s. Viktorija Predragović

S posebnom ljubavlju sjećam se vlastitog poziva, a mogu reći da mi je dolazak u zajednicu sestara "Služavki Maloga Isusa" najljepša uspomena. Pamtim da sam bila jako sretna i ispunjena. (postulantica Anita)
Iz svog redovničkog života najviše pamtim one prve trenutke kad sam ušla u Družbu, prve blagdane i radost sestara zbog zvanja. (s. Snježana B.)
Iz svog redovničkog života rado se prisjećam susreta s dragim sestrama s kojima sam provela dane u kandidaturi u vrijeme školovanja i međusobnih susreta u vrijeme formacije. (s. Ana)
Ima puno toga, radila sam s mentalno zaostalom djecom, najviše bi me usrećilo kad bi mi došlo dijete i zagrlilo me, tada osjećaš neku vrstu sigurnosti. Taj period rada mi je jako drag dio redovničkog života. (s. Belarmina)

Koji ti je najdraži dio dana? 

Poslije podne mi je najdraži dio dana. (postulantica Anita)
Najdraži dio dana mi je večer. (s. Snježana B.)
Najdraži dio dana mi je kad završim posao i zadovoljna rezultatima sjednem da se odmorim. (s. Ana)
Jutro mi je nekako najdraže, ali svaki dan je lijep po sebi, najsretnija sam kad sve obavim što sam planirala za taj dan. (s. Belarmina)

Koji ti je najdraži blagdan? 

Božić, a iza njega Velika Gospa. (postulantica Anita)
Najdraži blagdan mi je Uzašaće Gospodinovo na nebo. (s. Snježana B.)
Najdraži blagdan mi je Uskrs, jer je Isus pobjednik za mene i za sav svijet. (s. Ana)
Pa evo ja sam Sližavka Malog Isusa, pa mi je zbog toga samo njegovo rođenje najdraži blagdan pa tako i najdraže razdoblje u godini. Volim i Marijine blagdane, ali Božić mi je ipak najbliži. (s. Belarmina)

Koji svetac ti je najbliži? 

Sveti Josip. (postulantica Anita)
Volim svetog Leopolda zbog njegove poniznosti i neznatnosti. (s. Snježana B.)
Najbliži mi je sveti Antun, jer mi je uvijek pri ruci kad nešto izgubim ili zametnem, stoga mi je u danom trenutku najpotrebniji i najpoželjniji i uvijek se mogu osloniti na njega. (s. Ana)
Rekla bih Majka Božja, Isus i sveti Josip. (s. Belarmina)

Po čemu pamtiš svoje zavjete? 

Zavjete pamtim po radosti i zajedništvu sestara i po Božjoj blizini i pripadnosti Kristu koju tada ni ne mogu u punini shvatiti. (s. Snježana B.)
Svoje zavjete pamtim po godinama u kojima ih živim, vršim i svjedočim Isusovu ljubav. (s. Ana)
Svi smo bili uzbuđeni, te smo jedva čekali biti još bliže Njemu. I dan danas svakim zavjetom smo Mu sve bliže. (s. Belarmina)

Kako se pripremate za polaganje zavjeta? 

Za polaganje zavjeta pripremamo se duhovnim vježbama te unutarnjom sabranošću. (s. Snježana B.)
Za polaganje zavjeta se pripremamo kroz tri etape: kandidatura, postulatura i novicijat. (s. Ana)
Najviše duhovnim vježbama, ali sam ja uvijek bila sklona pobožnostima pa su tu brojne devetnice, pobožnosti, molitve - tako da sam molila i pripremala se u tom smislu. (s. Belarmina)

Zašto voliš svoje redovničko odijelo? 

Volim svoje odijelo jer je jednostavno i svečano. (s. Snježana B.)
Redovničko odijelo volim, jer je ono znak moje pripadnosti Bogu baš u mojoj redovničkoj zajednici. (s. Ana)

Zašto voliš život u samostanu?

Volim život u samostanu jer je odraz nečeg drugačijeg. Taj život unosi puno blagoslova i milosti među one koji žive zajedno, ali i u cijeli svijet. Volim život u samostanu jer svi živimo za isti ideal i imamo zajednički cilj, proslaviti Boga gdje god jesmo. (postulantica Anita)
Volim život u samostanu zbog toga što mogu služiti Bogu i braći u potrebi, a u isto vrijeme moliti i slaviti Boga. (s. Snježana B.)
Život u samostanu je moj osobni život darovan Isusu kao odgovor na Njegov neodoljivi poziv. (s. Ana)
Kad sam bila djevojka išla sam s ocem u samostan kod sestara Vinki. Moje kršteno ime je Vinka, pa su mi odmah rekli 'dođi ovo je kao stvoreno za tebe'. Međutim ja sam izabrala baš ovaj red zbog jednostavnosti i povezanosti s Bogom, tako da sam s 18. godina došla ovdje u samostan.
Od malena sam naučena katoličkome životu. Uvijek smo u obitelji štovali dan Gospodnji, molitvu… bilo nas je puno, slično kao i sada u zajednici. Nisam poznavala drugi način života, tako da kada sam došla u samostan samo sam promijenila ustanovu u kojoj sam živjela. (s. Belarmina)

Intervju osmislile
s. Monika Maslać i s. Zrinka Šutalo

Jutrom podaj da Te tražim,
u danu da Te upoznajem,
večerom da Te hvalim.
Neka i tiha noć Tebi služi.

Svaki pogled, svaki korak, svaki susret
posveti svojom blizinom.

Budi sve 
u onome što sam ja.

s. Margaret Ružman

Iako skriven mojim očima
pogled se zadržao u 
dubinama.

Nisam poznavala Onoga 
koji me pogledom obavija, ali
upoznati sam ga željela.

Netko mi šapnu tiho:
" Ljubiti, ljubiti treba i 
upoznat' ćeš me cijela! "

Skriven pogled i dalje je nada mnom bdio
i od mene se nije udaljio. 

Taj siguran i skriven pogled donio je
smiraj mojim mladim godinama.
Isti smiraj koji osjeća dojenče na grudima majčinim. 

U danu prvog sjedinjenja 
s Onim koji me siguran gleda, srce je znalo baš poput Ivana: " Gospodin je! "

" Ljubiti, ljubiti treba i upoznat' ćeš me cijela! "
Isuse, to Tvoj pogled je! 

Zamolih te tada da se
Tvoj pogled od mene ne odijeli
već radije neka uvijek počiva na meni. 

Neka mi Tvoj pogled 
ostane znan u sjaju Tabora
i u muci Golgote mojih
svakidašnjih dana. 

Isuse, Tvoj pogled neka 
mi pomogne ljubav shvatiti
kao služenje. 

Tvoj pogled neka 
blagoslovi moj um
da Te uvijek tražim.

Tvoj pogled neka blagoslovi
moje oči da Te uvijek promatram, a u tom promatranju upijam Tvoje djelovanje. 

Tvoj pogled neka blagoslovi
moje srce da mogu ljubiti. 
Molim Te da ta ljubav ostane u
skrovitosti kao i Tvoj pogled.

Tvoj pogled neka blagoslovi
moje ruke da mogu služiti. 
Neka se moje ruke po Tvom pogledu otvore svima onima koji dugo nisu čuli za ljubav - za tebe Isuse! 

Tvoj pogled neka blagoslovi moje korake da uvijek slijedim put kojim želiš da ja idem. 

Na putu kojim idem, molim Te 
da nam se pogledi sretnu i da
nešto od Tvog pogleda
bude i u mom pogledu.

postulantica Anita Katanec-Makaj

Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučila.

Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.

Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dani tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvorena tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkana u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: 
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!

***
Malo biblijskih tekstova govori o Božjoj bliskosti s ljudima s toliko suptilnosti i snage kao ovaj psalam. Bože, proničeš me svu i poznaješ. Bog, nije udaljeni promatrač, nego onaj koji promatra duboko, koji ih ne poznaje djelomično ili jednostrano, nego u cjelini mog postojanja, doista onako kako nitko drugi ne može.

Kako se psalam razvija, ton postaje teži: «Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?» Oslikan je moj put prema gore i dolje, s istoka na zapad, prije no što se konačno sakrijem u tami kako bi izbjegla Boga, ali neuspješno. Božja ruka sada nije samo nada mnom nego me čvrsto drži. Ova istina istodobno zastrašuje i daje sigurnost: nema načina da izbjegnemo Boga, no istovremeno Bog me nikad ne napušta, bez obzira na to koliko ja zastranila.

«Ti si moje stvorio bubrege» u biblijskom jeziku bubrezi se često povezuju s donošenjem odluka. Da bi razlikovale ono što je ispravno od onoga što nije, moramo pogledati duboko u sebe, čak dublje od svog srca. Ta je ideja bliska onome što mnogi ljudi danas nazivaju savješću. Značajno je da je ona ovdje, u samom središtu psalma, gdje nalazimo jedini spomen hvale: «Hvala ti što sam stvorena tako čudesno, što su djela tvoja predivna!» Sugerira li možda psalam da je jedan od načina na koje nam je Bog blizak upravo u našoj želji i našem traganju za onim što je dobro, ispravno i istinito? Ponekad možemo biti u iskušenju pobjeći ili se sakriti od te želje za dobrim, ispravnim i istinitim – doista, ona je ponekad takav izazov da bi se život činio jednostavnim bez nje – no, možemo biti njome zadivljene i vidjeti je poput dara, zahvaljujući Bogu na njoj.

«Pronikni me svu, Bože, srce mi upoznaj,» molimo konačno Boga, jer Bog je onaj koji u našem životu uvijek iznova otvara ne samo jedan od mogućih putova, nego «vječni put». Neka plod ovog susreta bude da nađem novi dio sebe, da dohvatim nedohvaćeni dio sebe i da dopustim njegovu preobrazbu.

s. Marta Vunak

Sutra je blagdan i danas ga trebam dobro očistiti… opet ispočetka… na pola puta moga mukotrpnog rada naleti s. Dora.

- Joj, oprosti, moram hitno proći!

- Stani, ne možeš sada prolaziti, ostat će tragovi…

Nisam ni stigla dovršiti, a ona otrči i nestane. Kakve su to sestre?! Ni malo ne vrednuju tuđu muku. Da se barem poskliznula, od srca bih joj se nasmijala. Ovako ništa. Moram ponovno po istom mjestu brisati kao da nemam više nikakvog posla.

Jučer na tom mjestu s. Huga je zaista pala i slomila nogu. Jadna s. Huga. Na suhom i čistom hodniku…. Vjerojatno se spotakla sama o sebe…. Kako bi inače, jer nikog i ničeg nije bilo u blizini. Da nisam naišla, tko zna kako bi dugo čekala pomoć. Mogla je umrijeti od bola i samoće. Sada je opet sama u sobi, zaboravljena. Moram je obići da vidim kako je.

Baš sam za pohvalu. Žalim sestru koja je pala i slomila nogu, a istodobno želim da s. Dora padne i po mogućnosti da se malo razbije jer je u nevrijeme uletjela na moje područje. S. Hugu žalim jer je volim, a s. Dora mi očito ide na živce.

Kad sam prvi put prošla tim hodnikom srela sam s. Hugu i njezin mi je osmjeh ostao u dubokom i lijepom sjećanju. Bio je to prvi susret jedne časne sestre i jedne buduće časne sestre od molitava za zvanja i Božjeg poziva upućenog preko sestara, a da to nije ni slutila. Bog se tako diskretno služi ljudima za svoju stvar, da ljudi puno puta toga nisu ni svjesni. I dobro da je tako.

Danas, kad god se nađem na tom hodniku, moja je molitva upućena Bogu za nova zvanja, ne da bi moja molitva bila tako efikasna, nego smatram da nas treba biti puno, jer su moje želje megalomanske. Potiho šapćem i pitam: Gospodine, kada ćeš poslati nekog novog na taj hodnik?!

Korijeni mog poziva sežu duboko u djetinjstvo. Ono je bilo protkano rastom s Bogom, sazrijevanjem u ljubavi prema Njemu. Uza sve ljubavi koje sam osjetila: ljubav prema majci, ocu, ocu, sestri, bakama, djedovima, rodbini, prijateljima, rasla je u meni jedna ljubav koja je u meni objedinila sve ove ljubavi,koja je dala smisao ljubavima i nadjačala“ ih. Jer ta ljubav bila je toliko jaka da sam zbog nje bila spremna ostaviti sve one koje sam koje sam toliko voljela i poći u nepoznato, svjedočiti svoju ljubav prema Bogu drugima.

Ispočetka sam osjetila strah i pokušala pružiti otpor, no Isus je u meni djelovao umirujuće; osjećala sam kako me bodri, mogla sam u sebi čuti Njegov glas. "Ne boj se, ja sam s tobom. Ja sam te pozvao, ja ću te čuvati!" Činjenica da me Bog toliko voli da sam dragocjena u Njegovim očima dala mi je snage. Prepustila sam se Njegovu vodstvu, dopustila Mu da usmjerava moj život, moje misli i osjećaje kako On želi. On najbolje zna što mi je potrebno da bi svjedočila Njegovu ljubav ljudima. On me poznaje bolje od mene same i zna moje mogućnosti, čežnje i snove. Koliko puta sam posrnula unatoč pozivu i ljubavi koju osjećam. No osjetila sam da me nikad nije osudio. Blago me podigao i obrisao suze s mojih očiju. Nije me osudio niti kada sam sama sebe osudila.

Moj rast u ljubavi se nastavlja i trajat će do kraja života. Kroz život u našoj Družbi željela bi da dospije do svoje punine. Najveća mi je želja dati sve od sebe i kroz rad, molitvu i zajedništvo sa sestrama ostvariti Božje planove. Na taj ću način ispravno odgovoriti na ljubav što oduvijek grije moje srce. Jer ljubav nisu samo emocije, ljubav nisu samo lijepe riječi, ljubav su ponajviše djela.

Ispravan odgovor na ljubav prema Bogu  jest i ispravna ljubav prema ljudima, posebno prema sestrama s kojima dijelim život. Moći ih prihvatiti onakvima kakve jesu, pomoći im da se izgrađuju i dopustiti da i one pomognu u mojoj vlastitoj izgradnji bio bi vrhunac ljubavi i zajedništva. U ostvarenju poziva kojim me Gospodin pozvao pouzdajem se ponajviše u Njegovu milost i bezgraničnu ljubav.

Pastoral zvanja u našoj Provinciji uključuje: posjete župama, prigodne mjesečne susrete za djevojke u našim samostanima, kontakt sa zainteresiranim djevojkama, duhovne obnove za mlade te redovitu molitvu za nova duhovna zvanja. 

Kroz zajedničke i osobne susrete djevojke imaju mogućnost biti kod sestara i upoznavati se sa životom zajednice. Mogu biti uključene u zajedničku molitvu, sv. misu, klanjanje, druženje i ostale točke sestarskog djelovanja u zajednici. 

Osvrti sa susreta:

Nikolina Mijatović

Lucija Nevistić

Jeste li ikada razmišljali o cvijetu; o njegovom "rađanju" iz malene sjemenke do prekrasnog ploda? Jeste li ikada razmišljali o zemlji koja prima sjeme i daje mu toplinu, vlažnost i hranu kako bi moglo klijati, rasti, razvijati se, napredovati…? Ako ste razmišljali o sjemenki i njezinoj tajni onda vam neće biti teško razumjeti govor koji slijedi!

Poziv je Božji dar. Bog daje život svakom čovjeku sa svrhom da ga založi prema svojim talentima. On upućuje poziv i očekuje naš odaziv koji se u redovničkom životu događa svaki dana. Redovnički poziv traži odlučne i velikodušne osobe, hrabre i ustrajne, oduševljene i milosrdne koje hoće zaboraviti vlastite želje i prohtjeve te napustiti svoje vizije, kako bi  zaživjele karizmu zajednice. Sve gubitkom smatraju da Krista zadobiju.

Sestrama, koje žive redovnički poziv, kao i onima koji će tek doći, potreban je rast za suradnju, toleranciju, povjerenje, pravednost, suosjećanje, prijateljstvo, iskrenost, odgovornost, poštovanje, strpljivost, kreativnost kako bi se poziv ukorijenio, rastao, dozrijevao i rodio u ustrajnosti. Kako se to radi pokazao nam je Krist s prvim učenicima. On i danas svaku sestru osobno poučava.

Sestre kroz katehizaciju i duhovne obnove za djevojke na konkretan način obznanjuju svoj poziv i pomažu djevojkama otkriti neprolazne vrijednosti redovničkog poziva. Poziv i odaziv su Božja Providnost. Samo Krist ispunja najdublje težnje onih koji Ga traže i slijede.

Ako se netko pronađe u ponuđenom apostolatu i želi nastaviti obnavljati lice Provincije, naš samostan ga čeka.

BITI POZVANA

Prije ulaska u samostan predstoji izazov Isusova poziva, odgovor i čežnja za otvaranjem samostanskih vrata. Što se krije iza samostanskih zidova? Što se sve može očekivati…?
Najprije treba zaviriti, onda i otkriti. Iza otvorenih vrata čeka iznenađenje. Dvorište obasjano suncem i okićeno cvijećem. Malo dalje puno radosnih očiju, uprtih u pridošlicu istraživača, koje kriju pitanje-tko si ti? I molitvu-Isuse, podari ovoj osobi ustrajnost u tvojoj službi. Srdačan susret sa sestrama i susret sa službenim osobljem samostana.
Ako je odluka pala i budućnost je tu, put se nastavlja.

KANDIDATURA

Susret i upoznavanje osoba koje mogu biti od pomoći za ambijentiranje i početak istraživačkog hoda kroz prizmu poziva i odaziva. Osobe od povjerenja itekako su potrebne kad nastupe iskušenja, osamljenosti, strahovi, nesigurnost, pitanja i nesnalaženja u novoj sredini.

NOVICIJAT

Novo iskustvo i upoznavanje sa pravilima redovničkog života i trima zavjetima koji me određuju kao svjedoka vrjednota, koje ovaj svijet prepoznaje ali ponekad i ne razumije. Bliža priprava za potpuno predanje Bogu po zavjetima  i svečanost polaganja zavjeta.
Već sam prava redovnica s jednom "rezervom" ako se tako može zvati. To su privremeni zavjeti. Provjeravam li jesam li na dobrom putu prema Bogu ili sam "zalutala", pa se još uvijek mogu vratiti odakle sam krenula.

JUNIORAT

Na kraju - ako sam sve uspješno prebrodila…ja sam Služavka Malog Isusa i tek sada Isus ima najvišem "posla" sa mnom. Isus brine za mene i ja za Njega. To se zove redovnički život.