U provincijskoj kući, u samostanu sv. Ane u Splitu, 25. studenoga 2023., održan je susret sestara predstojnica Splitske Provincije, na kojem se okupilo 17 sestara. Na susretu su bile vrhovna glavarica s. M.  Marija Banić i provincijalka s. M. Terezija Pervan.

Susret je započeo u 8.30, okupljanjem uz srdačne pozdrave, kavu, čaj i kolačiće. U devet sati dominikanac Fr. Jozo Čirko iz samostana u Trogiru održao je predavanje s naslovom ";Dar vjernosti, radost ustrajnosti"" na temelju dokumenta Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, 2020. godine.

U ovome su dokumentu ponuđene smjernice korisne posvećenim muškarcima i ženama i svima koji obnašaju odgovorne zadaće bilo u upravljanju bilo u formaciji. Tekst Dokumenta je podijeljen u tri dijela:

– Pogled i slušanje. Pratiti i preduhitriti situacije koje mogu stvoriti nelagodu, malaksalost, krize u osobnom i zajedničkom životu posvećenih muškaraca i žena, ne dižući pritom bespotrebnu paniku, ali niti podcjenjujući ozbiljnost situacije.

– Oživjeti svijest. Vjernost ne može biti bez ustrajnosti, niti ustrajnost bez vjernosti.

– Odvajanje od ustanove. Pravo i dikasterijalna praksa.

Predavač fr. Jozo se u izlaganju zadržao na drugom dijelu dokumenta. Oživjeti svijest. Dokument ističe: „Vjernost je, unatoč iščezavanju te kreposti u našemu vremenu, upisana u duboki identitet poziva posvećenih osoba: smisao našega života pred Bogom i Crkvom jest na kocki. Dosljednost vjernosti omogućuje nam domoći se uvijek iznova istine o vlastitome biću, odnosno ostati (usp. Iv 15,9) u ljubavi prema Bogu.“ Ustrajnost je odlika vjernosti.

Dosljednost i vjernost Kristu nisu kreposti koje se stječu u jednome trenutku, i nerazdvojive su. Toga smo svakodnevno svjedoci. Ranjive smo i krhke, i potrebne stalnog obraćenja, i budnosti našeg duha da budemo Božje. Memorija naše ljubavi na Božju ljubav, na Boga koji nas je prvi ljubio, potiče nas da čistimo u sebi natruhe ljudske krhkosti i pogreške, te potvrđujemo i vedro životom svjedočimo sliku Isusa Krista u sebi. Ključno je da pri tome zauzmemo stav slušanja i razlučivanja, pouzdano moleći svjetlost Duha Svetoga da nam pomogne ozbiljno i smireno tumačiti i živjeti stvarnost, te se uvijek iznova odlučivati biti Božje. Vjernost i ustrajnost u ljubavi prema Bogu i Božjoj Rijeci je u središtu našeg života.

Kao što je vjernost Božja prema nama od koljena do koljena, tako i naša ljubav prema Bogu i njegovoj Riječi treba biti uvijek potvrđivana kroz konkretnost života. Pozvane smo na ustrajnost u ljubavi, u slušanju Božje Riječi. Tko ustraje taj će se spasiti, taj će na koncu života ući u kraljevstvo Božje. A ustrajnost se najjasnije očituje i ostvaruje kroz našu strpljivost, i to u malim sitnim stvarima, ustrajno, svakodnevno. Treba imati na umu da vjernost Bogu ne možemo postići vlastitim snagama jer ona dolazi od Boga. Ustrajnost se shvaća kao strpljivost, kao sposobnost podnošenja kušnji koje nas usavršavaju. Za ustrajnost su od velike pomoći sjećanje i nada, nada koja osmišljava i naš svakodnevni život i konac ovozemnog života. Tu je važno naše sjećanje na sretne dane s Gospodinom, a u vrijeme kušnji da upremo pogled u Gospodina od kojega nam jedino dolazi pomoć.

Individualizam i rasipanje vremena posebno osiromašuje vjernost i ustrajnost. Postoji opasnost da se vrijeme provodi na otuđen, svjetovan način. Stoga znati upravljati vremenom, znak je zrele sposobnosti izbora. Teški međuljudski odnosi dovode do udaljavanja od vlastite zajednice, do iskustva samoće koje se pretvara u izoliranost što opet dovodi do sklanjanja u vlastite sigurnosti, u vlastite prostore, do nezainteresiranosti za živote drugih. Također, napetost između zajedništva i poslanja, ako se ne prevlada, može dovesti do otvorenih sukoba, jačati nezadovoljstvo zajednicom i u konačnici dovesti do napuštanja zajednice. U odnosu prema digitalnom svijetu, uz sve dobro koje nam nudi, treba voditi računa i o problemima koji s njim dolaze kao što su izoliranje od bližnjih, psihološke ovisnosti, gubitak doticaja s konkretnom stvarnošću, novi oblici nasilja. U formiranju savjesti važno je razumijevanje samog sebe, istinsko razlučivanje vlastitih čuvstava, ne skrivajući od sebe samih nikakve osjećaje. O ovome treba voditi računa u našem dnevnom življenju. Vjernost pozivu izražava se kroz vjernost molitvi, koja je temelj postojanosti i duhovne plodnosti. Posvećena osoba pozvana je ustrajno moliti za milost vjernosti, za milost ustrajnosti. Govoriti o ustrajnosti i vjernosti nije moguće bez ustrajne molitve. Samo ona posvećena osoba koja nije ostavila ništa za sebe da bi se dala potpuno Isusu može živjeti tu vjernost Isusu i to je preduvjet onog − biti sretan − usprkos svim poteškoćama i problemima kojih nećemo biti lišeni, koji ostaju, kao što oni ostaju i kod osoba koje žive u braku.

Molitva nas ne lišava poteškoća i suhoće u duhovnom životu, ali nam pomaže živjeti ih u zajedništvu s Kristom. I kroz molitvu, otkrivajući Isusov pogled, živjeti te poteškoće na njegov način. To je sve proces. Zajednički život je ono u čemu treba ponajprije ustrajati i ukazuje nam na oruđa kojima se on oživljava i jača, a to su: Evanđelje, euharistijska liturgija i molitva. Istinski je zajednički život škola ljubavi i snažna potpora ustrajnosti mnogih gdje se svatko osjeća suodgovornim za vjernost drugoga, gdje je svatko otvoren i spreman primiti dar drugoga, sposoban pomagati i primati pomoć, zamjenjivati i biti zamjenjivan. Tada se stvara osjećaj zajedništva koje jača srce i pobjeđuje strah od nesigurnosti. Samo onaj posvećeni život koji se živi u vjernosti Isusu može nas doista učiniti sretnim i radosnim. Radost našeg zajedništva se vidi u našim očima, to se ne može glumiti, niti šminkati. Samo s potpunim predanjem sebe Isusu, s potpunim stavljanjem sebe na raspolaganje može se živjeti vjernost Isusu na pravi način. Kvaliteta zajedničkog života ima snažan utjecaj na ustrajnost svakog pojedinog člana. Kriterij za prepoznavanje kvalitete zajedničkog života svjedočenje je radosti. Zajedništvo bez radosti zajedništvo je koje se gasi. Naša zajednica je naš obiteljski dom. Svatko treba dati svoj doprinos da se u zajednici živi vedro ozračje razumijevanja i uzajamne pomoći, obiteljska toplina zajednice, da je svaka sestra važna, da ima dostojanstvo djeteta Božjeg i zaručnice Kristove. Predstojnice su prve pozvane da drže dobar štimung u svojoj zajednici, kroz obične svakodnevne sitnice i normalno življenje. Vjernost evanđelju podrazumijeva ne samo življenje evanđelja unutar vlastitih zajednica i u sakralnom prostoru, nego i ondje gdje god jesmo, na način kako je to činio sv. Franjo, odnosno, biti živo evanđelje u ovom svijetu, zbog svog spasenja, i zbog spasenja drugih. Naše poslanje je spašavati ljude, izvlačiti ih iz morskih dubina koje u Bibliji simboliziraju sile zla, kako bi disali punim plućima i živjeli po Božju. Temelj koji može činiti i čini radosnim naš poziv i poslanje jest vjernost Isusu, vjernost evanđelju i vjernost čovjeku, bratu i sestri, zaključio je fr. Jozo.

Nakon predavanja fr. Jozo nam je slavio sv. Misu s prigodnom homilijom. Slijedio je ručak i kratki odmor. Nakon toga nastavljen je radni dio sastanka. Sestre predstojnice su ukratko izvijestile o životu i radu sestara u svojoj zajednici. Zadržale smo se u raspravi o konkretnim teškoćama, o onom što nam je potrebno za obnovu duha u Provinciji, i u radu na novim duhovnim zvanjima. Obnovile smo svijest potrebe jačanja našeg zajedništva, da svaka sestra prema daru milosti i osobnim zalaganjem poradi na osobnoj i zajedničkoj duhovnoj obnovi Provincije, a time Družbe, i svijeta, kako bi uz Božju pomoć dosljedno i radosno živjele svoje posvećenje i predanje.

s. M. Maneta Mijoč