Zahvalno euharistijsko slavlje za 100 godina djelovanja sestara Služavki Maloga Isusa u Zagrebu Ponedjeljak, 3. 7. 2017.

Svečano zahvalno euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško


Svečano zahvalno euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško


 

Svečano zahvalno euharistijsko slavlje u prigodi proslave 100 godina djelovanja služavki Maloga Isusa u Zagrebu u subotu 1. srpnja u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji su bili vojni biskup Jure Bogdan, umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac te još dvadesetak svećenika. Na misi su bile služavke Malog Isusa pristigle iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te inozemstva predvođene vrhovnom glavaricom Družbe s. M. Radoslavom Radek te provincijalnim glavaricama zagrebačke provincije s. M. Petrom Marjanović, splitske provincije s. M. Anemarie Radan i sarajevske provincije s. M. Marijom Anom Kusturom. Na misi su bili i suradnici sestara Prijatelji Maloga Isusa.

Uvodeći u slavlje, biskup Šaško je rekao „zahvaljujemo Gospodinu za Družbu i za svaku sestru koja je svojim služenjem uprisutnila Božju dobrostivost. Žarko molimo Gospodina da ohrabri srca onih koje poziva, da se odazovu i da se ne umore svjedočiti ljubav njegova Srca, u čiju čast slavimo ovu euharistiju".

Osvrnuvši se na misno evanđelje, biskup je u homiliji rekao: „Odlomak je započeo zbunjenošću Ivana Krstitelja, zatim se nastavio teškim pravorijekom koje Isus izriče naraštaju Korozaina i Betsaide; otvorio je put neuspjehu i razočaranju. Međutim Isus se raduje i blagoslivlja Oca. Čuli smo jednu od rijetkih Isusovih molitava koje su nam sačuvane. I vrijedno je – osim Molitve 'Oče naš' – i iz ovih molitava učiti moliti. Ponajprije zato, jer Isus ističe malene. Kako je to podudarno s otajstvom Božje malenosti i današnjega spomena sestara koje se nadahnjuju na Isusovoj malenosti. Isus kaže da je Otac svoje otajstvo objavio malenima, misleći na ponizne, na one koji prihvaćaju njegovu Riječ. Jer: Što je malenost i poniznost? To je poznavanje sebe; znati tko sam u odnosu prema drugima, svijetu i Bogu". Posvijestio je kako se u toj poniznosti ponajprije vidi Isus. „Učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Ponizan čovjek poznaje svoje granice; zna da ovisi o drugima, kao što Isus zna da ovisi o svome Ocu. Spoznati Boga, to jest živjeti u njegovoj ljubavi može se samo u malenosti. Sestre služavke Maloga Isusa to svjedoče i ostaju odjek Isusova poziva, naročito odbačenima, onima koji se smatraju nedostojnima, koji misle da su svima suvišni", rekao je biskup.

Nadalje je istaknuo kako postoji način življenja koji pokazuje da se nešto radi, jer se mora raditi; da se nešto poštuje, jer se mora poštovati i obdržava pravila, samo zbog toga jer su nametnuta. Ali, nastavio je „naše bi vjerničke zajednice bile jadne i otužne, vrijedne sažaljenja, ako bismo bili u njima samo zato jer to moramo. Takvo slavlje i nije slavlje. Iz njega je prognana radost, iskrenost i oduševljenje. Osim toga, to nije ni kršćanstvo, jer nema slobode, jer nema duše niti duha. Isusovo nas Srce vraća na ono, u ono što jesmo, u poniznost i slobodu, da bismo bili radosni. Jer, vjera je privlačnost, baš kao i ljubav. Ono što istinski vrijedi nalazi se u iskrenome odgovoru na Isusovo pitanje: Ljubiš li me? Dok gledamo raširene Isusove ruke i njegov poziv u radost uskrsnuća čujemo izazovno pitanje: Imamo li hrabrosti za Crkvu po Isusovu Srcu? Zato sve što radimo trebamo provjeriti tim kriterijem: je li to što činimo, oko čega se trudimo zato da bi se širila radost i Božja privlačnost, da bismo Boga donosili drugima".

Danas ovdje slušamo šapat sestara, živih i pokojnih, koje su donijele svoje odazive Gospodinu i ugradile u Zagreb i u našu nadbiskupiju, počevši od sirotišta. Da, velika su djela zaživjela, ako su počela od malenosti. I nema većega djela od prignutosti nad slabost čovjeka, nad njegovu napuštenost. Treba se pokloniti Bogu u sestrama koje su započele od najmanjih koji su ostali bez roditelja. To se djelo nastavilo uvijek u brizi za prihvaćanje, za gostoljubivost, za služenje, odgajanje, poučavanje, hranjenje, njegovanje. Ljudi često odlaze vidjeti remek-djela isključivo u galerije, muzeje, koncertne dvorane, a najveće je tu među nama ljudima: remek-djela na bolesničkim krevetima, u napuštenosti i siromaštvu, u skrbi za gladne i beskućnike; u brizi za djecu i za njihovo odrastanje; u poučenosti kako voljeti Boga, bližnje, svoju obitelj, domovinu, rekao je biskup, te izrekao hvalu sestrama „za svaku takvu prisutnost za koju svijet još nije napravio dovoljno veliku dvoranu, ni okvire, ni spomen-knjige. Ona stane u kruh i vino koje prinosimo na oltaru".

Biskup Šaško se u nastavku posebno usredotočio na razdoblje kada su sestre u Krašiću, gotovo jedno desetljeće bile blizu, skrbile se za zatočenoga nadbiskupa Alojzija Stepinca do njegova rođenja za nebo. Podsjetio je kako to nije bila samo neposredna pomoć u kući. „Bilo je to puno više u složenosti tadašnjih odnosa, omogućujući da se na razne načine – a ljubav je maštovita – moglo doći do nadbiskupa, da je do svijeta dopirala njegova riječ i svjedočenje, da je osjetio utjehu i potporu svojih vjernika. Kakvo je to remek-djelo samo jednoga desetljeća! A koliko je nezapisanih i neopisanih djela koja su ostala u Božjemu Srcu. Odakle sestrama snaga? Iz istoga izvora iz kojega Crkva živi i danas. Iz Božjega poziva koji i danas upućuje, dok se pitamo o budućnosti redovništva, o nijansama karizma, o svojim mogućnostima. Unoseći svoja mjerila i razloge, osjetit ćemo tjeskobu i strah; jaram će biti pretežak. Zato je važno ući u spomen i osjetiti oslonjenost na Boga. Zato ne trebamo učiniti puno: samo doći i u pouzdanju uzeti, odjenuti Božju ljubav koja izvana djeluje nepodnošljivo, opterećujuće, ali prihvaćena – oslobađa i odmara. Lijepo je da smo došli ovamo, svatko sa svojom zahvalom i sa svojim teretom. Ponekad se čini da je tereta previše. Ali, tu smo, sa svojim čežnjama i ljubavlju, u Božjemu Srcu. A ono je snažnije od bilo kojega tereta. A povijest sestara nas uči da, s pouzdanjem u Boga, treba krenuti s nekim 'sirotištem' u koje nas on poziva i na kojemu malenost čini velika djela", rekao je biskup.

Kao prinosni dar, na oltar je prinesena svijeća, cvijeće, novčani dar za potrebne, košara proizvoda, kruh, te hostije, vino i voda, a u molitvi vjernika sestre, kandidatice i Prijatelji Maloga Isusa molili su za milost i Božju pomoć nastavka karizme utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera te za njegovu skorašnju beatifikaciju. Molilo se i za svećenike, obitelji.

Nakon popričesne molitve otpjevan je svečani „Tebe Boga hvalimo", a potom je zahvalu za zajedništvo u molitvi izrekla vrhovna glavarica Radek.

„Zahvalnim srcem uzdizali smo svoju hvalu i slavu Ocu nebeskomu za 100-ljetnu povijest koju je naša redovnička zajednica svojim služenjem ispisala u Zagrebačkoj nadbiskupiji i u ovom nama dragom gradu Zagrebu. Gospodin nas je svojom providnošću i posredstvom Božjih ugodnika zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera i sluge Božjega - prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera i utemeljitelja naše Družbe, pozvao i poslao u ovaj grad kako bi dječjim srcima, ostalim bez roditeljske skrbi, pružile pravu majčinsku utjehu. Upravo u ovom prvotnom poslanju utkano je stoljetno poslanje sestara služavki Maloga Isusa. Ono je trajno nadahnuće svakoj sestri, ma gdje god ju Providnost slala posluživati Isusovu najmanju braću. Zahvalne smo prije svega Gospodinu, za sve dobro koje smo primale iz njegovih očinskih ruku i koje smo dijelile sa svima koje je povjeravao našoj brizi i ljubavi. Zahvalne smo svima koji su nam dobrotom i velikodušnošću svoga srca na bilo koji način pomogli i još danas nam pomažu u vršenju našeg poslanja u ovoj mjesnoj Crkvi, i u svim drugim mjestima diljem naše Domovine i izvan njezinih granica. U zahvalnosti srca i pouzdanjem u Božje vodstvo, želimo nastaviti započeti put navještaja Radosne vijesti, i služenja Isusovoj najmanjoj braći. Dragi naši prijatelji, hvala vam što ste s nama podijelili radost slavlja ovog 100-ljetnog jubileja. Hvala vam što ste molili zajedno s nama i što djelovanje naše Družbe na ovim prostorima pratite, podupirete molitvom i sudjelovanjem u različitim inicijativama koje su usmjerene na pomoć bratu i sestri u potrebi. Molimo svi zajedno da ostanemo otvoreni djelu Duha Svetoga, da mognemo prepoznavati Njegove poticaje, otkrivati znakove vremena i vršiti uvijek volju Božju. Na tom putu neka nas sve zajedno iz neba zagovaraju naši hrvatski sveci, mučenici, blaženici, sluge Božje i svi koji gledaju lice Božje", rekla je Radek.

Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao zbor župe Marijinog Uznesenja u Stenjevcu. (smi/kta/ika)

Foto: Marija Belošević

  Vijesti - Sve