Sretan Uskrs!

Crkva već stoljećima radosno pjeva o događaju koji je ishodište i temelj njezine vjere: „Vođa živih pade tada i živ živcat opet vlada. (…) Znam da si doistine uskrsnuo, Božji Sina. Pobjedniče, Kralju divan budi nama milostivan!“ (Uskrsna posljednica).

Uskrs je pobjeda: pobjeda života nad smrću, svjetla nad tamom, ljubavi nad mržnjom. Pobjeda plaćena najvećom cijenom: Krist, Sin Boga živoga (usp. Mt 16, 16), morao je umrijeti, i to na križu, nakon što je bio nepravedno osuđen, izrugivan i mučen, prolivši svu svoju krv. Kao pravi žrtvovani Jaganjac, uzeo je na sebe grijeh svijeta (usp. Iv 1, 29; 1 Pt 1, 18-19) i tako oslobodio sve nas – a zajedno s nama i sav stvoreni svijet – od vlasti zla.

Ali kako je Isus pobijedio? Kojom je snagom jednom zauvijek pobijedio starog Protivnika, kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12, 31)? Kojom je snagom uskrsnuo od mrtvih, ne vrativši se u prijašnji život, već ušavši u vječni život i otvorivši tako u svom tijelu prijelaz iz ovoga svijeta Ocu?

Ta snaga, ta moć, je sam Bog, Ljubav koja stvara i rađa, Ljubav vjerna do kraja, Ljubav koja oprašta i otkupljuje.

Krist, naš „Kralj pobjednik“, vodio je i izvojevao pobjedu u svojoj bitci pouzdanim predanjem Očevoj volji, njegovu naumu spasenja (usp. Mt 26, 42). Tako je do kraja prošao put dijaloga, ne riječima, već djelima: da nas izgubljene pronađe, postao je čovjekom; da nas, robove, oslobodi, postao je rob; da nama, smrtnicima, podario život, dopustio je da bude ubijen na križu.

Snaga kojom je Krist uskrsnuo od mrtvih potpuno je nenasilna. Nalik je pšeničnom zrne koje, umirući u zemlji, raste, probija se kroz grude zemlje, niče i postaje zlatni klas. Još je više nalik snazi ljudskog srca koje, ranjeno uvredom, odbacuje nagon za osvetom i, puno samilosti, moli za onoga koji ga je uvrijedio.

Braćo i sestre, to je istinska snaga koja donosi mir čovječanstvu, jer rađa odnose temeljene na uzajamnom poštivanju na svim razinama: među pojedincima, u obiteljima, društvenim skupinama i među narodima. Ne teži partikularnom interesu, nego općem dobru; ne želi nametati vlastiti plan, već zajedno s drugima sudjelovati u planiranju i ostvarivanju općeg dobra.

Dà, Kristovo uskrsnuće početak je novog čovječanstva, to je ulazak u pravu obećanu zemlju gdje vladaju pravda, sloboda i mir, gdje se svi prepoznaju uzajamno kao braća i sestre, kao djeca istog Oca koji je Ljubav, Život i Svjetlo.

Braćo i sestre, svojim uskrsnućem, Gospodin nas još snažnije suočava s dramom naše slobode. Pred praznim grobom možemo biti ispunjeni nadom i čuđenjem, poput učenika, ili strahom, poput stražara i farizeja, prisiljenih pribjegavati obmani i prijevari samo da ne priznaju da je Onaj koji je bio osuđen doista uskrsnuo (usp. Mt 28, 11-15).

U svjetlu Uskrsa, dopustimo Kristu da nas zadivi! Pustimo da njegova beskrajna ljubav prema nama stubokom promijeni naše srce! Tko u rukama drži oružje, neka ga položi! Onaj tko ima moć pokrenuti ratove, neka izabere mir: ne mir koji se postiže silom, već dijalogom, ne željom za vladanjem nad drugima, već željom za susretom s njima!

Navikavamo se na nasilje, mirimo se s njim i postajemo ravnodušni: ravnodušni prema smrti tisuća ljudi, ravnodušni prema posljedicama mržnje i podjela koje sukobi šire, ravnodušni prema ekonomskim i društvenim posljedicama koje ovi uzrokuju, a koje svi osjećamo. Sve više dolazi do izražaja „globalizacija ravnodušnosti“, da se prisjetimo izraza dragog papi Franji, koji je prije godinu dana s ove iste lože uputio svoje posljednje riječi svijetu, podsjećajući nas: „Koliko samo volje za smrću svakodnevno vidimo u brojnim sukobima koji pogađaju različite krajeve svijeta!“ (Poruka „Urbi et Orbi“, 20. travnja 2025.)

Kristov križ nas neprestano podsjeća na patnju i bol koji prate smrt i na bol srca koju ona donosi. Svi se bojimo smrti i zato odvraćamo pogled od nje, radije je ne gledamo. Ne možemo i dalje ostati ravnodušni! I ne smijemo se pomiriti sa zlom! Sveti Augustin uči: „Ako se bojiš smrti, ljubi uskrsnuće!“ (Sermo 124,4). Ljubimo i mi uskrsnuće, koje nas podsjeća da zlo nema posljednju riječ, zato što ga je Uskrsli pobijedio.

On je prošao kroz smrt kako bi nam dao život i mir: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje“ (Iv 14, 27). Mir koji nam Isus daje nije samo odsutnost rata, već mir koji dotiče i preobražava srce svakoga od nas! Obratimo se miru Kristovu! Neka odjekne vapaj za mirom koji izvire iz srca! Zato pozivam sve da mi se pridruže na molitvenom bdjenju za mir koje će se održati ovdje u Bazilici sv. Petra sljedeće subote, 11. travnja.

Na ovaj blagdan, odbacimo svaku želju za sukobom, dominacijom i moći te zamolimo Gospodina da podari svoj mir svijetu rastrganom ratovima i obilježenom mržnjom i ravnodušnošću zbog koji se osjećamo nemoćnima pred zlom. Gospodinu povjerimo sva srca koja pate i čekaju pravi mir koji samo On može dati. Povjerimo se njemu i otvorimo svoje srce! Samo On čini sve novo (usp. Otk 21, 5)!

Sretan Uskrs!  

Preuzeto: IKA

Draga braćo i sestre, predragi mladi!

Pod vodstvom i zaštitom Uskrslog Isusa, na Četvrtu vazmenu nedjelju, koja je poznata i kao Nedjelja Dobrog Pastira, slavimo LXIII. svjetski dan molitve za zvanja. Milosna je to prigoda da podijelim s vama neka razmišljanja o duhovnoj dimenziji poziva, shvaćenog kao otkrivanje Božjeg besplatnog dara koji cvjeta duboko u srcu svakog od nas. Krenimo, stoga, zajedno putem istinski lijepog života, koji nam pokazuje Pastir!

Put ljepote

U Ivanovu Evanđelju Isus sebe doslovno naziva „lijepim pastirom“ (ὁ ποιμὴν ὁ καλός) (Iv 10, 11). Taj izraz označava savršenog, istinskog i uzornog pastira, budući da je spreman položiti svoj život za svoje ovce, očitujući tako Božju ljubav. Pastir je to koji budi udivljenje: onaj tko ga promatra otkriva da život postaje uistinu lijep kad se ide za njim. Da bi se upoznalo tu ljepotu, tjelesne oči ili estetski kriteriji nisu dovoljni: potrebni su kontemplacija i produhovljenost (interiornost). Samo onaj tko zastane, sluša, moli i prihvaća njegov pogled može s pouzdanjem reći: „Vjerujem u nj, s njim život može biti uistinu lijep; želim ići putem te ljepote“. A najčudesnije je to što, jednom kad postanemo njegovim učenicima, i sami postajemo „lijepi“: njegova ljepota nas preobražava. Kao što piše teolog Paul Florenski, askezom se ne postaje „dobrom“, već „lijepom“ osobom. [1] Prepoznatljivo obilježje svetaca, uz dobrotu, upravo je ta blistava duhovna ljepota koja zrači iz onih koji žive u Kristu. Tako se kršćanski poziv otkriva u svoj svojoj dubini: to je udioništvo u Kristovom životu, dijeljenje njegova poslanja i zračenje istom ljepotom kojom On zrači.

Tu unutarnju komunikaciju života, vjere i smisla iskusio je i sveti Augustin, koji u Knjizi trećoj svojih Ispovijesti – dok izlaže i ispovijeda svoje grijehe i propuste iz mladosti – kaže za Boga: „Ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine“ [2]. Onkraj samosvijesti, on otkriva ljepotu Božjeg svjetla koje ga vodi u tami. Augustin opaža Božju prisutnost u najdubljim porama svoje duše, a to uključuje njegovo razumijevanje i iskustvo važnosti njegovanja vlastite nutrine kao prostora za odnos s Isusom, kao puta kojim se Božja ljepota i dobrota mogu iskusiti u vlastitom životu.

Taj se odnos gradi u molitvi i tišini i, ako ga se njeguje, otvara nam se mogućnost prihvaćanja i življenja dara poziva, koji nikada nije nešto nametnuto ili pak unaprijed utvrđeni obrazac kojeg se jednostavno valja pridržavati, već je to plan ljubavi i sreće. Briga oko vlastite nutrine: to je točka od koje valja hitno krenuti u pastoralu zvanja i uvijek novoj predanosti evangelizacije!

U tom duhu pozivam sve: obitelji, župe, redovničke zajednice, biskupe, svećenike, đakone, vjeroučitelje, odgojitelje i vjernike laike, da još revnije prionu stvaranju povoljnih uvjeta koji omogućuju prigrliti, ojačati, štititi i prati taj dar, kako bi mogao donositi bogate plodove. Samo ako naša okruženja budu odisala živom vjerom, stalnom molitvom i bratskim zajedništvom, Božji poziv će se moći probuditi i sazrijevati te postati put sreće i spasenja za pojedince i za svijet. Dok kročimo putem koji nam je pokazao Isus, lijepi Pastir, učimo, dakle, bolje upoznati sebe same i izbliza upoznati Boga koji nas je pozvao.

Uzajamno poznavanje

„Gospodar života poznaje nas i obasjava naša srca svojim pogledom ispunjenim ljubavlju.“ [3] Svaki poziv, naime, može proizići samo iz svijesti i iskustva Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 16): On nas poznaje do dna duše, izbrojao je vlasi na našim glavama (usp. Mt 10, 30) i za svakoga od nas predvidio jedinstveni put svetosti i služenja. No, to poznavanje uvijek mora biti uzajamno: i mi smo pozvani upoznati Boga kroz molitvu, slušanje Božje riječi, sakramente, život Crkve i darivanje samih sebe svojoj braći i sestrama. Valja nam se ugledati u mladog Samuela, koji je noću, možda neočekivano, začuo Gospodinov glas i, uz Elijevu pomoć, naučio ga prepoznati (usp. 1 Sam 3, 1-10). Tako i mi moramo stvarati prostore unutarnje tišine kako bismo shvatili što je Gospodin naumio za nas da nađemo sreću. Nije riječ o apstraktnoj intelektualnoj spoznaji ili znanju koje valja steći, nego o osobnom susretu koji mijenja život. [4] Bog prebiva u našim srcima: poziv je prisni dijalog s onim koji nas poziva – unatoč ponekad zaglušujućoj buci svijeta – pozivajući nas da odgovorimo s istinskom radošću i velikodušnošću.

„Noli foras ire, in te ipsum redi, in interiore homine habitat veritas“ – „Ne idi van, vrati se u sebe sama. Istina prebiva u unutarnjem čovjeku.“ [5] Još jednom, sveti Augustin nas podsjeća koliko je važno naučiti zastati i graditi prostore unutarnje tišine kako bismo mogli čuti glas Isusa Krista.

Dragi mladi, slušajte taj glas! Slušajte glas Gospodina koji vas poziva na puni, ostvaren život, iskorištavajući svoje talente (usp. Mt 25, 14-30) i pribijajući vlastita ograničenja i slabosti na slavni Kristov križ. Zastanite, stoga, u euharistijskom klanjanju, revno razmatrajte Božju riječ da je možete živjeti u svojoj svakodnevici, aktivno i potpuno sudjelujte u sakramentalnom i crkvenom životu. Na taj ćete način upoznati Gospodina i, u prisnosti svojstvenoj istinskom prijateljstvu, otkriti kako učiniti od svoga života dar, bilo u braku, bilo u svećeništvu, trajnom đakonatu ili pak posvećenom životu: svaki poziv je neizmjeran dar za Crkvu i one koji ga radosno prihvaćaju. Poznavati Gospodina znači, prije svega, naučiti vjerovati njemu i njegovoj providnosti, koja se preobilno izlijeva u svakom pozivu.

Povjerenje

Iz znanja dolazi povjerenje, stav rođen iz vjere koji je bitan i za prihvaćanje i za ustrajnost u pozivu. Život se, naime, otkriva kao stalno povjerenja u sebe samog i pouzdanje u Gospodina, pa i kad njegovi planovi poremete naše.

Sjetimo se svetog Josipa, koji, unatoč neočekivanom Djevičinu otajstvu majčinstva, vjeruje u Božji san i poslušna srca prihvaća Mariju i Dijete (usp. Mt 1, 18-25; 2, 13-15). Josip iz Nazareta oličenje je potpunog povjerenja u Božji plan: vjeruje čak i kad je sve oko njega naizgled bilo obavijeno tamom i neizvjesnošću, kad se činilo da se stvari odvijaju suprotno od očekivanog. Vjeruje i uzda se, siguran u Gospodinovu dobrotu i vjernost. „U svim okolnostima svog života Josip je znao izgovoriti svoj fiat (Neka mi bude), poput Marije prigodom Anđelova navještenja i Isusa u Getsemanskom vrtu.“ [6]

Kao što nas je naučio Jubilej nade, potrebno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti – i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima.

Sazrijevanje

Poziv, zapravo, nije statičan cilj, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara – to znači rasti u svom pozivu.

Poput trsa i loza (usp. Iv 15, 1-8), tako sav naš život mora biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, postao sve potpuniji odgovor na njegov poziv. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav često predstavljaju istinski bratski odnosi koje možemo uspostavljati tijekom cijelog života. Kako je samo dragocjeno imati dobrog duhovnog vođu koji nas prati u otkrivanju i razvijanju našeg poziva! Kako su samo važni razlučivanje i preispitivanje u svjetlu Duha Svetoga, da bi se poziv ostvario u svoj svojoj ljepoti!

Poziv, dakle, nije nešto što se stječe odmah, nešto što je „dano“ jednom zauvijek. To je, radije, putovanje koje traje, nešto slično ljudskom životu, gdje primljeni dar ne samo treba čuvati, već i njegovati kroz svakodnevni odnos s Bogom kako bi rastao i donosio plodove. „To ima veliku vrijednost, jer sav naš život dovodi u suodnos s Bogom koji nas ljubi i omogućuje nam shvatiti da ništa nije plod besmislenog kaosa, nego da, naprotiv, sve u našim životima može postati odgovor Gospodinu, koji ima divan plan za nas.“ [7]

Draga braćo i sestre, predragi mladi, potičem vas da njegujete osobni odnos s Bogom kroz svakodnevnu molitvu i razmatranje nad Božjom riječju. Zastanite, osluškujte, pouzdajte se: na taj će način dar vašeg poziva sazreti, učiniti vas sretnima i donijeti obilne plodove Crkvi i svijetu.

Neka vas Blažena Djevica Marija, uzor unutarnjeg prihvaćanja Božjeg dara i učiteljica molitvenog slušanja, uvijek prati na ovom putu!

Iz Vatikana, 16. ožujka 2026.

PAPA LAV XIV.

_______________

[1] „Ascetikom se ne postaje ‘dobar’, već lijep čovjek, a odlika svetih asketa nije njihova ‘dobrota’, koju se može naći i kod putenih ljudi i velikih grešnika, već duhovna ljepota, zasljepljujuća ljepota osobe koja zrači nekim unutrašnjim sjajem, ljepota koja je potpuno nedostupna putenoj i čuvstvenoj osobi“ (Paweł Florenski, La colonna e il fondamento della verità, Rim 1974., 140-141).

[2] Sv. Augustin, Ispov., III, 6, 11: CSEL 33, 53.

[3] Apost. pismo Vjernost koja rađa budućnost (8. prosinca 2025.), 5.

[4] Usp. Benedikt XVI., Enc. Deus caritas est (25. prosinca 2005.), 1.

[5] Sv. Augustin, De vera religione, XXXIX, 72: CCSL 32, 234.

[6] Papa Franjo, Apost. pismo Patris corde (8. prosinca 2020.), 3.

[7] Papa Franjo, Postsin. apost. pob. Christus vivit (25. ožujka 2019.), 248. 

Preuzeto: IKA

Ovaj drevni pozdrav, koji je i danas svakodnevan u mnogim kulturama, u uskrsnoj je večeri dobio novu snagu na usnama uskrsloga Isusa. „Mir vama“ (Iv 20,19.21) njegova je riječ koja ne samo da želi, nego i ostvaruje konačnu promjenu u onome tko je prihvati, a time i u cijeloj stvarnosti. Zbog toga nasljednici apostola svakodnevno po cijelom svijetu daju glas najtišoj revoluciji: „Mir s vama!“ Još od večeri kada sam izabran za službu rimskog biskupa, želio sam svoj pozdrav uvrstiti u taj zborni navještaj. I želim to ponovno naglasiti: to je mir uskrsloga Krista – mir koji je razoružan i koji razoružava, ponizan i postojan. On dolazi od Boga, Boga koji nas sve ljubi bezuvjetno.[1]

Mir uskrsloga Krista

Onaj koji je pobijedio smrt i srušio zidove razdvajanja među ljudima (usp. Ef 2,14) jest Dobri Pastir, koji polaže život za svoje stado i ima mnogo ovaca izvan tora (usp. Iv 10,11.16): Krist, naš mir. Njegova prisutnost, njegov dar i njegova pobjeda odražavaju se u postojanosti mnogih svjedoka, po kojima se Božje djelo nastavlja u svijetu, postajući čak vidljivije i svjetlije u tami vremena.

Suprotnost između tame i svjetla nije samo biblijska slika kojom se opisuje porođaj iz kojeg se rađa nov svijet: to je iskustvo koje prolazi kroz nas i potresa nas u odnosu na kušnje s kojima se susrećemo, u povijesnim okolnostima u kojima živimo. Vidjeti svjetlo i vjerovati mu neophodno je kako ne bismo potonuli u tamu. To je zahtjev koji su Isusovi učenici i učenice pozvani živjeti na jedinstven i povlašten način, ali koji se mnogim putovima može probiti do srca svakoga ljudskoga bića. Mir postoji, želi prebivati u nama; ima blagu snagu rasvjetljavanja i proširivanja razuma, odupire se nasilju i pobjeđuje ga. Mir ima dah vječnosti: dok se zlu viče: „Dosta“, miru se šapuće: „Zauvijek“. U taj nas je obzor uveo Uskrsli. U tom naslućivanju žive mirotvorke i mirotvorce koji, u drami onoga što je papa Franjo nazvao „trećim svjetskim ratom u dijelovima“, još uvijek odolijevaju zarazi tame, poput stražara u noći.

Suprotno tome, moguće je – nažalost – zaboraviti svjetlo: tada se gubi osjećaj za stvarnost, prepuštajući se djelomičnom i iskrivljenom prikazu svijeta, obilježenom tamom i strahom. Danas nije malo onih koji takve beznadne riječi, slijepe za ljepotu drugoga i zaboravne prema Božjoj milosti koja uvijek djeluje u ljudskim srcima, premda ranjenima grijehom, nazivaju realističnima. Sveti Augustin poticao je kršćane da ispletu neraskidivo prijateljstvo s mirom kako bi, čuvajući ga u dubini svoga duha, mogli svuda oko sebe zračiti njegovu svjetlosnu toplinu. Obraćajući se svojoj zajednici, pisao je: „Ako želite druge privući miru, imajte ga vi prvi; budite najprije vi čvrsti u miru. Da biste druge zapalili, morate imati upaljeno svjetlo u sebi.“[2]

Bilo da nam je darovana vjera, bilo da nam se čini da je nemamo, draga braćo i sestre, otvorimo se miru! Primimo ga i prepoznajmo, umjesto da ga smatramo dalekim i nemogućim. Prije nego što je cilj, mir je prisutnost i put. Premda osporavan i u nama i izvan nas, poput maloga plamena kojem prijeti oluja, čuvajmo ga ne zaboravljajući imena i priče onih koji su nam o njemu svjedočili. On je načelo koje usmjerava i određuje naše odluke. Čak i ondje gdje su ostale samo ruševine i gdje se očaj čini neizbježnim, upravo danas nalazimo one koji nisu zaboravili mir. Kao što je uskrsne večeri Isus ušao na mjesto gdje su bili učenici, prestrašeni i obeshrabreni, tako mir uskrsloga Krista i dalje prolazi kroz vrata i prepreke glasovima i licima njegovih svjedoka. To je dar koji omogućuje da se ne zaboravi dobro, da se prepozna kao pobjednik, da se ponovno i zajedno izabere.

Razoružan mir

Malo prije nego što je bio uhićen, u trenutku duboke prisnosti, Isus je rekao onima koji su bili s njim: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što ga svijet daje.“ I odmah je dodao: „Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši“ (Iv 14,27). Uznemirenost i strah svakako su se mogli odnositi na nasilje koje će se uskoro obrušiti na njega. No dublje gledano, evanđelja ne skrivaju da je učenike zbunila njegova nenasilna reakcija: put koji su svi – Petar prvi – osporavali, ali koji je Učitelj do kraja tražio da ga slijede. Isusov put i dalje je razlog uznemirenosti i straha. A on s odlučnošću ponavlja onima koji bi ga htjeli braniti: „Djeni mač u korice“ (Iv 18,11; usp. Mt 26,52). Mir uskrsloga Isusa jest razoružan, jer je i njegova borba bila razoružana, unutar točno određenih povijesnih, političkih i društvenih okolnosti. O toj novosti kršćani moraju zajedno, proročki, svjedočiti, svjesni tragedija u kojima su se prečesto pokazali suučesnicima. Velika prispodoba o posljednjem sudu poziva sve kršćane da u toj svijesti djeluju milosrdno (usp. Mt 25,31–46). I čineći to, uz sebe će pronaći braću i sestre koji su, različitim putovima, znali slušati tuđu patnju i iznutra se osloboditi prijevare nasilja.

Iako danas nije malo onih čija su srca spremna za mir, snažan osjećaj nemoći obuzima ih pred tijekom događaja koji postaje sve neizvjesniji. Već je sveti Augustin, doista, isticao poseban paradoks: „Nije teško posjedovati mir. Teže je, u krajnjoj liniji, hvaliti ga. Ako ga želimo hvaliti, potrebne su nam sposobnosti koje nam možda nedostaju; tražimo prave ideje, odvagujemo riječi. Ako ga pak želimo imati, on je tu, nadohvat ruke, i možemo ga posjedovati bez ikakva napora.“[3]

Kada mir tretiramo kao dalek ideal, završavamo time da nam se ne čini skandaloznim njegovo nijekanje, pa čak ni vođenje rata radi postizanja mira. Kao da nedostaju prave ideje, odmjerene riječi, sposobnost reći da je mir blizu. Ako mir nije doživljena stvarnost koju treba čuvati i njegovati, agresivnost se širi u obiteljskom i javnom životu. U odnosu između građana i vlasti dolazi se do toga da se krivnjom smatra nepripremljenost za rat, neodgovaranje na napade, neuzvraćanje nasiljem. Daleko iznad načela legitimne obrane, na političkoj razini ta suprotstavljena logika danas je najaktualniji podatak planetarne destabilizacije koja svakim danom poprima sve dramatičnije i nepredvidljivije oblike. Nije slučajno da mnogi državnici ponavljaju pozive na povećanje vojnih izdataka, dok odluke koje iz njih proizlaze predstavljaju uz opravdanje opasnosti koju navodno predstavlja drugi. Zapravo, odvraćajuća snaga moći, a osobito nuklearno odvraćanje, utjelovljuje iracionalnost odnosa među narodima koji se ne temelji na pravu, pravednosti i povjerenju, nego na strahu i vladavini sile. „Posljedično – kako je već u svoje vrijeme pisao sveti Ivan XXIII. – ljudi žive pod mőrom uragana koji bi se svakoga časa mogao razbuktati s nezamislivom razornošću. Oružje, naime, postoji; i ako je teško povjerovati da ima ljudi spremnih preuzeti odgovornost za razaranja i patnje koje bi rat prouzročio, nije isključeno da nepredvidiv i nekontroliran događaj može zapaliti iskru koja će pokrenuti ratni stroj.“[4]

Tako su tijekom 2024. godine vojni izdaci na svjetskoj razini porasli za 9,4 % u odnosu na prethodnu godinu, potvrđujući neprekinut desetogodišnji trend i dosegnuvši iznos od 2 718 milijardi dolara, odnosno 2,5 % svjetskoga BDP-a[5]. Štoviše, čini se da se na nove izazove želi odgovoriti ne samo golemim gospodarskim naporom ponovnog naoružavanja, nego i preusmjeravanjem obrazovnih politika: umjesto kulture sjećanja, koja čuva svijest sazrelu u dvadesetom stoljeću i ne zaboravlja milijune žrtava, promiču se komunikacijske kampanje i obrazovni programi u školama i na sveučilištima, kao i u medijima, koji šire percepciju prijetnji i prenose isključivo naoružan pojam obrane i sigurnosti.

Ipak, „tko istinski ljubi mir, ljubi i neprijatelje mira“[6]. Tako je sveti Augustin preporučivao da se ne ruše mostovi i da se ne ustraje u registru prijekora, nego da se izabere put slušanja i, koliko je moguće, susreta s razlozima drugih. Prije šezdeset godina Drugi vatikanski koncil završio je svjestan žurnosti dijaloga između Crkve i suvremenoga svijeta. Poglavito je konstitucija Gaudium et spes skrenula pozornost na razvoj ratovanja: „Posebna opasnost suvremenog rata sastoji se u tome što on gotovo pruža priliku onima koji posjeduju najmodernije znanstveno oružje da počine takve zločine i da, nekom neumoljivom povezanošću, gurne ljudsku volju prema najstrašnijim odlukama. Kako se to ubuduće nikada više ne bi dogodilo, biskupi cijeloga svijeta, sada okupljeni, zaklinju sve, a osobito državne poglavare i vrhovne vojne zapovjednike, da neprestano imaju pred očima, pred Bogom i pred čitavim čovječanstvom, golemu težinu svoje odgovornosti.“[7]

Potvrđujući poziv koncilskih otaca i cijeneći put dijaloga kao najučinkovitiji na svakoj razini, uviđamo kako su daljnji tehnološki napredak i vojna primjena umjetnih inteligencija radikalizirali tragičnost oružanih sukoba. Čak se nazire proces razrjeđivanja odgovornosti političkih i vojnih vođa, zbog sve većeg „prepuštanja“ strojevima odluka koje se tiču života i smrti ljudskih osoba. To je bez presedana razorna spirala za pravni i filozofski humanizam na kojemu počiva i kojim se čuva svaka civilizacija. Potrebno je razotkriti goleme koncentracije privatnih gospodarskih i financijskih interesa koje guraju države u tom smjeru; ali to nije dovoljno ako se istodobno ne potiče buđenje savjesti i kritičkog mišljenja. Enciklika Fratelli tutti predstavlja svetog Franju Asiškoga kao primjer takvoga buđenja: „U tom svijetu prepunom stražarskih kula i obrambenih zidina gradovi su proživljavali krvave ratove između moćnih obitelji, dok su se osiromašena predgrađa u kojima je carevala bijeda sve više širila. Ondje je Franjo u sebe primio istinski mir, oslobodio se svih želja za vladanjem nad drugima, postao jedan od onih posljednjih i nastojao živjeti u skladu sa svima.“[8] To je povijest koja želi nastaviti živjeti u nama i koja zahtijeva da ujedinimo napore kako bismo jedni s drugima pridonijeli razoružavajućem miru, miru koji se rađa iz otvorenosti i evanđeoske poniznosti.

Razoružavajući mir

Dobrota je razoružavajuća. Možda je upravo zbog toga Bog postao dijete. Misterij utjelovljenja, koji doseže svoj najekstremniji stupanj poniznosti u silasku u podzemni svijet, počinje u utrobi mlade majke i očituje se u jaslama u Betlehemu. „Mir na zemlji“, pjevaju anđeli, najavljujući prisutnost Boga bez obrane, od kojeg čovječanstvo može otkriti da je voljeno jedino ako se o njemu brine (usp. Lk 2,13-14). Ništa nas ne mijenja kao što nas mijenja dijete. I možda je upravo misao na našu djecu, na djecu i na sve koji su krhki poput njih, ono što nam probada srce (usp. Dj 2,37). O tome je moj cijenjeni prethodnik pisao da „ljudska krhkost ima moć učiniti nas jasnijima prema onome što traje i onome što prolazi, prema onome što život daje i onome što ubija. Možda je to upravo zbog toga što tako često nastojimo negirati granice i izbjegavati krhke i ranjene osobe, jer one imaju moć dovesti u pitanje smjer koji smo izabrali, kao pojedinci i kao zajednica.“[9]

Ivan XXIII. prvi je uveo perspektivu cjelovitoga razoružanja, koje se može ostvariti samo obnavljanjem srca i uma. Tako je pisao u Pacem in terris: „Treba priznati da je obustava naoružavanja u ratne svrhe, stvarno smanjenje oružja, a još više njegovo uklanjanje gotovo nemoguće, ako se istovremeno ne provodi cjelovito razoružanje; tj. ako se ne demontiraju i duhovi, iskreno se trudeći razbiti u njima psihozu rata: što zauzvrat znači da se načelo mira, koje se temelji na ravnoteži naoružanja, zamijeni principom da se pravi mir može graditi jedino u uzajamnom povjerenju. Smatramo da je to cilj koji se može ostvariti. Budući da ga se traži ispravna razuma, on je vrlo poželjan i od najveće koristi.“[10]

Ovo je temeljna služba koju religije trebaju pružiti patničkom čovječanstvu, nadgledajući sve veći pokušaj pretvaranja čak i misli i riječi u oružje. Velike duhovne tradicije, kao i ispravno korištenje razuma, pomažu nam da prijeđemo granice krvi ili etničke pripadnosti, ponad onih bratstava koja prepoznaju samo slične i odbacuju različite. Danas vidimo kako to nije samo po sebi razumljivo. Nažalost, sve je češće u suvremenom okruženju povlačenje riječi vjere u političku borbu, blagoslivljanje nacionalizma i religijsko opravdavanje nasilja i oružane borbe. Vjernici moraju aktivno opovrgnuti, prije svega životom, te oblike blasfemije koji zamračuju sveto ime Božje. Stoga, uz djelovanje, više nego ikad potrebno je njegovanje molitve, duhovnosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga kao putova mira i jezika susreta među tradicijama i kulturama. U cijelom svijetu poželjno je da „svaka zajednica postane ‘dom mira’, gdje se uči kako neutralizirati neprijateljstvo dijalogom, gdje se prakticira pravda i čuva oprost“[11]. Danas, više nego ikad, potrebno je pokazati da mir nije utopija, putem pažljive i plodotvorne pastoralne kreativnosti.

S druge strane, to ne smije odvlačiti pozornost od važnosti političke dimenzije. Svi koji su pozvani na javne odgovornosti u najvišim i najkvalificiranijim tijelima, neka „duboko razmotre problem mirnog usklađivanja odnosa među političkim zajednicama na svjetskoj razini: usklađivanja koje se temelji na uzajamnom povjerenju, iskrenosti u pregovorima, vjerodostojnosti prema preuzetim obavezama. Neka istraže problem dok ne utvrde točku od koje je moguće započeti put prema poštenim, trajnim i plodonosnim sporazumima.“[12] To je razoružavajući put diplomacije, posredovanja i međunarodnog prava, nažalost često opovrgnut sve učestalijim kršenjem teško postignutih sporazuma, u kontekstu koji ne zahtijeva delegitimizaciju, nego zahtjeva jačanje nadnacionalnih institucija.

Danas su pravda i ljudsko dostojanstvo više nego ikad izloženi neravnotežama moći među jačima. Kako živjeti u vremenu destabilizacije i sukoba oslobađajući se zla? Potrebno je motivirati i podržavati svaku duhovnu, kulturnu i političku inicijativu koja održava nadu, suprotstavljajući se širenju „fatalističkih stavova, kao da su dinamike u tijeku proizvod anonimnih, impersonalnih sila i struktura neovisnih o ljudskoj volji“[13]. Ako je „najbolji način da se dominira i napreduje bez granica sijanje gubitka nade i izazivanje stalnog nepovjerenja, premda prikriveno obranom određenih vrednota“[14], takvoj strategiji treba suprotstaviti razvoj svjesnih građanskih društava, oblika odgovornog udruživanja, iskustava nenasilnog sudjelovanja i prakse popravne pravde na maloj i širokoj razini. Već je Lav XIII. jasno istaknuo u enciklici Rerum novarum: „Osjećaj vlastite slabosti tjera čovjeka da želi udružiti svoj rad s tuđim. Pismo kaže: Bolje je biti dvoje nego jedan; jer dvojica imaju veću korist u svom radu. Ako jedan padne, drugi ga podupire. Neka je tko je sam, ako padne, bez ruke koja bi ga podignula (Prop 4,9-10). I drugdje: brat koji pomaže bratu sličan je utvrđenom gradu (Mudr 18,19)“[15].

Neka ovo bude plod Jubileja nade, koji je potaknuo milijune ljudi da se ponovno otkriju kao hodočasnici i započnu u sebi ono razoružanje srca, uma i života na koje Bog neće oklijevati odgovoriti ispunjavajući svoja obećanja: „On će biti sudac narodima, mnogim će sudit’ plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat’ mača protiv naroda nit’ se više učit’ ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti!“ (Iz 2,4-5).

Iz Vatikana 8. prosinca 2025.

LAV XIV.

[1] Usp. Apostolski blagoslov „Urbi et Orbi“ i prvi pozdrav, Središnja loža Bazilike Svetog Petra (8. svibnja 2025).

[2] Augustin Hiponski, Govor 357, 3.

[3] Isto, 1.

[4] ivan xxiii., Apostolsko pismo Pacem in terris (11. travnja 1963.), 60.

[5] Usp. SIPRI Yearbook: Armaments, Disarmament and International Security (2025.).

[6] Augustin Hiponski, Govor 357, 1.

[7] drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, 80.

[8] franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 4.

[9] franjo, Pismo ravnatelju novina „Corriere della sera“ (14. ožujka 2025.).

[10] ivan xxiii., Enciklika Pacem in terris (11. travnja 1963.), 61.

[11] Govor biskupima Talijanske biskupske konferencije (17. lipnja 2025.).

[12] ivan xxiii., Enciklika Pacem in terris (11. travnja 1963.), 63.

[13] benedikt xvi., Enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 42.

[14] franjo, Enciklika Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 15.

[15] lav xiii., Enciklika Rerum novarum (15. svibnja 1891.), 37.

Preuzeto: IKA 

Papa Lav XIV. prihvaća apel pape Franje za migrante i traži od vjernika da dignu „glas osude“ jer „strukture nepravde moraju biti uništene snagom dobra“. Kristova ljubav postaje tijelom u ljubavi prema siromašnima, shvaćenoj kao briga o bolesnima; borba protiv ropstva; zaštita žena žrtava nasilja; pravo na obrazovanje; potpora migrantima; milostinja; jednakost. Papa Lav XIV. potpisuje svoju prvu apostolsku pobudnicu, tekst sa 121 točkom koji ističe učiteljstvo Crkve o siromašnima tijekom posljednjih 150 godina. Tim dokumentom, potpisanim 4. listopada, na blagdan svetoga Franje Asiškog, papa augustinac slijedi stope svojih prethodnika: Ivana XXIII. s Mater et Magistra; Pavla VI. i Populorum Progressio; Ivana Pavla II., koji je učvrstio „povlašteni odnos Crkve sa siromašnima“; Benedikta XVI. i Caritas in veritate; pape Franje, koji je brigu „za“ i „sa“ siromašnima učinio jednim od temelja svojega pontifikata.

Upravo je papa Franjo započeo rad na toj apostolskoj pobudnici prije smrti. Kao i kod Lumen Fidei Benedikta XVI. iz 2013. godine, i ovaj put nasljednik dovršava djelo koje je nastavak posljednje enciklike argentinskog pape o Srcu Isusovu Dilexit Nos. Jer snažna je „povezanost“ između Božje ljubavi i ljubavi prema siromašnima: preko njih „Bog nam još ima što reći“, napominje papa Lav.

Brojne su ideje za djelovanje i promišljanje u pobudnici Roberta Francisa Prevosta, u kojoj se analiziraju „lica“ siromaštva. Siromaštva „onih koji nemaju materijalna sredstva za život“, „onih koji su društveno marginalizirani“; „moralnoga“, „duhovnoga“ i „kulturnoga“ siromaštva (9). Zatim brojnih novih, „suptilnijih i opasnijih“ oblika siromaštva (10), koji idu usporedo s gospodarskim pravilima koja su povećala bogatstvo, ali ne i pravednost.

S tog gledišta, papa Lav XIV. izražava zadovoljstvo činjenicom da su Ujedinjeni narodi postavili iskorjenjivanje siromaštva kao jedan od Milenijskih ciljeva. Međutim, put je još dug, posebno u doba u kojemu dominira „diktatura gospodarstva koje ubija“ (92) i ustraje kultura odbacivanja koja „ravnodušno tolerira da milijuni ljudi umiru od gladi ili preživljavaju u uvjetima nedostojnima ljudskog bića“ (11).

Ono na što Papa potiče jest „promjena mentaliteta“, kako bi se dostojanstvo svake ljudske osobe „poštovalo sada, a ne sutra“.

Papa Lav XIV. mnogo prostora posvećuje i temi migracija, počevši od slike malog Alana Kurdija, sirijskoga dječaka čija je fotografija na plaži obišla cijeli svijet. Nažalost, piše, „slični događaji postaju sve beznačajniji poput beznačajnih vijesti“ (11). Istodobno, Papa podsjeća na rad Crkve s migrantima.

Crkva, poput majke, hodi s onima koji hodaju. Gdje svijet vidi prijetnje, ona vidi djecu; gdje se grade zidovi, ona gradi mostove… Zna da je u svakom odbijenom migrantu sâm Krist koji kuca na vrata zajednice (75).

O migrantima, Robert Prevost usvaja poznata „četiri glagola“ pape Franje: „Primiti, zaštititi, promicati, integrirati“. Od pape Franje posuđuje također definiciju siromašnih kao „učitelja Evanđelja“.

Petrov nasljednik potom opisuje „dvostruko siromašnima“ žene koje pate zbog „isključenosti, zlostavljanja i nasilja“ (12). I ocrtava duboko razmišljanje o samim uzrocima siromaštva: „Siromašni ne postoje slučajno ili zbog slijepe i gorke sudbine. Još manje je siromaštvo, za većinu njih, izbor. Pa ipak, još uvijek ima onih koji se usuđuju to tvrditi, pokazujući sljepoću i okrutnost“ (14). Katkada, primjećuje, sami kršćani dopuštaju da ih „zaraze stavovi obilježeni svjetovnim ideologijama ili političkim i gospodarskim orijentacijama koje vode do nepravednih generalizacija i obmanjujućih zaključaka“. Ima, naime, onih koji misle „da bi se samo vlasti trebale brinuti o njima ili da bi bilo bolje ostaviti ih u siromaštvu i poučiti ih raditi“ (114). Simptom je toga činjenica da se milostinja rijetko prakticira i često prezire (115). „Kao kršćani, ne odustajmo od milostinje“, Papin je poticaj.

Moramo prakticirati milostinju kako bismo dotaknuli trpeće tijelo siromašnih (119).

U nekim kršćanskim skupinama, primjećuje papa Lav, uopće nema zauzimanja za najugroženije (112). Budite oprezni, upozorava, jer „postoji neraskidiva veza između naše vjere i siromašnih“ (36). Opasnost je, dakle, „raspad“ ili „duhovna svjetovnost“ (113).

Kao protuteža toj ravnodušnosti, postoji svijet svetih, blaženih i misionara. Papa citira svetoga Franju Asiškoga, Majku Tereziju, svetog Augustina – koji je govorio: „Tko kaže da ljubi Boga i nema suosjećanja za potrebite, laže“ (45) – i brojne druge. Potom podsjeća na rad redovničkih redova za bolesne, za prihvat siročadi, udovica i prosjaka te za oslobađanje žrtava ropstva.

Tradicija tih redova nije završila. Naprotiv, nadahnula je nove oblike djelovanja u odnosu na moderne oblike ropstva: trgovinom ljudima, prisilnim radom, seksualnim iskorištavanjem, raznim oblicima ovisnosti. Kršćanska ljubav, kada se utjelovi, postaje oslobađajuća (61)

U pobudnici, Papa ističe i važnost obrazovanja siromašnih: to je „dužnost“, a ne usluga. Spominje borbu narodnih pokreta koje vode leaderi „često sumnjičeni, pa čak i progonjeni“ (80) te se na kraju obraća cijelom Božjem narodu, tražeći da „učini da se čuje, iako na različite načine, glas koji budi, koji razotkriva, koji se izlaže čak i uz rizik da izgleda glupo“.

Strukture nepravde valja prepoznati i uništiti snagom dobra (97).

Potrebno je da „svi dopustimo da nas siromašni evangeliziraju“, potiče na kraju papa Lav XIV. (102): oni nisu samo „društveni problem“ nego „samo središte Crkve“ (111), izvijestio je u četvrtak 9. listopada Vatican News. 

Preuzeto: IKA

In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti.

Pax vobis!

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi hrvatski hodočasnici,

s velikom radošću vas pozdravljam na Trgu svetog Petra, gdje ste se okupili na nacionalnom hodočašću u Jubilarnoj godini. Vaša brojna i molitvena prisutnost rječit je znak vitalnosti vjere vašeg naroda, koji je kroz stoljeća ostao stamen u zajedništvu s Crkvom i vjeran nasljedniku apostola Petra.

Izvorom je duboke utjehe primijetiti da korijeni vaše vjere nisu ostali zaustavljeni u prošlosti, već nastavljaju donositi plodove i danas, zahvaljujući svjedočanstvu vaših obitelji, vaših župnih zajednica i vaših udruga. Tradicija naslijeđena od vaših predaka dragocjeno je blago koje brižno čuvate i pozvani ste ga neprestano obnavljati, uvijek ostajući otvoreni prepoznavanju nadahnuća Duha Svetoga.

Zahvaljujem vam od srca na ovoj vjernosti življenoj u konkretnosti svakodnevnog života. Znam dobro da su mnogi od vas u različitim dijelovima svijeta, daleko od domovine, zbog posla, studija ili drugih potreba; ali gdje god se nalazili, ostajete povezani sa svojim kršćanskim korijenima i pružate svjedočanstvo naroda koji ljubi Krista i njegovu Crkvu. Ta dosljednost života evanđeoska je riječ rječitija od mnogih govora.

Potičem vas da uvijek držite svoje pogled uprt u Isusa, Dobrog Pastira, koji vas vodi i prati, i da dopustite da vas On vodi s povjerenjem i poučljivošću. Ne zaboravite da vjera raste i jača kada se dijeli. Zato vas pozivam da s radošću prenosite svojoj djeci i novim naraštajima kršćanske vrijednosti koje su oblikovale vašu dugu povijest i vašu kulturu. Tako ćete i dalje biti kvasac mira, dobrote i nade u svijetu rastrganom nasiljem i ratom, koje ste i vi iskusili u svojoj povijesti.

Neka vas Gospodin blagoslovi, a Blažena Djevica Marija, koju zazivate kao Advocata fidelissima Croatiae, neka vas zaštiti pod svojim plaštem i prati na vašem svakodnevnom putu. Vama ovdje prisutnima, vašim obiteljima, svim vašim dragima i cijelom hrvatskom narodu od srca podjeljujem apostolski blagoslov, znak Papine blizine i ljubavi prema svakome od vas.

Oremus: Pater Noster…

Blagoslov

Preuzeto: IKA 

Mir sa svima vama.

Draga braćo i sestre,

ovo je prvi pozdrav uskrsloga Krista, Dobrog Pastira, koji je dao svoj život za Božje stado. I ja bih želio da ovaj pozdrav mira uđe u vaša srca, da dosegne vaše obitelji. Svim ljudima, gdje god bili, svim narodima, cijelome svijetu: mir s vama.

To je mir uskrsloga Krista – razoružani i razoružavajući mir, ponizan i ustrajan. Dolazi od Boga. Boga koji nas voli sve – bezuvjetno.

Još uvijek u ušima čuvamo onaj tihi, ali uvijek hrabri glas pape Franje, koji je blagoslivljao Rim. Papa koji je blagoslivljao Rim davao je svoj blagoslov svijetu, cijelome svijetu, toga uskrsnog jutra. Dopustite mi da nastavim s tim istim blagoslovom. Bog nas voli, Bog vas sve ljubi i zlo neće prevladati. Svi smo u Božjim rukama.

Zato, bez straha, ujedinjeni, ruku pod ruku s Bogom i međusobno, idemo naprijed. Mi smo Kristovi učenici. Krist ide ispred nas. Svijet treba njegovu svjetlost. Čovječanstvo ga treba kao most da bi bilo dosegnuto od Boga i njegove ljubavi.

Pomozite nam i vi, a onda i jedni drugima, da gradimo mostove – dijalogom, susretima – ujedinjujući se svi kako bismo bili jedan narod, uvijek u miru.

Hvala papi Franji.

Želim zahvaliti i svoj subraći kardinalima koji su me izabrali da budem nasljednik Petra i da zajedno s vama hodim, kao ujedinjena Crkva, uvijek tražeći mir, pravdu, uvijek nastojeći raditi kao vjerni muškarci i žene Isusa Krista, bez straha, kako bismo naviještali evanđelje i bili misionari.

Sin sam svetog Augustina, augustinac, koji je rekao: „S vama sam kršćanin, a za vas biskup.” U tom smislu svi možemo zajedno hoditi prema onoj domovini koju nam je Bog pripravio.

Poseban pozdrav upućujem Crkvi u Rimu. Zajedno moramo tražiti kako biti misionarska Crkva, Crkva koja gradi mostove, koja gradi dijalog, uvijek otvorena da primi – poput ovog trga s raširenim rukama – sve, sve one koji trebaju našu ljubav, našu prisutnost, dijalog, ljubav.

(na španjolskom) I ako mi dopustite još jednu riječ – pozdrav svima, ali na poseban način mojim prijateljima iz biskupije Chiclayo, u Peruu, gdje je jedan vjerni narod bio uz svoga biskupa, dijelio svoju vjeru i dao mnogo, jako mnogo da bi ostali Crkva vjerna Isusu Kristu.

Svima vama, braćo i sestre iz Rima, Italije i cijeloga svijeta, želimo biti sinodalna Crkva – Crkva koja hodi, Crkva koja uvijek traži mir, koja uvijek traži ljubav, koja nastoji biti blizu posebno onima koji trpe.

Danas je dan molitve Blaženoj Djevici Mariji od Pompeja. Naša majka Marija uvijek želi hoditi s nama, biti nam blizu, pomoći nam svojim zagovorom i svojom ljubavlju. Zato želim moliti zajedno s vama. Molimo zajedno za ovo novo poslanje, ali i za cijelu Crkvu, za mir u svijetu, i zazovimo ovaj poseban Marijin dar milosti – naše Majke.

Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. Amen. 

Preuzeto: IKA

Robert Francis Prevost  - Papa Leon XIV.

U četvrtak na blagdan Gospe Pompejske, 8. svibnja 2025.g., u večernjim satima bijeli dim iz Sikstinske kapele i glas zvona sa svih katedrala i crkava u svijetu, najavila su radosnu vijest, izbor novog 267. Petrova nasljednika na zemlji.

Radost i zahvalnost Bogu za taj milosni dar preplavila je više od 150.000 vjernika okupljenih na Trgu svetog Petra i svih vjernika u cijelom svijetu.

U 19 sati i 13 minuta kardinal protođakon Dominique Mamberti riječima "Habemus Papam" objavio je da su kardinali izbornici na konklavi izabrali za papu Roberta Francisa Prevosta koji je uzeo ime Leon XIV.

Uslijedilo je veliko oduševljenje u srcima svih koji su molili i iščekivali ovu vijest.

Pojavivši se na balkonu bazilike sv. Petra, papa Leon XIV. gledao je mnoštvo naroda, pozdravljao ga a potom se obratio riječima ''Mir sa svima vama''. To su bile prve riječi Pape koje je izrekao svima nazočnima na Trgu sv. Petra i svima koji su ovaj događaj pratili putem medija. Svoje prigodno obraćanje narodu zaključio je molitvom Zdravo Marijo… koju je izmolio zajedno sa svim nazočnim vjernicima a posvetio ju za mir u svijetu. Na kraju ovog svečanog i veličanstvenog događaja za cijelu Crkvu udijelio je svima blagoslov Urbi et orbi. (SMI)

Vijest o smrti pape Franje objavio je kardinal Farrell u službenom priopćenju u ponedjeljak 21. travnja 2025. iz Vatikana

Papa Franjo preminuo je na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., u 88. godini života, u svojoj rezidenciji Casa Santa Marta u Vatikanu, prenio je Vatican News. U 9:45 sati, kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, objavio je smrt pape Franje iz Doma svete Marte:

„Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. U 7:35 ovog jutra, rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli je svoj život posvetio služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je kako vjerno, hrabro i univerzalnom ljubavlju živjeti evanđeoske vrijednosti, osobito u korist najsiromašnijih i najisključenijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Boga Jedinoga i Trojedinoga.”

Sveti Otac, koji je od 2013. godine bio poglavar Katoličke Crkve, izabran je za papu nakon što je njegov prethodnik, Benedikt XVI., podnio ostavku i tako postao prvi papa koji je to učinio u gotovo 600 godina.

(kta)

Na konferenciji su govorili predsjednik Odbora HBK-a za jubilejske proslave vojni ordinarij u RH Jure Bogdan i generalni tajnik HBK-a preč. dr. Kru-noslav Novak, koji je predstavio program događaja u nadolazećoj Svetoj godini. Podsjetio je da će papa Franjo na Badnjak, 24. prosinca, otvoriti vrata bazilike sv. Petra, a 29. prosinca u Lateranskoj bazilici, te da će istoga dana otvorenje jubilarne godine biti u katedralama diljem svijeta, koja će trajati do 6. siječnja 2026. godine.

„Pred nama je jubilarna 2025. i Hrvatska biskupska konferencija će se uje-diniti u inicijativama i s biskupima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, kao i s biskupijama i vjernicima izvan domovine. Nacionalno hodočašće u Rim će biti održano u razdoblju između 5. i 12. listopada 2025., na način da se hodočasnici organiziraju na biskupijskim razinama, a u Rimu će biti predviđene zajedničke točke unutar kojih će se s obzirom na mogućnosti i ograničenja okupljanja velikog broja vjernika nastojati okupiti svi zajedno. U siječnju 2025. imat ćemo konačne detalje, a oni će ovisiti i o konačnom broju hodočasnika koji će biti prijavljeni iz pojedinih biskupija“, poručio je.

Najavio je da je u tijeku je organizacijska priprema međunarodnog znanstvenog skupa o počecima Hrvatskoga kraljevstva, kralju Tomislavu i splitskim saborima, koji će biti održan u Splitu od 8. do 10. svibnja 2025. godine. Vjeronaučna olimpijada u travnju 2025. u Splitu također će obraditi razdoblje Crkvene povijesti u vrijeme prvog kralja i splitskih sabora te početa-ka hrvatskog kraljevstva.

„U Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine proslava 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava bit će održana 5. srpnja 2025. euharistijskim slavljem u Tomislavgradu. Biskupi su također odlučili da će posvetiti hrvatski narod i Domovinu Presvetom Srcu Isusovu na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 27. lipnja 2025. , na kojemu će sudjelovati hrvatski biskupi“, rekao je generalni tajnik.

O smislu i razlozima proslava, predstavljajući sadržaj Pisma, govorio je mons. Bogdan. Naveo je, osim Jubileja, i druge obljetnice koje su povod slavlju u Svetoj godini: spomen na 1700 godina od Prvog sveopćeg koncila u Niceji 325., 60. obljetnica završetka Drugoga vatikanskog koncila (1965.), pedeseta obljetnica Pastirskog pisma iz 1975. Svete godine, stota obljetnica od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta. Najavio je i Svetu godinu Otkupljenja 2033. te 2041. kao 1400. obljetnicu kršćanstva u Hrvata.

Naglasio je kako „spomen na bitne događaje naše povijesti nije samo po-vršno pamćenje, nego je prepoznavanje našega hoda s Gospodinom te uprisutnjenje našega odnosa s njim“. Istaknuo je kršćanske korijene Europe te poručio da oni i danas pomažu životi ljepotu Evanđelja. Upozorio je na odgovornost onih koji su na položajima zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, rekavši da „Jubilejska godina predstavlja poziv na žurnu promjenu srca vraćanjem Bogu“, po uzoru na bl. Alojzija Stepinca i sve svece i blaženike Crkve u Hrvata (sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Marko Križevčanin, bl. Augustin Kažotić, bl. Julijan iz Bala, bl. Jakov Zadranin, bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska, bl. Ivan Merz, Drinske mučenice, bl. Miroslav Bulešić, bl. Serafin Glasnović Kodić, bl. Anton Muzić, bl. Alojzije Palić i bl. Anton Durković)“.

Vojni biskup je rekao da biskupi žele dati konkretan prinos izradbi i implementaciji dugoročne nadstranačke demografske revitalizacije, uz poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe: priznajući pravo svakome na život od začeća do naravne smrti i uz promicanje obiteljskih vrijednosti i braka kao zajednice muškarca i žene te ne prihvaćajući „nova prava“ koja proizla-ze iz rodne ideologije. Poručio je da su roditelji prvi i povlašteni odgajatelji svoje djece.

Pozvao je katoličke udruge da se zauzmu za promicanje kršćanskih vrijednosti u društvu te na poštivanje sigurnosti građana uslijed globalnih migracijskih procesa, ali i djelovanje prema potrebitim migrantima. Izrazio je nadu da će Pastirsko pismo, „koje već putuje po Hrvatskoj“, uskoro biti „u svakoj biskupiji i župi, baš u ovo vrijeme blagoslova obitelji.“

Na novinarsko pitanje što očekuje da će prosječni Hrvat katolik dobiti hodočašćem u Rim u Svetoj godini, posvjedočio je da je boraveći u Rimu dugi niz godina, ondje susreo „tisuće Hrvata“ i da bi „svakome preporučio odlazak ondje s vjerom i otvorena srca“. Objasnio je kako se u Rim može otputovati i doživjeti samo „blještavilo, visoku kulturu i umjetnost“, ali da je puno bolje „hodočastiti u Rim živeći sakramentalno – pristupajući ispovijedi i euharistiji“. Napomenuo je kako se 2025. u Rimu predviđa dolazak oko 30-40 milijuna hodočasnika. „Preporučam uz dobro stručno vodstvo i ono teološko te duhovno. Bez proštenja nema oproštenja“, zaključio je.

Preč. Novak je na pitanje koliko se hodočasnika iz Hrvatske očekuje na Nacionalnom hodočašću u Rim odgovorio da se procjena očekuje u siječnju, ali da će biti izazovno jer su neke bazilike uvele ograničenja posjeta. „Sigurno je da ćemo na trgu sv. Petra biti na općoj audijenciji sa ostalim hodočasni-cima, dok je sve ostalo u pripremi“, rekao je.

Odgovarajući na upit o načinu proslave posvete domovine i naroda Presvetom Srcu Isusovu, predsjednik Odbora HBK-a za jubilejske proslave mons. Bogdan na kraju je poručio da „neće biti moguće da svi biskupi budu na jednom mjestu“, ali da će to biti dan kada će svi Hrvati katolici zajedno moliti za narod i domovinu te zamolio medije da u tome daju svoj doprinos.

Konferenciju je moderirao glasnogovornik HBK-a mr. Zvonimir Ancić.

Preuzeto: IKA.hr

"On koji nas uzljubi", kaže sveti Pavao govoreći o Kristu (Rim 8,37), kako bi otkrili da nas od te ljubavi "ništa neće moći rastaviti" (Rim 8,39)". Tako počinje četvrta enciklika pape Franje, pod naslovom "Dilexit nos", posvećena ljudskoj i božanskoj ljubavi prema Srcu Isusa Krista: "Nje-govo otvoreno Srce nam prethodi i čeka nas, bez uvjeta i bilo kojeg pretho-dnog zahtjeva, da bi nas mogao voljeti i ponuditi nam svoje prijateljstvo: On je prvi ljubio nas (vidi 1 Iv 4, 10). Zahvaljujući Isusu, "i mi smo upoznali i povjerovali ljubavi koju Bog ima prema nama" (1 Iv 4,16)" (1).

Kristova ljubav očitovana u Njegovom Presvetom Srcu

U društvu – piše Papa – koje vidi umnažanje "različitih oblika religioznosti bez pozivanja na osobni odnos s Bogom ljubavi" (87), dok kršćanstvo često zaboravlja "nježnost vjere, radost predanog služenja, žar poslanja od jedne osobe do druge" (88), papa Franjo predlaže novo dubinsko proučavanje Kristove ljubavi očitovane u Njegovome Presvetom Srcu i poziva nas da obnovimo tu autentičnu pobožnost, prisjećajući se da "u Srcu Kristovu mo-žemo pronaći cijelo Evanđelje" (89): u njegovu Srcu se "konačno prepoznajemo i učimo ljubiti" (30).

Čini se da je svijet izgubio srce

Papa Franjo objašnjava da u susretu s Kristovom ljubavlju "postajemo sposobni stvarati veze s braćom, priznavati dostojanstvo svakog čovjeka i za-jedno brinuti za naš zajednički dom" (217). I pred Srcem Kristovim moli Gospodina da "još jednom ima samilosti za ovu ranjenu zemlju te izlije na nju "vlastito blago svjetla i svoje ljubavi", tako da svijet, "koji preživljava između ratovâ, neravnoteže društveno-ekonomskih čimbenika, konzumeri-zma i protučovječne uporabe tehnologije, može popraviti ono što je najvaž-nije i najpotrebnije: srce". (31). Dokument se objavljuje u tijeku proslave 350. obljetnice prve objave Srca Isusova Isusa sv. Margariti Mariji Alacoque godine 1673., obljetnice koja će se zatvoriti 27. lipnja 2025.

Važnost povratka srcu

Podijeljena u pet poglavlja, enciklika o čašćenju Presvetog Srca Isusova sabire, kako je objavljeno 5. lipnja, "dragocjene refleksije prethodnih uči-teljskih tekstova i dugu povijest koja seže do Svetoga pisma, da bi danas ponovno predložila – cijeloj Crkvi – ovaj kult pun duhovne ljepote". Prvo poglavlje naslovljeno "Važnost srca" objašnjava zašto je "u svijetu u kojem smo u iskušenju postati nezasitni potrošači potrebno "vratiti se srcu"(2).

Papa naglašava da je trenutno obescijenjivanje srca "rođeno u grčkom i pretkršćanskom racionalizmu te u postkršćanskom idealizmu i materijali-zmu", koji su preferirali pojmove kao što su "razum, volja ili sloboda". I ne nalazeći mjesta za srce, "nije dovoljno široko razvijena ideja o osobnom središtu koje sve može ujediniti, odnosno ljubavi" (10).

Geste i riječi Isusove ljubavi

Drugo poglavlje posvećeno je gestama i riječima ljubavi Kristove, gestama kojima nam pokazuje svoje prijateljstvo i pokazuje da je Bog "blizina, sućut i nježnost". Njegov pogled pripada onima koji "svu svoju pažnju obraćaju na ljude" i njihovu patnju. Njegova najrječitija riječ ljubavi je biti "pribijen na križ", nakon što je plakao za svojim prijateljem Lazarom i patio u Maslinskom vrtu, svjestan vlastite nasilne smrti "od ruku onih koje je toliko volio" (46).

Povratak sažetku utjelovljenom u Evanđelju

U trećem poglavlju s naslovom "Ovo je Srce koje je toliko ljubilo", Papa po-jašnjava da Kristovo Srce sadrži "trostruku ljubav": osjetljivu ljubav njego-va tjelesna srca "i njegovu dvostruku duhovnu ljubav, ljudsku i božansku" (66), u kojoj nalazimo "beskonačno u konačnom" (64). Papa Franjo također nas poziva da obnovimo pobožnost prema Srcu Kristovu kako bi se su-protstavili "novim manifestacijama 'bestjelesne duhovnosti' vidljivima u društvu" (87). Prije se treba vratiti na "sažetku utjelovljenom u Evanđelju" (90), pred zajednicama i pastirima usmjerenima samo na vanjske aktivnos-ti, strukturalne reforme lišene Evanđelja, opsesivne organizacije, svjetovne projekte i svjetovna razmišljanja o "prijedlozima koja ponekad pokušava-mo nametnuti svima" (88).

Svetice i sveci, ispunjeni "ljubavlju koja napaja"

U četvrtom poglavlju, "Ljubav koja napaja", Franjo citira nekoliko crkvenih otaca koji su govorili o "rani Isusova boka kao izvoru vode Duha" koja gasi našu žeđ za ljubavlju Božjom. "Sveti je Augustin utro put pobožnosti Pres-vetom Srcu kao mjestu osobnog susreta s Gospodinom" (103). Malo po ma-lo, ova rana, podsjeća Papa, "poprimila je oblik srca", i navodi nekoliko sve-tih žena koje su "pripovijedale iskustva svog susreta s Kristom, obilježenih počinkom u Srcu Gospodinovom" (110).

Ukazanja svetoj Margariti Mariji Alacoque

Pod utjecajem te duhovnosti, sv. Margarita Marija Alacoque pripovijeda o Isusovim ukazanjima u Paray-le-Monialu, od kraja prosinca 1673. do lipnja 1675. Bit poruke koja nam prenosi može se sažeti u riječi koje je čula sv. Margarita: "Evo Srca koje je toliko ljubilo ljude", sve do toga da se iscrpi i istroši kako bi posvjedočila svoju ljubav prema njima" (121). Dokument podsjeća da je sv. Terezija iz Lisieuxa Isusa nazvala "Onim čije srce kuca u skladu s njenim" (134). Iskustva svete Faustine Kowalske, ističe papa Fra-njo, predlažu pobožnost s jakim naglaskom "na Božjem milosrđu". Time nadahnut, čak je i sveti Ivan Pavao II "svoje promišljanje o milosrđe intim-no povezao s pobožnošću prema Srcu Kristovu" (149).

Govoreći o "pobožnosti utjehe", enciklika objašnjava da ispred znakova muke koje čuva srce Uskrsloga, neizbježno je "da vjernik želi odgovoriti" također "na bol koju Krist pristao je izdržati za toliku ljubav" (151). I traži "da se nitko ne ruga izrazima vjerničkog žara svetoga i vjernog naroda Bož-jeg, koji u svojoj pobožnosti pokušava utješiti Krista" (160).

Pobožnost Srcu Kristovu šalje nas braći

Peto i posljednje poglavlje "Ljubav za ljubav" zadire u zajedničarsku, soci-jalnu i misionarsku dimenziju svake autentične pobožnosti Srcu Kristovu koja, u trenutku dok nas "vodi k Ocu, šalje nas i k našoj braći" (163). U stva-ri, "ljubav prema braći" je "najveća gesta koju mu možemo ponuditi i tako uzvratiti ljubav za ljubav" (167). Promatrajući povijest duhovnosti, Papa podsjeća da je misionarsko zalaganje sv. Karla de Foucaulda učinilo "svači-jim bratom": "Dopustivši da ga oblikuje Srce Kristovo, želio je u svom brat-skom srcu ugostiti sve napaćeno čovječanstvo" (179). Franjo zatim govori o "nadoknadi", kako je objasnio sveti Ivan Pavao II.: "Prinoseći se zajedno Srcu Isusovu, na ruševinama mržnje i nasilja može se graditi civilizaci-ja toliko željene ljubavi, kraljevstvo Kristova Srca" (182).

Misija da se svijet zaljubi

Enciklika ponovno, sa svetim Ivanom Pavlom II., podsjeća da posvetu Srcu Isusovom "treba usporediti s misionarskim djelovanjem same Crkve". Posljedično, preko kršćana, "ljubav će biti izlivena u srca ljudi, tako da Tijelo Kristovo koje je Crkva i tako izgraditi društvo pravde, mira i bratstva" (206). Da bi se izbjegao veliki rizik, kako je naglasio sveti Pavao VI., da se u poslanju mnogo govori i radi, ali se ne događa sretan susret s Kristovom ljubavlju" (208), "potrebni su nam zaljubljeni misionari, koji još uvijek do-puštaju da ih osvoji Krist" (209).

Molitva pape Franje

Tekst završava ovom molitvom pape Franje: "Molim Gospodina Isusa da od Njegovoga Presvetog Srca kroz sve nas poteku rijeke žive vode, da iscijele bolne rane koje nanosimo jedni drugima, da ojačamo našu sposobnost ljubiti i služiti, da nas potakne naučiti hodati zajedno prema pravednom, solidarnom i bratskom svijetu, sve do zajedničkog slavlja gozbe u nebeskom Kraljevstvu. Tamo će biti uskrsli Krist, koji će sve naše razlike uskladiti sa svjetlom koje neprestano struji iz Njegovoga otvorenog Srca. Neka je uvijek blagoslov-ljen!" (220). (kta/rv) 

Preuzeto: KTA

Izvor: Vatican News

Monsinjor Gänswein ispričao je ono što je Papa emeritus rekao u noći nekoliko sati prije preminuća. Upravo je traženje Isusa, „ljubljenoga“ bilo obilježje svećeničke službe Josepha Ratzingera, kako je 2016. istaknuo papa Franjo, piše Vatican News.

Posljednje riječi pape emeritusa Benedikta XVI. usred noći čuo je medicinski tehničar. Bilo je to oko 3 sata ujutro 31. prosinca, nekoliko sati prije preminuća. Ratzinger još nije ušao u agoniju, a u tom su se trenutku izmijenili njegovi suradnici i pomoćnici. S njim je u tom trenutku bio samo medicinski tehničar koji ne govori njemački. Benedikt XVI. je – s ganućem prepričava njegov tajnik, biskup Georg Gänswein – tihim glasom, ali na lako prepoznatljiv način, na talijanskom rekao: 'Gospodine, volim te!' Nisam bio tamo u tom trenutku, ali mi je ubrzo nakon toga to ispričao medicinski tehničar. Bile su to njegove posljednje razumljive riječi, jer nakon toga više nije mogao govoriti – rekao je mons. Gänswein.

"Gospodine volim te!", to je gotovo sažetak života Josepha Ratzingera, koji se godinama pripremao za konačni susret, licem u lice, sa Stvoriteljem. Na 65. obljetnicu svećeničkog ređenja svoga, tada već emeritus prethodnika, 28. lipnja 2016., papa Franjo je istaknuo "bitno obilježje" koje je obilježavalo dugu povijest Ratzingerova svećeništva te rekao: "U jednoj od brojnih lijepih stranica koje posvećujete svećeništvu ističete kako u trenutku Šimunova konačnog poziva, Isus, gledajući ga, zapravo pita samo jedno: 'Ljubiš li me?'. Kako je to lijepo i istinito! Jer, kažete nam, u tom 'voliš li me?', Gospodin utemeljuje pastirstvo, jer samo ako ima ljubavi prema Gospodinu, On može pasti preko nas...: 'Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te volim'".

To obilježje – nastavio je papa Franjo – prevladava cijelim životom provedenim u svećeničkoj službi i teologiji, koju ste vi, ne slučajno, definirali 'potragom za ljubljenim'; to je ono što ste uvijek svjedočili i svjedočite i danas: da je odlučujuće u našim danima – bilo sunčanim ili kišnim – jedino s čim dolazi i sve ostalo, da je Gospodin istinski prisutan, da ga želimo, da smo mu blizu u svojoj nutrini, da ga ljubimo, da uistinu duboko vjerujemo u njega i vjerujući istinski ga ljubimo. Ta ljubav istinski ispunjava naša srca, to nam vjerovanje daje da sigurno i mirno hodamo po vodi, čak i usred oluje, upravo onako kako se dogodilo Petru. (kta/rv)

Papa emeritus Benedikt XVI. preminuo je u subotu 31. prosinca u 9:34 u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu, priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Izvor: Vatican Media

Benedikt XVI. vratio se u Očev dom. Tiskovni ured Svete Stolice priopćio je da je Papa emeritus preminuo u 9 sati i 34 minuta u rezidenciji samostana Mater Ecclesiae, koju je 95-godišnji Papa emeritus izabrao za svoju rezidenciju nakon što se 2013. godine odrekao Petrove službe.

“Sa žalošću obavještavam da je papa emeritus, Benedikt XVI., preminuo danas u 9 sati i 34 minute, u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu. Daljnje će informacije uslijediti što je prije moguće”, stoji u priopćenju ravnatelja Tiskovnog ureda Vatikana Mattea Brunija.

Vijest o pogoršanju

Posljednjih se dana zdravstveno stanje Pape emeritusa pogoršalo zbog poodmakle dobi, bio je izvijestio Tiskovni ured, informirajući o razvoju stanja.

Sâm papa Franjo želio je javno podijeliti vijest o pogoršanom zdravstvenom stanju svojega prethodnika, na kraju posljednje ovogodišnje opće audijencije, 28. prosinca, kada je potaknuo na molitvu za papu emeritusa, koji je – kako je rekao – teško bolestan, da ga Gospodin utješi i podupre u tom svjedočanstvu ljubavi prema Crkvi do kraja. Na svim su se kontinentima odmah umnožile molitvene inicijative s porukama solidarnosti i blizine također iz necrkvenog svijeta. (kta/rv)

Životopis pape emeritusa Benedikta XVI.

Kardinal Joseph Ratzinger, papa emeritus Benedikt XVI., rođen je na Veliku subotu, 16. travnja 1927., u Marktlu na Innu, u biskupiji Passau u Njemačkoj, a istoga je dana i kršten. Joseph Ratzinger proveo je djetinjstvo i mladost u Traunsteinu, gradiću na granici s Austrijom, 30 km udaljenom od Salzburga. U takvu okruženju, koje je on sam označio kao “mozartovsko”, primio je kršćanski, ljudski i kulturalni odgoj. Razdoblje njegove mladosti nije bilo lagano.

Vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga na suočavanje s teškim iskustvom tih vremena, kad je nacistički režim održavao ozračje snažnoga neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. Mladi Joseph vidio je kako su nacisti pretukli župnika prije nego što je išao slaviti misu. Upravo je u takvoj teškoj situaciji morao otkriti ljepotu i istinu vjere i Krista, pri čemu je temeljnu ulogu odigralo držanje njegove obitelji koja je uvijek davala jasno svjedočanstvo dobrote i nade, ukorijenjeno u svjesnom pripadanju Crkvi.

Posljednjih mjeseci II. svjetskog rata bio je unovačen u pomoćnu protuzračnu službu. Od 1946. do 1951. godine studirao je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom sveučilištu u Bavarskoj. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1951. Godinu dana kasnije započeo je s poučavanjem na Visokoj školi u Freisingu.

Godine 1953. postigao je doktorat iz teologije o temi “Narod i Božji dom u Augustinovu nauku o Crkvi”. Četiri godine kasnije, pod vodstvom poznatoga profesora fundamentalne teologije Gottlieba Söhngena obranio je habilitacijski rad “Teologija povijesti svetoga Bonaventure”. Nakon što je poučavao dogmatiku i fundamentalnu teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu, nastavio je s poučavanjem na različitim sveučilištima: od 1959. do 1963. u Bonnu, od 1963. do 1966. u Münsteru, te od 1966. do 1969. u Tübingenu. U toj posljednjoj godini pozvan je za profesora dogmatike i povijesti dogme na Sveučilište u Regensburgu, gdje je odmah preuzeo službu potpredsjednika Sveučilišta.

Od 1962. do 1965. godine dao je značajan doprinos, kao “ekspert” na Drugom vatikanskom saboru, u svojstvu teološkog savjetnika nadbiskupa Kölna kardinala Josepha Fringsa. Intenzivna znanstvena djelatnost pribavila mu je značajne zadatke u službi Njemačke biskupske konferencije i u Međunarodnoj teološkoj komisiji.

Godine 1972., zajedno s Hans Urs von Balthasarom, Henrijem de Lubacom i drugim velikim teolozima utemeljio je teološki časopis Communio.

Papa Pavao VI. imenovao ga je 25. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a 28. svibnja primio je biskupski red. Nakon 80 godina bio je prvi dijecezanski svećenik koji je preuzeo pastoralno vođenje te velike bavarske nadbiskupije. Izabrao je biskupsko geslo “Suradnik istine”, te ga je sam i protumačio: “S jedne strane, činilo mi se da je takav bio odnos između moga prethodnoga zadatka da budem profesor i novoga poslanja. Premda na različite načine, ono što je bilo ostaje u igri, bilo je traženje istine, služenje istini. S druge strane, izabrao sam ovo geslo jer je u današnjem svijetu tema istine gotovo sasvim prešućena; čini se doista kao da bi bila nešto preveliko za čovjeka, unatoč tome što se sve raspada nedostaje li istine”.

Na Konzistoriju od 27. lipnja iste godine, Pavao VI. kreirao ga je kardinalom prezbiterom s naslovnom crkvom Santa Maria Consolatrice al Tiburtino. Godine 1978. kardinal Ratzinger sudjelovao je na konklavi koja se održala 25. i 26. kolovoza, na kojoj je izabran Ivan Pavao I. koji ga je imenovao svojim posebnim izaslanikom na III. međunarodnom mariološkom kongresu u Guayaquilu u Ekvadoru, od 16. do 24. rujna. U listopadu iste godine sudjelovao je na konklavi na kojoj je izabran Ivan Pavao II.

Bio je predavač na V. redovnoj općoj skupštini Sinode biskupa 1980. godine o Poslanju kršćanske obitelji u suvremenom svijetu te delegirani Predsjednik VI. redovne opće skupštine 1983. godine o Pomirenju i pokori u poslanju Crkve.

Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. godine prefektom Kongregacije za nauk vjere i predsjednikom Papinske biblijske komisije te Međunarodne teološke komisije. Odrekao se pastoralnoga upravljanja Nadbiskupijom Münchena i Freisinga 15. veljače 1982. Papa ga je 5. travnja 1993. uzdigao u kardinalski red biskupa te mu je dodijeljen suburbikarni naslov Velletri – Segni.

Bio je Predsjednik Komisije za pripremu Katekizma Katoličke Crkve, a nakon šest godina rada (1986. – 1992.) predstavio je Svetom Ocu novi Katekizam. Ivan Pavao II. odobrio je 6. studenoga 1998. njegovo uzdizanje u službu vicedekana Kardinalskoga zbora, a 30. studenoga 2002. godine u službu dekana, čemu je slijedilo i dodjeljivanje suburbikarnoga naslova Ostije. Na proslavi XII. stoljeća uspostave Biskupije u Paderbornu u Njemačkoj 3. siječnja 1999. bio je papin posebni izaslanik. Od 13. studenoga 2000. godine je počasni akademik Papinske akademije znanosti.

U Rimskoj kuriji bio je član Vijeća Državnoga tajništva za odnose s državama, Kongregacija za istočne Crkve, za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za katolički odgoj, za kler i za kauze svetih; potom Papinskih vijeća za promicanje jedinstva kršćana i za kulturu; Vrhovnoga suda Apostolske signature; te Papinskih komisija za Latinsku Ameriku, “Ecclesia Dei”, za autentično tumačenje Zakonika kanonskog prava i za reviziju Zakonika istočnoga kanonskog prava.

Među njegovim brojnim izdanjima posebno mjesto zauzima knjiga “Uvod u kršćanstvo”, zbirka sveučilišnih predavanja o apostolskoj ispovijesti vjere, objavljena 1968. godine; “Dogma i propovijedanje” (1973.), antologija eseja, homilija i razmišljanja posvećenih pastoralu. Velik je odjek polučio njegov govor održan na Bavarskoj akademiji na temu “Zašto sam još uvijek u Crkvi”, u kojem je, na uobičajeno jasan način, izjavio: “Samo je u Crkvi moguće biti kršćanin, a ne na rubovima Crkve”.

Niz njegovih izdanja obilno je nastavljen tijekom godina, te je predstavljao smjerokaz brojnim osobama, posebno onima koji su htjeli dublje proučiti teologiju. Godine 1985. objavio je knjigu-intervju “Izvještaj o vjeri”, a 1996. “Sol zemlje”. Prigodom njegova sedamdesetoga rođendana izdana je knjiga “U školi istine”, u kojoj različiti autori oslikavaju razne vidike njegove osobnosti i djela.

Brojni su doktorati honoris causa koje je primio od sljedećih institucija: College of St. Thomas in St. Paul (Minnesota, SAD) 1984.; Katoličko sveučilište u Limi 1986.; Katoličko sveučilište u Eichstättu 1987.; Katoličko sveučilište u Lublinu 1988.; Sveučilište u Navarri (Pamplona, Španjolska) 1998.; Slobodno sveučilište Maria Santissima Assunta (LUMSA) u Rimu 1999.; Teološki fakultet Sveučilišta u Breslavu (Poljska) 2000.

Kardinal Joseph Ratzinger izabran je za nasljednika pape Ivana Pavla II. na konklavi 19. travnja 2005. godine. Papinsku inauguracijsku misu slavio je 24. travnja, kada mu je predan palij i Ribarev prsten. U posjed svoje katedralne crkve velike bazilike Sv. Ivana Lateranskog stupio je 7. svibnja.

Za svoje papinske službe imao je 24 inozemna putovanja. Prvo je bilo u Koeln u Njemačkoj za Svjetski dan mladih u kolovozu 2005. Posljednje putovanje bilo je u Libanon u rujnu 2012. Hrvatsku je pohodio 4. i 5. lipnja 2011. u prigodi Prvoga nacionalnog dana katoličkih obitelji.

Osim europskih zemalja, posjetio je i Latinsku Ameriku, Afriku, Bliski istok, SAD i gostovao u Ujedinjenim narodima. Također je trideset puta pastoralno putovao unutar Italije.

Prvu encikliku “Deus caritas est” objavio je na Božić 2005, a drugu “Spe salvi” 2. studenoga 2007. Treću “Caritas in veritate” 29. lipnja 2009. U studenome 2012. završio je svoju trilogiju o životu i učenju Isusa Krista “Isus iz Nazareta”.

Benedikt XVI. napisao je četiri postsinodske apostolske pobudnice – “Sacramentum Caritatis”, o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanju Crkve, u veljači 2007.; “Verbum Domini”, o Riječi Božjoj u životu i poslanju Crkve, u rujnu 2010; “Africae Munus” o Crkvi u Africi u studenome 2011. te “Ecclesia in Medio Oriente” o Crkvi na Bliskom istoku u rujnu 2012.

Na Svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2013., Benedikt XVI. kardinalima okupljenima na konzistoriju u Vatikanu objavio je odreknuće od papinske službe: “U današnjem svijetu, izloženom brzim promjenama i potresanom veoma važnim pitanjima za život vjere, za upravljanje lađom svetog Petra i naviještanje evanđelja potrebni su također tjelesna i duševna snaga, koja se, posljednjih mjeseci, kod mene smanjila tako da moram priznati da nisam više sposoban dobro vršiti povjerenu mi službu. Zbog toga, duboko svjestan težine ovoga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., u 20 sati, stolica Svetog Petra biti upražnjena i morat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape”.

U svom posljednjem nedjeljnom Angelusu hodočasnicima okupljenima 24. veljače na vatikanskom trgu Benedikt XVI. rekao je: “Gospodin me zove ‘uspeti se na goru’, da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti s istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na jedan način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama”.

Nakon odreknuća od službe papa emeritus živio je povučenim životom u preuređenom samostanu Majke Crkve u Vatikanskim vrtovima. U lipnju 2020. godine nenadano je napustio Vatikan i nakratko posjetio bolesnoga brata Georga u Regensburgu, koji je ubrzo umro, 1. srpnja. Zbog pandemije koronavirusa i zdravstvenih problema papa emeritus njegov je pokop morao pratiti preko videoprijenosa. (kta/ika)

Draga braćo i sestre!

Dana 8. prosinca prošle godine, u prigodi sto pedesete obljetnice proglašenja svetog Josipa zaštitnikom sveopće Crkve, započela je posebna godina posvećena tomu svecu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne od 8. prosinca 2020.). Uz tu sam prigodu napisao apostolsko pismo Patris corde, čiji je cilj bio »povećati našu ljubav prema ovom velikom svecu«. Sveti Josip je izvanredna osoba, ali istodobno »toliko blizak našem vlastitom ljudskom iskustvu«. Nije činio zadivljujuće stvari, nije bio urešen nikakvim jedinstvenim karizmama, niti se činio posebnim u očima onih koji su ga susretali. Nije bio slavan niti se ičim isticao da bi privlačio pažnju drugih: evanđelja ne prenose ni jednu jedinu njegovu riječ. A ipak je svojim uobičajenim životom postigao nešto izvanredno u Božjim očima.

Bog gleda što je u srcu (usp. 1. Sam 16, 7), a u svetom Josipu prepoznao je srce oca sposobna davati i rađati život u svakodnevici. Zvanja imaju isti cilj: rađati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: srca koja su otvorena, sposobna za velike inicijative, velikodušna u sebedarju, suosjećajna u otklanjanju tjeskobâ i postojana u jačanju nade. To je ono što svećeništvu i posvećenom životu silno treba poglavito danas u vremenima obilježenim krhkošću, ali i patnjama zbog pandemije, koja je urodila neizvjesnostima i strahovima vezanima uz budućnost i sam smisao života. Sveti Josip dolazi nam u susret svojom krotkošću, kao jedan od svetaca iz susjedstva. Istodobno, njegovo nas snažno svjedočanstvo može voditi na našemu putu.

Sveti Josip nam sugerira tri ključne riječi za poziv svakog pojedinca. Prva je san. Svatko u životu sanja o vlastitom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike nade, uzvišena očekivanja koje prolazni ciljevi, kao što su uspjeh, novac ili zabava, ne mogu ispuniti. Kad bismo, naime, od ljudi tražili da svoj životni san izraze jednom riječju, ne bi bilo teško zamisliti odgovor: “ljubav”. A ljubav je ta koja životu daje smisao jer otkriva njegovu tajnu. Život se ima jedino ako se daje, posjeduje se samo ako se potpuno daruje. Sveti Josip nam ima mnogo toga za reći u vezi s tim jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, vlastiti život učinio darom.

Evanđelja govore o četiri sna (usp. Mt 1, 20; 2, 13.19.22). Bili su to Božji pozivi, ali ih nije bilo lako prihvatiti. Nakon svakog sna, Josip je morao mijenjati svoje planove i prihvatiti izazov i rizik, žrtvujući vlastite planove kako bi slijedio Božje tajanstvene planove. Pouzdavao se do kraja u Boga. Možemo se, međutim, zapitati: “Što je bilo u tome noćnom snu da se moglo u njega toliko povjerovati?” Iako se u davnini snovima pridavalo dosta pažnje, ipak nisu imali neku važnost s obzirom na konkretnu životnu stvarnost. A ipak je sveti Josip bez oklijevanja pustio da ga snovi vode. Zašto? Zato što je njegovo srce bilo usredotočeno na Boga. I mali je znak njegovu budnom “unutarnjem uhu” bio dovoljan da prepozna Božji glas. To vrijedi i za naše pozive: Bog se ne voli objavljivati na spektakularan način, vršeći prisilu nad našom slobodom. Blago i krotko nam priopćava svoje planove, ne zasljepljuje nas blještavim ukazanjima, već se nježno obraća našoj najdubljoj nutrini, postaje prisan s nama i govori nam kroz naše misli i osjećaje. I baš kao što je to učinio sa svetim Josipom, i nama nudi uzvišene i iznenađujuće ciljeve.

Snovi su, naime, odveli Josipa do pustolovina koje nikada nije mogao ni zamisliti. Prvi je san doveo u krizu njegove zaruke, ali ga je učinio Mesijinim ocem; zbog drugoga se sna morao dati u bijeg u Egipat, ali je spasio život svoje obitelji. Nakon trećega, koji je najavio njegov povratak u domovinu, slijedi četvrti zbog kojeg je prisiljen ponovno promijeniti svoje planove i vratiti se natrag u Nazaret, upravo tamo gdje će Isus započeti naviještati Božje kraljevstvo. U svim tim preokretima pokazala se pobjedonosnom hrabrost slijediti Božju volju. Tako je to u pozivu: Božji poziv uvijek tjera čovjeka izići, darivati se i ići dalje. Nema vjere bez rizika. Samo kad se pouzdano prepustimo milosti i ostavimo po strani svoje planove i lagodnosti može se Bogu reći istinski “da”. A svako “da” donosi plodove, jer prianja uz veći plan, čije mi vidimo samo dijelove, ali kojega božanski Umjetnik poznaje i provodi kako bi svaki život postao remek-djelo. U tome smislu sveti je Josip uzor prihvaćanja Božjih planova. No, njegovo je prihvaćanje aktivno: on se nikad ne predaje i ne odustaje, Josip »nije pasivno rezigniran čovjek. On je hrabar i snažan protagonist« (Apostolsko pismo Patris corde, 4). Neka pomogne svima, posebno mladima u izboru zvanja, raspoznati i ostvariti Božje snove o njima; neka im ulije odvažnost da kažu “da” Gospodinu koji uvijek iznenađuje i nikad ne razočarava!

Drugi izraz koji označava put svetoga Josipa i njegova poziva jest služiti. Iz evanđeljâ se zorno vidi da je u svemu živio za druge, a nikada za sebe. Sveti Božji narod naziva ga prečistim zaručnikom, otkrivajući time njegovu sposobnost da ljubi ne zadržavajući ništa za sebe. Oslobađajući ljubav od svakog oblika posjedovanja otvorio se, naime, još plodonosnijoj službi: njegova skrb ispunjena ljubavlju proteže se od naraštaja do naraštaja, a kao brižni čuvar proglašen je zaštitnikom Crkve. Kao onaj u čijoj se osobi otjelovio smisao života kao žrtve, zaštitnik je također umirućih: mnogi mole njegov zagovor za sretnu smrt. Njegovo služenje i žrtve bili su, međutim, mogući samo zato što ih je podupirala veća ljubav: »Svako istinsko zvanje rađa se iz sebedarja koje je zreli plod jednostavne žrtve. Ta vrsta zrelosti traži se također u svećeništvu i posvećenom životu. Neovisno o kojem je pozivu riječ: na brak, beženstvo ili djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da bude znakom ljepote i radosti ljubavi, u opasnosti je da bude izrazom žalosti, tuge i frustracije« (ibid. 7).

Služenje, taj konkretni izraz sebedarja, nije bilo za svetoga Josip tek uzvišen ideal, njego je postalo pravilom svakodnevnog života. Potrudio se naći i urediti mjesto gdje će se Isus roditi; činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ga zaštiti od Herodova gnjeva organiziravši pravovremeno putovanje u Egipat; spremno se vratio u Jeruzalem tražiti izgubljenog Isusa; uzdržavao je obitelj svojim radom, također u stranoj zemlji. Ukratko, prilagođavao se različitim okolnostima zahvaljujući svojoj sposobnosti da ne klone duhom kad stvari u životu ne idu onako kao što je zamislio: pokazao je raspoloživost karakterističnu za onoga koji živi da bi služio. U tome je duhu Josip poduzeo brojna i često nepredvidiva putovanja u svom životu: od Nazareta do Betlehema radi popisa stanovništva, zatim u Egipat i ponovno u Nazaret te svake godine u Jeruzalem, svaki put spreman ići ususret novim okolnostima, ne jadikujući zbog onoga što ga je snašlo i spreman priteći drugome u pomoć u svakoj situaciji. Može se reći da je bio produžena ruka nebeskoga Oca prema njegovu Sinu na zemlji. Josip je, dakle, uzor svim zvanjima koja su upravo pozvana biti vrijedne Očeve ruke za njegove sinove i kćeri.

Stoga volim zamišljati svetoga Josipa, čuvara Isusa i Crkve, kao čuvara zvanjâ. Njegova spremnost na služenje pokazuje, naime, da je bio skrbni čuvar. »On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat« (Mt 2, 14), kaže se u Evanđelju i time pokazuje njegovu spremnost i posvećenost obitelji. Nije gubio vrijeme uzrujavajući se zato što su stvari krenule nizbrdo kako ne bi zanemarivao one koji su mu povjereni. Ta budna i brižna skrb znak je plodonosnog poziva. To je svjedočanstvo života dotaknutog Božjom ljubavlju. Kako samo lijep primjer kršćanskoga života dajemo kada ne težimo uporno ostvarenju vlastitih ambicija i kada ne dopuštamo da nas paralizira žal za nekim prošlim vremenima, nego posvećujemo brigu onomu što nam Gospodin, po Crkvi, povjerava! Tada Bog izlijeva na nas svojega Duha, njegovu stvaralačku snagu, te čini divne stvari, kao u Josipu.

Osim Božjeg poziva – po kojem se ostvaruju naši najveći snovi – i našega odgovora – koji se očituje u raspoloživom služenju i brižnoj skrbi – postoji i treći vid koji se provlači kroz život svetoga Josipa i kršćanski poziv te oblikuje njegovu svakodnevicu, a to je vjernost. Josip je »pravedan« čovjek (Mt 1, 19) koji se u djelatnoj šutnji svaki dan ustrajno drži Boga i njegovih planova. U posebno teškom času počinje “o svemu razmišljati” (usp. r. 20). Meditira, razmišlja: ne dopušta da ga obuzme žurba, ne podliježe napasti donošenja ishitrenih odluka i ne slijedi svoje instinkte, ne živi u jednome trenutku. Svemu pristupa smireno i staloženo. Zna da se život gradi samo stalnom spremnošću za donošenje velikih odluka. To odgovara krotkom i stalnom naporu kojim je obavljao skromni zanat tesara (usp. Mt 13, 55) zbog čega nije bio zanimljiv kroničarima toga doba, ali je već stoljećima nadahnuće nebrojenim očevima, radnicima i, općenito, kršćanima u njihovu svakodnevnom životu. Jer poziv, kao i život, sazrijeva samo svakodnevnom vjernošću.

Kako se jača ta vjernost? U svjetlu Božje vjernosti. Prve riječi koje je sveti Josip začuo u snu bile su poziv da se ne plaši, jer Bog je vjeran svojim obećanjima: »Josipe, sine Davidov, ne boj se« (Mt 1, 20). Ne boj se: riječi su to koje Gospodin upućuje i tebi, draga sestro, i tebi, dragi brate, kad, i usred neizvjesnosti i oklijevanja, u sebi osjetiš neodgodivu želju da njemu daruješ svoj život. To su riječi koje ti ponavlja kada se, tamo gdje se nalaziš, možda i usred kušnji i nerazumijevanja, boriš svakoga dana slijediti njegovu volju. To su riječi koje otkrivaš kada se, na putu svoga poziva, vraćaš prvoj ljubavi. Riječi su to koje, kao neki refren, prate one koji svojim životom kažu Bogu “da”, kao sveti Josip, u svakodnevnoj vjernosti.

Ta je vjernost tajna radosti. U nazaretskom domu, kaže se u jednom liturgijskom himnu, vladala je “čista radost”. Bila je to svakodnevna i iskrena radost u jednostavnosti, radost koju iskuse oni koji drže do onog najvažnijeg, a to je vjerna bliskost Bogu i bližnjemu. Kako bi bilo lijepo kad bi isto jednostavno i blistavo ozračje, koje odsijeva vedrinom i nadom, prožimalo naša sjemeništa, naše redovničke ustanove, naše župne dvorove! Želim vam ovu radost, draga braćo i sestre, koji ste velikodušno učinili Boga svojim životnim snom da mu služite u braći i sestrama koji su vam povjereni, vjernošću koja je sama po sebi već svjedočanstvo, u vremenu obilježenom prolaznim odlukama i emocijama koje blijede ne ostavljajući u srcu nikakvu radost. Neka vas sveti Josip, čuvar zvanjâ, prati očinskim srcem!

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 19. ožujka 2021., svetkovina svetoga Josipa

Franjo

(kta/ika)

Godinu 2020. obilježila je velika zdravstvena kriza Covid-19, koja je postala globalni fenomen kojim su zahvaćeni mnogi sektori dodatno pogoršavši duboko međusobno povezane krize kao što su klimatska, prehrambena, ekonomska i migracijska i prouzročivši velike patnje i nevolje. U mislima su mi prije svega svi oni koji su izgubili članove obitelji ili drage osobe i sve koji su ostali bez posla. Posebno želim spomenuti liječnike i medicinske sestre i tehničare, farmaceute, znanstvenike, volontere, kapelane i osoblje bolnica i zdravstvenih centara. Oni su ulagali i nastavljaju ulagati silne napore i podnositi velike žrtve samo kako bi bili uz bolesnike, ublažili im patnje ili spasili im život, neke je od njih to čak stajalo života. Odajući počast tim osobama, ponavljam svoj apel političkim čelnicima i privatnom sektoru da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup cjepivima protiv Covid-19 i osnovnim tehnologijama potrebnim za zbrinjavanje bolesnih, siromašnih i onih koji su najugroženiji[1].

Žalosno je konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti, ponovno uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi koji sa sobom nose smrt i razaranje.

Ti i drugi događaji koji su obilježili put čovječanstva u godini koja je za nama naučili su nas koliko je važno brinuti jedni za druge i za stvoreni svijet kako bismo izgradili društvo utemeljeno na bratskim odnosima. Zbog toga sam za ovogodišnju Poruku izabrao temu: Kultura skrbi kao put do mira. Kultura skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna.

2. Bog Stvoritelj – izvor ljudskog poziva na skrb

U mnogim religijskim tradicijama postoje priče koje se odnose na porijeklo čovjeka, na njegov odnos sa Stvoriteljem, prirodom i svojim bližnjima. U Svetome pismu Knjiga Postanka već od prvih stranica pokazuje važnost brige ili čuvanja u Božjem naumu za čovječanstvo, naglašavajući odnos između čovjeka (’adam) i zemlje (’adamah) te među braćom. U biblijskom izvješću o stvaranju, Bog povjerava Adamu vrt “zasađen u Edenu” (usp. Post 2, 8) sa zadatkom da ga “obrađuje i čuva” (usp. Post 2, 15). To, s jedne strane, znači učiniti zemlju plodnom, a, s druge, zaštititi je i očuvati njezinu sposobnost održavanja života[2]. Glagoli “obrađivati” i “čuvati” opisuju Adamov odnos s njegovim domom – vrtom, ali i povjerenje koje mu je Bog ukazao učinivši ga gospodarom i čuvarom svega stvorenog.

Rođenjem Kajina i Abela započinje povijest braće i sestara čiji će odnos Kajin protumačiti – na negativan način – u smislu zaštite ili čuvanja. Nakon što je ubio svoga brata Abela, Kajin na Božje pitanje odgovara na sljedeći način: »Zar sam ja čuvar brata svoga?« (Post 4, 9)[3]. Dà, naravno! Kajin jest “čuvar” svog brata. »U tim tako starim pripovijestima, bogatima dubokim simbolizmom, već je prisutna svijest koja nam je danas zajednička: da je sve međusobno povezano i da je istinska briga za same naše živote i naše odnose s prirodom neodvojiva od bratstva, pravednosti i vjernosti u odnosu prema drugima«[4].

3. Bog Stvoritelj – uzor skrbi

U Svetome pismu Boga se ne predstavlja samo kao Stvoritelja, nego i kao Onoga koji se brine za svoja stvorenja, posebno za Adama, Evu i njihovu djecu. I sâm Kajin, iako je udaren prokletstvom zbog zločina koji je počinio, prima od Stvoritelja na dar znak zaštite kako bi njegov život ostao sačuvan (usp. Post 4, 15). Ova činjenica, istodobno dok potvrđuje nepovredivo dostojanstvo osobe, stvorene na Božju sliku i priliku, također otkriva Božji naum za očuvanje sklada stvaranja, jer »mir i nasilje ne mogu prebivati pod istim krovom«[5].

Upravo je briga za stvoreni svijet u temelju ustanovljenja subote koja je, osim reguliranja bogoštovlja, imala za cilj obnavljanje društvenog reda i brigu za siromašne (usp. Post 1, 1-3; Lev 25, 4). Na jubilej koji se obilježavao svake sedme, subotnje (šabatne) godine omogućavao se predah zemlji, robovima i dužnicima. U toj se godini milosti brinulo za najslabije, dajući im novu životnu perspektivu, tako da u narodu ne bude nijednoga siromaha (usp. Pnz 15, 4).

Vrijedi spomenuti i proročku tradiciju u kojoj se vrhunac biblijskog shvaćanja pravde očituje u načinu na koji se zajednica odnosi prema najslabijima u svojoj sredini. To je razlog zašto Amos (2, 6-8; 8) i Izaija (58), napose, neprestano podižu svoj glas za pravdu prema siromašnima koje, zbog njihove ranjivosti i nemoći, čuje samo Bog koji brine o njima (usp. Ps 34, 7; 113, 7-8).

4. Skrb u Isusovoj službi

Isusov život i poslanje uosobljuju vrhunac Očeve ljubavi prema ljudskom rodu (usp. Iv 3, 16). U sinagogi u Nazaretu Isus se očitovao kao Onaj kojega Gospodin pomaza i »posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene« (Lk 4, 18). Takva mesijanska djela, karakteristična za jubileje, najrječitije su svjedočanstvo poslanja koje mu je Otac povjerio. U svojoj samilosti, Krist se približava bolesnima u tijelu i duhu te ih ozdravlja; oprašta grešnicima i daje im novi život. Isus je Dobri pastir koji se brine za ovce (usp. Iv 10, 11-18; Ez 34, 1-31); on je dobri Samarijanac koji se priginje nad ranjena čovjeka, vida mu rane i brine se o njemu (usp. Lk 10, 30-37).

Na vrhuncu svojega poslanja Isus zapečaćuje svoju brigu za nas prinoseći samoga sebe na križ i oslobađajući nas tako ropstva grijeha i smrti. Tako nam je darom svojega života i svojom žrtvom otvorio put ljubavi i kaže svakom od nas: “Slijedi me. I ti čini tako!” (usp. Lk 10, 37).

5. Kultura skrbi u životu Isusovih sljedbenika

Duhovna i tjelesna djela milosrđa predstavljaju srž dobrotvorstva Crkve iz prvih stoljeća. Prvi su kršćana dijelili ono što su imali kako nitko od njih ne bi bio u potrebi (usp. Dj 4, 34-35) i trudili su se zajednicu učiniti gostoljubivim domom, otvorenim za sve ljude u kojoj god da se situaciji nalazili, spremnim preuzeti na sebe brigu za najslabije. Tako se uvriježio običaj davanja dobrovoljnih priloga kako bi se nahranilo siromašne, pokopalo mrtve i hranilo siročad, starije osobe i žrtve nesreća, poput brodoloma. A kad je velikodušnost kršćana u kasnijim vremenima pomalo popustila, neki su crkveni oci insistirali na tome da vlasništvo prema Božjem shvaćanju služi općem dobru. Sv. Ambrozije je tvrdio da »priroda je iz svoga krila izlila dobra svim ljudima da se njima zajedno služe […] iznjedrila je zajedničko pravo za sve, ali pohlepa je to učinila pravom samo za nekolicinu«[6]. Nakon što je prebrodila progon iz prvih stoljeća, Crkva je iskoristila novostečenu slobodu da nadahnjuje društvo i njegovu kulturu. »Potrebe vremena budile su novu snagu u službi kršćanske ljubavi (charitas). U povijesti su ostala zapisana mnoga dobrotvorna djela. […] Podizane su brojne ustanove za pružanje utjehe i okrjepe onima koji trpe: bolnice, ubožnice, sirotišta i domovi za napuštenu djecu, gostinjci i dr.«[7].

6. Načela socijalnog nauka Crkve kao temelj kulture skrbi

Dijakonija iz vremena prve Crkve, obogaćena razmišljanjima otaca i oživljavana, tijekom mnogih stoljeća, djelotvornom ljubavlju mnogih svijetlih svjedoka vjere, postala je živo srce socijalnog nauka Crkve, nudeći se svim ljudima dobre volje kao dragocjena baština načelâ, kriterijâ i smjernicâ koji mogu poslužiti kao “gramatika” te skrbi: promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i bespomoćnima, briga za opće dobro, zaštita stvorenog svijeta.

* Skrb kao promicanje dostojanstva i prava osobe.

»Ideja osobe, koja je nastala i razvila se u kršćanstvu, pomaže postići potpuno ljudski razvoj zato što osoba uvijek znači odnos, a ne individualizam, ukazuje na uključivanje, a ne na isključivanje, na jedinstveno i nepovredivo dostojanstvo, a ne na izrabljivanje«[8]. Svaka je osoba svrha u sebi samoj, a nikada puko oruđe koji treba cijeniti isključivo zbog njegove korisnosti, i stvorena je za zajednički život u obitelji, zajednici, društvu u kojem su svi članovi jednaki po dostojanstvu. Iz tog dostojanstva proizlaze čovjekova prava jednako kao i obaveze kao, na primjer, zadaća da se prihvati i pruži pomoći siromašnima, bolesnima, marginaliziranim, svim našim »bližnjima, bili oni bliski ili daleki u vremenu i prostoru«[9].

* Skrb za opće dobro.

Svaki vid društvenog, političkog i ekonomskog života pronalazi svoje ispunjenje kada služi općem dobru, to jest »skupu onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuje potpunije i lakše postizanje vlastitog savršenstva« [10]. Stoga u svojim planovima i naporima koje činimo moramo uvijek voditi računa o tome koje će to imati učinke za čitavu ljudsku obitelj i uzeti u obzir moguće posljedice za sadašnji čas i za buduće naraštaje. Koliko je to istinito i aktualno zorno nam pokazuje pandemija Covid-19. U susretu s njom »shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno«[11], jer »nitko se ne spašava sâm«[12] i nijedna izolirana nacionalna država ne može zajamčiti opće dobro svojih stanovnika[13].

* Skrb kroz solidarnost.

Solidarnost izražava ljubav prema drugoj osobi na konkretan način, ne kao nejasan osjećaj, nego kao »čvrstu i postojanu odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni«[14]. Solidarnost nam pomaže promatrati drugoga – bilo kao osobu, bilo, u širem smislu, kao narod ili naciju – ne kao statistiku ili sredstvo koje treba iskoristiti, a zatim baciti kad više nije korisno, nego kao našeg bližnjega, suputnika, pozvana sudjelovati, baš kao i mi, na gozbi života na koju Bog sve jednako poziva.

* Skrb i očuvanje stvorenoga svijeta.

U enciklici Laudato si’ itekako je prisutna svijest o međusobnoj povezanosti cjelokupne stvorene stvarnosti te se ističe potreba da se sluša istodobno i vapaj potrebitih i vapaj stvorova. Iz tog pažljivog i stalnog osluškivanja može se roditi učinkovita briga za zemlju, naš zajednički dom, kao i za siromašne. U vezi s tim, želio bih potvrditi da »ne može biti istinskog osjećaja dubokog jedinstva s drugim bićima u prirodi ako istodobno u srcu nema nježnosti, suosjećanja i brige za ljudska bića«[15]. »Mir, pravda i očuvanje stvorenog svijeta tri su potpuno međusobno povezana pitanja, koja se ne mogu odvajati i obrađivati pojedinačno a da se ne padne u redukcionizam«[16].

7. Kompas koji pokazuje pravac kojim nam je zajedno ići

U vremenima u kojima dominira kultura odbacivanja, suočeni sa sve dubljim nejednakostima unutar i između država[17], želio bih, dakle, pozvati čelne ljude međunarodnih organizacija i vlada, ekonomskog i znanstvenog svijeta, društvenih komunikacija i obrazovnih institucija da uzmu u svoje ruke “kompas” gore spomenutih načela kako bi se procesu globalizacije dao zajednički pravac, »stvarno… ljudski put«[18]. To će nam omogućiti da cijenimo vrijednost i dostojanstvo svake osobe, zajednički djelujemo solidarno za opće dobro i pružimo olakšanje onima koji pate od siromaštva, bolesti, ropstva, oružanih sukoba i diskriminacije. Molim sve da uzmu ovaj kompas u ruke i postanu proročki svjedoci kulture skrbi, radeći na prevladavanju mnogih postojećih društvenih nejednakosti. To se može postići samo snažnim i značajnim isticanjem uloge ženâ, kako u obitelji tako i na svim socijalnim, političkim i institucionalnim područjima.

Kompas ovih socijalnih načela, prijeko potrebnih za promicanje kulture skrbi, također je pokazatelj za odnose među narodima koji bi trebali biti nadahnuti bratstvom, uzajamnim poštivanjem, solidarnošću i poštivanjem međunarodnog prava. U vezi s tim, moramo prepoznati potrebu za obranom i promicanjem temeljnih ljudskih prava koja su neotuđiva, sveopća i nedjeljiva.[19]

Također je važno spomenuti poštivanje humanitarnog prava, posebno u vrijeme kada se sukobi i ratovi stalno nižu jedan za drugim. Nažalost, mnoge se regije i zajednice više ni ne sjećaju vremena kada su živjele u miru i sigurnosti. Brojni su gradovi postali epicentri neizvjesnosti: njihovi stanovnici bore se ne bi li kako tako održali uobičajeni ritam života jer su neprestano metom napada i neselektivnog bombardiranja, topništva i lakog oružja. Djeca ne mogu učiti. Muškarci i žene ne mogu raditi na uzdržavanju obitelji. Glad pušta korijene tamo gdje je nekada bila nepoznata. Ljudi su prisiljeni bježati, ostavljajući za sobom ne samo svoje domove, već i obiteljsku povijest i kulturne korijene.

Uzroci sukoba su mnogi, ali rezultat je uvijek isti: uništenje i humanitarna kriza. Moramo se zaustaviti i zapitati se što je dovelo do toga da naš svijet na sukob gleda kao na nešto uobičajeno i, nadasve, kako se naša srca mogu obratiti i kako možemo promijeniti svoj način razmišljanja da bismo zaista tražili mir u solidarnosti i bratstvu.

Kolika se sredstva samo rasipa na oružje, posebno nuklearno oružje[20], a mogla bi se upotrijebiti za značajnije prioritete kao što su osiguranje sigurnosti pojedinaca, promicanje mira i cjelovitog ljudskog razvoja, borba protiv siromaštva i zadovoljavanje zdravstvenih potreba. Globalni problemi poput aktualne pandemije Covid-19 i klimatskih promjena samo su ove izazove učinili još očiglednijima. Kakva bi hrabra odluka bila »novcem koji se troši na oružje i druge vojne izdatke uspostaviti “Globalni fond”, kako bi se trajno uklonilo glad i dao doprinos razvoju najsiromašnijih zemalja«![21]

8. Odgoj i obrazovanje za kulturu skrbi

Promicanje kulture skrbi zahtijeva odgojno-obrazovni proces, a kompas socijalnih načelâ predstavlja, u tu svrhu, pouzdano oruđe u različitim međusobno povezanim kontekstima. Želio bih navesti nekoliko primjera.

– Odgoj za skrb rađa se u obitelji, koja je prirodna i temeljna stanica društva, u kojoj osoba uči živjeti u odnosu i u uzajamnom poštivanju. Obitelji treba omogućiti da ispuni tu vitalnu i nezaobilaznu zadaću.

– Za odgoj i obrazovanje odgovorni su također škole i sveučilišta – ali uvijek u suradnji s obitelji – i, u nekim aspektima, sredstva društvene komunikacije.[22] Oni su pozvani prenositi sustav vrijednosti utemeljen na priznavanju dostojanstva svake osobe, svake jezične, etničke i vjerske zajednice i svakog naroda, kao i temeljnih prava koja iz toga proizlaze. Obrazovanje je jedan od stupova pravednijeg i solidarnijeg društva.

– Religije općenito, a posebno vjerski vođe, mogu imati nezamjenjivu ulogu u prenošenju vjernicima i društvu vrijednostî solidarnosti, poštivanja različitosti, prihvaćanja i brige o najranjivijoj braći i sestrama. U vezi s tim podsjećam na riječi pape Pavla VI. izrečene u Ugandskom parlamentu 1969. godine: »Ne bojte se Crkve; ona vas poštuje, obrazuje vam poštene i odane građane, ne potiče suparništva i podjele i pokušava promicati zdravu slobodu, socijalnu pravdu i mir. Ako i ima nešto čemu daje prednost onda su to siromašni, obrazovanje najmlađih i puka te briga za one koji trpe i koji su napušteni«[23].

– One koji obavljaju javne službe ili rade u međunarodnim, vladinim i nevladinim, organizacijama s obrazovnom misijom i sve one koji na razne načine djeluju na polju obrazovanja i istraživanja, još jednom potičem da se zalažu oko postizanja cilja obrazovanja »otvorenijeg i uključivijeg, sposobna za strpljivo slušanje, konstruktivan dijalog i međusobno razumijevanje«[24]. Nadam se da će ovaj poticaj, upućen u sklopu Globalnog pakta o obrazovanju, naići na široko prihvaćanje.

9. Nema mira bez kulture skrbi

Kultura skrbi, kao zajednički, solidarni i sudionički predani rad na zaštiti i promicanju dostojanstva i dobrobiti sviju, kao spremnost da se zanimamo, posvećujemo pažnju, spremnost na suosjećanje, pomirenje i iscjeljenje, uzajamno poštivanje i uzajamno prihvaćanje, povlašteni je način izgradnje mira. »U mnogim dijelovima svijeta potrebni su putovi mira koji vode ozdravljenju, potrebni su mirotvorci koji su spremni kreativno i hrabro pokretati procese ozdravljenja i novih susreta« [25].

U ovom vremenu kad se o lađu čovječanstva bjesomučno razbijaju valovi krize dok se s teškom mukom probija kroz oluju tražeći mirniji i spokojniji horizont, kormilo ljudskog dostojanstva i “kompas” temeljnih socijalnih načela može nam omogućiti da slijedimo siguran i zajednički pravac. Kao kršćani upiremo svoj pogled u Djevicu Mariju, Zvijezdu mora i Majku nade. Svi zajedno radimo na tome da napredujemo prema novom obzoru ljubavi i mira, bratstva i solidarnosti, uzajamne podrške i prihvaćanja. Ne smijemo podleći napasti da zanemarimo druge, posebno najslabije, ne navikavajmo se okretati glavu na drugu stranu[26], nego se svakodnevno, na konkretne i praktične načine, zalažimo za »oblikovanje zajednice sastavljene od braće i sestara koji se uzajamno prihvaćaju i brinu jedni za druge«[27].

Iz Vatikana, 8. prosinca 2020.

_________________________________________

[1] Usp. Videoporuka u prigodi 75. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, 25. rujna 2020.

[2] Usp. Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 67.

[3] Usp. “Bratstvo, temelj i put za mir”, Poruka za 47. Svjetski dan mira 1. siječnja 2014. (8. prosinca 2013.), 2.

[4] Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 70.

[5] Papinsko vijeće »Iustitia et Pax«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 488.

[6] De officiis, 1, 28, 132: PL 16, 67.

[7] K. BIHLMEYER – H. TÜCHLE, Storia della Chiesa, vol. I L’antichità cristiana, Morcelliana, Brescia 1994, 447.448.

[8] Govor sudionicima konferencije koju je priredio Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja na 50. godišnjicu enciklike “Populorum progressio”, (4. travnja 2017.).

[9] Poruka sudionicima 22. zasjedanje Konferencije država potpisnica Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP22), 10. studenoga 2016. Usp. Interdikasterijalni okrugli stol Svete Stolice o cjelovitoj ekologiji, Na putu prema skrbi za zajednički dom. Pet godina nakon Laudato si’, LEV, 31. svibnja 2020.

[10] Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 26.

[11] Izvanredna molitva u vremenu epidemije, 27. ožujka 2020.

[12] Ibid.

[13] Usp. enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020), 8; 153.

[14] Sv. Ivan Pavao II., Enc. Sollicitudo rei socialis (30. prosinca 1987.), 38.

[15] Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 91.

[16] Dominikanska biskupska konferencija, Past. pismo Sobre la relación del hombre con la naturaleza (21. siječnja 1987.); usp. Enc. Laudato si’ (24. svibnja 2015.), 92.

[17] Usp. enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 125.

[18] Ibid., 29.

[19] Usp. Poruka sudionicima međunarodne konferencije “Ljudska prava u suvremenom svijetu: postignuća, propusti, poricanja”, Rim, 10.-11. prosinca 2018.

[20] Usp. Poruka sudionicima UN-ove Konferencije usmjerena na pregovore o pravno obvezujućem instrumentu o zabrani nuklearnog oružja koji će dovesti do njegova potpunog uklanjanja, 23. ožujka 2017.

[21] Videoporuka u prigodi Svjetskog dana prehrane 2020., 16. listopada 2020.

[22] Usp. Benedikt XVI., “Odgajati mlade za pravdu i mir”, Poruka za 45. svjetski dan mira, 1. siječnja 2012. (8. prosinca 2011.), 2; “Pobijedi ravnodušnost i osvoji mir”, Poruka za 49. svjetski dan mira, 1. siječnja 2016. (8. prosinca 2015.), 6.

[23] Govor zastupnicima i senatorima Ugande, Kampala, 1. kolovoza 1969.

[24] Poruka prigodom pokretanje Pakta o obrazovanju, 12. rujna 2019.: L’Osservatore Romano, 13. rujna 2019., str. 8.

[25] Enc. Fratelli tutti (3. listopada 2020.), 225.

[26] Usp. ibid., 64.

[27] Ibid., 96; usp. “Bratstvo, temelj i put ka miru”. Poruka za 47. svjetski dan mira 1. siječnja 2014. (8. prosinca 2013.), 1.

(kta/ika)

“Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7, 32). Drevna je mudrost postavila ove riječi kao sveto pravilo kojeg se valja držati u životu. Danas te riječi nisu izgubile ništa na svojoj važnosti i značenju, pomažući nam usmjeriti pogled na ono što je bitno i savladati barijere ravnodušnosti. Siromaštvo poprima uvijek različita lica koja zahtijevaju da se posveti pažnju svakoj pojedinoj situaciji. U svakoj od njih imamo priliku susresti se Gospodina Isusa koji je objavio da je prisutan u najmanjoj svojoj braći i sestrama (usp. Mt 25, 40).

1. Uzmimo u ruke Knjigu Sirahovu iz Staroga zavjeta. U njoj nalazimo riječi učitelja mudrosti koji je živio dvjestotinjak godina prije Krista. On je tražio mudrost koja muškarce i žene čini boljima i sposobnijima dublje sagledati životne događaje. Učinio je to u vrijeme teške kušnje za Izraelski narod, vrijeme patnje, tuge i bijede zbog dominacije stranih sila. Kao čovjek velike vjere, ukorijenjen u tradiciji svojih pređa, prva mu je misao bila obratiti se Bogu i zamoliti ga za dar mudrosti. Gospodin mu nije uskratio svoju pomoć.

Od prvih stranica knjige Sirah iznosi svoje savjete koji se tiču mnogih konkretnih životnih situacija, od kojih je jedna siromaštvo. On inzistira na tome da i usred nevolja moramo i dalje stavljati svoje pouzdanje u Boga: »Ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega. Vi što se bojite Gospoda, očekujte njegovu milost i ne skrećite s pravoga puta, da ne propadnete« (2, 2-7).

2. Stranicu po stranicu otkrivamo dragocjenu zbirku savjeta o tome kako postupati u svjetlu prisnog odnosa s Bogom, tvorcem i ljubiteljem stvorenoga svijeta, pravednim i brižnim prema svojoj djeci. Međutim, to stalno upućivanje na Boga ne odvraća pogled od konkretnog čovjeka. Naprotiv, to dvoje je usko povezano.

Jasno to pokazuje ulomak iz kojeg je preuzet naslov ove Poruke (usp. 7, 29-36). Molitva Bogu i solidarnost sa siromašnima i onima koji pate neraskidivo su povezani. Da bismo Gospodinu iskazali štovanje koje mu je milo moramo prepoznati kako svaka osoba, pa i najsiromašnija i najprezrenija, nosi u sebi utisnut Božji lik. Iz te svijesti proizlazi dar Božjeg blagoslova koji se stječe velikodušnošću iskazanom siromašnima. Stoga, vrijeme posvećeno molitvi nikada ne može postati izgovorom za zanemarivanje bližnjega u potrebi. Sasvim suprotno: Gospodinov se blagoslov spušta na nas, a molitva postiže svoj cilj ako su praćeni služenjem siromašnima.

3. Kako je to drevno učenje aktualno također za nas! Naime, Božja riječ nadilazi prostor i vrijeme, religije i kulture. Velikodušnost kojom podupiremo slabe, tješimo ožalošćene, ublažavamo patnju i vraćamo dostojanstvo onima kojima je ono oduzeto, uvjet je za ljudski život u punini. Odluka da posvetimo brigu siromašnima, njihovim različitim potrebama, ne može biti uvjetovana raspoloživim vremenom, privatnim interesima i jalovim pastoralnim ili socijalnim projektima. Snagu Božje milosti ne smije se gušiti narcisoidnom težnjom da sebe uvijek stavljamo na prvo mjesto.

Teško je držati svoj pogled usredotočen na siromahe, ali je to više no ikad nužno ako želimo dati pravi smjer našem osobnom i društvenom životu. Ne radi se o tome da na to trošimo mnogo riječi, nego radije o konkretnom predanom zalaganju nadahnutom Božjom ljubavlju. Svake godine, o Svjetskom danu siromaha, vraćam se na tu temeljnu stvarnost za život Crkve, jer siromašni jesu i uvijek će biti s nama (usp. Iv 12, 8) da nam pomognu pronaći Kristovu prisutnost u svom svakodnevnom životu.

4. Susret sa siromašnom osobom predstavlja za nas izazov i tjera nas na razmišljanje. Kako možemo pridonijeti uklanjanju ili barem ublažavanju njihove marginaliziranosti i patnje? Kako im možemo pomoći u njihovu duhovnom siromaštvu? Kršćanska je zajednica pozvana uključiti se u to iskustvo dijeljenja i svjesna je toga da tu zadaću ne može povjeriti nekom drugom da je namjesto nje vrši. A da bismo pružili potporu siromašnima od temeljne je važnosti osobno živjeti iskustvo evanđeoskog siromaštva. Ne možemo se osjećati “dobro” sve dok je bilo koji član ljudske obitelji zapostavljen i postao sjenom. Tihi krik brojnih siromaha treba naći Božji narod spremnim i pripravnim, uvijek i posvuda, dati da se čuje njihov glas, zaštititi ih i biti solidaran s njima kad se suočavaju s tolikom prijetvornošću i tolikim neodržanim obećanjima te ih pozvati da sudjeluju u životu zajednice.

Točno je da Crkva nema sveobuhvatna rješenja za ponuditi, ali Kristovom milošću ona može ponuditi svoje svjedočenje i svoje geste suradnje. Osjeća, usto, svojom dužnošću govoriti u ime onih koji nemaju ni ono osnovno za život. Podsjećati sve na veliku vrijednost općega dobra za kršćanski narod predstavlja životni zadatak koji se izražava u nastojanju da se ne zaboravi nikoga od onih čije se temeljne ljudske potrebe ne poštuje.

5. Pružanje ruke pomaže otkriti, prije svega onome koji to čini, da u nama postoji prirođena sposobnost činiti djela koja životu daju smisao. Koliko pruženih ruku viđamo svaki dan! Nažalost, sve se češće događa da nas bjesomučni ritam života uvuče u vrtlog ravnodušnosti do te mjere da više ne znamo prepoznati ono dobro što se u tišini svakoga dana i s velikom velikodušnošću čini svuda oko nas. Događa se tako da tek kad nešto poremeti tijek našeg života, oči nam postanu sposobne vidjeti dobrotu svetaca “iz susjedstva”, »onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti« (Apost. pob. Gaudete et exsultate, 7), ali o kojima nitko ne govori. Novinski stupci, mrežne stranice i televizijski ekrani vrve lošim vijestima do te mjere da se čini da zlo suvereno vlada. No, tome nije tako. Zloće i nasilja, zlostavljanja i korupcije zasigurno ne nedostaje, ali život je protkan djelima poštivanja i velikodušnosti koji ne samo da kompenziraju zlo, nego nas potiču ići dalje kroz život i biti puni nade.

6. Pružena ruka je znak koji izravno upućuje na bliskost, solidarnost i ljubav. Ovih mjeseci, kada čitav svijet kao da je pokorio virus koji je donosio bol i smrt, očaj i izgubljenost, koliko smo samo ispruženih ruku mogli vidjeti! Pružena ruka liječnika koji se brine o svakom pacijentu i pokušava pronaći pravi lijek. Pružena ruka medicinskih sestara i tehničara koji su i nakon radnog vremena ostajali brinuti se o bolesnima. Pružena ruka zaposlenih u administraciji koji su nabavljali sredstva kako bi što više života bilo spašeno. Pružena ruka ljekarnika pozvanoga odgovoriti na mnoge zahtjeve i izložena opasnosti izravnog kontakta s ljudima. Pružena ruka svećenika koji slomljena srca podjeljuje blagoslov. Pružena ruka volontera koji pomaže onima koji žive na ulici i onima koji, iako imaju krov nad glavom, nemaju što za jesti. Pružena ruka muškaraca i žena koji su radili na pružanju osnovnih usluga i sigurnosti. Mogli bismo navesti i druge pružene ruke i složiti lijepi rukovet dobrih djela. Sve te ruke su prkosile zarazi i strahu samo kako bi pružile podršku i utjehu.

7. Ova pandemija stigla je iznenada i zatekla nas nespremne, izazvavši snažan osjećaj zbunjenosti i bespomoćnosti. No, siromašnima se nikada nije prestalo pružati ruku. Time smo pružili svjedočanstvo kako smo spremni prepoznati siromaha i pružiti mu pomoć kad mu je potrebna. Sredstva za činjenje milosrđa ne mogu se improvizirati. Potrebno se svakodnevno u tome vježbati polazeći od svijesti kako mi prvi trebamo pruženu ruku drugoga.

Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo. Naša duhovna i materijalna bogatstva dovedena su u pitanje i otkrili smo kako nas je obuzeo strah. Zatvoreni u tišini svojih domova otkrili smo koliko je važna jednostavnost i držati pogled usredotočen na ono bitno. Shvatili smo koliko nam treba novo bratstvo sposobno za međusobno pomaganje i uzajamno poštivanje. Ovo je povoljno vrijeme za »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet […]. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem […]. To rušenje samih temeljâ društvenog života na kraju može dovesti samo do toga da se borimo jedni protiv drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i okrutnosti, i zaprekâ rastu istinske kulture brige za okoliš« (Enc. Laudato si’, 229). Riječju, teške ekonomske, financijske i političke krize neće prestati sve dok odgovornost koju svaki od nas mora osjećati prema bližnjemu i prema svakoj osobi bude tek mrtvo slovo na papiru.

8. “Pruži ruku siromahu” je, dakle, poziv na odgovornost i izravno predano zalaganje za svakog onoga koji osjeća da ga je zadesila ista sudbina. To je poticaj da preuzmemo na sebe breme najslabijih, kao što podsjeća sveti Pavao: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! […] Nosite jedni bremena drugih« (Gal 5, 13-14; 6, 2). Apostol uči da sloboda koja nam je darovana smrću i uskrsnućem Isusa Krista predstavlja za svakog od nas odgovornost staviti se u službu drugih, prije svega najslabijih. To nije tek neobavezni poticaj, nego uvjet za autentičnost vjere koju ispovijedamo.

Tu nam je ponovno od pomoći Knjiga Sirahova u kojoj se predlažu konkretni načini podrške najugroženijima pribjegavajući pritom nekim sugestivnim slikama. Najprije promatra slabost onih koji su ožalošćeni: »Ne uklanjaj se od onih koji plaču« (7, 34). Vrijeme pandemije prisililo nas je na strogu izolaciju onemogućivši nam čak tješiti i biti blizu prijatelja i poznanika ožalošćenih zbog gubitka svojih dragih. Sveti pisac, nadalje, kaže: »Ne zaboravi posjetiti bolesnika« (7, 35). Nije nam bilo moguće biti uz one koji trpe i istodobno smo postali svjesni krhkosti naše egzistencije. Ukratko, Božja nam riječ nikada ne da mira, neprestano nas potiče činiti dobro.

9. “Pruži ruku siromahu” iznosi na vidjelo oprečan stav onih koji drže ruke u džepovima i ne dopuštaju da ih gane siromaštvo, za koje su često i oni sami odgovorni. Ravnodušnost i cinizam njihova su svakodnevna hrana. Kakve li razlike u odnosu na velikodušne ruke koje smo opisali! Ima, naime, ruku koje se pružaju do računala da prebace novčana sredstva s jednoga kraja svijeta na drugi, omogućujući bogaćenje uskim skupinama oligarha i gurajući u bijedu mnoge ljudi ili dovodeći time čak do propasti čitave narode. Ima ruku koje gomilaju novac prodajom oružja koje će druge ruke, pa i dječje, koristiti da siju smrt i siromaštvo. Ima pruženih ruku koje potajice pružaju smrtonosne doze kako bi se obogatili i živjeli u raskoši i prolaznoj razuzdanosti. Ima i pruženih ruku koje u lažnoj dobrohotnosti donose zakone koje oni sami ne poštuju.

U takvim okolnostima »isključeni i dalje čekaju. Da bi se podupro način života koji isključuje druge, ili da bi se održalo oduševljenje i zanos za taj egoistični ideal, razvila se globalizacija ravnodušnosti. Postajemo, a da toga nismo gotovo ni svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je netko drugi pozvan sve to činiti jer je to nešto što se nas ne dotiče. Kultura blagostanja čini nas neosjetljivima i uzbudimo se tek ako tržište ponudi nešto što nismo još uvijek kupili, dok nas sudbina onih koji žive u neimaštini zbog oskudnih mogućnosti ne može dirnuti u srce« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 54). Nećemo moći biti sretni dok ove ruke koje siju smrt ne budu pretvorene u oruđa pravde i mira za čitav svijet.

10. »U svim svojim djelima misli na svoj konac« (Sir 7, 36). Tom rečenicom Sirah zaključuje ovo svoje razmišljanje. Taj se tekst može dvojako tumačiti. Može se tumačiti u smislu da trebamo biti svjesni toga da će našemu životu prije ili kasnije doći kraj. Spominjati se naše zajedničke sudbine može nam pomoći da živimo svoj život u znaku brige za one koji su siromašniji od nas ili nisu imali iste mogućnosti kao mi. Postoji i drugo tumačenje koje prije svega ističe cilj, svrhu kojoj svatko od nas teži. Cilj našeg života traži da imamo projekt koji treba provoditi u životu i put koji ćemo neumorno slijediti. A svrha svakog našeg djelovanja ne može biti drugo doli ljubav. To je cilj koji smo pred sebe stavili i ništa nas ne smije od toga odvratiti. Ta ljubav je sudjelovanje, posvećenost i služenje, ali započinje otkrićem da smo mi prvi ljubljeni i probuđeni za ljubav. Taj se cilj javlja kad dijete upozna majčin osmijeh i osjeća se ljubljenim samo zato što postoji. I osmijeh koji dijelimo sa siromahom izvor je ljubavi i omogućuje živjeti u radosti. Pružena ruka se, dakle, uvijek može obogatiti osmijehom onoga koji ne ističe u prvi plan sebe i vrijednost pružene pomoći, nego jednostavno nalazi radost u tome da može živjeti kao Kristov učenik.

Na tom putu svakodnevnog susreta sa siromašnima prati nas Majka Božja koja je, više od svih drugih majki, Majka siromaha. Djevica Marija dobro poznaje teškoće i trpljenja onih koji su marginalizirani, jer se i sama nalazila u sličnoj situaciji kad je rodila Sina Božjega u staji. Zbog Herodovih prijetnji, ona je sa zaručnikom Josipom i malim Isusom pobjegla u drugu zemlju i Sveta je obitelj nekoliko godina dijelila sudbinu izbjeglica. Neka molitva Majci siromaha ujedini tu njezinu ljubljenu djecu sa svima oni koji im služe u Kristovo ime. Neka molitva promijeni pruženu ruku u zagrljaj dioništva i ponovno pronađenoga bratstva.

Rim, pri svetom Ivanu Lateranskom, 13. lipnja 2020., liturgijski spomen svetog Antuna Padovanskog.

Preuzeto: (kta/ika)

Dana 4. kolovoza prošle godine, na 160. obljetnicu smrti Arškog župnika, odlučio sam uputiti Pismo svećenicima koji svakodnevno posvećuju svoj život služenju Božjem narodu kao odgovor na Gospodinov poziv.

Tom prilikom odabrao sam četiri ključne riječi – bol, zahvalnost, hrabrost i hvala  – kako bih zahvalio svećenicima i podupro ih u njihovoj službi. Vjerujem da se danas, na ovaj 57. Svjetski dan molitve za zvanja, te riječi mogu ponovno dozvati u svijest i uputiti čitavom Božjem narodu na temelju evanđeoskog odlomka koji nam govori o jedinstvenom iskustvu koje su doživjeli Isus i Petar tijekom olujne noći na Tiberijadskom jezeru (usp. Mt 14, 22-33).

Nakon umnažanja kruhova, koje je zadivilo mnoštvo, Isus je naredio svojim učenicima da uđu u lađu i prijeđu na drugu obalu, dok se on oprosti s narodom. Slika tog prelaska jezera na stanoviti način evocira naše ovozemaljsko putovanje. Lađa našega života, naime, polagano plovi, uvijek nemirna jer traži sigurno pristanište, spremna suočiti se s opasnostima i mogućnostima na moru, ali i željna da je kormilar konačno usmjeri kamo treba ići. Kadikad joj se, međutim, može dogoditi da zaluta, da dopusti da je zaslijepe opsjene umjesto da prati sjajni svjetionik koji je navodi prema sigurnoj luci ili pak da se njome poigravaju protivni vjetrovi teškoćâ, sumnji i strahova.

Isto se događa u srcu učenikâ koji, pozvani slijediti Učitelja iz Nazareta, moraju se odlučiti prijeći na drugu obalu hrabro se odlučujući napustiti vlastite sigurnosti i krenuti putom nasljedovanja Gospodina. Ta pustolovina nije laka: spušta se noć, puše protivan vjetar, lađu udaraju valovi, strah od neuspjeha i osjećaj da nisu dorasli tom pozivu prijeti da ih nadvlada.

U Evanđelju se, međutim, kaže da na tom izazovnom putovanju nismo sami. Gotovo poput svitanja zore u srcu noći, Gospodin hoda po nemirnim vodama i dolazi učenicima; poziva Petra da mu dođe ususret na valovima, spašava ga kad ga vidi da tone i na kraju ulazi u lađu i zapovijeda vjetru da se umiri.

Prva riječ zvanja je, dakle, zahvalnost. Ploviti u pravome smjeru nije zadaća povjerena isključivo našim snagama niti ovisi isključivo o rutama kojim odlučimo putovati. Ostvarenje nas samih i naših planova u životu nije matematički rezultat onoga što odlučimo u stanovitom izoliranom “ja”; naprotiv, to je prije svega odgovor na poziv koji nam dolazi odozgor. Gospodin je taj koji nam pokazuje obalu prema kojoj trebamo ići i koji nam, još prije toga, daje hrabrost da uđemo u lađu. On je taj koji, pozivajući nas, postaje također naš kormilar, On nas prati i pokazuje nam put, sprječava nas da se nasučemo na hridi neodlučnosti i čak nam omogućuje hodati po uzburkanim vodama.

Svako zvanje rođeno je iz tog pogleda punog ljubavi kojim nam je Gospodin došao u susret, možda čak u času kad su nam se o lađu razbijali olujni valovi.

»Više no naš vlastiti izbor to je odgovor na Gospodinov besplatni poziv« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.). Uspjet ćemo ga otkriti i prigrliti kad otvorimo svoje srce zahvalnosti i osjetimo Božji prolazak u našem životu.

Kad učenici vide Isusa kako im prilazi koračajući po moru prvo misle da je to utvara i ispunjeni su strahom. Ali ih Isus odmah umiruje riječima koje bi nas trebale stalno pratiti u našem životu i na našem putu zvanja: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27). Upravo to je druga riječ koju vam želim izručiti: hrabrost.

Ono što nas često ometa na našem putu, u našem rastu, u našem izboru puta koji Gospodin obilježava pred nama jesu određene utvare koje se klate u našem srcu. Kada smo pozvani ostaviti našu sigurnu obalu i prigrliti neko životno stanje – kao što je brak, zaređeno svećeništvo, posvećeni život – prvu reakciju često predstavlja “utvara nevjerice”: nije moguće da je taj poziv za mene; je li doista riječ o pravome putu? Traži li to Gospodin upravo od mene?

Malo po malo u nama se sve više roje one misli, ona opravdanja i one računice zbog kojih gubimo zanos i odlučnost, koje nas zbunjuju i ostavljaju nas nepomičnima na obali s koje smo krenuli. Mislimo da se možda varamo, da nismo tome dorasli ili da smo jednostavno ugledali utvaru koju treba otjerati.

Gospodin zna da temeljni životni izbor – poput braka ili posebnog posvećenja njegovoj službi – traži hrabrost. Zna pitanja, sumnje i teškoće koje ljuljaju barku našega srca i zato nas umiruje: “Ne boj se, ja sam s tobom”.

Vjera u njegovu prisutnost, da nam ide u susret i da nas prati, pa i kada je oluja na moru, oslobađa nas one acedije koju sam nazvao »sladunjavom žalošću« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.), to jest one nutarnje obeshrabrenosti koja nas koči i onemogućava nam osjetiti ljepotu našeg poziva.

U Pismu svećenicima govorio sam i o boli, ali ovdje bih želio taj izraz prevesti drugačije, kao trud. Svako zvanje sa sobom nosi i odgovornost. Gospodin nas poziva zato što nas želi osposobiti, kao Petra, “hodati po vodi”, to jest da svoj život uzmemo u svoje ruke i stavimo ga u službu evanđelja na konkretne i svakodnevne načine koje nam On pokazuje, a posebno u različitim oblicima laičkog, svećeničkog i posvećenog zvanja. Ali nalik smo Apostolu: imamo želju i zanos, ali u isti mah nas muče slabosti i strahovi.

Ako dopustimo da nas sasvim zaokupi misao o odgovornostima koje nas očekuju – bilo u bračnom životu, bilo u svećeničkoj službi – ili protivštinama koje će doći, brzo ćemo odvratiti pogled od Isusa i, poput Petra, naći ćemo se u opasnosti da potonemo. Naprotiv, usprkos našim krhkostima i siromaštvu, vjera nam omogućuje ići ususret Uskrslom Gospodinu i pobijediti također oluje. Kad nam zbog umora ili straha prijeti opasnost da potonemo, On nam pruža ruku i daje poletnost koja nam je potrebna kako bismo svoj poziv živjeli radosno i s oduševljenjem.

Kad Isus, na kraju, ulazi u lađu, vjetar prestaje i valovi se smiruju. To je prekrasna slika onoga što Gospodin izvodi u našem životu i u povijesnim previranjima. On zapovijeda protivnim vjetrovima da ušute i sile zla, straha i bezvoljnosti nemaju više moć nad nama.

U posebnom zvanju koje smo pozvani živjeti ti nas vjetrovi mogu iscrpsti. Tu mislim na one koji preuzimaju na sebe važne zadaće u građanskom društvu, na bračne parove koje rado nazivam “hrabrima“ i posebno na one koji prihvaćaju posvećeni život i svećeništvo. Poznat mi je vaš trud, samoća koja katkada opterećuju srce, opasnost navike koja malo pomalo gasi žarki plamen poziva, breme nesigurnosti i neizvjesnosti našega doba, strah od budućnosti. Hrabro samo, ne bojte se! Isus je uz nas i ako ga priznamo jedinim Gospodarom našega života, On će ispružiti ruku, primiti nas i spasiti.

Dakle, i usred valova koje diže oluja, naš je život otvoren za hvalu. To je posljednja naša riječ što se tiče zvanja i želi biti također poziv da se njeguje unutarnji stav Blažene Djevice Marije: zahvalna što je Bog spustio svoj pogled na nju, predavši mu u vjeri svoje strahove i nemire, hrabro je prihvatila svoj poziv i od svog života učinila neprolaznu pjesmu hvale Gospodinu.

Predragi, posebno na ovaj dan, ali i u redovnom pastoralnom djelovanju naših zajednica, želim da Crkva nastavi promicati zvanja pomažući svakom pojedinom vjerniku da uzmogne u vlastitome srcu sa zahvalnošću otkriti poziv koji mu Bog upućuje, smoći hrabrosti reći “da” Bogu, nadvladati sav napor vjerom u Krista i, na kraju, svoj život učiniti pjesmom hvale za Boga, za braću i sestre i za čitav svijet. Neka nas Djevica Marija prati i zagovara.

Rim, Sveti Ivan Lateranski,

8. ožujka 2020., Druga nedjelja korizme.

Draga posvećena braćo i sestre,

Gospodin nas poziva da ovogodišnju korizmu iskusimo na vrlo osobit način, na način koji nitko nije mogao zamisliti ili naslutiti, a koji zahtijeva od svih nas da svakodnevno donosimo radikalne promjene u svom načinu življenja.

Obično se tijekom korizme organiziraju mnoge dobrotvorne i molitvene inicijative kako bismo se obnovljenim i pročišćenim duhom pripremili za Vazmene blagdane, dok u našim zajednicama trenuci slavljenja i okupljanja postaju sve češći. I ove smo godine pozvani živjeti s jakom vjerom, s jednakim intenzitetom kao i do sada, ali na sasvim drugačije načine.

Najučinkovitije svjedočanstvo koje u ovim trenucima možemo dati jest prije svega mirna i predana poslušnost onomu što od nas zahtijevaju predstavnici vlasti kako na državnoj tako i na crkvenoj razini; budimo poslušni u svemu onomu čime se želi zaštititi naše zdravlje, i kao pojedincima i kao zajednici.

Milosrđe i zahvalnost obvezuju nas da, pojedinačno i zajednički, pojačamo svoju neprestanu molitvu za sve one koji nam pomažu u prevladavanju ovih teških trenutaka. Za sve one koji nude svoju dragocjenu pomoć u ovoj nesreći: predstavnici vlasti, zdravstveni djelatnici, volonteri civilne zaštite i oružanih snaga... trebamo moliti i prinositi žrtve! Nemojmo propustiti dragocjeni doprinos koji svatko od nas može dati kroz ustrajnu molitvu.

Pritom najprije mislimo na sve kontemplativne zajednice koje teže biti opipljiv znak stalne i pouzdane molitve za cijelo čovječanstvo. Također mislimo na mnoge starije sestre i braću koji svakodnevnom molitvom prate službu onih koji su aktivni u raznim oblicima djelatnog apostolata kako bi pružili ruku svakom bratu i sestri u potrebi. Ovih dana, s još većim zamahom, pojačajte svoj dragocjeni i nezamjenjivi molitveni apostolat, sa sigurnošću da Gospodin neće odgoditi svoj odgovor i da će svojim beskrajnim milosrđem otjerati ovaj teški bič.

Prikažimo Gospodinu veliku žrtvu nemogućnosti slavljenja svete mise i sudjelovanja u euharistijskom stolu, sjedinimo tu žrtvu sa svima onima koji inače, zbog malog broja svećenika, nemaju milost svakodnevno sudjelovati u svetoj misnoj žrtvi.

Tko god je u mogućnosti, neka ne propusti konkretne znakove ljubavi prema bližnjemu, uvijek u skladu s naputcima danim od strane državnih i Crkvenih autoriteta, i u potpunoj vjernosti karizmi redovničke zajednice. Kako smo činili u svim povijesnim razdobljima, pa i u nedavnoj prošlosti, dijelimo patnje, bojazni i strahove, ali sa čvrstim pouzdanjem da Gospodnji odgovor neće zakasniti i da ćemo uskoro moći zapjevati svečani Te Deum u zahvalnosti.

Sveti otac Franjo htio nas je upravo jučer, na svom hodočašću pred ikonu Salus Populi Romani i raspelo koji su spasili Rim od kuge, podsjetiti da su sredstva koja su nam dostupna  u borbi protiv nesreća i katastrofa, u ovom vremenu visoko razvijene tehnologije, ista sredstva kakva su koristili i naši predšasnici. Molitva, žrtva, pokora, post i milosrđe: moćna oruđa kojima je iz Presvetog Srca Isusova moguće zadobiti milost potpunog ozdravljenja od kobne bolesti.

Drage sestre i braćo, uz pomoć modernih sredstava komunikacije imamo mogućnost sudjelovati u proslavama i događajima koji nas oblikuju, imamo mogućnost osjećati se manje sami i izolirani i moguće nam je učiniti da naš glas dopre do najudaljenijih zajednica. Budimo znak nade i povjerenja i dok ovih dana proživljavamo tjeskobu i bojazan. Budite uvjereni da, učinimo li sa svoje strane najbolje što možemo, možemo doprinijeti ljudskoj zajednici da izađe iz sadašnje tame.

Prihvatimo s oduševljenjem Papin poziv i povjerimo se s punim pouzdanjem dragoj Majci božanske ljubavi. Izgovarajmo Papinu molitvu svaki dan, ujutro i navečer. "Ti, po kojoj je došlo spasenje roda ljudskoga, znaš što nam je potrebno. Vjerujemo da ćeš, kao što si učinila u Kani Galilejskoj, povratiti nam radost nakon ovih trenutaka kušnje.“

Draga nebeska Majko, pomozi nam da ove teške dane proživljavamo s nadom, s obnovljenim zajedništvom, s istinskim duhom poslušnosti onomu što se traži od nas, sa sigurnošću da će nakon ovog iskušenja nastupiti blaženi čas slavnog Uskrsnuća.

Sve vas pozdravljam s ljubavlju i velikim poštovanjem, u nadi da će svjetlo i ljubav koja dolazi od Gospodinova pashalnog otajstva prožeti cijeli vaš život.

Vatikan, 16. ožujka 2020.                                                                              

Joao Braz de Aviz, Prefekt Kongregacije

za ustanove posvećenog života

i družbe apostolskog života

Gospodin nam i ove godine daje ovo milosno vrijeme priprave da bismo obnovljena srca proslavili veliko otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća, stožer našeg osobnog i zajedničkog kršćanskog života. Tome se otajstvu moramo neprestano vraćati duhom i srcem. Naime, ono nastavlja rasti u nama u mjeri u kojoj dopustimo da nas zahvati njegova duhovna snaga i slobodno i velikodušno prionemo uza nj.

1. Pashalni misterij kao temelj obraćenja

Kršćaninova radost izvire iz slušanja i prihvaćanja Radosne vijesti o Isusovoj smrti i uskrsnuću. To je kerygma koja sažima otajstvo ljubavi koja je »tako stvarna, tako istinita, tako konkretna da nam nudi odnos pun otvorenosti i plodnog dijaloga« (Christus vivit, 117). Tko vjeruje u taj navještaj odbacuje laž da naš život potječe od nas samih. On se zapravo rađa iz ljubavi Boga Oca, iz njegove želje da daje život u izobilju (usp. Iv 10, 10). Ako, umjesto toga, sluša zavodnički glas “oca laži” (Iv 8, 44) čovjek se izlaže opasnosti da potone u ponor besmisla i doživi pakao ovdje na zemlji, kao što to nažalost svjedoče mnogi tragični događaji osobnog i kolektivnog ljudskog iskustva.

Na ovu korizmu 2020. godine želim poručiti svim kršćanima ono što sam napisao mladima u apostolskoj pobudnici Christus vivit: »Upri svoj pogled u raširene ruke raspetoga Krista, pusti da te uvijek iznova spašava. A kada ideš ispovjediti svoje grijehe, čvrsto vjeruj u njegovo milosrđe koje te oslobađa krivnje. Razmišljaj o njegovoj krvi prolivenoj s tolikom ljubavlju i dopusti da te ona očisti. Tako ćeš se moći rađati uvijek iznova« (br. 123). Isusova Pasha nije događaj iz prošlosti: snagom Duha Svetoga trajno je prisutna i omogućava nam da vidimo i vjerom dotičemo Kristovo tijelo u onima koji pate.

2. Hitnost obraćenja

Spasonosno je dublje duhom proniknuti pashalni (vazmeni) misterij po kojem nam je darovano Božje milosrđe. Iskustvo milosrđa moguće je, naime, samo u odnosu “licem u lice” s raspetim i uskrslim Gospodinom »koji me ljubio i predao samoga sebe za mene« (Gal 2, 20), u iskrenom, prijateljskom dijalogu. Zato je molitva tako važna u korizmenom vremenu. Prije no dužnost, molitva je izraz naše potrebe da odgovorimo na Božju ljubav koja nam uvijek prethodi i podupire nas. Naime, dok moli, kršćanin je svjestan da je ljubljen iako toga nije dostojan. Molitva može poprimiti različite oblike, ali ono što je u Božjim očima doista važno jest to da ona zađe tako duboko u nas da razbije tvrdoću našega srca kako bi se sve više obratilo njemu i njegovoj volji.

Križni put na Koloseju, Veliki petak, 19. travnja 2019. Foto: Vatican Media

Dopustimo zato da nas se u ovom milosnom vremenu vodi poput Izraela u pustinji (usp. Hoš 2, 16) kako bismo konačno mogli čuti glas našeg Zaručnika i dopustili mu i oraspoložili se da odjekne sve dublje u nama. Što više budemo njegovoj riječi puštali da nas zahvati to ćemo više moći iskusiti besplatno milosrđe koje nam On pruža. Ne dopustimo zato da ovo milosno vrijeme milosti protekne uzalud, u umišljenoj iluziji da smo mi gospodari vremena i putova našega obraćenja njemu.

3. Božja silna volja za dijalogom sa svojom djecom

Činjenicu da nam Gospodin još jednom pruža milosno vrijeme za naše obraćenje nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ova nova prilika trebala bi u nama probuditi osjećaj zahvalnosti i trgnuti nas iz naše tromosti. Unatoč, kadikad tragičnoj, prisutnosti zla u našemu životu kao i u životu Crkve i svijeta, ova prilika da učinimo zaokret izražava Božju nepokolebljivu volju da ne prekida dijalog spasenja s nama. U raspetome Isusu, kojega »Bog za nas grijehom učini« (usp. 2 Kor 5, 21), u toj je svojoj spremnosti išao tako daleko da je na svoga Sina svalio svu težinu naših grijeha dotle da je okrenuo »Boga protiv samoga sebe«, kao što reče papa Benedikt XVI. (enc. Deus caritas est, 12). Bog, naime, ljubi i svoje neprijatelje (usp. Mt 5, 43-48).

Papa Franjo u bazilici Sv. Sabine na Čistu srijedu 2018. godine (Vatican News)

Dijalog koji Bog želi uspostaviti sa svakim čovjekom po pashalnom misteriju svoga Sina nije poput onoga koji se pripisuje drevnom žitelju Atene koji »ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti« (Dj 17, 21). Takav isprazni govor, nošen praznom i površnom znatiželjom, karakterizira svjetovnost u svim vremenima, a u našim se danima može, među inim, uvući u sredstva komunikacije kad ih se koristi na neprimjeren način.

4. Bogatstvo koje treba dijeliti, a ne zadržati za sebe

Staviti pashalni misterij u središte vlastitoga života znači osjetiti samilost prema ranama raspetoga Krista prisutnima u mnogim nevinim žrtvama ratova, nasrtajâ na život, od nerođenog djeteta do starijih osoba, u mnogim nevinim žrtvama raznih oblika nasilja, ekoloških katastrofa, nepravedne raspodjele zemaljskih dobara, trgovine ljudima u svim njezinim oblicima i neobuzdane želje za profitom, što je oblik idolopoklonstva.

I danas je važno apelirati na muškarce i žene dobre volje da kroz milostinju dijele vlastita dobra s onima koji su u najvećoj potrebi, kao oblik osobnog sudjelovanja u izgrađivanju boljeg svijeta. Dijeljenje s drugima u ljubavi čini čovjeka čovječnijim, dok se gomilanjem dobara izlaže opasnosti da postane izopačen i začahuri se u vlastitu sebičnost. Možemo i moramo otići i korak dalje i uzeti u obzir strukturne dimenzije našeg ekonomskog života. Zato sam u korizmi ove godine, od 26. do 28. ožujka, sazvao u Asizu sastanak mladih ekonomista, poduzetnika i donositelja promjenâ (change-makers) s ciljem da pridonesu stvaranju ekonomije koja će biti više pravedna i inkluzivna. Kao što je Učiteljstvo Crkve u više navrata ponovilo politika predstavlja vrsni oblik ljubavi (usp. Pio XI., Obraćanje članovima Talijanskog katoličkog sveučilišnog saveza [FUCI], 18. prosinca 1927.). Jednako vrijedi i za bavljenje ekonomijom s tim istim evanđeoskim duhom, a to je duh blaženstava.

Molim Presvetu Mariju da nas zagovara da u predstojećoj korizmi prihvatimo poziv da se pomirimo s Bogom, da pogled svoga srca upremo u pashalni misterij i u srcu se opredijelimo za otvoreni i iskreni dijalog s Bogom. Na taj ćemo način moći postati ono što Krist traži od svojih učenika, a to je sol zemlje i svjetlost svijeta (usp. Mt 5, 13-14).

Franjo

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 7. listopada 2019.,

spomen Blažene Djevice Marije od Krunice

Preuzeto.:(kta/ika)

2. Na završetku Izvanrednog jubileja milosrđa zatražio sam da se razmisli o tome da jedna »nedjelja… bude u cijelosti posvećena Božjoj riječi, kako bi se shvatilo neiscrpno bogatstvo sadržano u tom stalnom dijalogu između Gospodina i njegova naroda« (Apost. pismo Misericordia et misera, 7). Posvetiti jednu nedjelju liturgijske godine Božjoj riječi može omogućiti Crkvi da iznova doživi kako uskrsli Gospodin otvara i za nas riznicu svoje riječi da uzmognemo biti u svijetu navjestitelji toga nepresušnog bogatstvo. U vezi s tim vraćaju nam se u misli učenja svetog Efrema: »Tko je uopće kadar razumjeti, Gospodine, sve bogatstvo samo jedne od tvojih riječi? Mnogo je više onoga što nam promiče od onoga što možemo razumjeti. Mi smo poput žednih ljudi koji taže žeđ na nekom studencu. Tvoja riječ pruža toliko različitih aspekata, jednako kao što su brojna motrišta onih koji je proučavaju. Gospodin je obojio svoju riječ raznolikim ljepotama, tako da oni koji je proučavaju mogu kontemplirati ono što im je draže. On je u svojoj riječi sakrio sva blaga tako da svatko od nas može naći bogatstvo u onome što kontemplira« (Komentari na Diatessaron, 1, 18). Ovim Pismom želim odgovoriti na mnoge zamolbe koje su mi pristigle od Božjeg naroda da se u čitavoj Crkvi u jedinstvu nakanâ slavi Nedjelja Božje riječi. Već je postalo uvriježeno da kršćanska zajednica odvaja trenutke za razmišljanje o važnosti koju Božja riječ zauzima u svakodnevnome životu. U raznim mjesnim Crkvama poduzete su brojne inicijative kako bi Sveto pismo postalo sve dostupnije vjernicima, tako da u njima poraste zahvalnost za tako velik dar te se predano trude živjeti ga u svakodnevici i dosljedno ga i odgovorno svjedočiti. Drugi vatikanski sabor je dogmatskom konstitucijom Dei Verbum dao veliki poticaj za ponovno otkrivanje riječi Božje i taj tekst zaslužuje da se stalno nad njim razmišlja i da ga se živi. U toj je konstituciji jasno izložena narav Svetoga pisma, njegovo prenošenje s naraštaja na naraštaj (Drugo poglavlje), njegovo božansko nadahnuće (Treće poglavlje) koje obuhvaća Stari i Novi zavjet (Četvrto i Peto poglavlje) i njegova važnost za život Crkve (Šesto poglavlje). Ne bi li unaprijedio to učenje Benedikt XVI. je 2008. godine sazvao sinodu na temu “Riječ Božja u životu i poslanju Crkve” nakon koje je napisao apostolsku pobudnicu Verbum Domini koja je prijeko potrebna pouka za naše zajednice[1]. U dokumentu se posebno produbljuje performativnu narav Božje riječi, osobito u bogoslužju u kojem dolazi do izražaja njezin izrazito sakramentalni značaj.[2] Dobro je stoga da u životu našega naroda nikada ne nestane tog odlučnog odnosa sa živom riječi koju se Gospodin nikada ne umara upućivati svojoj Zaručnici, kako bi ona mogla rasti u ljubavi i svjedočenju vjere.

3. Određujem stoga da III. nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Nedjelji Božje riječi pripast će tako pravo mjesto u razdoblju u godini u kojem smo pozvani na jačanje vezâ sa Židovima te na molitvu za jedinstvo kršćana. Nije riječ o pukoj vremenskoj podudarnosti: slavljenje Nedjelje Božje riječi očituje ekumensku vrijednost zato što onima koji slušaju Sveto pismo pokazuje put kojim valja ići kako bi se prispjelo istinskom i čvrstom jedinstvu. Zajednice će iznaći način da tu Nedjelju proslave kao svečani dan. Bit će, međutim, važno da se na euharistijskom slavlju Sveto pismo postavi na vidljivo mjesto, kako bi se pred pukom očitovalo normativnu vrijednost koju posjeduje Božja riječ. Bit će posebno prikladno na tu nedjelju jasno istaknuti značaj navještaja Gospodnje riječi, a u homiliji naglasiti čast koju smo joj dužni iskazivati. Biskupi mogu te nedjelje predsjedati slavljem uvođenja u službu lektorata ili povjeravanja slične službe, kako bi se dozvalo u svijest važnost naviještanja Božje riječi u liturgiji. Bitno je, naime, da se učini sve kako bi se neke vjernike pripremilo da budu istinski navjestitelji riječi uz odgovarajuću pripremu, što se već uvriježilo kod akolitata ili uvođenja u službu izvanrednih djelitelja svete pričesti. Jednako tako, župnici će moći pronaći načine da Bibliju, ili neku od biblijskih knjiga, razdijele čitavom vjerničkom zboru, kako bi se time jasno pokazalo koliko je važno nastaviti u svakodnevnom životu čitati Sveto pismo, temeljito ga proučavati i moliti uz njega, s posebnim referiranjem na lectio divina.

4. Povratak Izraelskog naroda u domovinu nakon babilonskog izgnanstva obilježeno je, i to je vrlo znakovito, javnim čitanjem knjige Zakona. Biblija nam u Knjizi Nehemijinoj daje dirljivi opis toga trenutka. Narod se okupio u Jeruzalemu na trgu pred Vodenim vratima da sluša Zakon. Taj je narod bio rasut prilikom protjerivanja sa svoje zemlje, ali sada se okupio »kao jedan čovjek« oko Svetoga pisma (Neh 8, 1). Narod je »pozorno slušao« dok se sveta knjiga čitala (Neh 8, 3), znajući da će u tim riječima otkriti smisao svog proživljenog iskustva. Reakcija na navještaj tih riječi bila je ganutost i plač: »I [leviti] čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu smisao da narod može razumjeti što se čita. Potom namjesnik Nehemija, i svećenik i književnik Ezra, i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: “Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite! ” […] “Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost”« (Neh 8, 8-10). U tim je riječima sadržano veliko učenje. Biblija ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih. Često se javljaju tendencije u kojima se pokušava monopolizirati i ograničavati sveti tekst na neke krugove ili odabrane skupina. Toga ne smije biti. Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg koji u njezinu slušanju prelazi s raspršenosti i podjele na jedinstvo. Riječ Božja ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom.

5. U tome jedinstvu, koje je plod slušanja, pastiri u prvom redu imaju veliku odgovornost tumačenja i omogućavanja svima da shvate Sveto pismo. Budući da je to knjiga naroda, oni koji su pozvani biti služitelji riječi moraju osjetiti snažnu potrebu da je učine dostupnom svojoj zajednici. Nadasve homilija ima sasvim posebnu ulogu, jer posjeduje »gotovo sakramentalan karakter« (Evangelii gaudium, 142). Pomaganje ljudima dublje proniknuti u Božju riječ jednostavnim i jezikom prilagođenim slušateljima omogućuje svećeniku da im pomogne otkriti također »ljepotu slikâ koje je Gospodin koristio da ljude potakne da čine dobro« (ibid.). Ovo je pastoralna prilika koju se ne smije propustiti! Za mnoge je naše vjernike to jedina prigoda koja im se pruža da vide ljepotu Božje riječi, i to s obzirom na njihov svakodnevni život. Potrebno je, dakle, posvetiti dovoljno vremena pripremi homilije. Tumačenje svetih čitanja ne može se improvizirati. Od nas se propovjednika, radije, traži da ne držimo preduge i premudre homilije ili govorimo o temama koje nemaju veze s istima. Kad se izdvoji vremena za molitvu i meditiranje nad svetim tekstom, može se govoriti iz srca i tako doprijeti do srca onih koji slušaju, tako da se izrazi ono što je bitno i što može uroditi plodom. Ne smijemo se nikada umoriti posvetiti vrijeme i molitvu Svetom pismu, tako da ono bude primljeno »ne [kao] riječ ljudska, nego kakva uistinu jest, riječ Božja koja i djeluje u vama, vjernicima« (1 Sol 2, 13). Dobro je i da katehete, u svojoj službi pomaganja drugima rasti u vjeri, osjete prijeku potrebu za osobnom obnovom kroz temeljito upoznavanje i proučavanje Svetoga pisma, što će im omogućiti da potpomognu istinski dijalog između onih koji ih slušaju i Božje riječi.

6. Prije nego će doći svojim učenicima, zaključanima u kući, i otvoriti im pamet da razumiju Sveto pismo (usp. Lk 24, 44-45), Uskrsli se ukazao dvojici od njih na putu iz Jeruzalema za Emaus (usp. Lk 24, 13-35). Izvješće svetoga Luke bilježi da se to dogodilo na sam dan njegova uskrsnuća, to jest u nedjelju. Ta dvojica učenika razgovaraju o posljednjim događajima Isusove muke i smrti. Njihovo putovanje u znaku je tuge i razočaranja zbog Isusove tragične smrti. Nadali su se da je On Mesija osloboditelj, ali umjesto toga našli su se suočeni sa sablazni križa. Sâm se Uskrsli neprimjetno približava učenicima i pridružuje im se na putu, ali oni ga ne prepoznaju (usp. r. 16). Na putu im Gospodin postavlja pitanja i, shvativši da nisu shvatili smisao njegove muke i smrti, naziva ih »bezumnima i srca spora« (r. 25) i »počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu« (r. 27). Krist je prvi egzeget! Ne samo da je u Starome zavjetu unaprijed nagoviješteno ono što će on ostvariti, nego je i On sâm želio biti vjeran toj riječi kako bi očitovao jedinstvenu povijest spasenja koja u Kristu ima svoje ispunjenje.

7. Biblija, kao Sveto pismo, govori, dakle, o Kristu i naviješta ga kao onoga koji mora proći kroz patnju da bi ušao u slavu (usp. r. 26). Ne samo dio, nego sve Pismo govori o Njemu. Bez Pisma njegova se smrt i uskrsnuće ne mogu ispravno razumjeti. Zato se u jednoj od najstarijih ispovijesti vjere naglašava da »Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi« (1 Kor 15, 3-5). Budući da Sveto pismo govori o Kristu, omogućuje nam vjerovati da njegova smrt i uskrsnuće nisu nešto što pripada mitologiji, nego povijesti i u središtu su vjere njegovih učenika. Duboka je veza što povezuje Sveto pismo i vjeru vjernikâ. Budući da vjera dolazi po slušanju, a slušanje je usredotočeno na Kristovu riječ (usp. Rim 10, 17), iz toga proizlazi neodložan i važan poziv: vjernici su dužni pažljivo slušati riječ Gospodnju i u bogoslužnom činu i u osobnoj molitvi i razmišljanjima.

8. “Putovanje” Uskrsloga s učenicima iz Emausa završava objedom. Tajanstveni Putnik prihvaća ustrajnu zamolbu koju mu upućuju dvojica učenika: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« (Lk 24, 29). Sjedaju za stol, a Isus uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi i pruža im. U tom trenutku im se otvaraju ga oči i oni ga prepoznaju (usp. r. 31). Iz toga prizora jasno razabiremo koliko je neraskidiva veza između Svetog pisma i Euharistije. To je ono što uči Drugi vatikanski sabor: »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i sámo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova Tijela« (Dei Verbum, 21). Redovito čitanje Svetoga pisma i slavljenje Euharistije omogućuju nam da sebe promatramo kao dio jedne cjeline. Kao kršćani jedan smo narod koji putuje kroz povijest, snažen prisutnošću Gospodina u našoj sredini koji nam govori i hrani nas. Dan posvećen Bibliji ne želi biti “jednom na godinu”, nego jednom za čitavu godinu, jer nam je prijeko potrebno rasti u dobrom poznavanju i ljubavi prema Svetom pismu i Uskrslome koji ne prestaje lomiti riječ i kruh u zajednici vjernikâ. Zato nam je potrebno ući u prisni odnos sa Svetim pismom; u suprotnom naša će srca ostati hladna, a oči zatvorene, pogođeni, kakvi već jesmo, bezbrojnim oblicima sljepoće. Sveto pismo i sakramenti neraskidivo su povezani. Kad se u sakramente uvodi i kad ih se prikazuje u svjetlu Božje riječi, oni se sve zornije pokazuju kao cilj hoda kojim sâm Krist otvara ljudima pamet i srce da prepoznaju njegovo spasiteljsko djelovanje. Uvijek bismo, i u vezi s tim, trebali imati na umu učenje iz Knjige Otkrivenja u kojoj se uči da Gospodin stoji na vratima i kuca. Ako tko posluša njegov glas i otvori mu, On ulazi da večera s njim (usp. 3, 20). Krist Isus kuca na naša vrata riječima Svetoga pisma. Ako slušamo i otvorimo vrata uma i srca, tada ulazi u naš život i ostaje s nama.

9. U Drugoj poslanici Timoteju, koja na stanoviti način predstavlja njegovu duhovnu oporuku, sveti Pavao preporučuje svome vjernom suradniku da se neprestano utječe Svetom pismu. Apostol je uvjeren da »sve Pismo bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti« (3, 16). Ta Pavlova preporuka Timoteju predstavlja temeljno polazište od kojeg koncilska konstitucija Dei Verbum pristupa velikoj temi nadahnuća Svetoga pisma. Iz toga temelja izlaze napose na vidjelo spasiteljska svrha, duhovna dimenzija i načelo utjelovljenja Svetoga pisma. Dozivajući prije svega Pavlovu preporuku Timoteju, u Dei Verbum se naglašava da »mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog, htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima« (br. 11). Budući da ova poučavaju s ciljem spasenja po vjeri u Krista (usp. 2 Tim 3, 15), istine sadržane u njima služe za naše spasenje. Biblija nije zbirka povijesnih knjiga ili vijesti, nego je u potpunosti usmjerena na cjelovito spasenje osobe. Neosporna povijesna ukorijenjenost knjiga sadržanih u svetome tekstu ne smije dovesti do toga da se zaboravi tu prvobitnu svrhu: naše spasenje. Sve je usmjereno tom cilju utkanom u samoj naravi Biblije koja je sastavljena kao povijest spasenja u kojoj Bog govori i djeluje kako bi išao ususret svim ljudima i spasio ih od zla i smrti. Da bi postiglo tu spasenjsku svrhu, Sveto pismo po djelovanju Duha Svetoga čini to da ljudske riječi napisane na ljudski način postaju Božja riječ (usp. Dei Verbum, 12). Uloga Duha Svetoga u Svetome pismu od temeljne je važnosti. Bez njegova djelovanja, uvijek bi vrebala opasnost da ostanemo ograničeni isključivo na pisani tekst. Time bi se lako utrlo put fundamentalističkom čitanju kojega se treba kloniti ako se ne želi izdati nadahnuti, dinamički i duhovni značaj svetoga teksta. Kao što podsjeća Apostol: »slovo ubija, a Duh oživljuje« (2 Kor 3, 6). Duh Sveti, dakle, pretvara Sveto pismo u živu Božju riječ, koju se živi i prenosi u vjeri njegova svetog naroda.

10. Djelovanje Duha Svetoga ne odnosi se samo na oblikovanje Svetoga pisma, nego djeluje i u onima koji Božju riječ slušaju. U tome su smislu poučne riječi koncilskih otaca: Sveto pismo treba »čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano« (Dei Verbum,12). Božja objava dostiže svoju potpunost i puninu u Isusu Kristu; Duh Sveti, međutim, ne prestaje djelovati. Djelovanje Duha ne smije se svoditi samo na božansko nadahnuće Svetoga pisma i njegove različite pisce jer ga se time ograničava. Trebamo, dakle, imati povjerenja u djelovanje Duha Svetoga koji nastavlja na svoj poseban način pružati nadahnuće kad Crkva naučava Sveto pismo, kad ga učiteljstvo autentično tumači (usp. ibid., 10) i kad ga svaki vjernik čini normom svog duhovnog života. U tome smislu možemo razumjeti riječi koje je Isus uputio svojim učenicima kad su mu potvrdili da sada razumiju značenje njegovih prispodoba: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro« (Mt 13, 52).

11. U Dei Verbum, na kraju, precizira se da »Božje su riječi izrečene ljudskim jezicima, postale slične ljudskom govoru, kao što je nekoć Riječ vječnoga Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postala slična ljudima« (br. 13). Drugim riječima, utjelovljenje Božje Riječi daje oblik i značenje odnosu između Božje riječi i ljudskog jezika s njegovim povijesnim i kulturnim uvjetovanostima. U tome događaju se oblikuje predaja koja je također Božja riječ (usp. ibid., 9). Često se javlja opasnost da se Sveto pismo dijeli od predaje, ne shvaćajući da su oni zajedno jedan jedini izvor Objave. Pismeni značaj ovog prvog nimalo ne umanjuje činjenicu da je to u potpunosti živa riječ; jednako tako, živa predaja Crkva, koja neprestano prenosi tu riječ kroz stoljeća iz naraštaja u naraštaj, posjeduje tu svetu knjigu kao »vrhovno pravilo njezine vjere« (ibid., 21). Uostalom, prije nego što je postalo pisani tekst, Sveto pismo je predavano usmeno i održavano živom vjerom naroda koji ga je usred mnogih drugih naroda prepoznavao kao svoju povijest i izvor svojega identiteta. Biblijska se vjera temelji dakle na živoj riječi, a ne na knjizi.

12. Kad se Sveto pismo čita u istome Duhu u kojem je i napisano, ostaje uvijek novo. Stari zavjet nikada ne stari kad postane dijelom Novoga jer je sve preobraženo jednim Duhom koji ga nadahnjuje. Sveti tekst u cjelini ima proročku ulogu: ona se ne odnosi na budućnost, nego na sadašnjost onoga koji se hrani tom riječju. Sâm Isus to jasno kaže na početku svoje službe: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4, 21). Onaj tko se hrani Božjom riječju svaki dan postaje, poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće; nije u napasti da padne u besplodne nostalgije za prošlošću niti u sablasne utopije u svezi s budućnošću. Sveto pismo vrši svoje proročko djelovanje prije svega u odnosu na one koji ga slušaju. Ono je ujedno i slatko i gorko. Vraćaju nam se u vezi s tim u misli riječi proroka Ezekiela kad mu je Gospodin zapovjedio da pojede svitak: »bijaše mi u ustima sladak kao med« (3, 3). Ivan evanđelist, također, na otoku Patmosu, doživljava isto Ezekielovo iskustvo jedenja svitka, ali dodaje još nešto podrobnije: »bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu« (Otk 10, 10). Slatkoća Božje riječi potiče nas da je dijelimo sa svima onima s kojima se susrećemo u svome životu kako bismo izrazili sigurnu nadu koju ona sadrži (usp. 1 Pt 3, 15-16). Njegova gorčina, s druge strane, često je plod svijesti o tome koliko nam je teško tu riječ dosljedno živjeti ili našeg osobnog iskustva kad je vidimo odbačenu jer je se ne smatra vrijednom da dadne smisao životu. Ne smijemo zato Božjoj riječi pristupati kao po navici, nego se moramo njome hraniti kako bismo prepoznali i u potpunosti živjeli svoj odnos s Bogom i s našom braćom i sestrama.

13. Još jedan izazov koji dolazi od Svetog pisma jest onaj koji se odnosi na ljubav. Božja riječ neprestano doziva u svijest milosrdnu ljubav Oca koji od svoje djece traži da žive u ljubavi. Isusov život je potpuni i savršeni izraz te Božje ljubavi koja ništa ne zadržava za sebe, već samu sebe bespridržajno svima pruža. U prispodobi o Lazaru nalazimo vrijednu uputu. Kad i Lazar i bogataš umru, ovaj potonji, vidjevši siromaha u Abrahamovom krilu, moli da se Lazara pošalje njegovoj braći da ih upozori da ljube svoga bližnjega kako bi izbjegli da i njih snađu patnje koje on podnosi. Abrahamov odgovor glasi: »Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka slušaju!« (Lk 16, 29). Slušati Sveto pismo kako bi se u djelo provodilo milosrđe: to je veliki izazov koji se postavlja pred nas u životu. Božja riječ je kadra otvoriti nam oči i omogućiti nam otrgnuti se od individualizma koji vodi do obamrlosti i čini naš život neplodnim. Ona širom otvara put dijeljenja i solidarnosti.

14. Jedna od najvažnijih zgoda vezanih uz Isusov odnos s njegovim učenicima jest Preobraženje. Isus zajedno s Petrom, Jakovom i Ivanom uzlazi na goru na molitvu. Evanđelisti nam govore kako su Isusovo lice i odjeća postali blistavo bijeli dok su dva čovjeka s njim razgovarala: bili su to Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke, to jest Sveto pismo. Petrova reakcija na ovaj prizor bila je puna radosnog čuđenja: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji« (Lk 9, 33). U tome času zasjenjuje ih oblak i učenike obuzima strah. Preobraženje podsjeća na blagdan Sjenica, kada su Ezra i Nehemija čitali sveti tekst narodu nakon povratka iz izgnanstva. Ono je istodobno predokus Isusove slave gdje se učenike priprema za sablazan muke: Božju slavu evocira također oblak koji obavija učenike kao simbol Gospodinove prisutnosti. Slično se preobraženje događa i sa Svetim pismom koje nadilazi samo sebe kad hrani živote vjernikâ. Kao što se podsjeća u Verbum Domini: »U ponovnom otkrivanju povezanosti između različitih pisamskih smislova postaje ključno uočavanje prijelaza između slova i duha. Nije riječ o automatskom i spontanom prijelazu; potrebno je, radije, nadilaženje slova« (br. 38).

15. Na putu prihvaćanja Božje riječi u naša srca prati nas Gospodinova Majka koja je nazvana blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin rekao (usp. Lk 1, 45). Marijino blaženstvo prethodi svim blaženstvima koje je Isus proglasio za siromašne, ožalošćene, krotke, mirotvorce i one koji su progonjeni, jer je to prijeko potreban uvjet za svako drugo blaženstvo. Nijedan siromah nije blažen zato što je siromašan; postaje to ako poput Marije vjeruju u ispunjenje Božje riječi. Na to podsjeća veliki učenik i učitelj Svetoga pisma, sveti Augustin: »Netko iz mnoštva, obuzet oduševljenjem, povikao je: “Blažena utroba koja te nosila”, a Isus je odgovorio: “Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!”. Kao da želi reći: moja majka, koju nazivaš blaženom, blažena je upravo zato što čuva Božju riječ. Ne zato što je u njoj Riječ postala tijelom i prebivala među nama, nego zato što čuva tu istu Božju riječ po kojoj je stvorena i koja se u njoj utjelovila« (Traktat o Ivanovom Evanđelju, 10, 3). Neka Nedjelja Božje riječi pomogne Božjem narodu rasti u pobožnom i revnom dubokom upoznavanju sa Svetim pismima kao što je sveti pisac podučavao još od drevnih vremena: »Jer, riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš« (Pnz 30, 14). Dano u Rimu, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 30. rujna 2019. Liturgijski spomen svetoga Jeronima na početku 1600. godišnjice njegove smrti.

________________________________________ [1] Usp AAS 102 (2010), 692-787. [2] »Sakramentalnost Riječi može se tako razumjeti po analogiji Kristove stvarne prisutnosti pod posvećenim prilikama kruha i vina. Pristupanjem oltaru i sudjelovanjem u euharistijskoj gozbi mi stvarno primamo tijelo i krv Kristovu. Naviještanje Riječi Božje u liturgijskom slavlju uključuje priznavanje da je sam Krist nazočan i da se obraća nama kako bi bio prihvaćen« (Verbum Domini, 56).

Preuzeto: IKA | Bitno.net