ne bijaše joj strano osluškivati odjeke Božjeg glasa u srcu. Živeći tako od samog djetinjstva privlačila je poglede mnogih koji su je promatrali razmišljajući što li će s njom biti, osjećajući da je stvorena za posebna djela.

 I uistinu, bijaše predodređena za majku Spasitelja ljudskog roda. O kolike li milosti! O kolike li radosti! O kolike li zadaće! Ali ona se ne boji jer je cijeli svoj život naučila živjeti ruku u ruku s Bogom. Njemu se povjerila, Njemu je odlučila prepustiti plan svog života, Njegov je plan prihvatila, ostvarila i živjela od prvog do posljednjeg daha svog života, svjesna da on iziskuje i žrtvu i trpljenje, ali sigurna da sve što od Boga dolazi jest prava nit vodilja prema nebu. Od prvog dana Bog bijaše s njome i znala je da će do posljednjeg dana s njome ostati te se nije bojala s Njime koracati pa i putovima koji u ljudskim očima nisu mogući.

I uspjela je ostvariti Božje djelo spasenja ljudskog roda prihvativši dati svijetu Spasitelja. „Kako li će to biti…“ ali „neka mi bude po tvojoj riječi“. I sve od hladne betlehemske štalice pa do križa na vrh Kalvarije bdjela je nad Njim, brinula o Njem, pratila Ga, hrabrila, a nadasve ljubila. Samo srce koje ljubi može se do zdanje kapi krvi koja njime teče posvetiti i dato onome koga ljubi. Neka nam stoga Blažena Djevica Marija joj jače zasvijetli pred našim očima i u našim srcima te i mi žarče prionemo uz svoga Spasitelja poslušni Njegovoj Riječi, koračajući pjeskovitim putevima života kao i onim strmim, kamenitim i trnovitim uzdižući pogled ka Njegovom križu i ljubeći iz dana u dan sve više i više do žrtve samih sebe jer to je put u nebo. Svojim životom Marija nam ga je svima osvijetlila i dokazala nam da je moguće njime ići i stići do cilja – do spasenja. Neka nas ona prati na putevima naših života te uz njezinu pomoć i pogleda čvrsto uzdignuta prema Kristovu križu i mi postignemo svoj cilj – spasenje i vječnu radost u nebu.

s. M. Emanuela Pečnik