„Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga“ (sluga Božji Josip Stadler).

„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,3).

Zavjet siromaštva jedno je od najsnažnijih i najizazovnijih svjedočanstava evanđeoskoga života. On nije samo odricanje od materijalnih dobara, nego i duboko duhovno usmjerenje: slobodno srce neopterećeno posjedovanjem, oslobođeno egoizma, potpuno otvoreno Bogu i bližnjem. U vremenu koje uzdiže bogatstvo, moć i samodostatnost, redovničko siromaštvo predstavlja proročki poziv na autentičnost, jednostavnost i povjerenje u Božju providnost.

Sluga Božji Josip Stadler, naš utemeljitelj, nije shvaćao siromaštvo kao gubitak, već kao:

– slobodu od svega što bi moglo zakloniti pogled s Boga, što bi moglo ugušiti duhovnu žeđ, zatrpati dušu bespotrebnim stvarima i brigama. Siromaštvo, u njegovu iskustvu, nije bilo stanje nemoći, nego prostor milosti;

– svjesno i radosno predanje Bogu koji je jedino stvarno bogatstvo. U svjetlu Evanđelja, siromaštvo označava stav srca. Isus ne veliča bijedu, već poziva na nutarnju slobodu: poziva nas da ne tražimo sigurnost u stvarima, nego u Bogu. Biti „siromah duhom” znači biti onaj koji zna da ništa ne posjeduje, da sve prima. Onaj koji je svjestan svoje ovisnosti o Bogu, ali u toj ovisnosti pronalazi dubok mir i radost.

Redovnički zavjet siromaštva poziv je na život bez vlasništva, ali još više na život bez navezanosti. To znači koristiti stvari sa zahvalnošću, a ne s pohlepom. Živjeti jednostavno, ali ne oskudno. Dijeliti, a ne zadržavati. Vidjeti u drugom brata ili sestru, a ne prijetnju ili konkurenciju. Takvo siromaštvo nije zatvorenost, nego otvaranje – Bogu i bližnjem. Sluga Božji Josip Stadler to sažima riječima koje i danas diraju srce: „Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga.“ U tom duhu on je živio kao čovjek odricanja i davanja, ali prije svega kao čovjek povjerenja – znao je da ga Bog vodi, da ga ne ostavlja i da ga uvijek iznova poziva na dublje predanje. U njegovim riječima: „Gledam drago Djetešce gdje plače u jaslama, siromašno, nevoljno... A srce mi kaže da je to moj Bog... postade djetetom da ga se ne plašim, već da ga ljubim.“ Ovdje se siromaštvo susreće s otajstvom utjelovljenja: Bog postaje siromašan, da bismo mi postali bogati i slobodni. Isus je izabrao siromaštvo ne iz potrebe, nego iz ljubavi – da bi se u potpunosti predao Ocu i služio čovjeku.

Istinsko siromaštvo ne rađa gorčinu, već zahvalnost. Ne vodi zatvorenosti, nego otvorenosti. Ne stvara strah, već povjerenje. Oslobađa nas od potrebe da uvijek imamo više – i otvara nas za ono što ne možemo kupiti: mir, ljubav, zajedništvo, Božju blizinu. Duhovno nas siromaštvo čisti – od oholosti, samodostatnosti, natjecanja, zavisti. Uči nas da sve što imamo – i materijalno i duhovno – nije naše vlasništvo, već dar koji smo pozvani dijeliti. Kad to shvatimo, postajemo istinski slobodni.

U redovničkom životu siromaštvo se živi kao zajednička odgovornost i svjedočanstvo. Očituje se u jednostavnu načinu života, poštovanju prema stvarima, solidarnosti s potrebnima, povjerenju u Božju providnost. Zajednica koja živi siromaštvo s radošću – postaje znak neba na zemlji. Ne protest protiv svijeta, nego alternativa: svjetlo koje pokazuje da je moguće živjeti drugačije – bliže Bogu i bliže čovjeku.

Posvećenje po siromaštvu događa se u svakodnevici:

u zahvalnu korištenju svega što imamo,
u prihvaćanju oskudice bez mrmljanja,
u radu bez traženja osobne koristi,
u služenju koje ne traži priznanje,
u darivanju sebe bez računice.

Isus nije imao gdje glavu nasloniti – ali je nosio u sebi puninu Očeve ljubavi. On nije bio zaokupljen stvarima, već osobama. Nije se bojao siromaštva, jer je bio ispunjen bogatstvom Duha. Tako i mi: kada se odvažimo živjeti bez potrebe da posjedujemo, tek tada postajemo istinski bogati. Tko ništa ne posjeduje, ništa ne mora štititi; tko ništa ne traži za sebe, slobodan je služiti; tko ne grabi, može darivati. U svijetu koji često mjeri vrijednost čovjeka po onom što ima, redovnica koja živi siromaštvo radosno i ponizno postaje znak kraljevstva nebeskoga – znak onih koji nemaju ništa, a posjeduju sve.

Razmislimo:

U čemu najčešće tražim sigurnost? – Jesu li to stvari, navike, priznanja, kontrola nad situacijama, vlastita snalažljivost… ili Bog?
Vjerujem li u Božju providnost? – Ili se više oslanjam na vlastite planove i osiguranja?
Jesam li sposobna biti radosna u jednostavnosti života? – Ili me stalno nešto „mami“ izvan onoga što već imam?
Jesam li zahvalna za ono što imam – i materijalno i duhovno? – Mogu li reći: „Dosta mi je, Gospodine, jer imam tebe“?

Promišljat ću i moliti ovoga mjeseca s rečenicom sluge Božjega Stadlera, našega Utemeljitelja: „Siromaštvo nas oslobađa od svega što nas udaljava od Boga.“

Bože, Oče siromaha i darivatelju svakoga dobra, zahvaljujemo Ti za primjer sluge Tvoga, Josipa Stadlera, koji je znao da istinsko bogatstvo nije u posjedovanju, nego u slobodi srca koje Ti se predaje bez pridržaja. Nauči i nas živjeti siromaštvo koje oslobađa. Oslobodi nas navezanosti na stvari, na sebe, na sigurnosti ovoga svijeta. Daj nam milost da vjerujemo Tvojoj providnosti, da budemo zahvalni za male darove i da nikada ne izgubimo srce koje zna dijeliti. Učini nas znakom svoje ljubavi u svijetu prepunom pohlepe. Daj da siromaštvo koje živimo ne bude teret, nego put posvećenja, radosno svjedočanstvo i prostor slobode. Po primjeru i zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera, učini nas siromasima duhom, da bismo u Tebi posjedovali sve. Amen.

s. M. Anemarie Radan

„Poslušnost nije samo vanjski čin, nego i unutarnje povjerenje u Božju volju“ (sluga Božji Josip Stadler).

„Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4,34).

Poslušnost kao krepost nalazimo u Svetom pismu na mnogo mjesta i možemo reći da na njoj sve stoji ili pada jer je neposluhom prvoga čovjeka grijeh ušao u svijet i prekinuo zajedništvo s Bogom. Ovaj neposluh i prekid zajedništva s Bogom jest plod čovjekove sumnje dok je posluh uvijek izraz povjerenja, onoga sinovskog, djetinjega odnosa prema Bogu, puna ljubavi, a ne straha. Crkva nam govori da je, nakon toga prvog čovjekova pada, svaki grijeh neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu (usp. KKC 397). Tijekom povijesti spasenja vidimo kako Bog ne odustaje od paloga čovjeka; želi ga vratiti u svoje zajedništvo te mu neprestano objavljuje svoju ljubav i obraća mu se na razne načine govoreći mu izravno ili posredno po svojim prorocima, čineći znake i čudesa. U konačnici, progovori nama u svom Sinu, u Riječi, u Isusu Kristu. Sve je to Božji govor ljubavi koji možemo čuti ili ignorirati, prihvatiti ili odbaciti. A da bismo čuli i prihvatili Božju ljubav koja nam se očituje u njegovoj volji za nas, potrebno je prvotno slušati. Na upit pismoznanca koja je zapovijed prva od svih Isus odgovara: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” (usp. Mk 12,28). Ova zapovijed Slušaj Izraele ujedno je molitva koju je svaki pobožni Židov izgovarao i izgovara svakodnevno dvaput na dan sjećajući se Božje ljubavi i saveza koji je Bog sklopio s narodom na brdu Sinaj. Ona zajedno sa zapovijedi ljubavi prema bližnjem čini srž Zakona i Proroka, a započinje upravo riječju Slušaj…

Crkva kao novi Božji narod, novi Izrael, pozvana je slušati i vršiti volju Očevu. Svaki vjernik, a zatim na osobit način oni koji su se Bogu posvetili svetim zavjetima, pozvani su na slušanje Božjega glasa i poslušnost srca iz ljubavi. Iz slušanja i prebivanja s Bogom u molitvi, u zajedništvu s Crkvom možemo otkrivati Božju volju i Božji plan za naš život. A da bismo bili u stavu slušanja, potrebno je imati otvoreno uho i srce te ponekad biti spreman i na to da naše srce bude probodeno po uzoru na našega Spasitelja koji nam daje najizvrsniji primjer svete poslušnosti i vršenja volje Očeve. Pozvane smo nasljedovati njega koji je bio poslušan do smrti, i to smrti na križu (usp. Fil 2,7–8). Konstitucije nam govore da „slijedeći primjer Isusa Krista koji je cijeli život vršio volju svoga nebeskoga Oca, sestre zavjetom poslušnosti prikazuju Bogu, kojega nadasve ljube, svoju volju i sjedinjuju se s Njegovom spasiteljskom voljom“ (Konstitucije, čl. 84).

Isusova poslušnost Ocu nije bila formalna ili izvanjska – ona je bila potpuno predanje srca, izraženo u njegovim riječima, djelima i naposljetku na križu. U toj poslušnosti Isus pronalazi svoju snagu i svrhu kada kaže: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo“ (Iv 4,34). I nama je ponuđen isti duhovni put: živjeti, ne svoju, nego Božju volju koja nas vodi u puninu života.

Prava poslušnost počinje slušanjem, zatim slijedi nutarnje prihvaćanje i na kraju djelovanje. Ako ne prihvaćamo Božju volju srcem, ni naše djelovanje ne može biti plodonosno jer će naša nutrina rađati plodove nezadovoljstva, gorčine, zavisti, mrmljanja i nepovjerenja. Često Bog ne govori u glasnim trenucima života, nego u tišini, u povučenosti, u jednostavnim svakodnevnim situacijama. Slušanje nije uvijek lagano jer od nas traži da budemo poučljivi, tihi i ponizni, stavljajući sebe u drugi plan, a u središte pozornosti Onoga koji nam govori. Slušanje Drugoga traži od nas vrijeme i ljubav, odnos povjerenja i predanja znajući da Bog sve izvodi na dobro. Stoga je važno razvijati nutarnju pažnju i osluškivati Duha Svetoga – biti otvoren za Božje nadahnuće, njegove znakove i pozive. Odgovoriti na Božji poziv znači imati hrabrosti reći „da“ i onda kad ne razumijemo sve. Poslušnost uključuje žrtvu, ponekad odricanje od vlastitih planova, želja ili sigurnosti, ali u ljubavi jer smo i sami uronjeni u Božju ljubav. „Posvećeni život odražava taj sjaj ljubavi jer, svojom vjernošću tajni Križa, ispovijeda da vjeruje i živi od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga“ (VC 24). Ljubav je tajna križa, ali i srž svake poslušnosti koja nas rađa za duhovnu slobodu.

Naš otac utemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler, u svom životu iskusio je lijepe, ali i gorke trenutke i nedaće života, no u svemu je gledao, prepoznavao i prihvaćao Božju ruku koja ga je vodila. Naučio je slušati glas Božji i vršiti Božju volju i onda kada nije shvaćao. Kada sestre poučava o zavjetu poslušnosti, on kaže da je ovaj „zavjet najuzvišeniji, najizvrsniji i najzaslužniji, jer se time Bogu prikazuje najveće dobro: slobodna volja... Krijepost se poslušnosti proteže dalje nego li zavjet... Služavka malenoga Isusa će nastojati, da se sve to više popne u toj krijeposti. Nastojati će, da sluša ne samo vanjskim činom i prisiljeno, nego i voljom, dapače i razumom; nastojati će da sluša brzo bez prigovaranja, da sluša potpuno i točno bez prosuđivanja, da sluša veselo, a ne tužnim i čemernim licem, da sluša u priprostosti srca držeći za dobro baš ono što je naređeno“ (Pravila za „Služavke Malenoga Isusa“). On govori da Služavka Maloga Isusa treba slušati iz vrhunaravnih razloga, osnažena žarkom molitvom i iz ljubavi prema Bogu jer zna da se u volji poglavara očituje volja Božja. Nutarnja poslušnost tako znači da sestra u slobodi svoga srca podlaže svoju volju samom Bogu, a ne čovjeku prihvaćajući volju poglavarice (usp. Tumač Ustanova i Običaji, br. 70). Njena je poslušnost vedra, srčana, odvažna i nadasve ponizna.

Dobro je, stoga, priupitati se: Kako ja nasljedujem Maloga Isusa u poslušnosti po kojoj je sišao s nebesa, postao čovjekom i umro za naše spasenje? Izvire li moja poslušnost iz ljubavi prema Bogu i bližnjem? Mogu li zajedno s Isusom reći: „Moja je hrana vršiti volju Očevu“? Je li moja poslušnost prisilna ili je čin slobodne volje? Rastem li po poslušnosti u ljubavi prema Bogu? Kako živim poslušnost u svakodnevnim, malim stvarima? Vjerujem li da Bog vodi moj život čak i kada ne razumijem njegove puteve?

Po zagovoru Presvete Djevice Marije, divna uzora poslušnosti Bogu, i sluge Božjega Josipa Stadlera, vjerna vršitelja Božje volje, neka nam Gospodin usavrši ljubav i podrži u nama sveti plamen zavjeta poslušnosti kojim ćemo postajati sve sličnije njemu kojem prikazasmo sav svoj život. Amen.

s. M. Marina Mužinić

„Svetost nije nešto što se stječe samo u velikim stvarima, nego u malim, svakodnevnim postupcima” (sluga Božji Josip Stadler).

„Budite sveti jer sam ja svet” (1 Pt 1,16).

Iskustvo poziva opisuje čovjeka kao onoga koji je u odnosu, a koji se ostvaruje kad pojedinac odgovara na taj poziv. Odnosi su stvarnosti koje nas definiraju, a istodobno naznačuju našu unikatnost i originalnost pred Bogom i svijetom. Po odnosima sam nečija kći, sestra, teta, ujna, poglavarica, odgojiteljica, suradnica, njegovateljica, nastavnica i tako dalje. Po odnosu s Bogom upravljen nam je veličanstveni poziv po kojem sudjelujemo u Božjem planu spasenja, a taj se plan ostvaruje kada živimo na tračnicama svetosti i poniznosti.

1. Svetost i poniznost u Crkvi

Putovanje sve djece Božje koja su okupljena u Crkvi usmjerena je svetošću i poniznošću. Katekizam Katoličke Crkve na više od 74 mjesta spominje pojam svetost i 14 puta govori o poniznosti. Ovo višekratno naglašavanje samo za sebe moćno progovara da drugoga puta nema. Službeno crkveno učenje tvrdi da je Krist jedini svet, a po zajedništvu s njim Crkva se posvećuje. Ona jedina ima puninu svetosti i jedino u njoj po milosti Božjoj možemo postići svetost (usp. KKC 823 i 824).

Izlažući govor o poniznosti, Katekizam Katoličke Crkve ističe da je ona temelj molitve i nužno raspoloženje u kojem molitelj postaje Božji prosjak (usp. KKC 2559). Poniznost čini da uvidimo da „nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“ (KKC 2779). Sveti Ivan Zlatousti poučava: Htjeli biste vidjeti da je Bog proslavljen po vama? Pa dobro, radujete se napretku svoga brata i, evo, Bog će biti proslavljen po vama. Budi Bog hvaljen, reći će se, zato što je njegov sluga znao pobijediti zavist nalazeći svoju radost u zaslugama drugih (usp. KKC 2540). Poniznost usmjerava da na putu svetosti stojimo pred Onim koji nas neizmjerno nadilazi te da je potrebno staviti narav, osobnu volju, talente i darovano vrijeme u Božje ruke koje će po nama izvoditi Božji plan spasenja.

Svetost ne znači samo hodati po vodi ili umnažati kruhove, nego svetost znači mirno, čiste savjesti i srca kročiti stazom ovozemaljskoga života. Započnimo već danas raditi na svojoj svetosti i potrudimo se da se jednoga dana, kada se preselimo k Spasitelju, i naši bližnji mogu prisjetiti te za nas reći: „Dobar je boj bio, trku završio, a vjeru sačuvao.”

2. Svetost i poniznost u životu nadbiskupa Stadlera

Svetost je odgovor Neba na pitanje zemlje, reče jednom Hans Urs von Balthasar. Ovu izjavu možemo čitati u svetačkom zbiru događaja iz Stadlerova života gdje nalazimo plodove djelovanja Duha Svetoga kojem je on bio posvema otvoren, a ta se je zahvaćenost Duhom pretakala u djelotvornu ljubav. Izravno i neizravno Josip Stadler je u životu, počev od najranijega djetinjstva, školovanja, svećeničke službe i pastirskoga djelovanja, nošen osobnom uvjerenošću da ostvaruje Božji plan spasenja na zemlji. Taj je plan prihvaćao, upoznavao i bio mu djelatan suradnik. Njegovo je bilo neoborivo DA na svaku Božju inicijativu koja se rađala u redovitoj, dubokoj, skrovitoj i životvornoj molitvi, druženju s Božjom riječi i učvršćivanju u svetim sakramentima. Lekcija koju nam daje sveti Utemeljitelj jest da se Božjem planu nikad ne opiremo, ne nastojimo popraviti Božji plan, nego ga djetinjom poniznošću i jednostavnošću osluškujemo i takva izvršavamo. Poput ozdravljenoga gubavca, nadbiskup Stadler je išao dalje zahvalan za Božja dobročinstva i vjerovao. Upravo je stav vjere temelj duhovnoga života, a stavovi se izgrađuju našim izborima. To je druga lekcija koju nam Utemeljitelj upućuje: postati svjestan svojih izbora i kamo po njima želimo stići.

Da je poniznost osovina koja nosi sve druge kreposti u Stadlerovu životu, vidljivo je iz više primjera. Poniznost je uzimao kao preduvjet za izvršavanje volje Božje. Vrhunski primjer poniznosti na kojoj se nadahnjivao nadbiskup Stadler bilo je otajstvo Utjelovljenja u kojem se Božji Sin nije libio uzeti ograničeno ljudsko tijelo i u hladnoći štale doći na svijet.

3. Svetost i poniznost u životu SMI

Nekoć smo učili na vjeronauku da je odgovor na pitanje: „Zašto smo na svijetu?“ ovaj: „Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, Boga ljubimo, Bogu služimo i tako u nebo dođemo.“ Da bismo osvojile te duhovne vrhunce, počevši od sadašnjega trenutka, trebamo dva čvrsta uporišta, dva planinarska štapa – svetost i poniznost. Oslonce u životu sami biramo i to je zadatak koji je stalno prisutan, potrebno je više ga osvijestiti.

Zastanimo i promislimo o svojim malim i velikim izborima svetosti i poniznosti:

Koji su to trenuci dana u kojima se odlučujem za svetost?
Kada mi odluka za svetost izmiče iz ruku?
Koje plodove svetosti uviđam u svom životu?
Koja su to iskustva u kojima prepoznajem svoj rast u poniznosti?
Čime jačam svoj život u poniznosti?

Zaključak

Bože, vjerujem da možeš učiniti i više od onoga što te molim, a moja je današnja molitva jednostavna i obična. Molim te da čuvaš moju zajednicu, da nam udijeliš dar mudrosti i razuma da vidimo koju si nam milost iskazao da budemo jedni drugima blizu bez obzira na to kako ponekad bili daleko. Daj nam dar svete razboritosti da znamo čuvati svetost naše zajednice:

– da podnosimo jedni druge i kada idemo jedni drugima na živce;

– da ne ogovaramo jedni druge kad u njihovim postupcima prepoznajemo vlastite slabosti;

– da ne nabrajamo što smo učinili, nego da se trudimo biti još bliži;

– da prepoznamo ljepotu zajedništva i bespridržajna darivanja u svakodnevnim, malim stvarima i blizini i onda kada smo kilometrima udaljeni jedni od drugih

– da opraštamo jedni drugima i onda kada kažemo da to nikada više nećemo učiniti;

– da ne prestanemo moliti jedni za druge i povjerujemo u milost zagovorne molitve da i naša zajednica može biti sveta poput nazaretske obitelji Isusa, Marije i Josipa. Amen.

s. M. Marta Vunak

U tišini hladne noći, dok u polutami kapele klečim pred jaslicama, promatram Malo Dijete što leži na oštroj slami…pokriveno pelenicama…samo ručice malo vire, a iz očiju sijeva blagost i toplina koja privlači srce sve bliže i bliže. I pogledam na čas, u štalici on nije sam…Marija i Josip nježno ga promatraju, miluju…šapuću sasvim tiho…neka spava Maleno Dijete…i Marija, sasvim lagano, pokri ga pelenicam da ne ozebe…dok Josip vjerno bdije da ih oboje zaštiti i zagrije.

O kolike li tajanstvenosti u ovoj štali…kolike li ljubavi opipljive u njoj…brige, topline, strpljivosti, suosjećanja, darivanja, nježnosti, blagosti…vječnosti jer rodio se Bog…tu je…među nama…postao je jedan od nas…za nas…

I na isti način danas, i svakoga dana, On je među nama, s nama…dio je nas…naših zajednica…naše Družbe…jer „gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja“ (Mt 18, 20) poručit će nam za života. Bog je s nama! Rodio se da i mi postanemo jedno s njim. Pozvao nas je da pristupimo, da ga slijedimo, da živimo kao što je on živio, da se naš život oblikuje po uzoru na betlehemsku Obitelj koja ga je prva primila u svoj naručaj, u svoj dom.

Marija i Josip nađoše se dostojni i Bog ih odabra za roditelje svoga Sina. Oni su prvi imali milost uživati Božju blizinu i oblikovati se prepuštajući se u njezine ruke jer bez nje nema predanja, nema poniznosti ni podnošenja žrtve, nema ljubavi ni spasenja. Isus im je bio dar po kojem su spoznavali, iz dana u dan, Božje djelovanje u svom životu i prepoznavali smisao svake patnje, svakog odricanja i žrtve, te uvidjeli vrijednost i ljepotu darivanja u bespridržajnom služenju, otvarajući svoja srca u potpunosti Božjoj providnosti i onima koji su se nalazili na njihovom putu života.

I mi smo Božji dar jedna drugoj. Po redovničkim zavjetima postale smo dio jedne obitelji, Družbe Sestara Služavki Maloga Isusa, koja živi po primjeru Svete Obitelji te sve moramo biti povezane ljubavlju koja je Djevicu Mariju i sv. Josipa povezivala s Isusom (usp. Konstitucije, čl. 93). O toj ljubavi poučava nas i sv. Pavao govoreći: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1 Kor 13, 4-7).

O kad bi naša srca gorjela ovakvom ljubavlju, Kraljevstvo Božje bilo bi opipljivo u ovome svijetu! Živjeti za druge, ponajprije za svoje sestre, iskazujući im iz dana u dan svoje poštovanje, brigu, blagost, suosjećanje…imati ruku koja će pomoći olakšati teret…imati uho koje će slušati, a da ne osudi…imati oko koje će vidjeti potrebu i izvršiti je prije nego je riječi izuste…imati srce koje će se radovati uspjehu svoje sestre i ponositi njome, ali koje će osjetiti i tugu koju ona u sebi nosi, prepoznati njenu bol i biti blizu te, makar šuteći, pružiti utjehu… O kad bismo poput Blažene Djevice Marije bile spremne u svakom času čuti i izvršiti ono što je Božja volja za nas i našu obitelj bez obzira koliko odricanja i patnje to značilo za nas…jer svako se trpljenje isplati i donese rod kada je primljeno iz ljubavi i za Ljubav. A tada, i naše će redovničke obitelji biti one koje privlače, poput svete Obitelji u polutami jaslica, te će zagrijati mnoge duše da, poput betlehemskih pastira dođu, pokucaju na vrata i ostanu jer su pronašle Onoga koga ljubi duša njihova (usp. Pj 3,4).

Ipak, tama često zahvati i prikrije onu ljepotu i dobrotu duboko skrivenu u nama, no samo jedan pogled prema nebu dovoljan je za ponovno ugledati zvijezdu koja baca svoje svjetlo na betlehemsku štalicu, otkrivajući u njoj Zaručnika koji nas zove da mu pristupimo i učimo od njega koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29) te ojačane na njegovom izvoru podignemo glavu, nadvladamo sve rane i zajedno nastavimo put.

A put je samo jedan…od jaslica do križa…i kao što su u noći rođenja bili prisutni oni koji su Malenoga radosno pozdravili i prihvatili, u istoj noći našao se i Herod koji ga je htio ubiti…i kao što su na križnom putu uz Isusa bili Majka njegova, Ivan i Cirenac, tako su tu bili i oni koji su ga šibali i razapeli. No nije posustao ni časa jer ih je sve ljubio i bio spreman dati život za njih. Tako i u našim životima među nama se nađu i Marija, i Josip, i pastiri, i Ivan, i Cirenac…ali više puta svrate i Herod, i Pilat, i rulja, i vojnici koji nas pljuju i razapinju. I sve ih nastojmo ljubiti istom ljubavlju jer samo ćemo tako postići nagradu života i vječno uživati sjaj i ljepotu Božje prisutnosti očitovane nam u hladnoj betlehemskoj noći u liku Malog Djeteta koje je naš Bog.

s. M. Martina Vugrinec

„Ima jedan posao među svima najvažniji za svaku napose i za sve zajedno, posao o kojem svi ostali ovise, posao o kojem ovisi spasenje duše vaše. Budete li taj posao dobro obavljale, obavljat ćete i sve druge dobro i spasit ćete duše svoje; zanemarite li taj glavni vaš posao, ne ćete imati blagoslova ni za dobro obavljanje drugih poslova, a svakako ćete izgubiti duše svoje. Koji je to tako važni posao? Molitva, taj sveti i prijateljski i djetinji razgovor sa samim Gospodinom Bogom, Ocem i najvećim našim dobročiniteljem.“ Sluga Božji Josip Stadler

Prva definicija molitve jest da je ona razgovor s Bogom. Razgovor koji je više slušanje nego govor. Molitva posvećuje sate služenja jedne Služavke Malog Isusa. Po molitvi kao Kristove Zaručnice Bogu odajemo čast i slavu, priznajemo Njegova dobročinstva te mu za njih zahvaljujemo, a naposljetku ga uvijek molimo za oproštenje naših propusta u ljubavi prema Njemu i bližnjemu. Najizraženiji oblik naše molitve jest sveta liturgija, napose slavlje svete Euharistije gdje mu svaki dan prikazujemo žrtvu vlastitog života. Pozvane smo i slobodne trenutke dana provoditi pred svetom Euharistijom, jer je ona duhovno središte naših zajednica. Za naš život važna je osobna i zajednička molitva, napose molitva Časoslova po kojoj Bogu posvećujemo sate svoga dana u zajedništvu s cijelom Crkvom. Također jedna od pobožnih vježbi koju sestre rado obavljaju jest razmatranje ili Lectio divina tj. Božansko čitanje svetoga Pisma. Naš otac Utemeljitelj nas opominje: „Od dobro obavljenog razmatranja, u kojem se čine dobre odluke i srce u dobru utvrđuje, ovisi uredni život čitavoga dana.“ Svaka sestra pozvana je tu spasonosnu vježbu vršiti svaki dan. U svakodnevnoj osobnoj molitvi mi produbljujemo svoj odnos s Bogom. Za nas je to živo iskustvo Njegove prisutnosti. To su trenuci dana kada k njemu dolazimo onakve kakve jesmo sa svime što imamo, znajući da smo nedostojne Njegove blizine. Osobna molitva je poput vrata kroz koja dopuštamo da Duh Sveti uđe u naš život. To je vrijeme svete intimnosti i čvrstih odluka gdje posebno osluškujemo na što nas On poziva i potiče. Po osobnoj molitvi događaju se Njegovi tajanstveni zahvati i ona je izvor promjene. Osobna molitva trebala bi biti puna pouzdanja i u nama probuditi ovu svijest: „Što god zamolite u moje ime, učinit ću.“ (Iv 14,14) Iz nje se rađa naše predanje poput Isusovog na Maslinskoj gori: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,24). Osobna molitva uči nas vježbati se u ustrajnosti jer je za neku milost potrebno moliti godinama. A posljednji cilj naše osobne molitve jest poniznost jer znamo da smo po sebi slabe i grešne, a sva naša vrijednost dolazi od Božje darežljivosti. Molitva hrani i podupire naše zajedništvo s Njime i međusobno. Nadahnjuje nam uvijek nove inicijative služenja. Molitva štiti naše posvećenje i predanje po našem zavjetovanju. Molitva nam pomaže da u ovom prolaznom svijetu budemo čuvarice vječnosti. Ako nas molitva ne mijenja pozvane smo promijeniti molitvu. Nikada ne smijemo zaboraviti da se moliti ući moleći, a jedini Učitelj molitve je sam Isus kojemu uvijek možemo doći i reći: „Gospodine, nauči nas moliti.“ (Lk 11,1)

Isuse, jednog si me dana pozvao u svoju kuću.

Podario si mi milost oduševljenja za Tebe.

Krenula sam za Tobom u slobodi svojih nesigurnih koraka.

Znala sam da želim gorjeti za Tebe kao mala Stadlerova svijeća užgana na vatri Božanske ljubavi.

Molim Te očuvaj u meni žar prvog susreta s Tobom.

Svojom milošću pomozi mi da njime ogrijem one kojima si me poslao,

a napose svoje susestre koje su Tvoj dar.

Pomozi nam da Tvojom milošću svijetu

očitujemo veličinu Tvoga poziva i dara.

Amen.

s. M. Josipa Katanec- Makaj

Zdravlje je među ljudima svih dobi i kultura smatrano jednom od najvažnijih vrijednosti. U gotovo svim našim susretima, okupljanjima, čestitanjima i slično, tu želju drugima rado iskazujemo, a i posebno ističemo i sami zdravljem želimo biti obogaćeni. Dok je čovjek zdrav treba pomoći bolesnom, biti mu blizu, pružiti mu lijek i pomoći na putu ozdravljenja.

Najprije pogledajmo što u društvu pogoduje raznim bolestima duha, duše i tijela. Slušajući ljude, čujemo kako se mnogi tuže na razne bolesti, posebno na depresiju, potištenost, pomanjkanje radosti, bezvoljnost, ravnodušnost, mrzovolju, tugu, apatiju, anksioznost čini se da je cijelo društvo bolesno, zarobljeno u krugu napetosti, nemira, straha, beznađa. Pri tom se posebno ističu anksioznost i depresija koje kao dvije sestre idu ruku pod ruku, gušeći nadu u bolje sutra. Nerijetko je uzrok takvog stanja duhovnog karaktera. Čovjek je danas vrlo osamljen, izoliran, često pod raznovrsnim stresovima, udaren uvjetima života, čak i od svojih ostavljen. On čezne udovoljiti svom egu, ostvariti svoju volju. Tako ostaje začahuren u sebe, beznadan. Okrivljuje i Boga, ne prihvaćajući Njegovu volju. Međutim, čovjek kao tjelesno, duševno i duhovno biće traži svoju punu ostvarenost jer je stvoren na sliku Božju. Ono što nije ostvareno viče, traži ispunjenje.

Kao Služavke Maloga Isusa, trebamo razmišljati o ovim problemima iz kuta koji je nama poznat i blizak, a to je duhovnost. Duhovni karakter mnogih bolesti smatra se i među stručnjacima važnim čimbenikom, a zdrava duhovnost zaštitom od mnogih problema, kako tjelesnih tako i psihičkih. Bog i Njegova volja u ljudskom životu moraju biti na prvom mjestu. Ako se to dvoje stavi u drugi plan, čovjek postaje prazan, neostvaren, frustriran, jednom riječju bolestan. Čezne za zdravljem, a ne traži pomoć od pravog OZDRAVITELJA. Oslanja se isključivo na svoje snage ili na ljude koji mu ne mogu pomoći da ozdravi. I to ga dovodi do većeg oboljenja duše i tijela.

Kako mi kao Služavke Malog Isusa možemo biti Božji lijek za druge, pomoći takvom čovjeku danas?

„Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć“ (Mt 10,2)

Osim liječnika i medicinske pomoći koji bolesniku donose fizičko ozdravljenje ili olakšanje, mi sestre Služavke Malog Isusa snagom svoje karizme možemo ponuditi Božji lijek svima koji su potrebni naše pomoći. To se posebno odnosi na one koji su izgubili pravi put do Boga i  besciljno lutaju. Trebamo biti Božji lijek, a to možemo na više načina:

Biti uz osamljenog ‒ saslušati ga i pružiti mu utjehu prvi korak je na tom putu.

Pohoditi bolesna, osamljena, ostavljena ‒ doći k njemu otvorena srca i ruku spremnih na pomoć i razumijevanje; odgovoriti na Isusov poziv, jer „oboljeh, i pohodiste me". (Mt 25,36)

Lijepa, ljubazna i poticajna riječ ‒ osamljenima, izoliranima to je Božji lijek.  

Radost, osmijeh i blag pogled ‒ danas je mnogo žalosnih, smrknutih i ozbiljnih lica, a radost donosi opuštenost, kao i nadu u bolju i svjetliju budućnost.

Bog je Ljubav, a Ljubav liječi, ozdravlja, iscjeljuje sve izranjene, ponižavane; iskorištavane osobe na različite načine.

Između Isusova rođenja i smrti na križu sve je ispunjeno ljubavlju; žrtvom koju je On kao Jedinorođenac prikazao Ocu da ispuni Njegovu volju i spasi čovjeka. To je milosrđe koje i Služavka Malog Isusa treba iskazivati bolesnima ovog vremena. 

Praštanje ‒ praštanje donosi iscjeljenje unutarnjih rana. Ispovijed je najbolji lijek za zdravlje naših duša jer nas vraća Dobru ‒ Bogu.

Zahvaljivanje ‒ potaknuti osobu na zahvaljivanje Bogu za tolike darove koje smo od Njega primili i primamo, jer sve što imamo Božji je dar.

Božja Riječ ‒  Božja Riječ „liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove“. Ps 147,3

Vjera ‒ vjerovati Bogu i vršiti Njegovu volju najsigurniji je lijek. Vjera pomaže jer otvara put u novi život.

Molitva ‒ to je, uistinu, pouzdani lijek za sve duhovne, duševne i tjelesne rane, te ju u vjeri i u otvorenosti srca redovito upravljamo Bogu.

Bit je vratiti se Izvoru koji liječi duh, dušu i tijelo i ispunja čovjeka. Jer kad se čovjek vrati svom Izvoru odakle je i izišao, nalazi se DOMA, osjeća se kao kod kuće.

Ostvarena Služavka Malog Isusa, Bogom ispunjena, Njemu predana, sigurno je lijek za druge.

s. M. Mirjam Dedić

Na Bjelavama, sunčanoj strani Sarajeva, smještena je ubožnica „Egipat“, u čijem su okrilju mnogi našli utjehu i pomoć. Ova institucija, iako naizgled preplavljena sjenkama prošlosti, predstavlja svjetionik nade u vremenu kada su izazovi svakodnevnog postojanja sveprisutni i neumoljivi.

Prva Družbina ubožnica nalazila se u ulici Mjedenici i bila je namijenjena zbrinjavanju siromašnih starica i djevojčica. Zbog nedostatka prostora i dotrajalosti kuće na tom prostoru, nadbiskup Stadler gradi novu ubožnicu „Betlehem“ na Bjelavama, u koju 1898. godine smješta sestre i 52 djevojčice. U Mjedenici ulici ostale su nemoćne starice s nekoliko sestara. Iako je prostor bio prostraniji, ali dotrajalost kuće skoro u ruševnom stanju, prisilila je nadbiskupa Stadlera da za njih osigura novi smještaj. Božja providnost pobrinula se da nađe pogodno mjesto za novu ubožnicu koju će Stadler nazvati „Egipat“. Jednog dana ponudi mu jedan Hodža na prodaju svoju bašču s malom još nedovršenom kućicom, a drugi Musliman ponudi mu u samoj blizini male bašče svoju veliku bašču s velikom kućom. Upravo sve u samoj blizini „Betlehema“. Nadbiskup Stadler velikodušno kupi ponuđeni prostor i uz pomoć dobrotvora i vjernika dade odmah veliku kuću adaptirati. Na ulazu u „Egipat“ Stadler je dao napisati: „Posvećen Bogu i sirotinji od požrtvovne ljubavi“. Osim starica nova ubožnica Egipat postaje sklonište i za mušku novorođenčad. Kuća „Egipat“ simbolizira utočište za sve u nevolji poput biblijskog Egipta koji je bio sklonište Malome Isusu. Dana 21. studenoga 1899. godine, sestre Služavke Maloga Isusa preselile su se sa staricama iz ubožnice u Mjedenici u novu kuću „Egipat“. Sestre su preuzele brigu za siromašne starice i djecu, obavljajući sve kućanske i ostale poslove te pružajući im besplatnu skrb.

Sestre Služavke Maloga Isusa nadahnute evanđeoskim duhom služenja, tijekom godina vjerno su bilježile događaje svoga života i apostolskog djelovanja u kronici zajednice. Ova dragocjena pisana ostavština nije samo povijesni zapis, već i nadahnuće budućim naraštajima sestara da ustraju u pozivu ljubavi i služenja, osobito najpotrebnijima. Kronika otkriva svakodnevni život sestara - njihovu molitvu, rad, žrtve i radosti – te svjedoči o Božjoj prisutnosti u malim i velikim trenucima zajednice. Hrabro su se suočavale s izazovima vremena i odvažno pronosile Kristovu ljubav. U poniznosti su sestre izvršavale svoje poslanje. Jedan od važnijih zapisa u kronici, koju sam imala priliku kao kopiju dobiti dok sam pripremala ovaj članak, svjedoči o nastojanjima Uprave Sirotišta „Egipat“ u Sarajevu da osigura obnovu resursa za Dom. Suočene s izazovima nedostatka osnovnih potrepština, sestre su s vjerom i predanošću tražile načine kako osigurati hranu, odjeću i sve drugo što je potrebno za djecu i potrebite. U molitvi su se oslanjale na Božju providnost, a u djelovanju nisu sustajale – obraćale su se dobročiniteljima, tražile potporu od nadležnih institucija i neumorno radile kako bi osigurale dostojanstven život onima koji su im bili povjereni.

Zbog dotrajalosti kuće koju je nadbiskup Stadler kupio i adaptirao, Vrhovna uprava Družbe odlučila je 1926. godine graditi novo muško sirotište. Tako je Uprava sirotišta „Egipat“ iste godine napisala pismo vrhbosanskom Ordinarijatu, nadbiskupu dr. Ivanu Šariću: „Plemenitim srcima! Krov se ruši nad nama. Kuća od ćerpića ruši se i obara, vlaga probija sa svih strana, a za kišnih dana već ne nađemo suđa, da pohvatamo mlazove, što probijaju u sve prostorije našega sirotišta. Zar da rastjeramo tu jadnu siročad? Zar da napustimo to sirotište, koje je ipak od svoga postanka pa do danas bilo zakloništem i utočištem do preko 1000 sirota raznih vjera i u dobi od jednoga mjeseca do 12 godina? To ne može da bude volja Božja. Sirotište „Egipat“ ne smije da se dokine, premda je njegova zgrada danas ruševna, i premda će do godine biti možda samo ruševina. Jer ako padne zgrada, zar će time nestati sirota i napuštena djeca?  A toj se sirotoj djeci mora stvoriti jedno utočište. I zato se mora obnoviti sirotište „Egipat“, na čija vrata svakodnevno kucaju nesretne majke i skrbnici napuštene djece. Uprava sirotišta obraća se stoga prema vašim prilikama da poduprete naš pothvat za izgradnju novoga sirotišta. Milodar, što ćete ga pokloniti za gradnju sirotišta, neće Vam ostati besplodna. Sirote će vas spominjati u molitvama svojim, a sigurno je, da se nećete nikada u životu pokajati za ono, što ste sirotama učinili. Pa Vas u to ime molimo: pomozite nam, dođite nam u toj našoj nevolji u pomoć!“ (Preporuka Vrhbosanskog Ordinarijata za izgradnju sirotišta „Egipat“, Sarajevo, 14.svibnja 1926, br. 1967, AVO u Sarajevu).

Ovaj zapis ne govori samo o materijalnoj obnovi, nego i o snazi zajedništva, hrabrosti i nesebičnosti sestara. Njihova ljubav prema najmanjima i predanost služenju postale su vidljivo svjedočanstvo Kristove ljubavi u svijetu.

Sestre Služavke Maloga Isusa, osim predanog rada s djecom i starcima, s posebnom su pažnjom skrbile i za bolesne svećenike. U duhu evanđeoske ljubavi, pružale su im potrebnu njegu, ublažavale njihove patnje i bile im oslonac u trenucima slabosti. Njihova nesebična služba bila je usmjerena prema svima koji su trebali pomoć, a osobito prema onima koji su svoj život posvetili Bogu i Crkvi. Kako u svojoj kronici svjedoči s. Emilijana Petrov, u ubožnici „Egipat“ sestre su se  brinule za bolesne svećenike, među kojima je bio i preč. Dujmušić i preč. Igrc. Njih su sestre dvorile u njihovim dugim i teškim bolestima, prateći ih sve do posljednjih trenutaka njihova života. Posljednji svećenik kojeg su ondje njegovale bio je preč. Cankar. I u najtežim ratnim vremenima nisu napuštale svoju misiju, već su, unatoč nestašici i strahotama rata, ostale uz potrebite, svjedočeći tako nesebičnu posvećenost služenju bližnjima (usp. kronika s. M. Emilijane Petrov, Sarajevo). Kronika sestara Služavki Maloga Isusa tako ostaje ne samo spomen na prošlost, već i putokaz za budućnost – da svaka sestra, vođena primjerom prethodnica, hrabro kroči putem evanđeoskog služenja, s povjerenjem u Boga i s radošću u srcu.

Tijekom prvih 50 godina postojanja, kroz kuću „Egipat“ prošlo je više od 10.000 djece i nekoliko stotina starica iz raznih krajeva. Nažalost, 1949. godine komunističke vlasti oduzele su sestrama kuću, protjerale ih iz Bosne, a djecu ostavile na milost tadašnjem društvu. Nakon rata, 1996. godine, kuća je vraćena sestrama, koje su je obnovile i 1999. godine ponovno otvorile vrata djeci. u potrebi.

Brigu o štićenicima od samog početka preuzele su sestre Služavke Maloga Isusa, koje su se nesebično posvetile služenju najpotrebnijima, pružajući im hranu, njegu i duhovnu utjehu. Ubožnica je postala simbol kršćanske ljubavi i milosrđa, a kroz godine je prolazila kroz različite izazove i promjene, prilagođavajući se potrebama vremena. Njihova predanost bila je vidljiva u svakom kutku ubožnice – od kuhinje, gdje su pripremale hranu, do bolesničkih soba gdje su njegovale nemoćne i umiruće. Unatoč iscrpljujućem radu, nikada nisu prestale biti stupovi nade i utjehe za one koji su se u Dom „Egipat“ sklonili od surovosti života.

Život unutar zidova „Egipta“ nosi sa sobom teret brojnih prepreka. Djeca koja tu odrastaju svjedoče ne samo socijalnoj nepravdi, već i složenim emocionalnim i psihološkim borbama. Svaki novi dan donosi izazov – od nedostatka osnovnih materijalnih dobara do borbe s unutarnjim demonima koji se rađaju uslijed osjećaja izoliranosti i neizvjesnosti o budućnosti. U ovoj svakodnevnoj borbi, svaki osmijeh, svaki zagrljaj i svaka riječ podrške postaju vrjedniji od najskupljih dragocjenosti.

Pored materijalnih nedostataka, posebno mjesto zauzima i duhovna oskudica koja pogađa one koji su ostali bez roditeljskog zagrljaja. Ubožnica „Egipat“ mora se suočavati s izazovima pružanja istinske topline i ljubavi, unatoč ograničenim resursima. Izazovi života u ubožnici „Egipat“ nisu samo test snage pojedinaca, već i ogledalo društvenih nejednakosti koje obilježavaju našu svakodnevnicu. No, u toj neizbježnoj borbi leži i prilika za preobrazbu – prilika da se, kroz obrazovanje, međusobnu podršku i zajednički trud, stvori nova perspektiva za one koji uprkos svim nedaćama, sanjaju o danu u kojem će svjetlost nade pobijediti tamu prošlih nevolja.

Kuća ubožnica „Egipat“ je svjedočanstvo ljubavi, požrtvovnosti i služenja. Kroz desetljeća izazova, sestre Služavke Maloga Isusa ostale su vjerni stup ove ustanove, dajući sve od sebe kako bi osigurale dostojanstven život onima koji su često zaboravljeni. Njihov rad i dalje je inspiracija za sve koji vjeruju u moć nesebične ljubavi i brige za bližnje.

Danas Dom „Egipat“, iako moderniziran i prilagođen suvremenim standardima, nastavlja nositi izvorni duh ljubavi i služenja. Sestre Služavke Maloga Isusa, slijedeći primjer svojih prethodnica, i dalje neumorno rade kako bi Dom ostao mjesto dostojanstva, milosrđa i brige za one kojima je najpotrebnije.

s. M. Rita Oborović

Osnivanje ubožnice

U vrijeme dolaska nadbiskupa Stadlera u Bosnu, Sarajevo je a i cijela Bosna i Hercegovina bila prepuna siromaha, osobito starica i napuštene djece. Vidjevši tu bol i patnju kroz koju prolaze ovi maleni koji su posebno dragi Isusu, nadbiskup nije mogao ostati miran. Uskoro kupuje kuću u ulici Mjedenici u Sarajevu, kako bi barem malo ublažio njihove patnje. Nakon što je ta kuća postala premala, odlučio je sagraditi novu kuću u kojoj će biti smještene sestre i ženska siročad. Imao je veliku želju sagraditi dom u kojem bi bilo dovoljno mjesta za siromašnu djecu, no stvarnost koja nije obećavala financijsku mogućnost za takav pothvat prijetila je da se ta misao uguši. Uzdajući se u Maloga Isusa, koji je i sam prošao patnje siromaštva i hladnoću štalice, vapajima iz dubine srca molio je za providnost ne sumnjajući u to da Onaj koji je sve stvorio, može providjeti i novac za novu kuću, ubožnicu. Uskoro su njegove molitve uslišane.

Jedan musliman na Bjelavama, na sunčanoj strani Sarajeva, ponudio mu je bašču na prodaju. Utemeljitelj je ovu ponudu shvatio kao Božji odgovor na njegove molitve, te je 7. veljače 1897. godine s braćom Paščoća sklopio kupoprodajni ugovor. U to vrijeme nadbiskupa je pogodila kušnja bolesti, te je duže vrijeme morao boraviti na morskome zraku. Unatoč toj kušnji nije odustajao od gradnje, a njegov kanonik Jeglič zastupao ga je u svemu. Već u travnju iste godine neke su sestre prešle u kuću na Bjelavama. Nije poznato koja bi to kuća bila, te se pretpostavlja da je u kupljenoj bašći bila neka manja kućica u kojoj su sestre mogle živjeti.

Nadbiskupovo povjerenje u Boga, da ono što On u svojoj dobroti započne On i dovrši, nije jenjavalo. Uskoro mu dolazi pismo odvjetnika Košića iz Beča, u kojem stoji kako je jedna bogata gospođa Barbara Hahn u svojoj oporuci Nadbiskupsku ubožnicu u Sarajevu imenovala baštinicom imetka koji vrijedi 50.000 kruna. U pismu nadbiskupu Strossmayeru u kojem ga  moli za financijsku pomoć za gradnju ubožnice, nadbiskup Stadler piše kako je i svećenicima uputio molbu, da oni koji imaju ljubavi prema siromašnima, pomognu izgradnju. Uz pomoć dobrih ljudi i biskupa Strossmayera, već 24. siječnja 1898. godine, na nadbiskupov rođendan, upriličena je svečanost  zakopavanja temelja nove ubožnice, gdje su djeca otpjevala pjesme „O pastiri“ i „Veselje ti navješćujem“. Gradnja je dobro napredovala tako da je na blagdan Imena Marijina 1898. godine blagoslovljena nova ubožnica nazvana „Betlehem“. Da je to bila velika svečanost za sve svjedoči nam članak objavljen u Vrhbosni od 1898., br. 18, str. 294-295: „Na Ime Marijino, dne 11. o. m., blagoslovi presv. gosp. Nadbiskup i ovo svoje najnovije djelo (...) U krasnom zelenom šljiviku sakupila se ženska mladež iz naših zavoda i liep broj pobožna naroda. Iza blagoslova kapelice i kuće pjevao je tu pod vedrim nebom Nadbiskup pontifikalnu sv. Misu uz svečanu  podvorbu svećenstva i bogoslova. Iza evangjelja progovori presv. gosp. Nadbiskup krasnu, ganutljivu rieč s prorokovim motivom: „Blago čovjeku, koji se spominje siromaka i uboga!“ Pod svetom misom pjevale su višeglasnu latinsku misu čč. sestre „služavke maloga Isusa“, koje će djelovati i truditi se za slavu Božju u novom zavodu. Iza sv. mise i Tedeuma pozdraviše betlehemska djeca hrvatskom pjesmom i prekrasnom deklamacijom svoga Otca Nadbiskupa u velikoj novoj dvorani, gdje se pribralo i dosta nas gosti. Svi smo bili veseli, jer su bila i dobra djeca vesela; svi smo bili oduševljeni, gledajući oduševljene njihove odgojiteljice, koje će što uzmognu samo bolje čuvati i paziti najveće naše blago: bosansku nam siročad“. U ovoj ubožnici uzdržavala su se siromašna ženska djeca.

Iako je ubožnica blagoslovljena, sestre i djeca još nisu uselili u nju, jer je nadbiskup Stadler želio da useljenje bude na blagdan sv. Rafaela, pod čiju ih je zaštitu stavio. U međuvremenu Nadbiskup je od državne vlasti tražio da ubožnica bude priznata kao pravna osoba. Tako su sestre i 52 djevojčice 24. listopada 1898. godine preselile u novu ubožnicu, nad čijim je vratima Utemeljitelj dao upisati ove riječi: „Otac moj i majka moja ostaviše me, a Gospodin me uze“ (Ps 27, 10). Djecu u svojim ubožnicama Utemeljitelj je smatrao srcem i blagoslovom nadbiskupije.

Naziv „Betlehem“

Nazivajući ovu ubožnicu „Betlehem“ sam nadbiskup Stadler vjerovao je da će sestre živeći u ovome mjestu, uvijek biti svjesne na kako velikom otajstvu se temelji njihov poziv i poslanje. U Betlehemu je Isus proživio siromaštvo i nemoć, ovisnost o Mariji i Josipu. Tu se dogodilo ono prvo služenje Isusu, a sestre mu sada služe u siromašnoj i napuštenoj djeci. Božja providnost se pobrinula da upravo na ovome mjestu nikne ubožnica s nazivom „Betlehem“ (kuća kruha). Razgovarajući s jednim muslimanom ispred nove tek sagrađene ubožnice, nadbiskup Stadler saznaje da je na ovome mjestu nekada bila Ekmekščinica, što znači krušna pekara ili kuća kruha, koju je držao jedan pobožni musliman koji je svakog petka siromasima džaba dijelio kruh. Sada ovo mjesto na nov način postaje kuća kruha za brojnu djecu, ali i kuća u kojoj se nalazi Živi Kruh, sam Krist.

Život i rad u ubožnici Betlehem

Život u ovoj ubožnici tekao je mirno uz molitvu i rad. Prema želji Utemeljitelja, svaka sestra trebala je svojim radom moći uzdržavati samu sebe i još dvoje sirotih. Zato je odmah po useljenju pozvao redovnika trapista iz Banja Luke, kako bi poučio sestre tkati štofove te im kupuje i velike tkalačke stanove. Tako u jednom pismu splitskom biskupu Nakiću piše kako sestre svima daju dobar primjer, jer same obrađuju zemlju, rade ručne radove, tkaju ćilime i štofove, a od onoga što zarade uzdržavaju stotinjak djece. Godine 1904. u ovoj ubožnici otvorena je osnovna škola za svu zavodsku djecu, a od 1921. godine primaju se i vanjska djeca. Učiteljice su bile sestre Služavke Maloga Isusa. Do 1920. godine 43 djevojčice postale su učiteljice, a neke od njih postale su i sestre naše Družbe. Osim što je bila kuća rada, ova ubožnica bila je i mjesto žarke molitve. Betlehemska kapelica bila je posvećena Rođenju Isusovu, a na njenom svodu bile su naslikane jaslice u kojima leži Božansko Dijete, kojemu se klanjanju Marija, Josip, Tri kralja i siromašni pastiri, među kojima u narodnoj nošnji kleči i nadbiskup Stadler prikazujući u liku janjeta svoju Družbu novorođenome Kralju. Svakoga dana, nakon svete pričesti, sestre bi pjevale „Adeste fideles“, a često i najdražu Utemeljiteljevu pjesmu „O Isuse poljubljeni“. Nastojeći produbiti otajstvo Utjelovljenja, Utemeljitelj sestrama sastavlja i molitvenik pod nazivom „Betlehem, Molitve i hvalospievi na slavu Maloga Isusa za Betlehemke ili Služavke Maloga Isusa u Sarajevu“. Zahvalni nadbiskupu Stadleru za toliku ljubav i brigu, sestre i djeca su za njegov imendan i druge svečanosti pripremale priredbe koje je on sa užitkom pratio. Ubožnicu nadbiskup Stadler proglašava i kućom maticom te u njoj osniva novicijat Družbe.

Godine velike kušnje

Suživot sestara i djece vođen u radu i molitvi prekinut je dolaskom komunizma, kada su sestrama oduzeli djecu i svu imovinu. Tužan plač djece odjekivao je prostorom u kojem je do prije nekoliko dana vladao smijeh. Kamionima su odvezeni u nepoznato, a sestrama su praznim hodnicima odjekivali njihovi vapaji da ih ne daju od sebe. Sestre su prostorije ubožnice jednu po jednu morale predati državi, sve dok 1949. godine nisu protjerane iz Bosne. Posebno tužan dan bio je kada su zajedno sa isusovcem p. Škrinjarem morale iznijeti Presveto iz kapelice. Sa suzama u očima sestre su molile pokajanje te su ispraćajući Presveto pjevale Tebe Boga hvalimo. U toj tuzi i boli, časna majka Flavija Tomšić tješila je sestre pozivajući ih da se ne prestaju uzdati u Gospodina. Budući da su ostale bez kuće matice, sestre su upravu Družbe preselile u samostan Antunovac na Maksimiru u Zagrebu. Samo je tadašnja vrhovna ekonoma sestra Tereza Ciler po nalogu časne Majke ostala sama u civilu u „Betlehemu“, kako bi s podstanarima sklapala ugovore za najamninu, jer su kuće još uvijek bile Družbino vlasništvo, ali je njima upravljala stambena Komisija iz Sarajeva. Dodijeljena joj je jedna sobica u „Betlehemu“, a budući da su stanari bili službenici milicije i jugoslavenske armije, nije ih mogla prisliti da plaćaju najamninu te je koncem prosinca 1957. godine i ona napustila „Betlehem“. Zakonom o nacionalizaciji iz 1958. godine i ono malo nade o vlasništvu nad kućama u Sarajevu je ugašeno. I danas, iako ima drugoga vlasnika, ova kuća u Sarajevu je zadržala svoj identitet odgoja djece kroz djelatnost srednje medicinske škole.

Betlehem mjesto nade

Ubožnica „Betlehem“ bila je mjesto nade za brojnu djecu. Gledajući u njima lik Maloga Isusa, Utemeljitelj i sestre ne odustaju od njih, nego ih potiču na učenje, molitvu i rad, a sve kako bi izrasli u odgovorne i zrele ljude. Brojni životi koji su zbog siromaštva mogli biti prerano izgubljeni, ovdje su našli podršku i ljubav. Da se dajući i prima, svjedoče primjeri djevojčica koje su kasnije postale sestre naše Družbe. Darovana ljubav u srcima drugih ne samo da povija rane, nego ih ispunja do kraja i čini novim izvorima utjehe za gladne i žedne ljubavi. Sestre nikada nisu brinule za djecu radi nekih svojih ciljeva, nego iz čiste ljubavi prema Isusu. Njihova djelatnost svoj temelj ima u Bogu, zbog čega su uspjele izdržati sve nevolje i gorčine koje su ih pratile. Sjećajući se riječi Utemeljitelja: „Bit će istina borbe, neprilika, napasti svakojakih; ali se ne bojte, jer je Mali Isus jači od svih vaših neprijatelja“, hrabro su koračale u nepoznato, stavljajući svo svoje uzdanje u Boga. Sestre su prihvaćanjem patnje strpljivo nosile svoj križ, nisu sišle s njega iako ih je sve pozivalo na to. Kao i Zaručnik, u času kada se činilo da ih je Bog ostavio, one i dalje ustraju i vjeruju Njegovu obećanju da je s njima u sve dane do svršetka svijeta. Strpljivo podnose otimanje dobara poput Isusa kojemu su uzeli i jednu jedinu haljinu. Ostavile su svoju Bosnu vjerujući da će Bog brinuti za nju. Imajući svoju nadu u Gospodinu da će se On pobrinuti za njih, i da ono što je Božje nikada ne umire, otišle su vjerujući da će Bog riješiti njihovu stvar. Krjepost nade očuvala je sestre i kandidatice od malodušja i vodila ih u teškim vremenima iskušenja, kada se činilo da Družba dalje neće moći i da će želja mladih za nasljedovanjem Krista iz bližega služeći mu u siromašnima, zauvijek biti ugušena. Upravo tada pokazuje se, da se onaj tko se uzda u Gospodina, neće postidjeti (usp. Ps 25). Božja providnost vodila je sestre nekim novim putevima gdje se njihova djelatnost širila, a uskoro su se i one sestre i kandidatice koje su se morale vratiti kući, mogle pridružiti sestrama. Povijest Družbe i životne priče naših sestara uče nas da se Bog brine za one koji mu se svim srcem predaju te da ono što je Božje nikada ne prolazi.

I danas za sestre Služavke Maloga Isusa „Betlehem“ je kuća kruha. Iako više ne stanuju u njemu, svaki pogled na to zdanje velika je hrana za dušu i srce, jer podsjeća na ono što je Utemeljitelj živio i sestrama često stavljao na srce, a to je ljubav prema Bogu i briga za najmanje. Njihova požrtvovnost, hrabrost i pobožnost i nama su danas poticaj i ohrabrenje da se ne bojimo živjeti za Boga služeći mu u malenima te da nastavimo s nadom koračati kroz nesigurna vremena, vjerujući da se Bog i danas brine za nas kao što se brinuo i za sestre u ubožnici „Betlehem“. Život sestara iz kuće „Betlehem“ podsjeća nas da onaj koji dijeli uvijek ima dovoljno, jer ono što dijelimo sa siromasima dijelimo sa samim Bogom, a Bog je, kako nas uči Utemeljitelj, uvijek davao, daje i davat će.

                                                                                   s. M. Nikolina Cvitanović

Vraćati se na početke Družbe, a ne spomenuti dragocjenu Ulicu Mjedenicu, prve sestre koje su u njoj djelovale, njihov rad, žrtvu, ljubav, siromahe, Utemeljiteljevu požrtvovnost, bilo bi kao da govorimo o kući koja nema temelja. Uvijek se rado, ma koliko god živjeli – dvadeset, pedeset, sedamdeset ili više godina – sjećamo svoga odrastanja, mjesta rođenja, divnih trenutaka s našim roditeljima i cijelom obitelji, a kada malo odrastemo, dođemo u razdoblje kada nam sve što smo voljeli i što nas je ispunjavalo ne predstavlja veliko značenje, nego samo „guramo“ i koračamo naprijed ne gledajući u prošlost koja nam je dala temelje i bez koje mi danas ne bismo bili ovo što jesmo.

I da nam se ne dogodi ovaj trenutak „zaborava“ u našem odrastanju i napredovanju Družbe, često se prisjećamo u prigodnim trenucima naših početaka, razdoblja u kojem smo kao Družba učile praviti prve korake, oslanjajući se na Božju providnost i oca Utemeljitelja, putokaze koji nas vode od našega rođenja do dana današnjega već više od jednoga stoljeća.

Nakon uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, bulom pape Leona XIII. Ex hoc augusta od 5. srpnja 1881. osnovana je Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu. Za prvoga vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je naš Utemeljitelj, tada profesor na Teološkom fakultetu u Zagrebu, dr. Josip Stadler. Osim što je dao velik doprinos izgradnji važnih ustanova u Crkvi Vrhbosanske nadbiskupije u tom vremenu, upravo po nadahnuću Duha Svetoga Stadler utemeljuje i novu Družbu, čiji temelji počivaju u sarajevskoj Ulici Mjedenici. Osnovati Družbu u tom vremenu, kao i danas, teško je i nimalo jednostavno. Trebalo je osmisliti djelovanje, karizmu, apostolat, duhovnost, osigurati provođenje redovničkoga života, stvoriti životne uvjete i još mnogo toga. Od svih ovih elemenata koje je Stadler uspio uspostaviti, za njega su bili najvažniji siromasi, koji su u Crkvi uvijek imali posebno mjesto, a kojima je bila potrebna pomoć u svakom smislu te riječi.

Čim je blagoslovljena stolna crkva Presvetoga Srca Isusova u Sarajevu 1889., Stadler je počeo razmišljati kako se pobrinuti za siromašnu djecu i starice i kako osnovati zavod u tu svrhu. A na to ga je osobito ganuo susret s jednom pogrbljenom i od svih ostavljenom staricom. S velikim pouzdanjem u Božju providnost, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Stadler je uspio kupiti kuću na dug za siromahe. Drugi važan korak bio je pronaći spremna ženska srca, koja bi bila voljna dragovoljno se žrtvovati u njegovanju starica i djece smještene u nadbiskupskoj ubožnici u ulici Mjedenici u Sarajevu. Stadler je najprije tražio pomoć od redovnica koje su već djelovale u Sarajevu ili koje su, zahvaljujući Stadleru, otpočele svoje djelovanje na ovom prostoru. Stadler u komunikaciji s redovničkim zajednicama nije uspio doći do onoga što je, nadahnućem Duha Svetoga, želio provesti. Tako, korak po korak, dolazi do rađanja nove Družbe, koju će Stadler nazvati Družba sestara Služavki Maloga Isusa.

Stadler je čvrsto vjerovao da Spasitelj ljubi sirotinju i da će u svojoj ljubavi naći način da joj pomogne. Često je sa svojim kanonicima razgovarao o potrebama nadbiskupije. S njim je na osobit način suosjećao i njegov najbliži suradnik, vjerni kanonik Anton Jeglič. On, uz suglasnost Nadbiskupa, dovodi iz svoje domovine Slovenije 4. siječnja 1890. godine prve dvije dobre i vrijedne djevojke: Martu Golec i Elizabetu Vrglec iz Trnovlja kod Celja u pomoć siromasima, kojima je patnja kao pečat otisnuta na lica. Stadlerov tajnik Marko Tvrtković, kako navodi knjiga Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti, piše da su one bile pozvane u misijsku Bosnu s obećanjem da će postati redovnice. Kada su stigle u Sarajevo, te dvije djevojke pripremale su kućicu u Mjedenici ulici, da Nadbiskup u nju smjesti svoje siromahe. Ubožnica je otvorena 24. listopada 1890. na blagdan svetoga Rafaela Arkanđela. Ovo je trenutak kada je Družba otpočela, trenutak u kojem je za Družbu bio važan otac, a sam otac bio je naš Utemeljitelj, veliki ljubitelj siromaha.

Godine 1891. u Sarajevo su došli prečasni Hopperger, predstojnik sestara milosrdnica iz Zagreba, i prečasni Flego, kanonik iz Trsta, u posjet nadbiskupu Stadleru. U razgovoru Stadler im je oduševljeno govorio o svojim naumima o zbrinjavanju brojne sirotinje. Kako je Stadler to pričao, kanonik Flego mu je spomenuo gospođu Giovannu Sorman iz Trsta, koja vodi Zavod svetoga Josipa i u kojem je smješteno više od 120 djece. Ubrzo nakon ovoga saznanja Stadler stupa u kontakt s Giovannom Sorman, koja će mu pomoći u provođenju i ostvarenju Božje promisli za siromahe i djecu koja su osuđena na milost i nemilost toga vremena.

Dvjema djevojkama u ubožnici pridružilo se nekoliko djevojaka iz Zavoda gospođe Giovanne Sorman iz Trsta, koja je Stadleru pomogla u provođenju i ostvarenju djela koje mu je Duh Sveti nadahnuo. Gospođa Giovanna dolazi u posjet Stadleru 1892. godine s dvjema odgojanicama: Alfonzom Petrić i Antoninom Dadić, budućim sestrama Služavkama Maloga Isusa. Te dvije djevojke odmah su ostale raditi u nadbiskupskoj ubožnici u Sarajevu. Već sljedeće godine gospođa Giovanna ponovno dolazi k Stadleru s još tri odgajanice, koje također postadoše Služavke Maloga Isusa: Rafaelom Gržina, Bernardinom Senger i Jozefinom Petrić. Tada je u Stadlerovoj ubožnici bilo sedam djevojaka, koje su se brinule za siromašne starice i žensku djecu.

Stadler je često posjećivao djevojke u ubožnici koje su se posvetile bogoljubnu životu i njezi siromaha, držao im duhovne pouke. Na njihovu zamolbu i žarku želju odobrio im je da postanu redovnice te polože tri redovnička zavjeta. Kako je i sam ubrzo uvidio, njegovateljice će najbolje osigurati ako u tu svrhu utemelji posebnu domaću redovničku žensku kongregaciju. Za duhovnoga upravitelja Družbe Stadler imenuje kanonika Jegliča, koji ih je upućivao u redovnički život i vladanje, a imale su i duhovnu pouku svakoga tjedna.

Godine 1893. sedam djevojaka polaže privremene redovničke zavjete. Prva sestra bila je s. Marta Golec. Mjesec dana nakon s. Marte redovničke zavjete polaže i s. Franciska Vrglez, a u lipnju 1893. redovničke zavjete polažu i ostale djevojke: s. Alfonza Petrić, s. Antonina Dadić, s. Rafaela Gržina, s. Bernardina Senger i s. Jozefina Petrić. Svih pet djevojaka bile su iz sirotišta gospođe Giovanne Sorman. Sestre su obećale vjernost pred Bogom, svojim siromasima i nadbiskupom Stadlerom. On je s ljubavlju pratio njihovo predanje, napredak u vjeri i redovničkom sazrijevanju.

Prva grupa zavjetovanih sestara u Mjedenici ulici nosila je civilno odijelo. To je želio i sam Stadler, kako bi sestre bile pristupačnije i sličnije svojim siromasima u ubožnici kao i na sarajevskim ulicama. Ali 1895. godine sestre iz Utemeljiteljeve ruke primaju redovničko odijelo koje su one željele i predložile, a koje se je s vremenom mijenjalo. Tada je sam Stadler u rukopisnim Pravilima napisao da na sestarskoj odjeći ne treba biti ništa izvanrednoga, nego da se sestre trude omiljeti više dobrotom srca negoli odjećom tijela. Stadler je potom naglasio da je važno da one kao sestre siromaha trebaju sebi posvješćivati činjenicu da ih Bog gleda. Misao na prisutnoga Boga, prema Stadleru, najbolje je sredstvo da sačuvaju u svim svojim djelima onu čistoću i ono poštenje koje djevicu najbolje resi i kiti.

U Pravilima Stadler piše sestrama da je prva i glavna svrha Družbe ozbiljno nastojanje oko kršćanske savršenosti i svetosti, a druga, posebna ili vlastita, brinuti se za izloženu djecu ili siročad, za žene sirote i milosrdno pomagati zapuštene siromahe. U Pravilima za služavke siromaha Stadler piše i da su one kao sestre siromaha dužne svakoga siromaha primiti kako bi primile samoga Isusa te ga nahraniti i napojiti. Potiče sestre da se uz službu evanđeoskoga služenja i same duhovno izgrađuju, a siromahe, koji su u kući i one koji dolaze u podne jesti, poticati na sakramentalni život i zajedno s njima sudjelovati na svetoj misi nedjeljom i blagdanima.

Zahvaljujući Stadlerovu veliku pouzdanju u Boga, postigao je ono što je, gledajući ljudskim očima, bilo nemoguće. Već 1898. iz ubožnice Mjedenica u ubožnicu Betlehem na Bjelave seli sestre s 52 djevojčice, a ubožnica Betlehem postaje i kuća Matica Družbe.

Stadler je pronašao način kako svoju ljubav prema Crkvi i siromašnima učiniti trajnom i sve snažnijom. To je, kako s. Maneta Mijoč u svom članku (Vrhbosensia 1/2020) ističe, postigao utemeljivši Družbu sestara Služavki Maloga Isusa, čiji je začetnik sam Bog, kako kaže Stadler, pa se u njezinu formiranju nije dao obeshrabriti nikakvim poteškoćama.

Gledajući unatrag i zavirivši u Ulicu Mjedenica u koju, pa čak i kada si u samom gradu Sarajevu u kojem je nikla naša Družba, rijetko kad zalazimo, vrijeme je da zastanemo, prisjetimo se svojih korijena i prepoznamo važnost mjesta iz kojega smo ponikle, kako bismo ponovno otkrile smjer i dubinu svoga poslanja. Ali evo, možda ovaj pisani tekst o njoj može biti poticaj svakoj od nas koje svoje korijene imamo baš u toj ulici, da u nju zavirimo, barem mislima. Možda ovo može biti trenutak da se bolje s njom i upoznamo, da je prihvatimo kao dio našega identiteta, da se pomolimo za naše prve sestre koje nikada ne bi trebale pasti u „zaborav“, iako smo odrasle i živimo više od jednoga stoljeća. Možda ovo može biti trenutak da pokušamo shvatiti potrebu današnjih siromaha, da uočimo potrebe Crkve i da ponovimo djela naših prvih sestara. Neka nam ovo bude poticaj da prohodamo Ulicom Mjedenice i pokušamo razamisliti jesmo li na pravom putu, živimo li ono što kao Služavke siromaha trebamo živjeti.

I napokon, ovo je trenutak kada Bogu trebamo izraziti najveću zahvalost što smo i same dio Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i što imamo mogućnost zaviriti u zaboravljene i nekim ljudima nevažne sarajevske ulice u kojima se nalaze naši korjeni. S radošću se prisjećajmo svoje prošlosti, radujmo se budućnosti i ispunjeno i vjerno živimo u sadašnjosti vjernost Crkvi i našem ocu Utemeljitelju.

s. M. Mihaela Martinović

Kad govori o Marijinoj ulozi u životu Družbe Utemeljitelj sluga Božji nadbiskup Josipa Stadler kaže kako je Isus 30 godina bio ovisan o svojoj majci. Preporuča da  sestre  poštuju i nasljeduju Isusovu  ovisnost o Mariji. Svaka Služavka Maloga Isusa treba, prema uputama Utemeljitelja, staviti pred svoje ime M. to jest Marija. „ I tako  je svaka službenica Maloga Isusa prava ropkinja Isusova u Mariji, kojoj vazda dužnost na srcu leži, da svom dušom i svim životom svojim ljubi Maloga Isusa moleći Mariju, da joj tu ljubav od svoga Sina isposluje.“

 Ljubav prema Mariji, majci Božjega Sina pratila je Stadlera cijeloga života. Kao dijete koje je ostalo bez majke odabrao je Majku od sedam žalosti. Zato mu je jedna od dražih pobožnosti bila ona prema Gospi  Žalosnoj. Uspomenu na najsvečaniji dan u životu, na dan prve svete mise, ovjekovječio je spomen sličicom Gospe Žalosne, koja tužna promatra mučila: trnovu krunu, križ, čavle i ostale predmete, koji su prouzročili smrt njezina sina. Kao nadbiskup bio je pritisnut mnogim križevima koji su ga učinili kadrim da najdublje pronikne  u  veličinu boli Majke Božje, potičući i vjernike na tu pobožnost, osobito  za vrijeme prvog svjetskog rata kada su mnogi muževi i sinovi stradali. Preporučivao je svećenicima da ožalošćenim suprugama i majkama stavi na srce pobožnost prema Žalosnoj majci koja zna što je patnja i koja ih može utješiti.

Nekoliko poslanica upućenih svećenstvu i narodu Stadler je posvetio  BDM:  Bezgrešnom Začeću, Mariji suspasiteljici ljudi, Molitvi krunice.

On kaže kako je Isus naš Gospodin došao na ovaj svijet  po Mariji. Želimo li naći Isusa, njezin plod, a naš Put, Istinu i Život, potrebno je da spoznamo, ljubimo, tražimo i nađemo  blaženu Djevicu Mariju. Sv. Bernard tvrdi da se svi darovi, krjeposti i milosti Duha Svetoga daju po rukama Marijinim, komu ona hoće, i kada hoće, i kako hoće, i koliko hoće. A sv. Bonaventura kaže da Marija ima dva sina: Isusa Bogočovjeka kojemu je majka tjelesna i mene i tebe kojima je majka duhovna. Kod svadbe u Kani Galilejskoj na molbu svoje majke  Marije Isus je pretvorio vodu u vino. No i sada na nebu, budući da je uvijek sin Marijin, kao što je to bio i na zemlji, neće odbiti prošnje svoje majke jer su one uvijek u skladu s njegovom voljom.

Ako smo braća Isusova onda smo i sinovi Marijini. Zato veli sv. Ambrozije: Ako je Krist brat vjernika, kako onda da nije Marija, koja je Krista rodila, ujedno majka vjernika?  Stadler i nama poručuje: Ako se bojiš pristupiti pred Isusa ili zbog njegova veličanstva ili zbog svojih grijeha, a ti pristupi pred Mariju majku i zagovornicu svoju. Ona je dobra, ona milostiva, u nje nema ništa oštra, ništa stroga, ona je sva milosrđe i nikoga od sebe ne odbija, ni najvećeg grešnika.

Pravo je, da za sve darove koje smo od Boga primili po Mariji,  da Bogu i po Mariji zahvalimo. Kada nju hvalimo i slavimo, hvalimo i slavimo ujedno Isusa. Marija sve predaje Isusu Kristu, ona za sebe ništa ne pridržava.

Na prvoj stranici molitvenika  Rajska vrata  koji je Stadler  priredio, stoji napisano: „Vodi me, majko Marijo, k vrelu milosti i ljubavi.“ On kaže da je dao naziv molitveniku Rajska vrata, misleći na molitve koje su u njemu upućene Mariji koja je vrata jer se kaže on u nebo k Isusu ne dolazi drukčije nego po njoj. “Dao trojedini Bog, da kroz ta zlatna vrata i sav naš narod uniđe u raj, gdje su i za nas priređeni prekrasni stanovi, ako se samo damo za ruku voditi od majke naše Marije.“ Zato on poručuje  ako želimo  pravi put naći, koji k Isusu i u nebo vodi, trebamo sebe i sve svoje potpuno  Mariji predati…To je put koji nas kroz kratko vrijeme, ravno i sigurno vodi k Isusu Kristu i u život vječni. Pođimo zato svi tim putem, ne skrenimo s njega nikada, nego hodimo po njemu danju i noću.

s. M. Vesna Mateljan

Sve mi je dopušteno! Ali – sve ne koristi. Sve mi je dopušteno! Ali – neću da mnome išta vlada. Jela trbuhu, a trbuh jelima; Bog će i jedno i drugo uništiti. Ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. (1 Kor 6, 12-14).

“Krjepostan je čovjek onaj koji slobodno čini dobro. Ćudoredne krjeposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina, one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi” (KKC 1804). Osim pravednosti, jakosti i razboritosti, tu je još jedna vrlo bitna krjepost koja omogućava osobi da duhovno sazrije i naraste u cjelovitu osobu. Umjerenost kao takva nije nam nepoznata krjepost, ali ju je, što ju više upoznajemo, puno teže obdržavati. Nekako nam je puno lakše zauzimati stav da smo pravedni, jaki i razboriti, nego li umjereni.

Prakticiranje krjeposti odnosi se na stalnu otvorenost Božjem djelovanju u našem životu, na obraćenje srca. Sveti Toma Akvinski kaže kako krjeposti mijenjaju čovjeka. Svakako, Bogu posvećene osobe pozvane su na još veću spremnost da rastu i obdržavaju rast u krjepostima. Kao sestra, Služavka Maloga Isusa treba biti spremna, kako na obdržavanje bogoslovnih, tako i na obdržavanje stožernih krjeposti. Umjerenost, kao i svaka druga krjepost, prvenstveno je afirmativna, potvrdna. Ona pomaže osobi vladati nad sobom, te stavlja na pravo mjesto osjećaje, strasti, želje i najintimnije osobne težnje. Ona osigurava uravnoteženo korištenje materijalnih dobara i pomaže nam težiti za višim dobrom. Usmjerava ljudsko srce da bi ono prigrlilo ostale krjeposti. Iako kad nabrajamo kardinalne krjeposti, umjerenost stavljamo na posljednje mjesto, to ne znači da ona ima manju vrijednost, ona je zapravo svakoj krjeposti kao vodič jer nema krjeposti bez određenog stupnja umjerenosti. Nosilac umjerenosti nije naša volja, nego više osjetilna težnja, zbog toga je vrlo lako pasti u napast protiv umjerenosti. Razum je vodi kada svladava i kroti tu osjetilnu težnju. Postoje dvije vrste umjerenosti: umjerenost koja ide za prirodom, takvu vrstu krjeposti nazivamo stečenom; umjerenost koja nam je darovana te takvu vrstu krjeposti nazivamo natprirodnom. Darovana umjerenost ima za svrhu ostvariti vječno blaženstvo, dok stečena umjerenost ima svrhu održavanja života pojedinca. Važno je biti svjestan toga da se kršćanstvo ne ograničava na tome da samo govori kako je užitak dopušten ili nedopušten. Naprotiv, užitak je pozitivno dobar jer ga je sam Bog učinio dijelom ljudske prirode kao rezultat zadovoljenja naših težnji. Uživanje samo radi uživanja je grješno jer iziskuje svaki viši obzir, uživanje koje se usklađuje s konačnom svrhom, tj. spoznajom Boga, makar i nastalo radi uživanja, olakšava rad čovjeka radi spasenja duše.

Neumjerena osoba osim što čini grijeh rijetko pronalazi onaj istinski mir, vrlo je često zarobljena u potrazi koja postaje istinski bijeg od samoga sebe. Uvijek je nezadovoljna, ne prihvaća svoju stvarnost neprestano tragajući za novim užitcima. Često se dogodi da osoba koja ne njeguje krjepost umjerenosti gubi kontrolu nad sobom, nad svojim ponašanjem. Najbolji primjer možemo vidjeti u životu svetoga Augustina koji je godinama slijedio svoje užitke padajući u ponor grijeha te bježeći od samoga sebe, bježao je od samoga Boga. S druge strane umjerena osoba je osoba puna vedrine i unutarnjeg mira. Umjerenost ne negira strasti, već pomaže čovjeku da gospodari njome i samim sobom. Umjerenost je usko vezana za krjepost poniznosti, skromnosti i jednostavnosti. Upravo zbog toga bi ova krjepost trebala biti vrlo bitna krjepost za jednu sestru Služavku Maloga Isusa. Po primjeru Blažene Djevice Marije, sestra treba njegovati poniznost srca i neprestano svojim služenjem rasti u jednostavnosti i odricanju svoje volje, svojih želja i naslada. Dakle, Služavka Maloga Isusa pozvana je svjedočiti kako je važno, poradi Višega cilja, njegovati bilo koju krjepost, a posebno umjerenost, jer joj ona ponajviše omogućuje da svoju volju i svoje želje stavi na raspolaganje Bogu svojim služenjem. Da bismo utvrdili našu spoznaju da činimo ili ne činimo grijeh protivan krjeposti umjerenosti, važno je poznavati koji su to grijesi jer neznanje ne smije biti prepreka našem rastu u svetosti. Neki od grijeha su: neosjetljivost ili pretjerana umjerenost, neuzdržljivost u jelu i piću, isticanje sebe, svojih kvaliteta, pretjerana znatiželja, traženje savršenstva u svemu, pretjerano pouzdanje u svoje snage pritom isključujući Boga. Grijeh neumjerenosti usko je vezan za grijeh oholosti, te su ta dva grijeha u kombinaciji nanijela mnogo zla prvim ljudima jer su ih potaknula na želju za što većim posjedovanjem koja je cijelo čovječanstvo odvela u propast. Ta propast čovječanstva nije za vječnost jer nam je Bog u svome ljubljenome Sinu darovao priliku ponovnog povratka u zajedništvo s njime. Uzašavši na nebo, Krist nam je poslao Duha Branitelja koji nam pomaže u postizanju ove krjeposti koja je jedan od njegovih dvanaest plodova.

Ispit savjesti:

Kako se koristim materijalnim dobrima? Gledam li ih kao dar Božje providnosti?
Umijem li postiti od hrane, komentiranja drugih, grubih riječi?
Znam li saslušati bližnjega ili samo govorim o sebi?
Mislim li da svaki moj čin mora biti savršen i tražim li od drugih da budu savršeni?
Jesam li previše znatiželjna?
Znam li prihvatiti opomenu ili tvrdoglavo nastavljam činiti po svome?
Vode li me u mome odnosu obziri prema bližnjemu i tako pretjeranom umjerenošću opravdavam grijeh bližnjega umjesto da ga opomenem sestrinskom ljubavlju?
Pouzdajem li se pretjerano u svoje snage isključujući tako mogućnost da se Bog proslavlja kroz mene?

Misao za dan:

Ne idi za svojom željom i svojom snagom slijedeći strasti svoga srca. (Sir 5,2)
Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. (Tit 2, 11-13)
Kada kažemo da, sve je lako. Ali kada kažemo ne, započinje borba koja ponekad završava porazom, ne pobjedom. Prema tome, moramo se naučiti reći “ne” kako bismo pobijedili u ovoj borbi, jer iz ove unutarnje pobjede dolazi mir koji unosimo u naše domove, u domove svakog od vas, u društvo, u cijeli svijet. (Sv. JosemariaEscriva)
Umjerenost je vlast nad sobom.”Vlast nad sobom postiže se kad smo svjesni da“se ne treba dati voditi svime što iskusimo u tijelu ili duši. Ne treba se uvijek činiti sve ono što možemo činiti. Jednostavno se dati voditi tzv. prirodnim poticajima, ali ova cesta završava tugom i osamljenošću u vlastitoj bijedi.(Sv. JosemariaEscriva)
Dobro živjeti ne znači ništa drugo doli ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim umom [...], tako da se ljubav prema njemu čuva neiskvarenom i cjelovitom – što spada na umjerenost; da ju ne slamaju nikakve nevolje – što spada na jakost; da ne služi nikome drugome – što spada na pravednost; da bdije razlučujući sve stvari kako joj se malo pomalo ne bi prikrala lukavost i laž – a to spada na pravednost. (Sveti Augustin)
Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi. (Sveti Augustin)

s. M. Rita Oborović, novakinja

Kad bismo se vježbali u ovakvoj, sinovskoj poslušnosti, i kad bismo imali ovakvu percepciju poslušnosti, možda bi nam bilo puno jasnije koji je to zapravo cilj redovničke poslušnosti, ali i poslušnosti na koju se obvezala Služavka Malog Isusa. Često poslušnost doživljavamo kao podređenosti nekome i podnošenje nekoga, ali ne iz ljubavi prema Bogu, već više iz neke nužde, interesa ili tomu slično. Svaka poslušnost utemeljena na Boga je prava, savršena poslušnost na koju je pozvana ona koja se opredijelila za služenje Malome Isusu. Služavka Malog Isusa mora željeti biti poslušna, jer time nasljeduje primjer Isusa koji je radi našega spasenja Ocu bio poslušan sve do smrti na križu. Poslušnost je za Služavku put kojega mora prijeći bez ikakve propusnice kako bi se ostvarila u punini. Kako naučava tumač ustanova sestara Služavki Malog Isusa, zavjet poslušnosti ima prednost nad ostalim zavjetima, jer oni svoju puninu ostvaruju stavljajući se na raspolaganje poslušnosti. „Veliko je siromaštvo, još je veća čistoća, a najveća je poslušnost, jer zavjetom poslušnosti sestra gospoduje nad svojim duhom, tj. razumom i voljom. I tako je sestra zavjetom poslušnosti žrtvovala Bogu ono što je u njoj najveće i najdragocjenije: sve duševne moći, naročito volju i razum. Sestra poslušnošću žrtvuje Bogu sva svoja dobra u sebi i izvan sebe. I tako je sveta poslušnost onaj sveti plamen u kojem sva dobra redovničke osobe, nutarnja i vanjska izgaraju Bogu na slavu kao žrtva paljenja. Treba, dakle, Služavka vjerno vršiti poslušnost uma i razuma jer bi ona inače uskratila svome nebeskom Zaručniku ono što je u njoj najbolje i Njemu u njoj najdraže.“

Zasigurno su najljepši i najdragocjeniji primjeri poslušnosti jedne sestre Služavke Maloga Isusa zabilježeni u onim trenutcima kada se rađala naša Družba. One su prihvaćale svaki novi izazov, svaku situaciju u koju se osoba koja nema povjerenja u Providnost ne bi usudila upustiti, svaki premještaj jer su vjerovale da ih Bog tamo zove, svaku glad, svako poniženje, bez da su se punile gnjevom, posebno za vrijeme nesretnih ratova, političkih i ekonomskih nestabilnosti. Sestre su slušale Oca Utemeljitelja, ali ne radi njega samoga, već zbog toga što su u posluhu prema njemu uspjele shvatiti da time vrše volju Oca nebeskoga. Da je posluh svrha samome sebi, mnogi bi, vršeći posluh, bili jako nesretni i neispunjeni. Isus nas je poučio kako je dragocjena ta sveta poslušnost kojom je svijet otkupio predavši samoga sebe za nas. Služavko, i ti trebaš vjerovati da ćeš svojom poslušnošću spasiti, ne samo sebe, nego čovječanstvo koje je grijehom izranjeno. Služavka je pozvana na žrtvovanje svoje volje, ali taj čin ne umanjuje njezino dostojanstvo jer ona u središte svoga života stavlja Boga i njegovu svetu volju. Jednom prilikom rekao je sveti Toma Akvinski: „Ako tražiš uzor poslušnosti, pođi za njim koji je Ocu bio poslušan do smrti.“

Sveti Benedikt, negdje pri kraju svojeg pravila, kaže: „Braća nisu dužna vježbati se u krjeposti poslušnosti samo prema opatu, već i međusobno, u punoj svijesti da će upravo tim putem poslušnosti ići ususret Bogu. Pretjecat će dakle jedan drugoga poštovanjem (usp. Rim 12, 10): neumornom će strpljivošću podnositi njihove tjelesne i duhovne slabosti; natjecat će se u uzajamnoj poslušnosti; neka nitko ne traži vlastitu, već tuđu korist”(iz dokumenta Služenje autoriteta i posluh). Dakle, svaka Bogu posvećena osoba pozvana je na ovakvu ljubav prema bratu, sestri na koju nas poziva sveti Benedikt, ali i sam naš nebeski Zaručnik. Slijedeći Krista i iz ljubavi prema Njemu, dužni smo održavati sveti posluh.

„Sestrinski život je povlašteno mjesto razabiranja i prihvaćanja Božje volje i zajedničkog hoda u jedinstvu duha i srca. Poslušnost, oživljena ljubavlju, ujedinjuje članove jedne ustanove u istom svjedočanstvu i u istom poslanju, iako u različitosti darova i u poštovanju pojedinih individualnosti. U sestrinstvu oživljenju Duhom svatko održava s drugim dragocjen dijalog da otkrije Očevu volju, i svi priznaju u onome tko presjeda izraz Božjega očinstva i vršenje vlasti primljene od Boga, u službi rasuđivanja i zajedništva“(iz dokumenta Vita Consecrata). Poslušnost nam ne oduzima nikakvu slobodu duha, naprotiv ona ju unaprjeđuje. Jačanje volje, samozatajno služenje, odricanje samodostatnosti, duhovni život, euharistijska gozba, askeza i još mnogo toga; moćno je sredstvo koje potpomaže rastu u poslušnosti. Međutim, postoje pogreške koje ako i nisu izravna povreda poslušnosti, ipak dovode do prijestupa u poslušnosti, ali čak nekad mogu umanjiti ili uništiti cijenu poslušnosti. Neke od tih pogrešaka navedene su u tumaču ustanova DSSMI; „Predrasude, nepovoljno mišljenje ili sudove i sumnje, o poglavarici, odakle se može poroditi odvratnost prema poglavarici i njezinim zapovijedima, a to otežava poslušnost, dapače može sestru zavesti da i uskrati poslušnost. Nemila i za poslušnost opasna mana, osobito u slučaju kakove nepovoljne zapovijedi, jest mrmljanje, prigovaranje, izgovaranje ili pretvaranje samo da se izbjegne nepoćudnoj zapovijedi. U ove mane spada i ono sporo, krzmajuće i lijeno izvršavanje zapovijedi, a koje postaje štetno i za stvar, ako se tim načinom osujeti uspjeh zapovjeđena posla. Tih mana neka se čuva Služavka Malog Isusa iz ljubavi prema Njemu koji je najvećom spremnošću vršio poslušnost prema svom nebeskom Ocu, Mariji i prema Josipu. Neka se dakle Služavka Malog Isusa, da uzmogne Njemu omiliti, vjerno vježba u svetoj poslušnosti. U tome neka joj bude najjači poticaj primjer poslušnosti Maloga Isusa. Njega je poslušnost snizila do štalice, ponizila do smrti na križu. Radi svog nebeskog Oca bio je poslušan i ljudima. Tako Služavka Malog Isusa, nasljedujući Njegov primjer, neka bude poslušna Bogu, a radi Boga neka bude poslušna i ljudima i svojim Ustanovama, kako se to obvezala svojim zavjetima.“

Ispit savjesti:

Prihvaćam li poslušno i ponizno upute, savjete i opomene svojih susestara, osobito poglavarica?
Je li moja svakidašnjica prožeta duhom poslušna i radosna služenja?
Želim li da se zaista u mome životu ostvari volja Božja? Ljubim li Tu volju više od svoje volje?
Koliko često molim da upoznam volju Božju i da tu volju uspješno provodim u svome životu?
Uviđam li plodove posluha?

Misao za dan:

“Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo ta sloboda neka ne bude izlikom tijelu, nego - ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga” (Gal 5,13-14).
“Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge” (1.Pt 1,22).
“Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8).
“Više vrijedi iz poslušnosti podići jednu slamku sa zemlje, nego dugo moliti i trapiti se, ali vlastitom voljom” (o. Rodriguez).

s. M. Mihaela Martinović, novakinja

Naš „Tumač Ustanova i običaji“ posvećuje veliku pozornost krjeposti siromaštva. Tu se najprije definira krjepost siromaštva kao „evanđeoska krjepost koja nam sklanja srce, da se oslobodimo od neuredne sklonosti k vremenitim dobrima, i čini da se vremenitim dobrima tako služimo, te nam njihova poraba ne naudi duši.“ Krjepost siromaštva je bitna za redovničko življenje, jer nam otvara vidike i omogućuje drukčiji pogled. Ona nas oslobađa od neuredne navezanosti na materijalno. S njome počinjemo primjećivati da nas je Bog već obdario s mnogo toga, ponajprije životom, zatim prostorom, zrakom, suncem, hranom, talentima i dragim osobama. Kad nam se otvore ti vidici, tada nas u nutrini zahvate sreća i zadovoljstvo; primjećujemo da mi u Bogu imamo sve, te da bez Boga nemamo ni ono što mislimo da imamo. Nakon ovakvog iskustva mi se ne mučimo s onim što nemamo, već smo sretni zbog onoga što imamo i što jesmo. Krjepost siromaštva djeluje oslobađajuće jer nas Bog po njoj oslobađa od pohlepe, škrtosti, lakomosti, samodokazivanja, želje za gospodarenjem i uživanjem. Možemo s pravom reći da je življenje krjeposti siromaštva izazov današnjem vremenu. Pitanje je samo koliko je izazovno i rječito naše življenje. Kakav mi dojam ostavljamo pred ljudima? Mogu li ljudi po nama prepoznati ljepotu i vrijednost krjeposti siromaštva?

Krjepost siromaštva možemo živjeti samo ako smo u Bogu pronašli svoje bogatstvo. Kad osoba prepozna da je u Bogu njezino istinsko bogatstvo, onda može biti slobodna od navezanosti na stvari, oslonce i prestiž. Ako Bog nije prva i najviša vrijednost, brzo se počne tražiti nešto drugo, počnemo se oslanjati na tuđa mišljenja, prosudbe i zapažanja. Tad se počnemo oblikovati po ljudskim, a ne po Božjim mjerilima. To su situacije u kojima počnemo „kliziti“ sve niže i niže, pa se upustimo u razne kompromise, a onda naša prvotna vrijednost postane vlastiti uspjeh, prestiž, slava i osobni interes. Može se dogoditi da izvana ostane sve nepromijenjeno, osoba je i dalje Bogu posvećena po svetim zavjetima, ali je zbog zanemarivanja krjeposti siromaštva nevjerodostojna. Naš Tumač Ustanova nabraja situacije u kojima bi sestra povrijedila krjepost siromaštva, pa veli da bi to bilo onda kada bi sestra žalila za stvarima koje je u svijetu ostavila ili koje je mogla imati da je ostala u svijetu. Pisac Tumača Ustanova mons. Tomo Igrc čak preporuča da se ne priča puno o onome što se u svijetu ostavilo, jer bi se time određena sestra isticala iznad druge. U Tumaču Ustanova se također kaže da bi povrijedila krjepost siromaštva ona sestra koja bi se služila suvišnim ili odveć dragocjenim stvarima, te koja bi imala neurednu sklonost i nagnuće prema određenom predmetu. O tome govore i naše Konstitucije u čl. 79. kada preporučuju da srcem ne prianjamo ni uz ono što nam je dopušteno i dano na uporabu. Tumač Ustanova također navodi kako sačuvati krjepost siromaštva. Tu se navodi ono što imamo zapisano i u današnjim Konstitucijama u čl. 78. koji kaže: „Naše kuće i boravišta neka budu u skladu s evanđeoskim siromaštvom…“ Tumač Ustanova se nadalje dotiče pitanja redovničkih haljina za koje kaže da trebaju biti za sve sestre od jednako dobrog materijala i jednakog kroja, te nadodaje „neka ne budu tijesne“. Igrc tako brižno i detaljno opisuje redovničku obuću, kišobran i sve drugo čime se sestre služe.

Zavirimo malo u svoju nutrinu i pogledajmo na što se ja u životu oslanjam? Kako se nosimo s uspjesima i neuspjesima, s prestižem, slavom i interesima? Jesam li ravnodušna prema stvarima koje sam u svijetu ostavila i koje sam mogla imati da sam ostala u svijetu? Kako vidim naše kuće, sobe, redovničke haljine i obuću? Postoji li nešto što ne bi bilo u skladu s krjepošću siromaštva?Govoreći nadalje o krjeposti siromaštva, zapažamo da takva osoba ima specifičan stav, kako prema Bogu, tako i prema sebi i bližnjima. Upravo onako kako veli Riječ Božja: „Ponizno moleći govori siromah, a grubo odgovara bogataš.“ (Izr 18,23) Siromašna duša je pred Bogom ponizna, pažljiva, prepuštena i puna povjerenja; prema bližnjima je blaga, uslužna, poučljiva, pažljiva i zahvalna, a prema samoj sebi i u samoj sebi je slobodna i radosna. Zastanimo nakratko i pogledajmo kakve smo prema Bogu, jedna prema drugoj, prema bilo kojem čovjeku i prema samoj sebi.

Zavirimo nakratko u spise pojedinih svetaca. Sv. Alfonz Liguori kaže da ima redovnika koji „žele biti siromašni, ali ne žele da im išta manjka“. On se poziva i na spise sv. Franje Saleškog te veli da takvi „žele čast siromaštva, ali ne žele neudobnosti siromaštva“. Sveti je Franjo Saleški savjetovao: „Ne žali se, dakle, draga Filotea, na svoje siromaštvo; čovjek se žali samo na ono što mu nije po volji; ako ti siromaštvo nije po volji, tada više nisi siromašna duhom, već bogata vezanošću.“ On nadalje piše: „Ne žali ako ne uživaš onoliku potporu koliku bi trebala; u tome i jest izvrsnost siromaštva. Vrlo je častohlepno htjeti biti siromašan, a ne htjeti neugodnosti koje siromaštvo prate; to zapravo znači u isti mah htjeti časti siromaštva i lagodnost bogatstva.“ Mogli bismo nabrajati još puno toga, no zaustavimo se ovdje i razmislimo o nama i našem življenju krjeposti siromaštva.

s. M. Ljilja Marinčić

Stoji pisano: Žena neudana i djevica  brine se za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu (...) da bude sveta i tijelom i duhom (1 Kor 7,34). Nije to svima dano, već onima koji sami sebe za ženidbu onesposobiše poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati (usp. Mt 19,12). Poziv svake Služavke Maloga Isusa je nepodijeljena srca pripadati Gospodinu (Konstitucije, čl. 66). Dar je to što smo ga primile na dan zavjetovanja. To blago vječnosti uliveno je u glinenu posudu našega krhkoga tijela (usp. 2 Kor 4,7). Ta  očita snaga nije od nas, nego od Gospodina komu smo se po zavjetima posve predale. Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha (KKC 2345). Ona je savršenost što je Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječnosti (KKC 1832). Krjepost čistoće uključuje cjelovitost osobe, integraciju spolnosti u osobi, osobno vladanje sobom i potpunost dara (KKC 2337).

Spoznati bolje i potpunije ovo područje naše ljudskosti znači i ostvariti u potpunosti svoje postojanje. Življenje u krjeposti čistoće izdiže nas iznad naše ljudskosti i, potpomognute milošću Božjom, već sada kušamo radost nebeske stvarnosti. Živjeti u zavjetu čistoće ne znači poništiti spolnost jer bi nas to učinilo beživotnima, neplodnima. Prava čistoća zahtjeva rast u slobodi do Kristove punine. To znači da svaka,  po vlastitom duhovnom osjećaju (Direktorij, čl. 60.), treba uložiti redoviti, svakodnevni napor, samokontolu, koristiti sva naravna i milosna pomagala (Direktorij, čl. 61., 62.) kako bi iz dana u dan rasla na putu pripadanja Isusu Kristu, Zaručniku i time naviještala savršenost budućeg života (Konstitucije, čl. 66.). Ako naš zavjet čistoće svedemo samo na strogo opsluživanje pravila, na lišenost nečega ili nekoga, uskraćenost zadovoljenja naših želja, onda će nam to postati izvorom frustracija i lako  ćemo postati nevjerne. 

Čistoća nam daje slobodu srca. Čuva u nama onu živu vatru ljubavi kojom ljubimo Boga, a u Bogu i s Njim, sve one kojima smo poslane služiti, biti im i sestra i majka. Bez ljubavi čistoća nema smisla. Ona nije odbijanje ljubavi, već pravilno usmjeravanje onoga što nas čini ženama.  Spolni nagon ne potiskujemo, nego ga pravilno usmjerujemo. Življenje u čistoći znači odbiti živjeti u nesavršenoj ljubavi (požudama) kako bi postigla savršenu ljubav na koju sam pozvana. Živjeti u čistoći znači uzeti plodove koje mi Bog daruje po pozivu na posvećeni život. On nas je u Betlehemu okupio s raznih strana, kako nam je pisao o. Utemeljitelj u pismu za srebrni jubilej Družbe, i svakoj podario one milosti da mu služimo kao prave služavke. I u tome jest sva naša savršenost – biti ono što trebamo biti po Njegovoj presvetoj volji, kako piše o. Utemeljitelj. Ispravno živjeti čistoću može se samo ako se shvati značenje ljubavi koja je jedina motivacija života u zavjetu čistoće.

Ljubav je bila „forma“ svih krjeposti našim sestrama koje su svoje živote ugradile u našu Družbu, počevši s o. Utemeljiteljem. Pod utjecajem ljubavi čistoća se u životima naših sestara očitovala kao škola osobnog darivanja sve do smrti. Onaj koji živi čisto postaje za bližnjeg svjedok Božje vjernosti i nježnosti. Stadlerova redovnica ne prizna sebe i svoje „ja” u nijednom poslu. Ona je kao ona mala šibica, koja se odbacuje kao prezrena nakon vatre ljubavi, koju je zapalila svojim poslom, izgaranjem u ustrajnosti jednako u polju ili štali, kao i za pedagoškim pultom ili uz bolesnički krevet. U tome leži tajna uspjeha Stadlerovih redovnica, koje na juriš osvajaju srca ljudi gdje djeluju (A. Buljan; M. Tvrtković: Crtice iz života dr. Josipa Stadlera, iz Arhiva Postulature Sluge Božjega Josipa Stadlera).

Dovoljno je u ruke uzeti knjigu Služavke u domu Očevu i otvoriti je. Svaka stranica obilježena je jednim imenom, imenom šibice koja je izgorjela od vatre ljubavi.

Otvorih stranicu 625. i stoji zapisano ime s. M. Antoneta Matija Barišić. „Bila je tiha, uvijek radosna i nasmijana, požrtvovna, plemenita, vrijedna i odgovorna. Jaka u tijelu, ali jaka i duhom, marljiva, puna majčinske ljubavi i brižnosti. Znala se žrtvovati za Boga, za dobro Družbe, za sestre i svećenike, spremna pomoći svima koji su trebali njezinu pomoć.“

Na stranici 579. stoji zapisano ime s. M. Helena Jelisaveta Kanjo. Zvali su je vinkovačkom Majkom Terezom.  Gotovo cijeli svoj život posvetila je teškim zapuštenim bolesnicima, starcima i staricama, bolesnoj i siromašnoj djeci. Svojim nesebičnim služenjem donosila im je utjehu, nadu, pronalazila je rješenja za njihove probleme.

Na stranici 352. stoji zapisano ime s. M. Honorata Marta Matica. Ime ove sestre s ponosom i zahvalnošću vežemo uz ime blaženog Alojzija Stepinca i njegovo sužanjstvo u Krašiću. Bila mu je blizu, s ostalim sestrama, u godinama kućnoga pritvora. Vršila je službu predstojnice i svoj život je utkala u kušnju, trpljenja, mučeništvo našeg Blaženika. „Možda ni same sestre nisu bile dovoljno svjesne što je njihovo služenje značilo za samoga Nadbiskupa. Njemu je bila dragocjena prisutnost vjernih, odanih i požrtvovnih duša.“

Iza svakog imena stoji tajna života jedne Stadlerove redovnice koja je kao šibica vatrom božanske ljubavi osvajala srca ljudi tamo gdje je služila. Koliko je koja svojim žarom ljubavi zapalila u drugima vatru ljubavi po svojoj čistoći, to je njoj i Bogu znano.

Pitanje za promišljanje:

Gori li u meni žar ljubavi prema Bogu? Kako podržavam taj žar? Koristim li sva naravna i milosna pomagala kako me to usmjeravaju Konstitucije i Direktorij?
Prihvaćam li sveto djevičanstvo i čistoću kao izvanredni dar Božji?
Uočavam li u svojem životu rast u krjeposti čistoće? Trudim li se rasti u emocionalnoj zrelosti?
Čuvam li se svakoga unutarnjega i vanjskoga čina koji se protivi svetoj čistoći?
Bdijem li nad sklonostima svojega srca? Kako se ophodim sa svojim mislima? Maštom?
Gradim li zajedništvo sa sestrama znajući da mi sestrinska ljubav pomaže čuvati čistoću?
Koliko i kako često čistim svoju dušu u sakramentu pomirenja?

Misao za tjedan:

Žena neudana i djevica  brine se za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu (...) da bude sveta i tijelom i duhom (1 Kor 7,34).
Čistoća  je savršenost što ju Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječnosti (KKC 1832).
Primajte i svaki dan presveto Tijelo, jer je ono djevičansko, pa će vas osloboditi od svih zlih nagnuća i misli i želja i sačuvat će vma nepovrijeđeno djevičanstvo, poradi čega vas je i nagovorio da mu ga prikažete zavjetom svete čistoće (sl. B. Josip Stadler).
Za čistoću po svojoj mjeri dara, osposobi me, Gospodine!

s. M. Emanuela Pečnik

Ljubav je bogoslovna krjepost kojom Boga ljubimo iznad svega, a svoga bližnjega, iz ljubavi prema Bogu, kao sama sebe. Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi i puninom zakona. Ona je „sveza savršenstva“ (Kol 3,14) i temelj drugih krjeposti koje oživljava, nadahnjuje i raspoređuje: bez nje „ništa sam!“ i „ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13,1-4). Tako, govor o ljubavi i sama Ljubav, temelj je kršćanskog života; zajednički nazivnik svih naših djela; s njom sve stoji ili bez nje, sve pada…„ Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bi predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.“ (1 Kor 13,3)„ U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1Iv 4, 9-10). Ljubav je duboko upisana u svakog čovjeka; ona nam je darovana jer smo po njoj i postali. Ljubav nas je u život dozvala. Stoga, ona treba biti princip svih naših čina; našeg postojanja, djelovanja, princip našeg života. Iako je ljubav toliko značajna govor o njoj u današnjem svijetu nerijetko je obezvrjeđuje, ispražnjava, banalizira i svodi na nešto što ona zapravo nije. Za ljubav se svakodnevno treba boriti, tu ljubav čuvati i obnavljati pred mnogim izazovima koji joj prijete sa željom da nas zbune ili zavedu na pogrešan put.

U životu Služavke maloga Isusa, ljubav je temelj identiteta. Bez nje nema govora o služenju. Služenjem se očituje vrhunac Božje ljubavi za čovjeka i čovječanstvo što je Bog pokazao Utjelovljenjem. Služenje je osnovna odrednica Isusovog identiteta i najočitiji izraz poslušnosti volji Očevoj. Isus svoje poslanje izriče rečenicom: „Nisam došao biti služen, nego služiti…“ (Mk 10,45). Služenje je za svaku od nas najprije dar Božji, a onda i zadatak koji se nadahnjuje na Isusovom primjeru. Specifična oznaka Služavke jest spremnost na služenje. Kako bismo autentično služile trebamo autentično i istinski ljubiti. Isus od svojih učenika traži služenje do skrajnjih granica, do davanja života za druge (usp 2Kor 4,7; Iv 12,26).

Naveden govor o ljubavi, svi biblijski citati i Isusov primjer jako dobro su  poznati. Možda ga više i ne slušamo posve pažljivo jer smo to uistinu puno puta čule… Što je onda s našom ljubavlju i služenjem? Ono se može ostvariti ukoliko smo ljubav otkrile i upoznale u sebi i ukoliko od ljubavi živimo. Služavka je prije svega osoba ljubavi. Ona je Ljubav upoznala i od nje živi; i zato je i može posredovati drugima. No, Služavka je i osoba koja svakodnevno staje pred sebe i svoga Boga; obnavlja svoju vjernost i na nepresušnim izvorima crpi snagu za život u ljubavi. To znači da svakodnevno vodi borbu sa samom sobom te se ustrajno hrani duhovnom hranom koja nam pomaže u borbi protiv grijeha. Služavka je osoba koja nikada ne odustaje od ljubavi/Ljubavi. Ona se predala Ljubavi i zbog te je Ljubavi spremna svakodnevno polagati sebe na Žrtvenik i odricati se sebe i svojih želja…umirati sebi…Služavka se stoga svakodnevno odlučuje i opredjeljuje za ljubav kada obnavlja svoje zavjete; svjesna da je sve Božji dar. Često smo skloni našu ranjivost ili nemogućnost za življenje ljubavi opravdavati svojom prošlošću ili „ranama“ iz djetinjstva što je zapravo samo izgovor jer nas je Gospodin već toliko puta iscijelio. No, pitanje je jesmo li Mu sve predale i odrekle svega kako bismo bile slobodne. Za to nam je primjer Otac Utemeljitelj, sluga Božji Josip Stadler koji je kao „otac sirotinje“ pokazao ljubav i živio je prema svima. On je u djetinjstvu izgubio obiteljsko ognjište i s pravom bismo ga mogli smatrati osobom koja odmalena trpi velike gubitke. Ipak, njegov gubitak nije stvorio ranu. Uz Božju milost oblikovao se u nježnu i pažljivu osobu kroz koju su mnogi mogli doživjeti očinsku ljubav.

Služavke su ponajprije pozvane na življenje ljubavi u svakodnevici svog kršćanskog i redovničkog života; kroz pažnju, toplu riječ, primjećivanje drugoga, darivanje svog vremena, kroz spremnost odreći se svojih planova ili „proputovati milju“ s nekim tko nam baš i nije pri srcu jer Ljubav je u nama, jer Bog je ljubav i tko ne ljubi, nije upoznao Boga, svjedoči nam sv. Ivan. Zato je vrlo važno preispitivati svoju ljubav; i ne dopustiti sebeljublju da nama ovlada i da stalno „plačemo“ za nečim što nemamo ili smo nezadovoljne. Ako smo upoznale Boga imamo SVE i On u nama trajno rasplamsava vatru ljubavi koja bi trebala ogrijati svako srce koje nam dolazi ususret. Ljubav je tada jača i ustraje u nama i kada trpimo ili podnosimo bilo kakve tegobe i terete života. Naš nam Utemeljitelj poručuje: „Ljubav je dragulj čija cijena nadilazi sve. Ljubav je samo nebo, jer kad nju imamo onda cijelo Presveto Trojstvo silazi u naše srce.“ Uistinu, ljubav naše srce umije održavati na „pravoj temperaturi“; stoga nema nepremostivih težina niti bezizlaznih situacija ako se ustrajno hranimo od Ljubavi, za ljubav. Ljubav nemoguće čini mogućim. O tome nam svjedoče i primjeri naših pokojnih sestara, za koje vjerujem, da su svaka na svoj način svojim životom i djelima „ispisivale“ stranice ljubavi. Iz svjedočanstava sestara prema knjizi Služavke u domu Očevu izdvajam; s.Alfreda Marija Vukelić – o kojoj stoji svjedočanstvo: Kod nje je bila vrlo izrazita spremnost za žrtvu pa i onda kad je to prelazilo vlastite snage i sposobnosti. Bila je spremna uvijek učiniti sve što je od nje zahtijevala ljubav prema bližnjemu. Nije joj ništa bilo teško učiniti, a uvijek je bila blaga i nasmiješena lica. (…) Zatim s. Salezija Tonica Golubić: Imala je istančan osjećaj za svakoga, a osobito toplo majčinsko srce za djecu u zabavištu. Svako je dijete bilo najvažnije i nikome nije zaboravljala ime. Upitana o životu provedenom s njima, sjećala se svakoga; ispričavši puno detalja i zgoda s tolikom ljubavi kao da ponovno svakog miluje svojom rukom. O životu s. Fridoline Županac s kojom sam provela svoje prve godine redovništva mogu i sama istaknuti da je se sjećam kao pažljive, brižljive; dosjetljive; blage i nenametljivo prisutne sestre koja me svojom pažnjom, vedrinom duha i zamjećivanjem nebrojeno puta iznenadila. Imala je „mladolik“ duh; osobitu ljubav prema mladima i sposobnost prihvaćanja bez predrasuda. Dužna sam je se sjetiti jer mi je njezina sestrinska blizina i ljubav bila velika pomoć, podrška i potpora u prvim koracima pastoralnog i redovničkog služenja.

Ispit savjesti:

Jesam li zadovoljna osoba koja voli i prihvaća sebe i svoje darove kao i svoje slabosti?
Hranim li redovito i ustrajno svoju ljubav duhovnom hranom; ponajprije sakramentima, Božjom Riječju, molitvom?
Gajim li sebeljublje ili „sestroljublje“?
Umijem li staviti potrebe drugih ispred svojih potreba?
Jesu li motivi moga djelovanja utemeljeni na ljubavi prema Bogu?
Živim li svoje zavjete odgovorno; iz ljubavi prema jedinom Zaručniku?
Iskazujem li svoju ljubav samo onima koji su mi dragi i bliski?
Pronalazim li načine i poticaje uz koje svakodnevno „rastem“ u ljubavi prema Bogu i čovjeku?
Stavljam li svakodnevno pred Boga svoju ljubav i služenje u iskrenom ispitu savjesti?

Misao za dan: 

Uistinu, ljubav naše srce umije održavati na „pravoj temperaturi“; stoga nema nepremostivih težina niti bezizlaznih situacija ako se ustrajno hranimo od Ljubavi za ljubav. (byViki)
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.“ (Mt 22,37)
„Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bi predao tijelo svoje da se sažeže, a  ljubavi ne bih ima, ništa mi ne bi koristilo.“ (1 Kor 13,3)

„Ljubav je dragulj čija cijena nadilazi sve. Ljubav je samo nebo, jer kad nju  imamo onda cijelo Presveto Trojstvo silazi u naše srce.“ (sl. Božji J. Stadler)
„Kada tko ljubi Boga iz svega srca uvijek nastoji činiti što je Bogu milo i  drago; pazi na svaki njegov mig da ispuni njegovu svetu volju.“ (sl. B. J. Stadler)

s. M. Viktorija Predragović

Katekizam nastavlja dalje: „Krepost ufanja odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakog čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim časovima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnoga blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi“ (KKC 1818).

Ulazeći u sadržaj pojedinih kreposti (vrlina) dolazimo do važnih spoznaja za naš kršćanski, redovnički život. Koliko su kreposti važne za naš duhovni život, uči nas Katekizam „Krepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da čine izvrši, nego da od sebe dadne ono najbolje“ (KKC 1803). Stoga možemo sa sv. Grgurom Nazijanskim reći: „svrha je kreposna života postati slični Bogu“.

 Potrebno je zato krepost vjere,  ufanja i ljubavi  gledati u kontekstu našeg svagdanjeg života. Vjera i ufanje su povezani. Vjera ne ostaje sama, plod vjere je ufanje. Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo. Ljubav je ono prema čemu idemo.  Nada je krepost koju osoba ima na putu prema vječnom životu gdje se susreće  s patnjom, teškoćama i izazovima razne vrste. Ufanje je uzdanje u milost Boga koji nam pruža svoju ljubav i pomoć da nadvladamo teškoće na putu prema vječnosti. Krepost ufanja je Božji dar po kojem možemo smjelo i hrabro prihvatiti sve rizike života, strpljivo podnositi križeve, boli, patnju i u konačnici smrt. U teškim trenucima potištenosti, depresije, potrebna nam je  vjera da se iz nje rodi nada za bolje sutra.

Nada je dar Duha Svetoga i kao što znamo,  sv. Pavao nas uči,  da nada nikad ne postiđuje, ne razočarava. Kršćanska nada je tiha, ponizna i snažna krepost koja nas podržava i ne dopušta nam da se utopimo u mnogim životnim teškoćama. Pouzdanje u Gospodina nikad ne postiđuje i ono je izvor radosti i nutarnjeg mira, tako nas uči, ali i hrabri danas papa Franjo. Isti Papa nam poručuje da moramo znati vidjeti u životu put nade koji nas vodi do pronalaska Boga, koji je postao Djetetom za nas.

Krepost nade ne treba brkati s optimizmom, s vedrinom ili  dobrim raspoloženjem. Pozvane smo da u svojoj nutrini živimo duboku evanđeosku radost. To ne znači da se trebamo neprestano smješkati i glumiti neku umjetnu radost. Evanđeoska radost treba duboko zahvatiti i prožeti naše biće. Sa svetim se Pavlom  pitamo: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao?  Mač?... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,35-36). Možemo u našem redovničkom životu biti izložene raznim kušnjama, kao što to navodi sv. Pavao, ali ako duboko u sebi imamo pouzdanje i evanđeosku radost ništa nas neće pokolebati. Ona nam i u časovima kušnje donosi radost: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi“ (Rim 12,12). U tome je snaga nade, koja uistinu ne postiđuje. Nada se hrani euharistijom, molitvom, čitanjem svetog Pisma…

Nada je konkretna krepost i treba je znati prepoznati u svakodnevnom životu. Nadati se znači živjeti za susret s Isusom. Moj susret s Isusom u euharistiji, u Evanđelju, u zajednici u kojoj živim, u siromasima koje susrećem čini me svaki puta bližom tom konačnom susretu s Isusom u vječnosti. Važno je znati se radovati malim životnim susretima s Isusom i tako se pripremiti za konačni susret s Njim. Do tog će susreta jednom doći i bit će to susret oči u oči, licem u lice. Pozvane smo stoga živjeti sadašnjost izgrađujući budućnost u miru, slozi, zajedništvu s punim povjerenjem u Gospodina.

Ovako razmišljanje o nadi, vodi nas u povijest naše Družbe. Ratovi i progonstva, sve nevolje koje prate ratni vihor te hrabrost i odvažnost naših sestara prožeta vjerom i pouzdanjem u Boga daju nam primjer kako se treba osloniti na Boga i s njim hrabro kročiti u sadašnjosti za nagradu u vječnosti. Kroz tešku povijest Družbe vidimo kako su se naše  sestre znale nadati nebeskoj slavi koju Bog obećava onima koji ga ljube i vrše njegovu volju. Kroz sve životne izazove i neizvjesnosti, uz milost Božju, ustrajale su „do kraja“ i vjerovale da će postići vječnu Božju nagradu za dobra djela izvršena s Kristovom milošću.

Mi, Služavke Malog Isusa, poznajemo Utemeljitelja kao čovjeka velikog  pouzdanja u Boga. U svim svojim pothvatima je  svoje pouzdanje stavljao u Božje ruke oslanjajući se na Providnost da će uspjeti u onome što je naumio, sve čineći Bogu na slavu. Tako je krepost ufanja našla svoju puninu u Božjoj providnosti kojoj je Sluga Božji Josip Stadler trajno povjeravao sebe i svoju Družbu. Poznato nam je da  „ Neizmjerni Bog mu bijaše jedino sidro da brod ne potone u dubinu očaja. Čudesni brod Imakulata spasi ga od svih dugova“.

Prvi kršćani prikazivali su krepost nade kao sidro. Nada je bila sidro, usidreno u obalu Onostranog, kaže papa Franjo. Naš bi redovnički život trebao biti hod prema tom sidru. Logično je stoga pitati se, gdje sam usidrena? Jesam li se usidrila u nekoj svojoj umjetnoj uvali koju sam si sama stvorila i u kojoj vladaju moja pravila?  U njoj je sve sigurno i sve udobno, baš sve po mom! To zasigurno nije nada. Važno je znati odgovor na pitanje: gdje je usidreno moje srce? Jeli ono u onoj umjetnoj uvali u kojoj vladaju moja pravila!?

Je li moja sreća u Bogu? Je li Bog za mene sigurnost budućnosti?
Za čime čeznem svim srcem?Koliko čeznem za Bogom i Božjim Kraljevstvom?
Imam li puno pouzdanje u Boga, bojim li se Boga?
Sumnjam li u Božju Providnost? Oslanjam li se doista u potpunosti na Boga?
Razočaram li se lako i često? Očajavam li u trenucima kušnje?
Kako se odnosim prema malodušju i beznađu?
Širim li oko sebe ozračje uzdanja i povjerenja?
Kako pobjeđujem trenutke napuštenosti, borim li se protiv njih?
Kako moj molitveni život jača moju nadu? Čime hranim svoju nadu?
Molim li, da upoznam volju Božju i da je vršim te po njoj živim?

Živimo i gradimo svoje redovništvo na čvrstom temelju, a to je „Krist, nada naša“ (usp. 1Tim 1, 1). Pozvane smo danas više nego ikada živjeti iskustvo nade i biti glasnice nade. Naš život je predanje u trajnu Kristovu prisutnost, u njegovu ljubav i milost u zajedništvo s njim koji nas u nadi vodi k vječnoj sreći. Zato živimo nadu prožetu Evanđeljem koje je najvažnija poruka nade za svakog čovjeka. Trudimo se tako živjeti da drugim ljudima donosimo iskru Božjeg Kraljevstva. Neka se Kraljevstvo nebesko po nama počne događati već ovdje na zemlji.  Uzor u tom hodu neka nam bude Djevica Marija: „U njezinu krilu, Božja nada se utjelovila, postala čovjekom, postala povijest: Isus Krist“ kako nas uči papa Franjo i potiče:„neka Marija Isusova Majka koju je Isus darovao svima nama, trajno podupire naše korake i uvijek govori našem srcu - ustani! Gledaj prema naprijed, gledaj obzor, jer ona je Majka nade“!

„Ufaj se, dušo moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje može učiniti nesigurnim ono što je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, što se više budeš borila, to ćeš više dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ćeš više jednog dana uživati sa svojim Ljubljenim, u sreći i ushitu koje neće moći prestati nikada“(sv. Terezija Avilska).

Za duhovnu misao:

Budimo znak kršćanske nade, ovdje i sada. – To je aktivna nada kojom svijet držimo otvorenim za Boga. (usp. Spe salvi, 34)
„U svakoj životnoj dobi, kao posvećene žene koje imaju čvrstu i pouzdanu nadu, pozvane smo biti vjerodostojne nositeljice nade u ovom svijetu…“ (U nadi budite radosni, str.4)
Želimo da svaka od nas do svršetka svijeta pokazuje gorljivost za ispunjenje nade.
(usp. Heb 6, 11)
Ona (nada) nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča ušao Isus…. (Heb 6, 19-20)
„Ako nas sve ostavi, nada u Boga ne smije nas nikada ostaviti.“ Bl. Alojzije Stepinac
„Bog je davao, daje i davat će“. Sl. B. Josip Stadler
„Tko Isusa nađe, dobro je blago našao; a tko Isusa izgubi, premnogo je izgubio, i više nego sav svijet“. Sl. B. Josip Stadler
„Svemu se od Boga nadaj, a sam se nikakva truda ne boj“. Sl. B. Josip Stadler

„U srcu u kojem nema žive nade, nema ni živog Krista“. Sl. B. Josip Stadler

s. M. Marija Kiš

Uvodna molitva

Dođi, Duše Sveti, izvore i darivatelju svih nebeskih darova. Od  tebe smo primili dragocjeni dar vjere. Vodi nas svojom mudrošću putem novih spoznaja potrebnih nam za trajni rast i dozrijevanje u vjeri i vjernosti, kako bismo mogli biti svjedoci Isusove istine  'sve do na kraj zemlje'. Amen.

Razmatranje

Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava…!

(Mk 5 25-33)

Lagano pročitati naznačeni odlomak iz Markova Evanđelja

O krjeposti vjere SMI promišljati ćemo na temelju poruke evanđeoskog odlomka koji nam donosi izvještaj o ženi koja je 12 godina bolovala od teške i vrlo neugodne bolesti zbog koje je, po zakonima ondašnjeg društva, bila prezrena, isključena iz zajednice, lišena ljudskog dostojanstva, bez ikakvih ljudskih prava, pa i prava na život… Godinama je puno trpjela. Sve je pokušala, kod mnogih liječnika odlazila po pomoć, ali uzalud. Nitko joj nije mogao pomoći.

Čuvši za Isusa zaiskrila joj je vjera u srcu i nada da bi je on mogao ozdraviti. Njezina jednostavna vjera, očitovana u samo jednom diskretnom doticaju ruba Isusove haljine, zadivljuje. Na ženin drhtaj iskrene vjere Isus odgovara darom ozdravljenja, što više, oslobodivši je od njezina zla, darovao joj je spasenje koje nam je svima potrebnije nego tjelesno zdravlje.

Listajući knjigu povijesti naše Družbe, osvjedočujemo se da je čvrsta i nepokolebljiva vjera našega Utemeljitelja, Sl.B. Josipa Stadlera i sestara od samih početaka, pa do naših dana bila i jest čvrsta nit u tkanju krjeposnog lika svake SMI. Vjera joj je osnovica koja povezuje druge sjajne niti različitih krjeposti koje zajedno u konačnici daju predivno „platno“ imena služenje u ljubavi.

Iz knjige pokojnih sestara, te iz iskustva suživota s onima koje nas pretekoše u Vječnost, saznajemo da su živjele i održale vjernost Bogu danim obećanjima, očiju uprtih u Dijete Isusa koji ih je neodoljivo privlačio u siromasima u kojima su ga po vjeri prepoznale i zavoljele. Ni neizlječive bolesti prvih desetljeća Družbine povijesti, ni teški radovi da se uzdrže njezina sirotišta, domovi i škole, ni preminuće Utemeljitelja, ni progoni, ni mnoge druge kušnje nisu oslabile vjeru sestara. Naprotiv, u kušnjama i rizicima, onda i danas, u svjetlu vjere traže, nalaze i dotiču rub Isusove haljine na biću siromašnog, prognanog, bolesnog i prezrenog brata/sestre donoseći im poruku Očeve ljubavi koja im, nakon dugih patnji, oživljuje vjeru i daje novu nadu u ozdravljenje i spasenje.

Družbina, u pojedinim svojim razdobljima, izuzetno burna povijest iznjedrila je i Crkvi darovala veći broj sestara SMI urešenih herojskim krjepostima i svjedokinjama vjere u Krista, a "vrhunsko svjedočanstvo dano za istinu vjere", (KKC 2473) potvrđeno vlastitom krvlju, dala je naša s. M. Gaudencija Šplajt koja je bez krivnje od tadašnjih vojnih vlasti 1945. godine osuđena na smrt strijeljanjem. Osuda je izvršena, a njezino tijelo je bačeno u zloglasnu jamu Jazovka. Kao mučenica, s. M. Gaudencija je dobila svoje mjesto u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća.

Još dvije sestre iz vremena neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata osuđene su bez optužbe i izložene mukama maltretiranja izdržale su zatvorske kazne uvjerene da ih je u zatvoru i u tamnici održala vjera, kao što tvrdi s. M. Teofanija Džaja: „Vjera je bila moja snaga za sve vrijeme robije i Bog mi je uvijek pomagao“.

Vjera SMI pokazala se čvrstom naročito u vrijeme progona iz Družbine kolijevke, Sarajeva kao i iz cijele BiH 1949. i početkom Domovinskog rata 1991. za Srpske agresije na Hrvatsku i BiH.

Dva puta u 100-tinu godina sestre se vraćaju na zgarišta i ruševine svojih samostana vjerujući Bogu i računajući na pomoć dobrih ljudi, grade sve ispočetka. U Hrvatskoj, posebno u Slavoniji i Dalmaciji zajedno s narodom sestre su trpjele svu surovost rata, snažeći se vjerom i pomažući da i drugi uzvjeruju.

Naše vrijeme donosi nove izazove na koje smo pozvane odgovoriti najprije čvrsto vjerujući da sve, ali baš sve što nam ono donosi, te nove vrste događanja i pojava u njemu, Bog prati. Služavka zna da nam On preko Isusa i danas govori: - Ne boj se! Vjeruj! Vjera u smisao sadašnjeg trenutka našega postojanja i poslanja u ovom i ovakvom svijetu pravi je odgovor kada nadođu iskušavajuće situacije koje nam prijete strahom, sumnjama... No, SMI zna da se ništa ne događa bez Božje volje i da će, ako Mu se u vjeri preda, On sve izvesti na dobro. Po svom pozivu ona trajno, uvijek, svugdje i svagda slijedi Gospodina. To je vjera u kojoj neprestano raste. Snagu za izrastanje u vjeri SMI nalazi i svakodnevnom osluškivanju i meditiranju Riječi Božje, euharistiji i ustrajnoj molitvi, oblikujući svoj krjeposni lik za autentični život i herojska djela dobrote i ljubavi služeći najpotrebnijima. Vjera služavke je ljubavlju djelotvorna.

Naše pokojne i starije sestre ostaviše nam u nasljedstvo bogat polog vjere u Isusa Krista malenoga kojega je Majka Marija, naš uzor, u vjeri začela i pratila kroz život vjerujući u smisao otajstva Njegove otkupiteljske misije.

Neka nas danas ponese poruka Sv. Ivana Zlatoustog: „Sve stavi na kocku osim VJERE… vjera je glava i korijen. Ako nju sačuvaš, pa makar sve izgubio, sve ćeš opet još izobilnije steći“.

Umjesto završne molitve:

'Naša je prava sreća u Isusu. Upravimo, stoga, oči svoje k Njemu, k tom središtu naše vjere, (…) k tom suncu našega posvećenja i spasenja'. (Usp. SB Josip Stadler)

Ispit savjesti:

Pod Božjim pogledom zagledajmo se u dubinu srca i upitajmo se tko i što zauzima središte    našega bića? Nazovimo to imenom. Ako to nije Bog-Ljubav, osjećam li prazninu i nemir?    Oglušujem li se na taj nemir?
Vjerujem li da Isus Krist uvijek stoji pred vratima moga srca i ustrajno kuca sve dok mu ne otvorim? Ako da, zašto Ga puštam da čeka dok ja grcam u tjeskobama, obeshrabrena, tužna, posrtajima i padovima ranjena? Vjerujem li zaista da me On može osloboditi, ozdraviti i spasiti? Vjerujem li u Njegov milosrđe?
Predajem li se po vjeri svaki dan iznova Bogu učvršćujući tako svoje zvanje?
Koji su moji grijesi protiv vjere? Možda nepovezanost s djelima, ili da nije povezana s nadom i ljubavlju?
Govorim li uvijek istinu? Čuvam li se laži, ogovaranja, klevetanja, tih uništitelja moje vjere i vjerodostojnosti?
Čitam li Bibliju, vjerske knjige ili časopise i tako produbljujem svoju vjeru? Tražim li Boga iskrenim srcem?

Vjerujem li iskreno u Božju pomoć u životu? Koliko čuvam poklad vjere, od nje živim, živo je ispovijedam i otvoreno za nju svjedočim?

Misao za Družbinu web stranicu:

Valja vjerovati da Bog djeluje u nama i da su naša nemoć, kao i previranja, dio većeg plana čiji smo mi tek mali dio. (SZ)

 „Sve stavi na kocku osim VJERE… vjera je glava i korijen. Ako nju sačuvaš, pa makar sve izgubio, sve ćeš opet još izobilnije steći“. (Sv. Ivan Zlatousti)

s. M. Irena Olujević

Kako odvojiti osobnu od zajedničke svetosti? Zajedničkom hodu prema svetosti prethodi osobna svetost. Pojedinac u zajednici mijenja sebe, to jest svaka sestra svojim vlastitim duhovnim i tjelesnim snagama radi na izgradnji svoje vlastite osobnosti i svetosti. Važno je svakodnevno preispitivati se kako bismo lakše uočile svoje mane i pogreške i čistile ih iznutra. Ovo je mukotrpan posao, zato je potrebno:

1. Prihvatiti samu sebe.

2. Ući u ono što je u nama nečisto, suprotstaviti se zamračenju i prljanju svoje nutrine.

3. Prepoznati što me to onečišćuje i uvijek se iznova čistiti priznavanjem samoj sebi.

Uza sve naše nastojanje nikad nećemo biti potpuno čisti jer posrćemo i padamo, ali se ujedno iznova dižemo kao malo dijete. Važno sredstvo čišćenja je da pripazimo na svoj govor. Onečišćeni govor i ogovaranje pomućuju odnose u zajednici. Jer u zajednici i po zajednici izgrađujemo stavove svoga redovničkog života. Važno je u zajednici bez straha izreći svoje želje i  probleme, a ne gurati ih pod tepih. Velika je hrabrost i veličina ispričati se za pogreške koje se učine i protiv zajednice. Isus nas je naučio u molitvi Očenaš da molimo za oproštenje i praštamo jedni drugima jer tako se najbolje njeguju međusobni odnosi. Praštanje je odlučujuće sredstvo čišćenja da se iznutra  mijenjamo i idemo prema svetosti. Svaka sestra u zajednici mijenja sebe, i mijenjajući sebe, događa se nešto čudesno. Jer moja promjena na svetost nije samo moja, ona djeluje na druge. Sveti Franjo Asiški je rekao: “Posveti sebe i posvetit ćeš zajednicu.“

„Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne opažaš: De da ti izvadim trn iz oka, a eto brvna u oku tvom“ (Mt 7,3 - 4). Najprije ukloni svoje brvno (svoje mane i pogreške), a drugi će se preko mene sami mijenjati. Nije svetost dokazivanje, hvaljenje i gospodarenje nad drugima i drugačijima, to vodi do oholosti koja je majka svih grijeha. Svetost je biti ponizna, skromna i samozatajna poput Marije, Isusove i naše majke. Ona nam je najizvrsniji primjer svetosti po kojoj je Bog izveo veličanstvena djela svoje ljubavi. Po djelovanju i izlijevanju Duha Svetoga Marija je u svojoj poniznoj poslušnosti od Boga prihvatila anđelov poziv da bude majka Njegova sina Isusa Krista. I anđeo joj reče: “Zato će to čedo i biti sveto“ (Lk 35). Dubokoj Marijinoj vjeri prethodila je njezina poslušnost Riječi Božjoj koju je svakodnevno razmišljala i pohranjivala u svoje srce. Bez te duboke povezanosti s Božjom Riječju, koja je sam Bog, ne možemo duhovno rasti, posvećivati se i biti svete. Iz Riječi Božje izviru milost i snaga Duha Svetoga koja nas napaja i nadahnjuje živjeti kao Marija, u poslušnosti, čistoći srca i siromaštvu. Tako raste naša osobna svetost koja se „prelijeva na zajednicu u ljubavi Kristovoj“.

Da naša duhovnost bude plodna poput Marijine, „nužno je potrebno pristupiti u obnovljenoj potrebi za molitvom s novim žarom Duha Svetoga“. Neka Duh Sveti u nama rasplamsa oganj svoje ljubavi kako bismo ostale otvorene i poslušne duhu Stvoritelju koji stvara sve novo. Stoga je potrebno „ponovno krenuti od Krista novim žarom molitve“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str.18). „Molitva su vrata kroz koja Duh Sveti ulazi u čovjeka“, rekao je Ivan Pavao II.

Bez snage Duha Svetoga upadamo u osrednjost u duhovnom životu. “Zahvaća nas mentalitet građanskog staleža, kao i potrošačkog mentaliteta. Moramo reći da živimo u društvu gdje vlada kultura smrti koja može postati i izazov da još većom snagom budemo svjedoci evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koje je Krist živio u punini svoje ljudske naravi kao Sin Božji (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 20). To je Put našeg redovničkog života, neustrašivo svjedočiti svijetu: siromašna, poslušna, raspeta i uskrsnula Gospodina. Krist je rekao: “Ne bojte se. Ja sam s Vama u sve dane.“ Ne smijemo se bojati ako nas je malo, jer i malo zdrava kvasca može ukvasati cijelo tijesto. Mala šačica Isusovih učenika, primivši snagu Duha Svetoga, pronijela je evanđelje po cijelom svijetu. Na zapovijed Isusovu molili su i bdjeli s Marijom, Isusovom majkom, čekajući obećana Duha Svetoga koji ih je u potpunosti promijenio. I naš duhovni život mora biti na prvom mjestu unatoč ostalim našim obvezama. Dopustiti Duhu Svetom da nas mijenja. Da mijenja cijelo naše srce: srce naših misli, srce očiju, srce ušiju i srce našeg govora. “Ta duhovna novost, koju potiče snaga Božjeg Duha, daje nam mogućnost da ponovno krenemo od Krista, polazeći od evanđeoskih savjeta, preispitivanja vlastite karizme, vlastitih konstitucija, otvorene novim i sve zahtjevnijim tumačenjima“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 32). U ovom dokumentu koji me je donekle vodio razmišljanju o svetosti života, govori se o potrebi trajne formacije gdje se kaže: “Bit će važno da svaka posvećena osoba bude formirana tako da uči cijeli život, u svakom životnom dobu i razdoblju. Nadasve će morati učiti da ju formiraju svakodnevni život, vlastita zajednica, braća i sestre, obične i izvanredne stvari, molitva i apostolski trud, kontemplacija i euharistija, te radost i trpljenje“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 23.).

Težiti  za svetošću i biti svet nije nimalo lako, ali je moguće. Isus nam je svojim životom ostavio primjer, pokazao nam je Put da idemo stopama Njegovim. Rekao nam je: “Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv.14,6.).

Primjer su nam pokazali toliki svetci i svetice koji su Krista nasljedovali. I naš utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler koji je svojom molitvom bio stalno u Božjoj blizini, a svojim djelima ljubavi prema onima koji su živjeli na rubu društva.

Molimo svoje nebeske zaštitnike da nam pomognu što svetije živjeti i Boga svojim životom proslaviti onako kako su to i oni za života činili. Amen!

s. M. Ružica Ivić

Što je to dobro i tko ili što je mjerilo dobra, danas je često pitanje u društvenim raspravama, a vjerujem da dotiče i naše zajednice. Filozofija govori da je dobro najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka. Razlikujemo dobro u sebi i korisno dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bića, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili interes. To je čisto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono čemu se teži, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes. Sva pojedinačna dobra teže da se približe najvišem dobru. Sveto pismo u izvještaju o Božjem stvaranju višestruko ističe da sve stvoreno bijaše veoma dobro. U čovjekovu slobodnu izbor otvara se prostor po kojem u život ulazi zlo. Polazeći od ove postavke i posvješćujući da danas sve što postoji oko mene i u mom životu ima dobru nakanu, izaziva na duhovnu vježbu. Možemo se zamisliti nad jednom slikom iz života. Znamo dobro što je divljaka, a što kalem. Poslije kalemljenja, voćka donosi plodove, ali, ako ruka koja kalemi ne zna danima i godinama brižno krotiti preostali dio divljake (ispod kalema), divljaka će brzo pokazati svoju staru zlu ćud („pravu narav“). Svaki čovjek baštini od praroditelja onu „divljaku“, a „kalem“ od Boga. Odgoj čovjeka u vjeri i za život traži svakodnevno „oplemenjivanje“, dobro vladanje, poslušnost, ustrajnost u radu. Božji „kalem“ su Božji darovi i milost koju čovjek prima, u svom životu, za svoju vlastitu izgradnju. Čovjek sudjeluje u odgoju i sazrijevanju drugoga čovjeka cijelog života svojim primjerom, učenjem i molitvom. Prvi čovjekovi odgojitelji su njegovi roditelji, zatim braća, sestre, rodbina, učitelji, prijatelji, Crkva, a Božji „kalem“ bdije nad svima. Divljaka ima silinu, životnost, ukorjenjenost, ali je istodobno otvorena novosti kalema koji donosi u stari život oplemenjenu, milosnu, božansku snagu koja pomalo mijenja osnovu, daje novost života, vladanja i djelovanja. 

Utemeljitelj progovara sestrama o dobrom vladanju. - Samostalno ili  u razgovoru sa sestrama promišljati koje je poticaje Utemeljitelj slao prvim sestrama, a kako bi danas nastupio. Vladanje se uči u obitelji, a oblikuje u zajednici. Dobro je pokušati dati odgovor na slijedeća pitanja: Koji su neprimjereni oblici ponašanja danas u zajednici? Koji je uzrok njihova ponavljanja? Kako pokušati mijenjati neadekvatne oblike redovničkog vladanja?

U vrijeme školovanja svi smo bili ocjenjeni iz vladanja, bilo da je ono bilo uzorno, dobro ili loše. Brižni pogled učitelja, profesora bdio je nad našim vladanjem i davao konkretne smjernice. Isti primjer možemo prenijeti na razinu našeg sadašnjeg vladanja. Svoje dane živimo pod neprestanim pogledom božanskog Učitelja koji na savršen način „poznaje nakane i misli srca“(Heb 4,12).  Ukoliko usvojim ideju da je da su svi moji postupci, misli i riječi u prisutnosti Božanskoga, popuštaju sve ljudske računice i divlje mladice moje grešnosti prestaju rasti i crpiti darovanu snagu.

O vršenju dnevnog reda

Jedan od temeljnih alata za obrađivanje i izgrađivanje redovničkog života je vršenje dnevnog reda. Nezamislivo je govoriti o nogometnoj utakmici bez zelenog travnatog terena ili o stomatologu bez njegove stomatološke ordinacije. Tako je dnevni red „locus vitae“ redovničkog poziva. Postavlja se pitanje koji je smisao reda? Više nego ikad izazov je dati odgovor na postavljeno pitanje. Različiti liberalni i liberalistički principi guraju pojedinca kao mjerilo i autoritet svih vrijednosti. Ovaj svijet prezire pojmove kao što su: red, pravila, urednost, samokontrola, uzdržljivost, poniznost, sklad, mir, planiranje, poštovanje itd. On se suprotstavlja Kristu podvaljujući nam pojmove kao što su: tolerancija, razumijevanje, popustljivost, pravo na vlastito mišljenje, pravo na osobni izbor, relativnost moralnih pravila i sl. Zbog toga smo izloženi razarajućem pritisku svijeta koji nastoji obezvrijediti i uništiti red unutar naših odnosa i ponašanja. Ali, mi znamo da je Bog - Bog reda. Također, znamo da biti kršćanin znači dozvoliti Gospodinu da nas oblikuje na svoju sliku, kako bismo postali kristoliki. Krist gradi u nama i sa nama svoje kraljevstvo upravo na tim principima koje svijet prezire! On nam želi pomoći da naše živote dovedemo u red te da jedni s drugima gradimo skladne odnose temeljene na čvrstim i nepromjenljivim principima Božje Riječi. Nastojeći živjeti tako, odmah uviđamo jednu zakonitost: živjeti ugodno Bogu suprotstavlja nas svijetu i traži od nas da uložimo određeni napor. Ima trenutaka kada jednostavno nemamo volje boriti se. Možda smo umorni, možda smo povrijeđeni, možda emotivno dotaknuti nekom situacijom ili se jednostavno nismo najbolje snašli... ali uvijek iznova idemo s Kristom! Samo u Njemu možemo naći odmor i zaštitu, samo On nas može držati izvan dometa neprijatelja dok vidamo svoje rane i na kraju, samo nas On može tjelesno, duhovno i duševno iscijeliti.

Utemeljitelj o vršenju dnevnog reda - Samostalno ili u razgovoru sa sestrama promišljati koje je poticaje Utemeljitelj slao prvim sestrama, a kako bi danas nastupio. Vršenje dnevnog reda usvaja se u zajednici. Dobro je pokušati dati odgovor na slijedeća pitanja: Koji su zahtjevi koje pred nas stavlja vršenje dnevnog reda? Zašto je ponekad teško vršiti dnevni red? Koje su prednosti života u dnevnom redu? Zašto? Kako pokušati mijenjati svijest o dobrobiti vršenja dnevnog reda?

Apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima ističe: „"Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne izgrađuje.“ Prostor čovjekova odabira nepregledan je, ali valja voditi računa o posljedicama naših odluka. Upravo je red onaj oslonac u redovničkom životu, čvrsto tlo po kojem hodamo dok različite oluje nailaze, a onda i prolaze ukoliko poznajemo sigurnu utvrdu reda.

O urednosti

Urednost se prepoznaje kao vanjska odlika osobe, a očituje se u životu – radu, odnosima s bližnjima, odijevanju i slično. Prepoznaje se zajednički korijen s prethodnim govorom o vršenju dnevnog reda – u-red-nost. Iako ovdje preteže personalni pristup, onaj koji proizlazi iz osobe same, a nije sugeriran izvana. Urednost je odlika koja se može usvojiti osobnim nastojanjem obilježenim većim ili manjim naporom. Jednostavniji i manje opterećujući govor je onaj koji promatra vanjsku urednost. Međutim, promišljati o nutarnjoj urednosti, urednosti duha i duše je pravi izazov. Unutarnji procesi mišljenja, zaključivanja i donošenja odluka ravnaju se prema načelima reda koji pojedinac sam bira. Ovdje dolazimo do temeljnog pitanja. Koji je to optio fundamentalis ili temeljno opredjeljenje Služavke Malog Isusa. Ukoliko postoji uvjerenost, poznavanje i sigurnost Temelja osobnog opredjeljenja vrlo je jednostavno živjeti urednost. Ukoliko su upute Božanskog Učitelja artikulirane u srce Služavke nema poteškoća s urednošću na razini tjelesnosti, duha i duše. S druge strane, ako stvari tako nisu posložene vrlo lako dolazi do neobičnih odstupanja u redovničkoj urednosti, bilo da je ona svedena na minimum minimuma ili bolesnu pedantnost. Ove krajnosti uvijek prve privuku pažnju i zahtijevaju intenzivniji osobni rad. Iz preobilja duše jezik, tijelo, ponašanje progovara.

Utemeljitelj o redovničkoj urednosti - Samostalno ili u razgovoru sa sestrama promišljati koje je poticaje Utemeljitelj slao prvim sestrama, a kako bi danas nastupio. Urednost se uči u obitelji, a oblikuje u zajednici. Dobro je pokušati dati odgovor na slijedeća pitanja: Koji su neprimjereni oblici urednosti danas u zajednici? Koji je uzrok takva ponašanja? Kako pokušati mijenjati neadekvatne oblike redovničke urednosti?

O šutnji/tišini

Odabir tišine dar je čovječanstvu. Izvanjski svijet je poput rijeke koja se prelijeva iz korita i odranjanjem obale prijeti da izbriše sve na što naiđe. Da bi se zavladalo tom silom, nužno je podignuti nasipe. A tišina je taj čvrsti nasip koji se suprotstavlja uzburkanim vodama svijeta, štiti od buke i svakovrsnog razaranja. Samostani bi trebali biti nasipi koji štite čovječanstvo od prijetnji što su se nadvile. Drama modernog svijeta je u tome što se čovjek udaljuje od Boga jer više ne vjeruje u vrijednost tišine. Ako nema tišine, buka stvara privid da nema Boga. Ako svijet ne otkrije ponovno tišinu, propast će. Zemlja će se strovaliti u ništavilo. Šutjeti i vladati svojim usnama i jezikom vrlo je težak rad, predan i tvrd. U molitvenom životu potrebna je potpora jer uvijek postoji opasnost da se udaljimo od sebe, preplavljeni bukom, sanjarenjima i uspomenama. Pred Bogom, u tišini, postajemo blaga i ponizna srca. Božja blagost i poniznost prožimaju nas te ulazimo u istinski razgovor s Njime. Poniznost je uvjet i posljedica tišine. Tišini je potrebna blagost i poniznost. Čovjek u tišini crpi u sebe ono što je božansko pa svjetovna uzrujanost nema vlast nad njegovom dušom. U tišini polazimo od Boga i dolazimo k Bogu. Tišina Božja nepojmljiva je i nedokučiva. Čovjek govori, a Bog odgovara tišinom. Tišina nas uči glavno pravilo duhovnoga života: druženje ne pogoduje prisnosti, naprotiv, pravi odmak uvjet je zajedništva. (usp. Sarah, Snaga tišine)

Utemeljitelj o šutnji - Samostalno ili  u razgovoru sa sestrama promišljati koje je poticaje Utemeljitelj slao prvim sestrama, a kako bi danas nastupio. Šutnja je pretpostavka susreta s Božanskim i osobnog rasta. Dobro je pokušati dati odgovor na sljedeća pitanja: Koji su razlozi nenjegovanja šutnje u samostanima danas? Koji je uzrok takva ponašanja? Kako pokušati mijenjati neadekvatne oblike redovničke brbljavosti/nešutnje?

                Umjesto zaključka

Zajedničko promišljanje objedinilo je nekoliko segmenata redovničkog života, a to je dobro vladanje, vršenje dnevnog reda, urednost i šutnja. Uspjeh zapisane riječi ostvaruje se  pitanju kojeg je pročitano pobudilo. Nadam se i molim da ponuđene riječi budu poticaj za uredniji redovnički život. „Daj mi, Gospode, srce koje sluša.“ Kr 3, 9

s. M. Marta Vunak

Već na prvim stranicama Svetoga Pisma čitamo Božje riječi: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2,18). U samom početku stvaranja svake osobe Bog se brine dati mu nekoga tko će biti poput njega, nekoga tko će mu pomagati, tko će ga razumjeti, tko će ga znati saslušati, savjetovati, biti uz njega, voljeti. Čovjek je biće zajednice. Za njegov zdrav rast i razvoj potrebno mu je zajedništvo u jednakoj mjeri kao što je i svakoj zajednici, bila to obitelj ili redovnička zajednica, svaka individua potrebna za njezin rast i bogatstvo.

Najsvjetliji primjer zajedništva u svakom pogledu nam je primjer Svete nazaretske Obitelji – obitelji Isusa, Marije i Josipa. U njoj nalazimo zrake brižnosti, nježnosti, dobrote, predanja, međusobnog poštivanja, povjerenja, razumijevanja, pomaganja, poslušnosti, vjere, ljubavi, svetosti. Na tim vrijednostima pozvane smo i mi graditi svoje međusobne odnose, naše zajednice. Imajući pred očima nama tako drag i blizak primjer Svete Obitelji, pozvane smo iz dana u dan rasti i napredovati u svetosti. A najbolji put ka svetosti jest ljubav – ljubav prema Bogu kao i ljubav prema bratu čovjeku.

Bez ljubavi zajedništva nema. Bez zajedništva nema ljubavi. Ljubav je ona na kojoj sve počiva, ona koja sve izgrađuje i nosi. Djelatna ljubav je ona koja nas pokreće i potiče na služenje te ispunja naše srce i čini nas radosnima jer samo srce koje ljubi, koje se daje, može osjetiti istinsku radost i ljepotu. Čovjek koji ostane sam ne može biti radostan jer istinska radost i sreća izviru iz služenja, iz darivanja sebe drugima, iz ljubavi koja nije sebična već živi i daje se za druge, baš poput Kristove darovane nam na drvetu križa. Iz ljubavi smo stvorene, ljubavlju smo spašene, ljubav je usađena u nas, ljubav nas pokreće i čini radosnima…ljubav pružimo jedne drugima, ljubavlju ljubav vratimo i budimo radosne jer samo tako možemo biti dionice obećane nam punine radosti Kristove.

Zajednica nas uči ljubiti. Ljubav nas drži zajedno. Ta sam nam je Gospodin, prije nego je položio svoj život na križu za spasenje sviju nas, na srce stavio riječi svoje najveće zapovijedi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13,34-35)

Bog je taj koji je nas prvi ljubio i poslao nas u svijet da tu ljubav donesemo jedni drugima. Pozvane smo biti oslonac jedne drugima. Imati širom otvorene oči i osjetljivo srce za potrebu svake sestre kraj sebe. Ona koja ljubi ne ostavlja nikoga; ne boji se pristupiti i pružiti pogled, dodir, toplu riječ, ohrabrenje, molitvu. Ona koja ljubi odlikuje se iskrenošću i vedrinom, radost je i nositeljica nade drugima i u trenucima kriza i patnje. Ona ima uho za svakoga i spremna je zaboraviti svoje potrebe kako bi pomogla i ponovno podigla na noge sestru kojoj je pomoć potrebna. Ona koja ljubi daje sebe za druge i za zajedničko dobro. Ona je duša i pokretač zajednice, a svaka od nas pozvana je to biti jer svaka od nas jedan je ud istog tijela zajednice kojoj pripada.

Poslane smo biti anđeli jedne drugima. Baš poput sv. Arkanđela Rafaela kojega je Bog poslao da bude lijek i pomoć Tobitovoj obitelji. On bijaše brižni čuvar Tobiji na putu, lijek Tobitovoj sljepoći, oslobođenje Sarinoj zarobljenosti i Aninoj nevjeri, vjerni izvršitelj Božjih djela i nositelj radosti i mira svima kojima bijaše poslan. Došao je u svijet po Božjoj zapovijedi i izvršio je svoje poslanje, zadaću koju mu je Bog povjerio u najvećoj mogućoj mjeri. Donio je Božji blagoslov i Tobitovoj i Raguelovoj obitelji, svojom je zadaćom proslavio Boga.

Kao što je njima Bog poslao sv. Arkanđela Rafaela, poslao je i nas jedne drugima. Kao što je to sv. Rafael bio za Tobitovu obitelj, tako smo i mi tu da budemo lijek jedna drugoj, oslonac, pratitelj, da u međusobnim susretima budemo znak blizine i ljubavi Božje, da se po našim odnosima proslavi Bog, da po našim zajedničkim djelovanjima i drugima bude prepoznatljiva i vidljiva Božja ljubav koja je dio svake od nas, koja je usađena u svakog čovjeka. Pozvane smo graditi zajedništvo i biti žene zajednica koje će odisati Božjim vrijednostima i prisutnošću, zajednica u kojima i po kojima će se proslavljati Bog, zajednica koje će blagoslivljati Boga i ujedno biti Njegov blagoslov jedne drugima i svima kojima smo poslane.                

s. M. Martina Vugrinec