s. M. Nada Pera Blažević                             1.  2. 1887.                     1.  1. 1970.                Čibača-Mandaljena

s. M. Jacqueline Jacqueline Uwanyiligira   1.  1. 1972.                      5.  1. 2006.                 Lovrinac-Split

s. M. Maristela Slavka  Goić                       1.   6. 1909.                     8.  1. 1991.                Boninovo-Dubrovnik

s. M. Kristijana Karmela Beroš                  6.   7. 1911.                      9.  1. 2003.                Lovrinac-Split

s. M. Irmina Lucija Eterović                       2. 11. 1912.                    10.  1. 1998.                Staro groblje-Solin

s. M. Karmelina Rozalija Kapić               30.   6. 1928.                   16.  1.  1982.                Sumpetar- Jesenice

s. M. Eufrozina Lucija Franičević            15. 12. 1907.                   16.  1. 2003.                 Sumpetar- Jesenice

s. M. Dulcelina Plavša                               2.  3.   1948.                 17.  1. 2026.                 Srce Isusovo, Košute

s. M. Vicencija Anka Marušić                  22. 10. 1912.                   18.  1. 1987.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Lujza Srećka Srdanović                 21. 10. 1908.                    20.  1.  1997.                Lovrinac-Split

s. M. Eleonora Matija Medić                  10.   3. 1913.                    22.  1. 1984.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Rafaela Mila Ivanković                 10.   3. 1932.                     22.  1. 2020.                 Sv.Ivan-Metković

s. M. Ana Lucija Tomašević                     13.   2. 1932.                  25.  1.  2011.                Lovrinac-Split

s. M. Demetrija Filomena Škarica            19. 12. 1912.                  30.  1. 2006.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Vilma Kata Kešina                            5.  10. 1945.                    3.  2. 2020.               Lovrinac-Split  

s. M. Dinka  Marija Jurin                         14. 6. 1926.                       9. 2. 2022.                Novo groblje, Solin

s. M. Elekta Ana Žolo                                8.   7. 1923.                   12.  2. 2014.                Lovrinac-Split

s. M. Roza Ana Krstić                              18.   6. 1923.                  16.  2. 2007.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Venacija Matija Vlašić                    18.   2. 1934.                   18.  2.  2015.               Boninovo-Dubrovnik

s. M. Donata Antica Barišić                     16. 11. 1923.                  20.  2. 2006.                 Sv. Ivan-Metković

s. M. Sostenija Iva Mateljan                     5.   7. 1939.                   20.  2. 2013.                 Lovrinac-Split                

s. M. Romana Matuša Tomašević           20.  2. 2013.                   20.  2. 2019.                 Lovrinac-Split

s. M. Nives Iva Dominiković                    19.  7. 1957.                   26.  2. 2019.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Klaudija Šima Tomašević              17.  8. 1918.                    28.  2. 2002.                 Vrisovac-Omiš

s. M. Dionizija Mara Mustapić                16.  7. 1902.                      5.  3. 1979.                 Sv. Ivan-Metković

s. M. Krispina Ivana Vidović                   17.  2. 1927.                      7.  3. 2010.                Sv. Ivan-Metković

s. M. Kristofora  Ivanka Marović            17.   8. 1893.                     8.  3. 1979.                 Vrisovac-Omiš

s. M. Modesta  Luca   Vučić                   15. 10. 1893.                   15.  3. 1970.                 Sv. Ivan-Metković

s. M. Hozana  Zorka Matić                       4.  7. 1929.                     15.  3. 2013.                 Sv. Ivan-Metković                       

s. M. Krucifiksa Katica Ivelić                  31.  6. 1947.                    16.  3. 2018.                 Lovrinac-Split         

s. M. Ida Marija Cvitković                          8.   3. 1885.                   26.  3. 1977.                 Sv. Eustahija-Dobrota

s. M. Maneta Franka Lučić                       3. 11. 1883.                   27.   3. 1973.                 Lovrinac-Split

s. M. Benicija Anka Rubić                       28.  3. 1986.                   28.   3. 1986.                Lovrinac-Split

s. M. Rozamunda Jaka Vukas                26.  2. 1922.                    29.  3. 2022.                 Srca Isusova i Mrijina - Košute

s. M. Jelisava Anđelina Krstulović          18.  2. 1905.                     6.   4. 1974.                 Sv. Ante-Perast

s. M. Bazilija Manda Vidović                   25. 10. 1901.                    8.  4.  1980.                Boninovo-Dubrovnik

s. M. Julija Katarina Kolar                      22.   9. 1908.                     8.  4. 1988.                 Lovrinac-Split

s. M. Gracija Tereza Vrnoga                    5. 5.  1935.                      9. 4. 2023.                 sv. Ivan-Merković

s. M. Elvira Ivanka Vukušić                     25. 1. 1930.                    10. 4. 2023.                 Vrisovac-Omiš

s. M. Protazija Iva Brčić                         25.  5. 1938.                    14.  4. 2020.                 Lovrinac-Split

s. M. Natalija Danica Klarić                      3.    8. 1914.                  19.  4. 1988.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Lukrecija Ana Žaper                      30. 11. 1940.                   24.  4. 2016.                Vrpolje- Vrpolje(Trilj)

s. M. Antonina Anka Siriščević              31.   1. 1913.                     1.  5. 1987.                 Novo groblje-Solin

s. M. Tomislava Nedjeljka Vidović          11. 10. 1925.                    1.  5. 1989.                 Lovrinac-Split

s. M. Kolumbina Šima Božinović           10.   8. 1894.                     6.  5. 1984.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Blaženka Filomena Vojnović           6. 12. 1910.                     6.  5. 1996.                 Vrisovac-Omiš

s. M. Kazimira Ana Lovrić                        2.  7. 1941.                      8.  5. 2014.                 Lovrinac-Split

s. M. Koleta Luca-Kata Martinović         20.11. 1910.                    12.   5. 1997.                Novo groblje-Solin

s. M. Dominika Matija Vidović                  9.  9. 1924.                   13.  5. 2012.                 Sv.Ivan- Metković

s. M. Pavlimira Matija Ćerlek                   8. 10. 1935.                  16.  5. 2015.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M. Kionija Jurka Vučak                       24.  4. 1911.                   17.  5. 1982.                 Boninovo-Dubrovnik

s. M Zdravka Slavica Petrović                 20. 7. 1939.                   18. 4. 2021.                  Svetvinčent (Istra)

s. M. Marcelina Mara Lovrić                   20.  5. 1939.                   20. 5. 2020.                  Lovrinac-Split

s. M. Florentina Ruža Crnković             10.  7. 1949.                    21.   5. 2017.               Lovrinac- Split

s. M. Rozina Marija Vidić                         9.  6. 1904.                    22.   5. 1986.                Lovrinac- Split    

s. M. Otilija Jela Lovrić                           15. 11. 1924.                   22.  5. 2013.                Lovrinac- Split

s. M. Gracijana Matija Buljan                 26.  4. 1993.                    23.  5. 1993.                Lovrinac- Split

s. M. Želimira Slavka Penić                   26. 1. 1940.                     25. 5. 2022.                Lovrinac- Split

s. M. Trpimira Perica Botica                  13.  3. 1945.                    26.   5. 2008.               Lovrinac- Split

s. M. Egidija Matija Perleta                    18. 11. 1925.                   28.   5. 2016.               Lovrinac- Split

s. M. Dragomira Pava Šušnjara            16.  1. 1922.                      1.   6. 1979.               Sv. Mihovil-Trilj                                        

s. M. Agneta Nada Majić                         1.  1. 1942.                      1.   6.  2014.               Novo groblje-Solin

s. M. Teopista Kata Liović                     31. 10. 1890.                     2.  6. 1972.                 Sv. Ivan-Metković

s. M. Magdalis Dragica Krnjača             23. 8. 1954.                      2. 6. 2022.                 Srca Isusova i Marijina - Košute

s. M. Augustina Ana Jukić                      8.   3. 1933.                    8.  6. 2012.                 Lovrinac-Split

s. M. Savija Iva Delonga                          6.    8. 1933.                  11.  6. 1989.                 Lovrinac-Split

s. M. Berta Anđelka Perković                 28. 12. 1890.                  14.  6.  1974.                Boninovo-Dubrovnik

s. M. Velimira Anka Kaliterna                28.  8. 1907.                    16.  6. 1993.                 Lovrinac-Split

s. M. Fabijana Milka-Marija Bukljaš       28. 11. 1904.                   16.  6. 1997.                Novo groblje-Solin

s. M. Miljenka Anica Kapov                   19. 9. 1933.                     22. 6. 2020.                  Novo groblje-Solin

s. M. Beata Franka Siriščević                   4. 10. 1918.                  24.  6. 2002.                 Lovrinac-Split

s. M. Inviolata Zorka-Marta Gračanin       2.   5. 1923.                 25.   6.  2016.               Lovrinac-Split

s. M. Berhmana Šima Klarić                  17. 10. 1922.                  27.  6.  2001.                Lovrinac-Split

s. M. Sofija Cvitković                                7. 3. 1934.                     1. 7. 2021.                   Lovrinac- Split

s. M. Ferdinanda Nedjeljka Barišić          7.  2.  1948.                    3.  7. 2020.                  Boninovo-Dubrovnik

s. M. Pankracija Stana Vidović              22. 3. 1934.                      3.  7. 2020.                   Sv. Ivan-Metković

s. M. Albina Jelka Buljan                          4.  8. 1914.                    6.   7.  2006.                Boninovo-Dubrovnik

s. M. Leonija Slavka Vukasović               5.  5. 1930.                     7.  7.  2019.                Lovrinac-Split

s. M. Tonka Marija Mandalinić                11.  5. 1934.                   10. 7. 2019.                  Lovrinac-Split

s. M. Valerija Božica Fabijanac              28.  5. 1903.                    11.  7. 1977.                 Lovrinac-Split

s. M. Magdalena Matija Matić                 1.  1. 1927.                    12.  7. 2004.                Sv. Ivan-Metković

s. M. Adolfa Milka Čagalj                      27.   8. 1917.                   19.  7. 1996.                Lovrinac-Split

s. M. Alberta Manda Crnčević               16.  9. 1913.                    25. 7. 2001.                 Lovrinac-Split

s. M. Renata Marija Raos                      2. 11. 1927.                      27. 7. 2022.               Lovrinas-Split

s. M. Jovita Božica Vuković                  19. 11. 1888.                     6.  8. 1971.                Sv. Ante-Perast

s. M. Paulina Ljubica Vrčić                    14.   3. 1899.                    6.  8. 1971.                 Lovrinac-Split

s. M. Felicita Nikolina Blagaić                9.   2. 1913.                    10.  8. 1998.               Lovrinac-Split

s. M. Emanuela Zorka Milanović          25.  1. 1934.                     11 . 8. 2025.             Novo groblje-Solin

s. M. Tekla Matija Vrnoga                     10. 11. 1895.                    15.  8. 1972.               Gr. Groblje-Vrgorac

s. M. Boromea Stana Vidović                 9.   4. 1922.                   16.  8. 2003.                Sv. Ivan-Metković

s. M. Aleksandra Anđa Žolo                 21.  5. 1921.                    16.  8. 2017.               Novo groblje-Solin

s. M. Urbana Jakica Paleško                21.   6. 1946.                    17. 8. 2001.              Sv. Martin- Ruda

s. M. Trifona Stana Vladimir                  2.   2. 1915.                    19.  8. 1991.              Boninovo-Dubrovnik

s. M. Mirela Ivanka Vujčić                     25.   4. 1942.                   24.  8. 1993.               Lovrinac-Split

s. M. Bonita Nikolina Vrdoljak                2. 11. 1919.                    26.  8. 2000.              Lovrinac-Split

s. M. Radegunda Katica Radić            16.  2. 1908.                     27.  8. 1984.             Vrisovac-Omiš

s. M. Rozimila Šima Vidić                     10.  3. 1908.                    28.  8. 1981.            Čibača-Mandaljena

s. M. Fileja Milica Grgat                        25.   9. 1924.                   30.  8. 2007.            Boninovo-Dubrovnik

s. M. Lutgarda   Lucija Šušnjara          19.  6. 1920.                      8.   9. 2014.             Boninovo-Dubrovnik

s. M. Mauricija Cvijeta Vrnoga             20.   4. 1912.                    12. 9. 1994.              Lovrinac-Split

s. M. Serafina Matija Majić                     2. 10. 1945.                   16.   9. 1991.            Lovrinac-Split

s. M. Damascena Matija Vidović            9. 12. 1911.                    18.  9. 1994.             Boninovo-Dubrovnik

s. M. Ciprijana Jela Bašić                      3.  1. 1888.                     20.  9. 1974.             Boninovo-Dubrovnik

s. M. Veronika Zora Majić                     9.  3.  1948.                      21. 9. 2025             Srca Isusova-Košute

s. M. Amanda  Ana Vučemilo                1.  2. 1906.                     24.   9. 1969.             Boninovo-Dubrovnik

s. M. Radmila Ana Buljan                     24.  6. 1951.                    24.  9. 1987.             Lovrinac-Split

s. M. Kalasancija Marta Bućan            16.  1. 1899.                    27.   9. 1975.             Boninovo-Dubrovnik

s. M. Tarzicija Maša Matić                     4.  3. 1932.                     27.   9. 2007.            Boninovo-Dubrovnik

s. M. Ancila Marija Marasović              18.   7. 1919.                      1. 10. 2006.            Lovrinac-Split

s. M. Bartolomeja Nedjeljka Zemunik  25.   8. 1923.                     4.  10. 1993.           Sumpetar-Jesenice

s. M. Timoteja Ljubica Radošević          1. 11. 1936.                      5. 10. 2019.            Lovrinac-Split

s. M. Mihovila Marija Perleta               23.  3. 1933.                       6. 10. 2016.            Lovrinac-Split

s. M. Josipa Marija Buljević                28.  5. 1905.                        7. 10. 1984.            Boninovo-Dubrovnik

s. M. Bernardeta Pera Tomašević      26.   4. 1926.                     14. 10. 1995.            Lovrinac-Split

s. M. Karmen Marija Žuljević              14. 11. 1963.                     14.  10. 2019.  (tragično) Pr. S. Isusova - Košute

s. M. Patricija Oršula-Tomica Čopac  19.  1. 1913.                      15. 10. 1996.            Lovrinac-Split

s. M. Filotea Marija Žuro                      4. 10. 1947.                      16. 10. 2021.            Lovrinac- Split

s. M. Apolonija Mara Ivanković            4.   2. 1920.                     29. 10. 1969.            Lovrinac-Split

s. M. Gašparina Tada Crnčević           15. 10. 1926.                     1. 11. 2021.              Boninovo- Dubrovnik

s. M. Venceslava Nedjeljka Jeličić        4.  9. 1900.                     10.  11. 1984.            Gr.Groblje-Vrgorac

s. M. Tugomila Iva Žolo                        2 . 1. 1921.                     11.  11. 1997.             Lovrinac-Split

s. M. Magna Zorka Bugarin                 11.  7. 1906.                     14. 11. 1969.             Lovrinac-Split

s. M. Božidara Mara Čupić                   2.  1. 1933.                     19. 11. 2008.             Sv. Ivan-Metković

s. M. Felicijana Dora Martinović         22.  5. 1911.                     23. 11. 1989.              Donji Humac- Brač

s. M. Gertruda Marija Barišić               9. 12. 1929.                     24. 11. 2010.             Sv. Ivan-Metković

s. M. Godoleva Karmela Šupić           29.  1. 1915.                     25. 11. 2008.            Boninovo-Dubrovnik

s. M. Ilinka Kata Šiljeg                        18.  5. 1946.                     26. 11. 2016.            Boninovo-Dubrovnik

s. M. Batilda Marija Lozo                   29.  8. 1919.                       3.  12. 1992.             Lovrinac-Split

s. M. Antoneta Matija Barišić             29.  2. 1920.                       8. 12. 2005.              Sv. Ivan-Metković

s. M. Sekundina Pera Bošković         12.   6. 1923.                    10. 12. 1998.              Lovrinac-Split

s. M. Snježana Zorana Grgurin           8.    1. 1942.                      14. 12. 2021.             Lovrinac- Split

s. M. Stella Terezija Vrbanić               26.   1. 1907.                    17. 12. 1983.              Čibača-Mandaljena

s. M. Mihaela Danica Brajčić              27. 11. 1914.                    18. 12. 1986.              Čibača-Mandaljena

s. M. Amadeja Kata Delaš                 18. 12. 1986.                     20. 12. 1987.             Lovrinac-Split

s. M. Jasna  Vica Barišić                   27.   7. 1945.                     21. 12. 2025.            Sv. Ivan, Metković

s. M. Margareta Jozica Prkut             18.   1. 1925.                    22. 12. 2014.              Lovrinac-Split

s. M. Teofanija Marija Džaja              17. 10. 1912.                    27. 12. 2000.              Boninovo-Dubrovnik

s. M. Teofila Margarita Goić                6. 10. 1897.                     28. 12. 1972.              Staro groblje-Solin

s. M. Izabela Anđelija Matković           3.  3.  1887.                     29. 12. 1972.              Staro groblje-Solin

s. M. Tarsila Ivanka Turić                   15.  1. 1915.                     29. 12. 1998.              Lovrinac-Split

s. M. Reginalda Jakica Marinović      13.  2.  1947.                    30. 12. 1994.              Sv. Mihovil-Trilj

s. M. Eligija Mara Rosandić               18. 5. 1937.                      30. 12. 2021.              Lovrinac-Split      

(Vojnić-Gardun, 4. 11. 1963. – Split, 14. 10. 2019.)

˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.˝ (Iv 11,19-27).

U toj vjeri s. M. Karmen Žuljević je živjela, u njoj je u prometnoj nesreći preminula i preselila u kuću Oca nebeskoga. Nastavljamo živjeti sa s. M. Karmen očima vjere i duše, tragovima i vezama neprolaznog i vječnog.

Na mjesnom groblju u Košutama, 16. listopada 2019., sahranjena je naša s. M. Karmen Marija Žuljević, koja je preminula u teškoj prometnoj nesreći na staroj kliškoj cesti, 14. listopada u jutarnjim satima, vraćajući se sa seminara za medicinske sestre, koji se održao u kući Betanija na Velom Lošinju od 11. do 13. listopada. Preminula je u 56 godini života i 35. godini redovništva.

Nagli prekid jednog plodnog života zatekao nas je nespremne za oproštaj od jedne ljubazne, smirene i drage osobe. Ovaj događaj stavio nas je u stanje preispitivanja vlastitog života i životnih vrednota. Njezin rad s bolesnicima, godine života i mladenački elan, nisu dali naslutiti da se takav život može naglo ugasiti. Gospodinu su poznati svi naši putovi. On njima ravna, vodi nas i upravlja s nama, samo mi to nekada zaboravimo. Zbog toga se zatečemo kad nas Gospodin iznenadi svojim pohodom, bilo nas, naše najbliže ili naše znance. Tako nas je Gospodin i ovih dana stavio pred ispit savjesti: koji su nam prioriteti, kako živimo, što radimo, čime ga slavimo? Iznenadna smrt naše susestre, za koju smo mislili da još dugo može raditi na slavu Božju, potakla nas je na misao: jesmo li spremni za susret s Njime?, - nakon sprovoda razmišlja i zapisuje s. M. Laudes Bosančić na stranici Provincije. Veličanstveni ispraćaj s. M. Karmen, ljudskim očima gledano pokazao je svu ljepotu redovničkog poslanja. Brojni svećenici, naše susestre iz svih zajednica koje su došle oprostiti se od naglo prekinutog života, pacijenti i njezine kolegice i liječnici iz službe u splitskoj bolnici, rodbina, prijatelji i mještani Trilja, Garduna i Košuta, članovi DPMI-a iz Dugopolja i  župe Gospe od Pojišana iz Splita, pokazali su koliko je vrijedan jedan redovnički život u njihovim očima, - zaključuje u svom razmišljanju s. M. Laudes. 
Sprovod je obavljen u 16.00 sati, sa Svetom Misom zadušnicom u župskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Košutama, a nakon toga je s. M. Karmen sahranjena u samostansku grobnicu na mjesnom groblju u Košutama.

Svetu Misu i sprovodni obred predslavio je župnik Trilja i dekan cetinskog dekanata don Stipe Ljubas s pobudnom homilijom. Župnik don Stipe je pročitao i sažalnicu generalnog vikara splitsko-makarske nadbiskupije don Miroslava Vidovića, kojom je prenio izraze sućuti i zahvale splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Marina Barišića. U koncelebraciji je bilo četrdesetak svećenika. Pjevanje je predvodio župni zbor i sestre pod ravnanjem s. M. Mirte Lišnić. Crkva je bila dupkom puna vjernika, naših sestara, sestara iz više redovničkih družbi i veliki broj svećenika.

Nakon svete pričesti, u svoje osobno ime i ime svih sestara splitske Provincije Sv. Josipa, od s. M. Karmen se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan. Izrazila je duboku sućut i sestrinsku blizinu sestrama s. M. Karmen: Anđi i Nadi i s. M. Marini, te ostaloj rodbini. Zahvalila je svima koji su je došli ispratiti na vječni počinak, župniku don Stipi Ljubasu koji je predslavio Misno slavlje, don Tomislavu Topčiću župniku u Košutama i svim nazočnim svećenicima za bratsku svećeničku blizinu. Zahvalila je svima koji su molitvom, putem poruke i poziva izrazili sućut. Iznijela je glavne podatke iz života s. M. Karmen. Svoju oproštajnu riječ izrekao je i župnik Košuta don Tomislav Topčić.

Oproštajna riječ provincijske glavarice s. M. Terezije Pervan, 16. 10. 2019.

˝... Dok su zvona na crkvama zvonila i pozivala na molitvu Anđeoskom pozdravu širila se tužna vijest u našem samostanu, smrtno je stradala časna sestra kod Klisa. Pitale smo se i mi sestre u samostanu Svete Ane: tko je, čija je, kako se ništa ne zna? Ubrzo smo dobile vijest koja nas je ostavila bez daha, da je to naša draga s. M. Karmen.

U svoje osobno ime, i u ime sestara Služavki Malog Isusa splitske Provincije Sv. Josipa, izražavam sućut i sestrinsku blizinu, sestri Anđi s obitelji, našoj s. M. Marini, Nadi s obitelji, tetama Jaki i Ani s obiteljima, te ostaloj rodbini i znancima.

Sestra M. Karmen (Marija) Žuljević, rođena je 4. studenoga 1963. u Vojniću-Gardunu, od oca Ivana  i majke Anđe rođene Projić. Uz dobar kućni vjerski odgoj temelje vjere je dobivala i u župskoj crkvi na Gardunu i Trilju. Osnovnu školu je pohađala u Trilju. Obitelj se preselila u župu Trilj, gdje su sagradili obiteljsku kuću. Otac je dosta mlad umro, a majka je brižno nastavila odgajati djecu, uz rad u tvornici ˝Cetinka˝. Marija s. M. Karmen je kao djevojčica češće dolazila u naš samostan u Omiš i u susretu sa sestrama, kako je 10. veljače 1999. napisala u svom Osobniku, osjetila je poziv da bude redovnica.

U Družbu sestara Služavki Malog Isusa je došla nakon završene osnovne škole 4. rujna 1978. godine. U kandidaturi je bila u samostanu Omišu, a zatim u samostanu Sv. Ane u Splitu, gdje je pohađala srednju zdravstvenu školu, usmjerenje medicinska sestra, koju je završila s odličnim uspjehom 31. svibnja 1982. godine. U novicijat je ušla 14. kolovoza 1982. u Dubrovniku. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1984. godine u samostanu u Dubrovniku, a doživotne 15. kolovoza 1990. u jubilarnoj godini 100. godišnjice osnutka Družbe, u katedrali u Sarajevu.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta radila je kao medicinska sestra u staračkom domu u našem samostanu u Dubrovniku, zatim u Omišu kod djece s poteškoćama u razvoju, u Metkoviću kod starica smještenih u našem samostanu. Godine 1992. primljena je kao medicinska sestra za rad u Kliničkom bolničkom centru u Splitu, gdje je 27 godina radila na odjelu neurokirurgije. Uz posao je završila i višu medicinsku školu. Jedno vrijeme je živjela u samostanu u Krilu Jesenica, zatim u samostanu na Bačvicama. U radu s bolesnicima dolazi do izražaja njezin prirođeni smisao. Bila im je bliza svojim toplim osmjehom i radosnim duhom.

Draga sestro, hvala ti za veliko srce koje je kucalo za mnoge ljude u potrebi. Hvala ti za majčinske ruke koje su njegovale i rane privijale mnogim bolesnicima, za usne koju su upućivale riječi ohrabrenja i nade u vječni i neprolazni život. Hvala ti što si bila Veronikin rubac kojim si brisala suze i znoj s bolnog lica bolesnika i patnika na odjelu. Svjedočila si milosrdnog Spasitelja u svakodnevnici svog života. U svom Osobniku rukopisom si 1999. godine zapisala, da nakon završene srednje medicinske škole stalno radiš s bolesnicima, i svjedočiš: ˝Taj je posao bolan i zahtijevan, ali pruža ispunjenje i radost. ... Najviše me pogađaju tuđi problemi i patnje... Najveći su mi poticaj hrabri i strpljivi ljudi, također i oni koji imaju razvijenu svijest i spoznaju i ljubav. Uz njih se lakše ide.˝  

Nakon nedavno preuzete službe provincijske glavarice s. M. Karmen često me znala hrabriti i upućivala mi duhovne poruke, kako riječju tako i slikom, uvijek s pogledom prema vječnosti i zagledanosti u Krista. Napisala mi je: „Stvorena si za nešto posebno. Bog te je izabrao. Slušaj Gospodina u svom srcu. Bog te ljubi i misli na tebe u svakoj sekundi tvog života“. Draga s. M. Karmen, tvoja djetinja duša često je dolazila do izražaja i u slici, kao i u slici anđela koji vodi dijete za ruku, koju sam od tebe primila. Vjerujem da te je tvoj anđeo doveo u vječnost, gdje više nema ni tuge ni jauka ni boli, da već sada s njime svome Stvoritelju pjevaš svojim lijepim glasom s anđeoskim korovima pjesmu i diviš se ljepoti neba u društvu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, Blažene Djevice Marije, svih svetaca.

Hvala svima koji su došli ispratiti našu sestru na vječni počinak. Hvala časnoj majci s. M. Mariji Banić, vrhovnoj savjetnici s. M. Vedrani Krstičević. Hvala župniku Trilja i dekanu cetinskog dekanata don Stipi Ljubasu koji je predslavio misno slavlje i uputio riječi utjehe, kao i don Tomislavu Topčiću župniku u Košutama, koji je dugi niz godina bio bolnički kapelan u KBC u Splitu i imao lijepu suradnju sa s. M. Karmen, te svim nazočnim svećenicima za bratsku svećeničku blizinu. Hvala sestrama naše Provincije, grupi sestara Sarajevske Provincije, kao i brojnim sestrama svih redovničkih zajednica koje djeluju u Splitu. Od srca hvala svim djelatnicima KBC Firule u Splitu, osobito osoblju s odjela neurokirurgije, s kojim je s. M. Karmen radila. Hvala svima koji su došli na sprovod, kao i onima koji su željeli, ali nisu mogli doći. Hvala s. Ivi Despotušić milosrdnici i s. Zori Penava Službenici Milosrđa, koje su nas dočekale na patologiji kao dva anđela u bjelini, kao i djelatnicima patologije. Hvala svima na molitvi, suosjećanju i blizini.

Hvala svima koji su putem sms poruke i telefona izrazili sućut: provincijskim glavaricama naše sarajevske i zagrebačke Provincije s. M. Mariji-Ani Kustura i s. M. Petri Marjanović, časnoj majci sestara Dominikanki s. Jakici Vuco, provincijskim predstojnicama školskih sestara franjevki u Splitu i Mostaru s. M. Andreji Nazlić i s. M. Zdenki Kozina, voditeljici povjerenstva za medicinske sestre pri Konferenciji viših redovničkih poglavara s. Mirjani Tomašević.

Našu s. M. Karmen prepuštamo Božjem milosrđu i ljubavi. Duboko vjerujemo da ju je očinski primio u svoj nebeski zagrljaj i da se s njime raduje u rajskoj slavi. Molimo za njezinu plemenitu dušu u ovoj Svetoj Misi da joj oprosti sve možebitne ljudske slabosti, jer je svom dušom i srcem za života nastojala biti Božja, biti predana u službi Bogu i bližnjima.

Draga sestro, hvala ti za divna svjedočanstva milosrdne ljubavi, koja si pružala u bolnici tako i izvan bolnice, što mnogi posvjedočiše ovih dana. Počivaj u naručju svoga Stvoritelja. Budi nam zagovornica u nebu. Amen!˝

Nakon Misnog slavlja sprovodna povorka se u procesiji uputila na mjesno groblje uz crkvu, na kojem se nalazi i samostanska grobnica sestara Služavki Malog Isusa. Radovi na grobnici su nedavno završeni, a s. M. Karmen je prva sestra Služavka Malog Isusa koja je u nju sahranjena. Sprovodne obrede je predvodio župnik Košuta don Tomislav Topčić.

Draga s. M. Karmen počivaj u miru Božjem! Duša Ti se raja nauživala! Moli Isusa i Majku Mariju, da nam udijele milost duhovne obnove u Provinciji i nova duhovna zvanja.

s. M. Maneta Mijoč

S. M. TIMOTEJA (LJUBICA) RADOŠEVIĆ

(Dugopolje, 1. 11. 1936. – Šine-Split, 5. 10. 2019.)

˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.˝ (Iv 11,19-27).

Nakon dugogodišnje nemoći i bolesti, okrjepljena svetim sakramentima, u kuću Oca nebeskoga, 5. listopada 2019. preselila se naša  s. M. Timoteja (Ljubica) Radošević. Blaženo je preminula u samostanu "Sv. Josipa" na Šinama. Pokopana je 7. listopada u 13,15 sati na gradskom groblju Lovrinac u Splitu.

Svetu Misu i sprovodni obred predslavio je u kapeli na groblju o. Anto Knežević, karmelićanin, župnik župe Sv. Mihovila na Kamenu. Vrhovna poglavarica s. M. Marija Banić i vrhovna savjetnica s. M. Vedrana Krstičević, doputovale su iz Zagreba, kako bi svojom nazočnošću izrazile zahvalnost s. M. Timoteji za redovnički život i svjedočenje u Družbi sestara Služavki Malog Isusa. Na sprovodu je bilo dosta naših sestara, uz rodbinu i susjede iz rodnog Dugopolja. Sestre su predvođene s. M. Dulcelinom Plavša pjevale za vrijeme Svete Mise i sprovodnog obreda. Pater Ante Knežević je u homiliji istaknuo smisao patnje i križa u životu svakog čovjeka, pa tako i u životu s. M. Timoteje koja je zadnjih godina u svom tijelu nosila bol i ljudsku nemoć, ali i snagu nošenja križa u sjedinjenju s Kristom raspetim i uskrsnulim, koji je naše boli na se uzeo, za naše grijehe križ nosio i razapet bio, da bi svojom smrću nama zaslužio vječni život.

U ime Provincije od s. M. Timoteje se oprostila s. Maneta Mijoč, slijedećim riječima:

˝S. M. Timoteja (Ljubica) Radošević, rođena je 1. studenog 1936. godine u Dugopolju od oca Josipa i majke Marije rođene Perić. Uz dobar kućni vjerski odgoj temelje vjere je dobivala i u župskoj crkvi Sv. Mihovila Arkanđela u Dugopolju. Za vrijeme revnog župnika don Špirka Vukovića, koji je u crkvi govorio o duhovnom pozivu i njegovoj uzvišenosti, osjetila je nutarnju želju da i ona bude redovnica. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa je došla 11. srpnja 1955. godine. U kandidaturi je bila u samostanu u Cerju, gdje je sa sestrama radila u domaćinstvu i na polju. U novicijat je ušla 15. kolovoza 1956. godine u Samoboru, pod vodstvom magistre s. M. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1957. godine u samostanu ˝Antunovac˝ u Masksimiru u Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1963. u samostanu na Kraljevcu u Zagrebu.

Nakon privremenih redovničkih zavjeta pomaže u kućanskim poslovima u kapucinskom samostanu u Dubrovniku. Godine 1960. dolazi u samostan u Omiš, gdje obavlja kućne poslove. Osjeća zdravstvene teškoće, pa se liječi na plućnom odijelu u bolnici u Splitu. Nakon oporavka u Omišu, 1963. odlazi u zajednicu u Bar u Crnoj Gori, gdje do 1970. godine pomaže u domaćinstvu. Četiri godine u samostanu u Perastu u Boki Kotorskoj pomaže u čuvanju djece, i u kućnim poslovima na otočiću Gospe od Škrpjela.

Iz Boke Kotorske dolazi u samostan „Sv. Obitelji“ u Metković, gdje, od 1974. do 1980., radi s djecom u dječjem vrtiću. Dolazi do izražaja njezin prirođeni smisao za rad s djecom. Znala im se približiti svojim osmjehom, zanimljivim pričama. Često bi sjela na pod s najmanjima, da im bude bliza, da s njima na podu slaže kocke, slagalice, a oni bi se uz nju vješali, sakrivali. Bila je kao dijete bezazlena, spontana i radosna. Prirodno bistra, životno mudra. Iz Metkovića odlazi u župu Sv. Josipa u Zadru na Plovaniji, gdje su sestre u sklopu župskog i svog stana imale prostor u kojem su čuvale djecu. Tu nastavlja svoj radosni i požrtvovni rad s djecom kroz četrnaest godina. Počinje osjećati veće zdravstvene teškoće, pa je iz Zadra 1994. godine premještena u samostan na Šinama. Zloćudna bolest je slabila i onako krhki njezin organizam. Tri puta je operirana, a zatim su slijedile terapije zračenjem. Čim bi s oporavila radosno je vršila službu vratarice i radila ručni rad. S toplim osmjehom svakog je primila i otpratila na vratima.

Uvijek je bila vedra duha i radosna redovnica, tiha, samozatajna i evanđeoski skromna i jednostavna. Strpljivost u trpljenju i životna vedrina je iz nje su zračile i u njezinoj nemoći i u bolesti. Bila je izrazito pobožna. Svojim molitvama i strpljivim podnošenjem bolesti je pratila obitelji svoje braće  pok. Jure i pok. Mirka, i ostalu rodbinu, koje je u svom srcu uvijek nosila i voljela. Zadnjih godina je bila vezana uz krevet, nepokretna i nemoćna. Kao svijeća je izgarala u boli i svijetlila svjetlom predanosti u Božje ruke, s radosnim pogledom u svijetlim očima, s osmjehom na licu, i onda kada ni jedne riječi nije mogla izgovoriti. U ljudskoj krhosti i nemoći dolazila je do izražaja dubina i jačina njezine vjere i odanosti Isusu. Sestra Timoteja je s Bogom živjela, s Bogom trpjela, s Njim sjedinjena radosno je išla prema kući Očevoj. Oci karmelićani su je duhovno jačali, sestre iz zajednice pružale joj svu potrebnu skrb. Okrijepljena svetim sakramentima, 5. listopada 2019. preselila se u kuću Oca nebeskoga.

Hvala župniku patru Anti Kneževiću, karmelićaninu na predvođenju Euharistijskog slavlja, i na svoj duhovnoj skrbi koju je rado s ostalim patrima pružao s. M. Timoteji. Hvala našoj časnoj majci s. M. Mariji Banić i vrhovnoj savjetnici s. M. Vedrani Krstičević, koje su došle iz Zagreba ispratiti s. M. Timoteju na vječni počinak. Hvala sestrama iz samostana na Šinama za svu ljubav i pažnju pruženu s. M. Timoteji. Hvala svima koji su došli na sprovod, osobito susjedima iz rodnog Dugopolja i našim susjedima sa Šina. Iskrena sućut obiteljima pokojne braće Jure i Mirka, i svoj rodbini s. M. Timoteje.

 Draga sestra Timoteja, hvala ti za sve dobro koje si učinila Bogu na slavu i bližnjima na dobro, što si sebe radosno utkala u život Crkve, u život Družbe i Provincije. Gospodin Ti udijelio rajsku slavu u nebeskom kraljevstvu. Blažena Djevica Marija, koju si toliko štovala, i u čijem  si mjesecu preminula, primila te u majčinski zagrljaj i s njom se navijek radovala. Moli za obnovu duha u našoj Provinciji i za nova duhovna zvanja.

Duša ti se rajske slave nauživala! Počivala u miru Božjem!˝

s. M. Maneta Mijoč

Svetu Misu i sprovodni obred predslavio je u kapeli na groblju o. Anto Knežević, karmelićanin, župnik župe sv. Mihovila na Kamenu, u koncelebraciji devetorice svećenika. Vrhovna poglavarica s. M. Marija Banić doputovala je iz Zagreba, kako bi svojom nazočnošću izrazila zahvalnost s. M. Tonki za redovnički život i svjedočenje. Među našim sestrama bile su novoizabrana provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan, kao i bivša provincijska glavarica s. M. Anemarie Radan,. Posebno je bio ožalošćen njezin brat g. Marko Mandalinić sa suprugom Anom i odsutnom kćerkom Marijom. Bila je prisutna i ostala rodbina, prijatelji, znanci i mještani njezine rodne župe  Kostanja, koji su sa sestrama Sv. Misom, molitvom i sprovodnim obredom preporučili njezinu dušu Onome kome je posvetila svoj život. Klapa „Pasika“ iz Kostanja svojim napjevom i klapskom pjesmom ispraćaj je učinila još dostojansvenijim.

Donedavna provincijska glavarica s. M. Anemarie Radan, u ime Provincije se oprostila od s. M. Tonke slijedećim riječima:

˝Prije tri dana u ovoj kapeli i na ovom groblju ispratili smo na vječno počivalište našu dragu s. M. Leoniju Vukasović, a  danas se opraštamo od naše s. M. Tonke Mandalinić. Njih dvije su Božjom milošću toliko toga zajedno živjele i dijelile: od rodnih Poljica, iste redovničke Družbe, zajedničkog novicijata i polaganja redovničkih zavjeta, zajedničkog života i djelovanja u Metkoviću i Omišu, i zadnjih godina život u samostanu na Šinama.             

Marija s. M. Tonka Mandalinić, kći Mate i Matije rođene Gojsalić, rođena je 11. svibnja 1934. u Kostanjama. Primila je dobar kršćanski kućni odgoj u obitelji. Redovito je odlazila na Svetu Misu i pobožnosti u župsku crkvu sv. Mihovila arkanđela, nedaleko od rodne kuće. Njezina obitelj je bila aktivno uključena u život župe. Majka Matija, od svih zvana Matuka, ponikla iz stare poljičke obitelji Gojsalić, bila je darovita, te je dobro poznavala, pisala i čitala pismo bosančicu, koje je naučila uz domaće ognjište. Tako je uz majku Matuku kćerka Marija stekla dobar vjerski odgoj i temelje pismenosti. Rado je sudjelovala i u pobožnosti prema Mariji Majci Božjoj zvanoj Gospin prinos.

Uz dobar odgoj u obitelji i župi, u njezinoj duši niknuo je i milosni Božji poziv na redovnički život, pa je 13. svibnja 1955. godine došla u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Novicijat je započela 15. kolovoza 1956. u Samoboru. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1957., a doživotne 15. kolovoza 1963. u Zagrebu. Nakon položenih zavjeta odlazi u samostan otaca kapucina u Dubrovniku, u kojem do 10. rujna 1959. izrađuje pokrivače (jorgane) za građane, te pomaže kod radova u vrtu. Od 10. rujna 1959. do 17. listopada 1983. u samostanu u Metkoviću šiva pokrivače za građane, čuva djecu u dječjem vrtiću i pomaže u uređenju župne crkve Sv. Ilije, osobito o blagdanima i svečanostima. Od listopada 1983. do godine 1989. brine s drugim sestrama o maloj djeci jasličke dobi u samostanu u Omišu, dok su im roditelji na poslu, osobito majke koje su dobile posao u tvornici rublja Galeb i tvornici tjestenine Cetina,  i u novootvorenim dućanima i turističkoj uslužnosti.  U Omišu tada nisu bile ni jedne jaslice za djecu, pa su sestre na taj način građanima pritekle u pomoć i iskazale susretljivu ljubav. Nakon čuvanja djece u samostanu u Omišu kao starija i bolesna sestra pomaže u kućnim poslovima. Premještena je kao starija i bolesna sestra 1. rujna 2010. godine u samostan na Šinama, u kojem se okrjepljena svetim sakramentima i duhovno potpomagana od otaca karmelićana kućnih kapelana prekjučer blaženo preselila u kuću Oca nebeskoga.

Bila je uvijek vedra duha i radosna redovnica. Strpljivost i vedrinu je svjedočila i zračila i u nemoći i u bolesti. Bila je pobožna i svojim molitvama je pratila svoga brata  Marka i njegovu ženu Anu i kćerku Mariju kojoj se posebno radovala. Draga s. M. Tonka, hvala Vam za sve dobro koje ste za života učinila za dobro svete Crkve, Družbe, Provincije i svog naroda. Molite kod Oca nebeskoga za naša nova duhovna zvanja.˝               

s. Maneta Mijoč

Sprovod je bio 9. srpnja na gradskom groblju Lovrinac. Uz rodbinu i prijatelje s. M. Leoniju su ispratile brojne sestre iz svih zajednica zajedno sa  s. M. Marijom Banić, vrhovnom glavaricom, i  s. M. Terezijom Pervan, novoizabranom provincijskom glavaricom, te članicama bivšeg i novoizabranog  provincijskog vijeća. Svetu Misu u kapeli na Lovrincu i sprovodni obred predslavio je o. Anto Knežević, karmelićanin,  u koncelebraciji  sedmorice svećenika. Sestarski zbor,  kojeg je animirala s. M. Eduarda Marić, uzveličao je obred Sv. Mise i sprovod.

Od s. M. Leonije  u ime sestara splitske provincije se oprostila donedavna provincijska glavarica s. M. Anemarie Radan, slijedeći riječima:

„Slavka s. M. Leonija Vukasović, kći Grge i Mare rođene Kovačić, rođena je 5. svibnja 1930. u Kučićima, a krštena 18. svibnja u župskoj crkvi, a krstitelj je bio don Grgo Topić. Sakrament svete potvrde primila je 5. listopada 1947. godine u Omišu. Imala je dobar kršćanski i kućni odgoj u obitelji. Bila je  revna u vjerskom životu župe, a u školi  marljiva i bistra. U Kučićima je 1952. godine pohađala i završila četveromjesečni tečaj kroja odličnim uspjehom, što je kasnije i samostanu još više razvijala.

U Družbu sestara Služavki Malog Isusa došla je 7. srpnja 1955. godine. U novicijat je ušla 15. kolovoza 1956., a godinu dana novicijata bila je u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1957. u samostanu „Antunovac“ u Maksimiru u Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1963. godine na Kraljevcu u Zagrebu. Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta od 1957. do 1961. godine u samostanu u Metkoviću šiva za sestre i za potrebe građana. Nakon toga više deset godina šiva reverende za svećenike i bogoslove, najprije od 1961. do 1963. u samostanu svete Ane u Splitu, zatim od 1963. do 1966. u Sjemeništu u Splitu, a nakon toga do 1973. tu službu vrši u samostanu u Solinu. Od 1973. do 1980. godine u župi Sali na Dugom otoku vrši domaćinske poslove i po potrebi šiva za mještane. Nakon toga dolazi u samostan u Omišu, u kojem čuva malu djecu u samostanu dok su im roditelji bili na poslu, jer u to vrijeme u Omišu nije bilo dječjih jaslica. Od 1983. do 1992. u samostanu u Vrgorcu vrši službu odgovorne sestre i čuva malu djecu u samostanu. Ponovno dolazi u samostan u Omišu, u kojem od 1992. do 1998. čuva malu djecu dok su im roditelji na poslu, a nakon toga u omiškom samostanu uz molitveni apostolat pomaže u kućnim poslovima prema zdravstvenim mogućnostima. Imala je vedru narav i smisao za humor. Ugodnim glasom i izoštrenim sluhom djeci koju je čuvala rado je pjevala pjesme i pričala priče, stvarala igre. U zajednici je sestrama bila na usluzi kroz šivanje, a trenutke zajedništva često je popratila pjesmom. U molitvenom životu je bila revna, a u bolesti strpljiva.

Kao starija i nemoćnija sestra premještena je 17. kolovoza 2010. u samostan na Šinama. Sestre su joj bile na pomoć, a duhovnu skrb revno su obavljali oci karmelićani kućni duhovnici. Bila je duhom povezana s Gospodinom i duhovno jačana milosnom povezanošću s Kristom trpećim i uskrsnulim. Čvrsto vjerujemo da je radosno pošla s Gospodinom u kuću Oca nebeskoga i da uživa rajsku slavu, jer je to životom i riječju ispovijedala i vjerovala

Draga s. Leonija, hvala Vam za sve dobro koje ste za života učinila za dobro Svete Crkve, Družbe, Provincije i svog naroda. Duša ti se raja nauživala. Moli kod oca nebeskoga za naša nova duhovna zvanja.“

s. M. Maneta Mijoč

(rođ. 15. VII. 1957. -  + 28. II. 2019.)

U četvrtak 28. veljače 2019. godine na groblju Boninovo u Dubrovniku  bio je sprovod naše  s. Nives Dominiković.

Svetu Misu uz koncelebraciju četvorice svećenika predslavio je dubrovački biskup Mate Uzinić, nekadašnji župnik u rodnoj župi pok. s. Nives, Otrić Struge. U homiliji se biskup osvrnuo između ostaloga na Isusove riječi iz evanđelja da će i čaša  hladne vode kod Gospodina biti nagrađena, a s. Nives je u svom životu kao članica zajednice Služavki maloga Isusa  služila  i pružala više od čaše  vode. To je i sam biskup osjetio dok je bio u sjemeništu. Često puta smo nezahvalni i zaboravljamo na tolika služenja po kojima nam je pružena Božja ljubav. Biskup je svima nama poželio da nas ovaj sprovod potakne da budemo svi bolji ljudi, bolji kršćani, bolje posvećene osobe.

Sprovodni obred vodio je župnik župe sv. Mihajla na Lapadu don Robert Čibarić. Na sprovodu je bilo osam svećenika i redovnica iz svih redovničkih zajednica u Dubrovniku, te župnik rodne župe pok. s. Nives don Domagoj Jelača koji je s jednim autobusom župljana došao na sprovod. Naša vrhovna glavarica s. Marija Banić sa svojom savjetnicom s. Vedranom Krstičević i provincijska glavarica naše provincije s. Anemarie Radan  su također s jednim autobusom sestara iz raznih naših zajednica, te naše sestre iz Neuma,  došle ispratiti tijelo naše s. Nives na vječni počinak i  u zajedništvu prinijeti Bogu molitve za nju. Njezina sestra Marinka i bliža rodbina iako puni tuge, mogli su biti ponosni na svoju sestru, tetu i rodicu. Nakon pokopa svi su navratili u naš samostan sv. Obitelji  i bili srdačno ugošćeni.

Na kraju sv. Mise je kućna predstojnica s. Vesna Mateljan rekla nekoliko riječi  o životu pokojnice, a župnik njezine rodne župe  je kratko ocrtao ambijent u kojem je s. Nives ponikla i odgajala se. Dio je to njegove župe koji je najvjerniji Crkvi i koji ima veći broj osoba posvećenog života.

Govor s. Vesne na sprovodu s. Nives:

˝S. Nives Iva Dominiković, rođena je  19. srpnja 1957. u Otrić-Seocima, u župi Otrić-Struge, u uzornoj katoličkoj obitelji pok. Ante i Milice rođene Dominiković. Krštena je na Sve svete 1. studenoga iste godine  i uz ime Iva dobila je i drugo ime Ilinka. Rasla je uz stariju sestru Marinku i mlađeg brata Ivicu.

Kao djevojčica upoznala je naše sestre Služavke Maloga Isusa koje su djelovale na župi u Velikom Prologu. Kao redovnička pripravnica primljena je u samostan sv. Ane u Splitu 1970. godine. Kroz kandidaturu pomagala je sestrama koje su  radile u nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, a  novicijat je započela  na Bogojavljenje 6. siječnja 1974. godine u Dubrovniku. Privremene redovničke zavjete položila je  6. siječnja 1975., a doživotne  6. siječnja 1981. godine u Dubrovniku.

Svoje redovničko poslanje s. Nives je  vršila kao njegovateljica  kod djece i starijih osoba  u našim domovima, te  naših bolesnih i starijih sestara gdje je pokazala ljubav i suosjećanje. Djelovala je u našim zajednicama u Splitu, Mandaljeni, Vrgorcu, Sutivanu, Donjim Brelima, Metkoviću, Dubrovniku. Povremeno je bila na pomoći svojim starijim i bolesnim roditeljima i bratu. Posebno je molitvama i žrtvama pratila svoju sestru Marinku i njezinu obitelj i radovala se što su na Božjem putu vjere. Čula sam je govoriti kad joj je bilo teško: „Hvala Bogu, imam za koga prikazivati.“

U svojoj zadnjoj bolesti bila je veoma strpljiva i ponizna. Sestra Jakobina koja ju je dvorila i gotovo svaki dan obilazila u bolnici posvjedočila je da u svom 40 godišnjem radu s bolesnicima nije susrela tako strpljivu, tihu i samozatajnu  bolesnicu, zahvalnu za svaku malu uslugu, bez ikakvih posebnih prohtjeva i želja.

Mi, sestre iz njezine zajednice, koje smo je svakodnevno susretale, a posebno koje su je svaki dan  u bolnici obilazile mogle su se osvjedočiti  kako je  nosila s Isusom svoj križ. „Ja sam svima koji su me bilo kada uvrijedili   oprostila“, rekla mi je to  nekoliko dana prije ulaska u bolnicu, a mi znamo da je i sve nas molila za oproštenje.  Zadnji dan nam je kazala  kako cijele noći moli strelovite molitvice jer ne može zaspati: „Neprestano molim za sve  žive i mrtve“, tako nam je posvjedočila. Svjesno je zatražila sakrament bolesničkog pomazanja i svaki dan primala sv. pričest. Zadnjih dana, iako nije imala snage, molila je krunicu s onima koji su je posjećivali. Sva je bila predana u Božje ruke.

U ime naše redovničke zajednice i  obitelji pok. s. Nives želim zahvaliti svima koji su joj u njezinoj teškoj bolesti na bilo koji način iskazali pažnju: liječnicima i medicinskom osoblju dubrovačke bolnice, bolničkom kapelanu, rodbini i  prijateljima, našim sestrama  koje su se svakodnevno zanimale za njezino zdravlje. Posebno zahvaljujem Marijani koja  je zadnjih nekoliko dana, iako i sama  bolesnica, bila njezina duhovna potpora.

Na poseban način zahvaljujem ocu biskupu Mati, nekadašnjem župniku rodne župe s. Nives koji je predslavio misno slavlje, vjerujem da se pok. s. Nives  posebno tome raduje. Zahvaljujem sadašnjem župniku  don Domagoju Jelača koji je s jednim autobusom svojih župljana došao na  sprovod, zahvaljujem  našem župniku sv. Mihajla, don Robertu, ocima kapucinima  koji su svaki dan u našoj kućnoj kapelici s. Nives  krijepili  Kristovim tijelom i Riječju, svim prisutnim svećenicima i sestrama drugih redovničkih zajednica. Zahvaljujem našoj vrhovnoj glavarici s. M. Mariji Banić, te provincijalnoj glavarici s. M.Anemarie Radan koje su zajedno s velikim brojem sestara  iz naših raznih zajednica došle  ispratiti na posljednji počinak tijelo naše s. Nives i u zajedništvu  uputiti molitve nebeskom Ocu.

Mi čvrsto  vjerujemo, da ju je mali Isus, kojemu je dugi niz godina  vjerno služila, 26. veljače 2019.  u ranim jutarnjim satima  primio u svoj  zagrljaj. 

Počivala u miru Božjem.

s. M. Vesna Mateljan

(rođ. 29. I. 1934. - + 19. II. 2019.)

U nazočnosti susestara iz samostana na Šinama koje su je Bogu preporučivale, nakon posljednjeg bolesničkog pomazanja i dobivanja apostolskog oprosta od sviju grijeha, Gospodinu se preselila 19. veljače  2019. godine naša draga s. Romana (Maša) Tomašević.

 Pokopana je  21. veljače na gradskom groblju Lovrinac, nakon sv. Mise i sprovodnog obreda, kojeg je predslavio karmelićanin o. Branko Zebić u nazočnosti još nekoliko svećenika. Od s. Romane oprostila se provincijalna glavarica s. Anemarie Radan, koja je u kratkim crtama opisala redovnički život s. Romane i spomenula kako je naša Provincija obogaćena s još tri njezine sestre: s. Bernardetom, s. Anom i s. Marietom. Zahvalila se vrhovnoj glavarici s. Mariji Banić koja je bila na ispraćaju, ocu Branku   i ostalim svećenicima, te rodbini, susestrama, redovnicama drugih Družbi na iskazanoj počasti i dostojnom ispraćaju s. Romane. Sestarski zbor je animirao pjevanje pod sv. Misom, kao i psalme na ispraćaju.

S. M. Romana (Maša) Tomašević rođena je 29. siječnja 1934. u Gali, u uzornoj katoličkoj obitelji kći Nikole i Anđe rođ. Jagnjić, u obitelji koja je imala jedanaestero djece. Osnovnu školu završila je u rodnoj Gali.

Slijedeći Božji poziv i potaknuta primjerom dviju svojih starijih sestara s. Bernardete i s. Ane dolazi u Družbu sestara Služavki Malog Isusa 15. svibnja 1954., u kuću maticu u Zagreb. U novicijat ulazi 15. kolovoza 1955. u Samoboru. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1956., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1962.  u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta dolazi u samostan u Kaštel Kambelovcu, u kojem od 1956. do 1959. radi kao vrsna šnajderica, šiva za sestre i za mještane. Od 1959. do 1966., kao šnajderica vodi šivanje u samostanu u Vrgorcu i radi ostale domaćinske poslove. Nakon toga godinu dana vrši službu sakristanke na župi u Rovinju. Ponovno dolazi u samostan u Kaštel Kambelovac, u kojem do 1972. vodi radionu šivanja za mještane. Nakon toga godinu dana u župi Sali na Dugom otoku, gdje  također šiva za mještane, a godinu dana šiva za mještane i u župi Cista Velika. Od 1974. do 1978. u zajednici u Pučišću na otoku Braču vrši službu predstojnice. Nakon toga u samostanu u Krilo Jesenicama šiva za mještane. Iz Jesenica odlazi po treći put u samostan u Kaštel Kambelovcu, gdje, od 1979. do 1989., radi kod djece u dječjem vrtiću. Od 1989. živjela je u samostanu na Šinama, gdje revno šiva za potrebe sestara u Provinciji, sve dok nije fizički oslabila. U ovom samostanu živjela je sve do blaženog prelaska u kuću Oca nebeskoga. 

Bila je marljiva u povjerenim dužnostima, pedantna i odgovorna. Voljela je sestre i svoju redovničku zajednicu. Revno je vršila dnevni red. Rado je molila, osobno i zajednički. Molila je za potrebe redovnike zajednice, svoje rodne obitelji i rodbine, i za potrebe Crkve. U bolesti je bila je strpljiva i predana u ruke Božje.

Neka joj Gospodin bude vječna nagrada za život i predanje u službi Bogu i ljudima. Pokoj joj vječni!       

s. M. Maneta Mijoč

(rođ. 13. V. 1943.  -  + 1. X. 2018.)

Na spomendan Svete Male Terezije, 1. listopada 2018. godine, okrijepljena svetim sakramentima, preminula je u 75. godini života i 54. godini redovništva, u Kantonalnoj bolnici u Zenici naša draga sestra M. Anita - Ana Rajić

Slavlju svete mise zadušnicu, u srijedu, 3. listopada 2018. godine u 13 sati u crkvi Svetog Josipa – samostan Sveti Josip u Vitezu, predsjedao je pomoćni biskup Pero Sudar u koncelebraciji sa fra Velimir Bavrka župnikom iz Viteza i velikim brojem svećenika Vrhbosanske nadbsikupije. Misnome slavlju kao i samome pokopu sudjelovala je rodbina naše drage pokojne sestre Anite i naše s. M. Genoveve Rajić, te sestre naše Provincije i Družbe predvođene Vrhovnom glavaricom s. Marijom Banić. Osim sestra iz zajednica naše Provincije Bezgrješnog začeća BDM, ispraćaju i oproštaju od pokojne sestre Anite nazočile su i sestre drugih redovničkih zajednica i vjernici župe Vitez. Pri završetku misnoga slavlja u ime sestre Genoveve Rajić, riječ zahvale i oproštaja sa sestrom Anitom izrekla je s. M. Admirata Lučić – kućna glavarica u Domu Sveti Josip u Vitezu.

Nakon misnoga slavlja, u 14 sati, svi su u procesiji pošli na groblje Dubravica u Vitezu. Na odru pokojne sestre Anite u ime provincijske glavarice s. Maria-Ane Kustura, riječi oproštaja uputila je tajnica i savjetnica s. M. Kristina Adžamić. Obrede pokopa vodio je župnik fra Velimir Bavrka. Zemni ostaci naše pokojne sestre Anite, položeni su u grob na Dubravici, gdje ostaju čekati ponovni Kristov dolazak i uskrsnuće mrtvih. Počivala u miru Božjem!

Oproštaj od sestre M. Anite Rajić

Draga naša Časna Majko, poštovani oče biskupe Pero, poštovani župniče, dragi svećenici i sestre svih zajednica, poštovana rodbino sa našom dragom s. Genovevom, i odsutnim preč. Bosom, draga braćo i sestre! U ime naše provincijske glavarice – s. Maria-Ane Kustura koja je bolešću spriječena biti ovdje s nama i uputiti nam riječi ohrabrenja, kršćanke blizine i nade u ovom trenutku žalosti u kojem se opraštamo od naše drage s. Anite koja je završila ovozemaljski hod i preselila se u nebesku domovinu. Prenosim vam kršćansku sućut i zahvalnost sestre Provincijalke i svih sestra Služavki Maloga Isusa što ste došli moliti s nama za našu pokojnu sestru Anitu, prenosim zahvalnost svima koji su nam pismenim putem iskazali sućut i kršćansku blizinu.

Opraštajući se od naše drage s. Anite želim s vama podijeliti nekoliko crtica iz njezina života.                                           

Sestra Anita se rodila 13. 5. 1943. god. u mjestu Studenčica kod Konjica, župa Solakova Kula, od oca Jakova i Ivke Rajić. Od braće i sestara prva se ohrabrila poći putem duhovnog poziva. Nakon nje isto su učinili brat Boso i seka Ruža -  naša s. Genoveva.

Kao 13 godina djevojčica hrabro je odgovorila Bogu na njegov poziv i odlučila poći u nepoznati Zagreb, kako bi tamo stupila u Družbu sestra Služavki Maloga Isusa. Bilo je to 16. 8. 1956. godine. Nakon dolaska u Družbu sestre ju šalju u Samobor da tamo završi osmogodišnje školovanje. Poslije osnovne škole vraća se u Zagreb – na Maksimir i nastavlja srednju školu. Nakon srednje škole stupila je u novicijat Družbe sestara SMI u Zagrebu na Kraljevcu. Na prve zavjete pripremale su ju dvije sestre učiteljice: sestra M. Genoveva Sobota i s. M. Ema Levaković. Prve redovničke zavjete položila je na svetkovinu Velike Gospe 15. 8. 1964. godine u Zagrebu  na Kraljevcu. Dodijeljene su joj prve službe koje su bile različite, usklađivane sa potrebama samostana u Dubrovniku i Splitu – samostan Svete Ane, te kasnije Splitske Bogoslovije. Prva redovnička iskustva stjecala je od 1964. do 1969. godine najvećim dijelom u Splitu. Doživotne zavjete položila je na svetkovinu Velike Gospe, 15. 8. 1970. godine  u Zagrebu na Kraljevcu, pred vrhovnom glavaricom majkom Maristelom Goić.

Svojim  životom obogatila je našu redovničku zajednicu i Vrhbosansku crkvu. Sebe je ugradila u našu povijest doprinosom i radom u našim zajednicama: Doboju, Sarajevu, Prozoru, Čardaku, Lug-Brankovićima, Maglaju, … u poslovima upravljanja i vođenja zajednice, te raznim poslovima redovničkog domaćinstva. Posebni pečat ostavila je među djecom koju je poučavala vjeronauk u školama: Lug-Brankovići, Gromiljak i Ozimica, te pastoralnim radom  u župama: Gračanica, Neum, Letnica, Studenci, Lug-Brankovići, Maglaj i Žabljak. Mnogima je pomogla na putu do Isusa.

Zadnje dvije godine, od 25. 10. 2016., provela je u samostanu Svetoga Josipa u Vitezu, gdje su joj sestre pružale potrebnu pomoć i njegu pri liječenju i podnošenju teke zloćudne bolesti. Bile su to dvije godine strpljivog i hrabrog podnošenja bolesti i svjedočenja predanja u Božju volju, njegovu milost i pomoć. Sve do zadnjeg časa 1. listopada 2018. godine, kada je na Svetkovinu Svete Male Terezije prestalo kucati srce naše sestre Anite.

Hvala Vam, draga naša sestro Anita za sve dobro kojim ste nas obogatila, hvala za svjedočanstvo ustrajnosti u služenju Isusu.  Nedostajat će nam Vaša blizina i susreti koje ste s nama dijelila, ali nas tješi nada u ponovni susret. Vjerujemo da sada uživate radost susreta s  nebeskim Ocem i nebeskim Zaručnikom svoje duše, te s našim dragim Utemeljiteljem i pokojnim sestrama.

Neka Vam je laka zemlja ove Dubravice, nekadašnjeg Polja Svetog Josipa blagoslovljenog od našeg dragog oca Utemeljitelja – sluge Božjega nadbiskupa Stadlera.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli! Počivala u miru Božjem!

s. M. Kristina Adžamić

Groblje Dubravica, 3. 10. 2018.

Ljudski je život u Božjim rukama od rođenja koji ne biramo i smrti koju iščekujemo. Ovozemaljski život naše drage s. M. Klare Jurković, ljudski gledano je završio, kroz patnju ušla je u blaženo gledanje Onoga koga je tražila i čeznula susresti i vječno biti u Njemu. U večernjim satima 26. lipnja 2018. njezina vjera je ušla u gledanje. Životni put je trajao 82 godine, a u redovničkim zavjetima 59 godina. Rođena je u Brđanima kod Slavonskog Broda 15. travnja 1936. godine od oca Đure i majke Marije rođ. Pintar i na krštenju je dobila ime Terezija. U samostan sestara Služavki Malog Isusa ušla je 8. kolovoza 1957. godine, prve zavjete je položila na Veliku Gospu 1959. godine u Maksimiru, a doživotne 1965. na Kraljevcu u Zagrebu. 

Redovnički put ju je vodio kroz Samobor gdje je najprije prošla Novicijat, a zatim je još  boravila  šest godina radeći u vrtu i brinući se za blago. To su bile teške dužnosti koje je s. Klara zdušno obavljala, dok nije nakon šest godina premještena u Stenjavec, gdje je nastavila raditi na polju i vrtu i na taj način pomogla prehranjivati stenjevečku redovničku zajednicu.  Molila je i radila u blizini ovog mjesta koje će je primiti. Tu je pronalazila siromahe i potrebnike kojima je zdušno pomagala. I u ovoj Gospinoj crkvi primala je snagu i hranu za svoju dušu, a kasnije se rado prisjećala provedenog vremena u toj oazi. 

U samostanu u Novoj Vesi provela je tri godine radeći kućanske poslove, a zatim je otišla u Futog u državni Dom za starije i nemoćne osobe. Tamo je provela četiri godine poslužujući i tješeći bolesne, potrebne  ljudske topline. Dvije godine boravila je kod oo. Kapucina u Dubravi pomažući u kućanskim poslovima. Neko vrijeme provela je u Vinkovcima, Samoboru i na Kraljevcu gdje je dovršila svoje zemaljsko putovanje. Njezin apostolat bio je protkan radom u vrtu, uređivanju rublja, u domu sa staricama, u vrtiću s djecom, kod bolesnih sestara,  i nekoliko je godina bila kućna ekonoma.

Odlikovala se, vedrinom duha, jednostavnošću, prijaznošću, imala je oko i srce za siromašne bilo gdje i bilo čije. Zračila je jednostavnim redovničkim duhom. U zauzetosti za potrebne nije se umorila.Kroz život je radila poslove u kojima se nije isticala ali su bili odraz njenog služenja. Strpljivo je nosila križ bolesti i prikazivala ga na mnoge nakane. Na taj način se suobličavala muci Kristovoj i posredovala za sve nas koji još ostajemo. Svojim odijelom je pokazivala koliko voli svoje zvanje i ono je bilo poveznica sadašnjeg vremena s počecima Družbe. 

Hvala Vam s. Klara za istinski primjer redovničkog života u skromnom i jednostavnom svjedočenju pripadnosti Malom Isusu kroz veličinu tihog služenja. Do sretnog prijelaza u vječnost pratili su Vas Majka Marija i sveti Josip, koje ste na poseban način štovali.

Neka vam bude sretna vječnost u njihovu društvu.

(rođ. 31. I. 1947. – 16. III. 2018.) S. M. Krucifiksa (Katica)  Ivelić, rođena je 31. svibnja 1947. godine u Pražnicama na Braču, u uzornoj katoličkoj obitelji, od oca Jakova i majke Milke rođ. Jakasović. U Družbu je primljena 10. prosinca 1964., a u novicijat 14. kolovoza 1966. na Kraljevcu u Zagrebu.  Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1967. u Zagrebu, a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1975. u Dubrovniku. U svom redovničkom kartonu 25. studenoga 1998. s. Krucifiksa je zapisala: ˝Poziv u redovnički stalež bio je za mene jedno veliko oduševljenje za Isusom Kristom. Mogu reći da sam sretna u svom pozivu i da do dana današnjega nije bilo kolebanja ili žaljenja. Svugdje gdje sam do sada bila našla sam ostvarenje i smisao svog poziva.˝[1] Okrijepljena otajstvima svete vjere, blaženo je preminula 16. ožujka 2018., u 71. godini života i 51. godini redovništva, u samostanu na Bačvicama u Splitu. Pokopana je na groblju Lovrinac u 14,30 sati u Splitu 20. ožujka 2018. godine.

Mnogi su došli ispratiti zemne ostatke s. Krucifikse i za nju se pomoliti, jer je svojim životom, vjerom, radom, susretljivošću, ljubaznošću, toplom riječju i  radosnim osmjehom  osvajala srca  ljudi. Naše sestre su joj, iz skoro svake zajednice, u zajedništvu s vrhovnom glavaricom s. M. Radoslavom Radek, njezinom novicijatskom kolegicom, s. M. Marijom Banić, vrhovnom savjetnicom i susestrom iz Ruande-Afrika, provincijskom glavaricom s. M. Anemariae Radan, iskazale počast i poštovanje za nesebičan rad i predanje u službi potrebnima. Bile su prisutne i dvije sestre iz naše sarajevske Provincije, a provincijalne glavarice sarajevske i zagrebačke Provincije su izrazile pisanu sućut. U svojoj sažalnici provincijalka s. Maria-Ana Kustura ističe: ˝Molim Gospodina da udijeli pokoj vječni našoj s. Krucifiksi koja mu je s tolikim žarom, ljubavi i predanjem služila. Svi je pamtimo kao uzornu redovnicu, radosnu plemenitu, požrtvovnu s velikim misijskim duhom kojeg je neumorno svjedočila cijelog života!˝. Sestre iz drugih redovničkih zajednica u Splitu također su svojom prisutnošću odale počast s. Krucifiksi. Mnoštvo svećenika (30), među njima i mnogi njezini otočani, i drugi  koji su je poznavali, zatim dr. don Pave Jurišić postulataor kauze našeg utemeljitelja sluge Božjeg Josipa Stadlera iz Sarajeva, don Jakoslav Banić nadbiskupijski povjerenik za misije, te misionar Marko Kutleša koji je našim sestrama bio duhovnik i desna ruka u misijama u Rwandi. Svi su oni svojom nazočnošću posvjedočili predani život s. Krucifikse za potrebne. Njezina rodbina iz rodnih Pražnica, prijatelji i znanci, ispunili su cijelu dvoranu. Svetu Misu predslavio je mons. don Stanko Jerčić, njezin rođak i generalni vikar hvarske biskupije, a sprovodni obred vodio je fra Žarko Lučić, gvardijan i župnik  ˝Gospe od Pojišana˝ u Splitu. Počasnu stražu uz lijes su čuvali njezini nećaci, njih šestorica. U svojoj homiliji don Stanko je istaknuo: ˝Okupljeni smo oko odra časne sestre Krucifikse vrlo uvjereni da je uistinu bila ona biblijska ´mulier fortis´ – jaka, vrsna žena. ... Muke  s. Krucifikse  – zbilja ´nomen est omen˙ – bile su potpuno na tragu Kristovih. ... svi mi koji smo je izbliza poznavali, znamo da je  u raznim etapama i u kontinuitetu polagala svoj život u Njegove ruke.... Dobro netko reče da čovjek kroz život nebrojeno puta umire. To nam potvrđuje i sestra Krucifiksa:  reče mi nekidan kako je liječniku u Essenu, koji je htio pokušati s još nekom specijalnom terapijom, odgovorila: ´Doktore, hvala, ali očito je da mi preostaje još samo terapija boli…!´ Potvrdila mi je svoju zagledanost u skoru smrt i potpunu spremnost kad sam je posjetio u srijedu predvečer. Ipak, doimala mi se toliko ´normalno i dobro´ da nisam mogao pomisliti da je to već gotovo predvečerje njenog zadnjeg zemaljskog dana. Pomišljao sam čak da bi se njena smrt možda mogla poklopiti s Isusovom u Velikom tjednu. Ali, naš ju je Gospodin ipak poštedio daljnje agonije. Ne znam da li je u ovim svojim getsemanskim urama vapila s Isusom: Oče, ako je moguće, neka me mine ova čaša!, ali čvrsto vjerujemo da je nakon onog svoga ´Svršeno je!´ predano izrekla: ´U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj!´ ......... Finile su tvoje ovozemne borbe, trud i muke. Hvala ti i oprosti! Uvjeren sam da ćeš nam i tamo s Isusom prirediti stacionar ili organizirati ´patronažu´.˝

Na kraju homilije je don Stanko prenio iskrenu sućut hvarskog biskupa mons. Slobodana Štambuka, a zatim pročitao sućut don Danke Litrića iz Rwande, u kojoj don Danko piše: ˝Draga sestro Krucifiksa! Vijest o Tvome preminuću odjeknula je u Ruandi! Premda sam znao da si operirana, da si proživljavala tešku agoniju – nisam očekivao da će ipak tako brzo završiti.Bila si više puta u borbi za život, uvijek si jakom voljom pobjeđivala. Ovaj put, taj okrutni rak bio je jači. Na vijest o Tvom odlasku s ovoga svijeta– nisam znao dali bih plakao ili se radovao. Smrt voljene osobe uvijek je svakom čovjeku teški udarac – zato su mi suze poletjele same od sebe. Ali, znajući kako si Ti bila spremna vršiti volju Božju – uvjeren sam da je Tebi bila radost poći svom Zaručniku, kojem si tako vjerno služila čitav život. Spustio sam se u kapelicu k Isusu, žarko Ga moleći neka Te primi u svoj zagrljaj ljubavi. Ta za to si i živjela!

Onda sam javio Tvojim prijateljima, a ima ih puno u Ruandi, nas misionara i svih Tebi dragih Ruanđana kojima si služila. Svećenici, časne  sestre mi šalju saučešće. Ljudski tuguju, ali uvijek završavaju: ´Bila je dobra, plemenita, puna Božjeg Duha i Bog ju je uzeo k sebi.´ Siromasi, iz Tvoje misijske postaje Rutonde, posebno se žaloste jer su izgubili ´mamu Krucifiksu´. U ime svih njih, u ime svih Tvojih poznanika i prijatelja u Ruandi  želim Ti izručiti zadnji pozdrav i zahvalu.

Hvala Ti sestro za Tvoj primjer posvećenog plodnog života. Ti si zračila svojim osmijehom i cijelim bićem da si Božja – potpuno Božja! Bila si uvijek dar svakome! Hvala Ti za Tvoj požrtvovni misijski život. Šest godina misijskog djelovanja – bila su samo kruna Tvog misijskog žara i ljubavi za misije. I prije, kad si nam slala pakete, kao i kasnije - bila si i ostala uvijek misionarka – srcem i djelom.

Kad si zbog ratnih strahota napustila Ruandu, ostala si uvijek misionarka. Uz sve dužnosti u svojoj Družbi služavki malog Isusa i Splitskoj provinciji, nastavila si moliti i prositi za svoje siromahe koje si pomagala preko nas misionara koji smo se vratili u Ruandu, kao i preko domaćih svećenika i redovnica. U moje ime i u ime svih njih - HVALA!

Sigurni smo da si sa svojim dragim Zaručnikom Isusom, kojeg si voljela svim svojim bićem, kojem si služila svim darovima i sposobnostima koje Ti je Bog obilno udijelio. Neka Ti On bude vječna nagrada i sreća! Moli se za nas, koji nastavljamo bitku života, da Te nasljedujemo i da jednom mognemo biti s Tobom u Isusovom Kraljevstvu. Tvoj brat  – Don Danko.˝.

Na kraju misnog slavlja don Jakoslav Banić, povjerenik splitsko-makarske nadbiskupije za misije pri HBK, prenio je sućut don Antuna Štefana, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, i fra Marinka Vukmana, donedavnog voditelja Hrvatske katoličke župe u Sindelfingenu, koji je sa župljanima pomagao s. Krucifiksi za potrebe misija i za proširenje i dogradnju samostana u Solinu, te u svoje osobno ime. Don Antun Štefan, u ime svih hrvatskih misionara i misionarki, u ime svih nad/biskupijskih ravnatelja PMD i u svoje osobno ime, uputio je kršćansku sućut i duhovnu blizinu. Istaknuo je da ono što je s. Krucifiksu  'tjeralo' da otiđe u misije je velika željela da bude uključena u projekt Božje ljubavi kojeg je On utkao u njezin život, a kojeg je ona radosno prepoznala. Otišla je u Božje 'nepoznato'. Izabrala je biti redovnica koja riskira svoj život za Boga i za ljude i ide 'do kraja'. Otišla je da bude mučenica po onima kojima je pružala Evanđelje. U svome misijskome djelovanju 'gledala' je Isusa raspetoga u sudbinama ljudi njezine Ruande i s njima dijelila ljepotu i zanos svojeg duhovnog života. S. Krucifiksa postala je naš ponos, ponos naše Crkve!˝. 

U ime Družbe sestara Služavki Malog Isusa od s. Krucifikse se oprostila generalna glavarica s. M. Radoslava Radek. Prikazala je njezin redovnički životni put, koji je bio ispunjen radosnim predanjem Gospodinu kroz požrtvovnu ljubav prema bližnjima, u kojima je gledala i ljubila Isusa. Preporučila joj je da moli Oca nebeskog da našoj Družbi udijeli milost svetosti života, te novih i revnih članica. Zahvalila joj je za svjedočanstvo vjere, ljubavi i predanosti Isusu - izvoru Ljubavi, za nesebično služenje bližnjima i za primjer strpljivog trpljenja. Zahvalila je mons. Stanku Jerčiću na predvođenju sv. Mise, fra Žarku Lučiću i ostaloj braći svećenicima. Zahvalila je sestrama u zajednici na Bačvicama u Splitu, obitelji i rodbini, posebno sestri Dragici koja je u zadnje vrijeme bila na pomoć s. Krucifiksi, te sestrama drugih redovničkih zajednica i svima koji su došli ispratiti na vječni počinak dragu s. Krucifiksu.

U ime rodne župe Pražnice od s. Krucifikse se oprostio se župljanin gosp. Marino Arbuni. Istaknuo je ljubav s. Krucifikse prema Isusu u bližnjemu. Progovorio je s. Krucifiksi ˝par riči po domaću˝. Rekao joj je da je u nedjelju u njihovu župu Pražnice došao novi župnik, i da su se već ranije pripremili da i ona preko mobitela čuje zvon crkvenih zvona pražničke crkve u slavlje dolaska i dočeka novoga župnika don Pave. Htjeli su to učiniti u znak zahvalnosti za njezine molitve za svećenike, osobito župnike u svojoj župi, ali je njezin mobitel bio nedostupan, jer je par dana prije ona čula ˝zvuk trublje Sionske˝. Gospodin Marino je s. Krucifiksi poručio: ˝To je bilo uvik dil tvojih molitov, molitva za kurote da nam ih Gospodin podori. Eto sad si blizu Njega, pa ga izmol neka nam ih pošalje, jer je ´žetva silna poslanika sve manji broj´. ... Ja znam da ćeš ti, draga naša časna molit Njega, Oca svevišnjega, da nam do mlodih zvanjo, te da tako nastavi živit Njegova crikva u tvojin Prožnicima. I na kraju časna naša, hvala ti na svakon tvojen dobren dilu, na svaken tvojen osmjehu, na svakon tvojon lipom riči.˝. 

Mnogi su provincijskoj glavarici i Provincijskoj upravi uputili svoje usmene i pismene izraze sućuti, uz molitve za dušu s. Krucifikse. Fra Ivan Milanović, franjevac-trećoredac, član samostanskog trećoredskog bratstva u Splitu, na trajnom liječenju s boravkom  u Njemačkoj (Bietingen), u svojoj sažalnici piše: ˝- osjećam potrebu izraziti svoju kršćansku sućut časnim sestrama ´Služavkama Malog Isusa´ u Splitu, jer sam pokojnicu osobno poznavao, te kod susretanja, kako u Essenu (učestalije) u Njemačkoj, tako (jedanput) i u samostanu na Ksaveru kod trećoredaca u društvu s Apostolskim Nuncijem, osjetio dobrotu i vedrinu u licu, kojom je zračila i na me prenosila, za što sam Bogu zahvalan, Njemu, koji ju je za života ovdje među nama ljudima, obdario. Pridružujem se molitvom Bogu za  pokoj njene duše.˝.

[1] Osobnik s. Krucifikse Ivelić, Arhiv splitske Provincije sv. Josipa, Split, dalje: APS.

(rođ. 15.I.1925. - +29.XII.2017.) Pripadala je Družbi sestara Služavke Malog Isusa Zagrebačke provincije u kojoj je proživjela 70 godina u redovničkim zavjetima, a doživjela je 93 godine života. Svidjelo se Isusu doći po svoju zaručnicu 30. prosinca 2017.g. Ona ga je spremna srca dočekala.

Rođena je 15. siječnja 1925. godine u Lepoj vesi, Donja Stubica. U Družbu je ušla 4. rujna 1939.  godine u Sarajevu gdje je položila prve redovničke zavjete 1942. godine na blagdan Triju Kraljeva, a doživotne 1948.g.

U "Betlehemu" u Sarajevu, u ono vrijeme, sestre su izrađivale crkveno ruho. S. Čedomila je usavršila to umijeće do zavidne razine što je pokazivala cijeli život. U taj rad bila je uključena samo godinu dana do izgona sestara iz Bosne. Tada je premještena u Zagreb u Maksimir i bavila se raznim poslovima u sirotištu, a zatim u župi sv. Jeronima u Maksimiru. Od 1955.g. do 1960.g. radila je kod Otaca Trećoredaca na Ksaveru. To razdoblje je posebno ponijela u sjećanju. Voljela je raditi i žrtvovati se za svećenike. Jedanaest godina provela je na župi u Stenjevcu i vodila zajednicu. Tu se također bavila izrađivanjem crkvenog ruha i uređenjem crkve. U Novu ves je premještena 1971. godine i obavljala službu učiteljice juniorki. Od 1973. godine do 2014.g., s kraćim prekidima, vršila je službu sakristanke u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj vesi i izrađivala crkveno ruho.

S. Čedomilu pamtimo po požrtvovnosti, ustrajnosti, točnosti, skromnosti, marljivosti oko uređenja Doma Gospodnjeg. Voljela je ljude, otkrivala njihove potrebe i uvijek im išla u susret. Cijenila je svećenike i posluživala im kao Gospodinu. Sada se njezina vjera pretvorila u gledanje.

(rođ. 14. VI. 1932. – +11. XI. 2017.)

U subotu, 11. studenoga 2017. godine, u dopodnevnim satima, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 85 godini života i 59 godini redovništva, u samostanu sv. Rafaela u Solinu, uz milosnu prisutnost svoje sestre s. Andrijane i nećaka don Ivana Kovačevića, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga naša draga sestra Domitila Ćubelić. Sahranjena je u ponedjeljak, 13. studenoga 2017. u 14,30 sati, na splitskom groblju ˝Lovrinac˝. Svetu misu zadušnicu u kapeli na groblju predvodio je katedralni župnik don Tomislav Ćubelić, uz nazočnost još osamnaest svećenika, na čelu s pastoralnim vikarom dr. don Nediljkom Antom Ančićem. U nadahnutoj homiliji don Tomislav je istaknuo svijest i snagu vjere koju je s. Domitila cijeli svoj život živjela i svjedočila. Sve je na vjeri gradila, po vjeri i od vjere je živjela. U vjeri je imala ključ za prihvaćanje bolesti i patnje, po vjeri je već na zemlji živjela vječnost i susret s Kristom u vječnosti. Čista savjest, duboka vjera, molitva i skromnost života, zračili su iz života i djelovanja s. Domitile, posvjedočio je don Tomislav. Kršćanski je prihvaćala bolest i nemoć, pružala radosno svjedočenje vrijednosti križa, bolesti i patnje, smrti i uskrsnuća, da čovjeku ništa ne vrijedi ako dušu svoju izgubi. 

Na ispraćaju od s. Domitile našle su se sestre iz skoro svih zajednica, rodbina i prijatelji iz Dobranja, svećenici, nekoliko sestara drugih Družbi, brojni vjernici iz župe Šestanovac, vjernici iz Sutivana i iz župe Gospe od Otoka u Solinu, među kojima i sadašnji splitsko-dalmatinski župan, a bivši gradonačelnik grada Solina gosp. Blaženko Boban. Bio je to veličanstveni i dostojanstveni ispraćaj jedne tihe i skromne, radosne i bogobojazne redovnice, žene dobrog i plemenitog srca. 

Nakon pričesti, u ime Družbe i splitske Provincije sv. Josipa, od s. Domitile oprostila se provincijska glavarica s. Anemarie Radan. U kratkim crtama je iznijela životni tijek s. Domitile. Zahvalila joj je na vjernom svjedočenju Kristove nazočnosti u njezinu životu, na ustrajnom predanju u Božje ruke, na uzornom redovničkom životu, za molitve, žrtve i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Izrazila je kršćansku sućut njezinim rođenim sestrama: s. Andrijani i s. Roki, braći Sipi i Ivanu (Milanu), nevjestama Ani i Ivi, njihovoj djeci s obiteljima, obitelji pokojne sestre Matije, posebno njezinu sinu don Ivanu Kovačeviću, te ostaloj mnogobrojnoj rodbini. Istaknula je: ˝Budite ponosni i dragom Bogu zahvalni na daru da ste imali sestru i tetu s. Domitilu, koja Vas je voljela, koja se za Vas svaki dan Bogu molila, istinski Vam se radovala, suosjećala s Vama u boli i teškoćama. Znali ste u svakom času, zgodnom i nezgodnom, da imate duhovnu potporu u sestri i teti s. Domitili. Uvijek ste mogli u njoj naći potporu u vjeri i molitvi, korisnom savjetu i razumijevanju. Ona Vas sada prati nebeskim zagovorom.˝.  Sestra provincijalka se zahvalila don Tomislavu Ćubeliću, predvoditelju euharistijskog slavlja i ostalim svećenicima koji su došli na ispraćaj s. Domitile. Zahvalila se i vjernicima župe Šestanovac, u kojoj je s. Domitila 37 godina neumorno i zdušno radila, molila i služila, te svim prisutnima koji su došli dostojanstveno ispratiti zemne ostatke s. Domitile na vječni počinak. Sprovodne obrede vodio je don Tomislav, a u povorci do samostanske grobnice sestre su pjevale psalme i na koncu pokopa otpjevale Salve Regina.

Sestra Domitila (Iva) Ćubelić, kći Ante i Mare rođ. Ćubelić, rođena je 14. lipnja 1932, a krštena u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja 25.  lipnja  1932.,  u  Dobranjama.  Živjela je u uzornoj katoličkoj obitelji, gdje se dnevno Boga molilo, nedjeljom i blagdanom sudjelovalo na svetoj misi. Bila je to prava kućna crkva, u kojoj se po Božju živjelo i radilo, Boga i čovjeka voljelo i poštivalo, zemlju svoju i dom svoj ljubilo. Kućni odgoj i župska zajednica pružili su čvrsti temelj dobrog vjerskog i ljudskog odgoja. Nadahnuta Božjom milošću, i po preporuci župnika don Petra Kovača, došla je 15. kolovoza 1955. godine u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Ušla je u samostan ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu, koji je tada bio i kuća matica Družbe. Nakon dvije godine kandidature ušla je u novicijat 14. kolovoza 1957. u samostanu u Samoboru, pod vodstvom magistre s. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1958. u Maksimiru u Zagrebu, a doživotne zavjete 15. kolovoza 1964. godine na Kraljevcu u Zagrebu.   

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta pet je godina u samostanu u Samoboru radila u kućnoj radionici, izrađivala džempere za sestre i potrebe građana. Iz Samobora dolazi u samostan svete Ane u Split, u kojem od 1962. do 1975., revno nastavlja s radom u samostanskoj radionici, u kojoj na mašinu plete džempere za sestre, kandidatice i potrebe građana. Mnogi su u Splitu, osobito oni iz Velog Varoša, odrasli i djeca, kroz to razdoblje upoznali vrijednu i nasmijanu s. Domitilu koja im je uzimala mjere i uredno, precizno i vješto isplela džemper. U samostanskoj radioni mlađe sestre poučava u izradi džempera, i nastoji da svojim radom doprinesu za potrebe zajednice. Već tada je osjećala zdravstvene probleme s plućima, ali se hrabro držala, molitvom i životnim optimizmom svladavala je teškoće. Bila je čvrsta i postojana u vjeri u Boga, zaljubljena u svoj redovnički poziv i poslanje, sestra molitve, reda i rada. Ugodna u zajednici, pristupačna i puna razumijevanja u kontaktu s ljudima. Uvijek vedra, nasmijana, s blagim i ugodnim humorom. Zračila je vjerom i nadom, ljubavlju i dobrotom, radošću i mirom. Kandidaticama je bila primjer jedne radosne redovnice, sretne i zadovoljne u svom redovničkom pozivu, žene bogate vjerom i dobrotom. 

 Molitvom i primjerom svog radosnog života zasigurno je bila dobri i milosni poticaj da i druge djevojke iz njezinih Dobranja, slijede njezin put i odluče se za redovnički poziv. Primjer s. Domitile je svijetlio i privlačio. Iz njezine su obitelji, iz Radulove kuće, nakon njezina odlaska u samostan, u Družbu sestara Služavki Malog Isusa, došle dvije rođene sestre s. Andrijana i s. Roka, a sin sestre Matije don Ivan postao svećenik, što ju je radovalo. U župi Dobranje rođeno je jedanaest redovnica: deset sestara Služavki Malog Isusa i jedna sestra Dominikanka. Od deset sestara Služavki Malog Isusa rođenih u Dobranjama, jedna je s prezimenom Lerotić s. Zvonimira, a  devet iz zaseoka Dubrava s prezimenom Ćubelić, od kojih je osam došlo u Družbu nakon s. Domitile: s. Gerarda, s. Antica, s. Andrijana, s. Dujma, s. Jakobina, s. Rajka, s.  Nada i s. Roka. Iz Dobranja nakon odlaska s. Domitile u samostan odlučilo se i više mladića za svećenički poziv, od kojih su danas svećenici: don Nediljko Ante Ančić, don Marko Ćubelić, don Tomislav Ćubelić, don Ivan Ćubelić, don Bože Ćubelić, o. Alojz Ćubelić, don Damir Vuletić, o. Domagoj Vuletić. To je Božja milost i dar, ali i plod molitava i uzornog života s. Domitile. Za sestre i svećenike rodom iz Dobranja ona je svaki dan ustrajno molila. Obradovalo me danas kad sam na mrežnoj stranci župe Dobranje, iza obavijesti o smrti i pokopu s. Domitile, pročitala komentar njezine nećakinje Terezije, od 13. studenog 2017., koji glasi: “Moje nebo bit će da tvorim dobro na Zemlji.” Sv. Terezija od Malog Isusa. Dana 10. 11. 2017. god. napustila nas je sestra Domitila Iva Ćubelić (Radulova) i prva redovnica iz Dobranja. Svoj život posvetila je služeći Bogu i potrebnima u nevolji. Svojim molitvama, postom i primjerom izmolila si mnoga duhovna zvanja, a posebno u župi Dobranje. Hvala ti za svaku blagu riječ, topli osmijeh i dobrodošlicu. Sad spavaj snom pravednika naša najbolja i najljepša teto Domitila i moli se za nas!˝

Sestra Domitila je istinski voljela svoju redovničku zajednicu, ali je u njoj i kroz nju voljela svoju obitelj i sve stanovnike Dobranja, kako one koji ostadoše na rodnom ognjištu i čvrsto čuvaju da se vatra ne ugasi, tako i one koji su u potrazi za poslom i pod pritiskom tadašnje vlasti iz Dobranja otišli širom naše Domovine i izvan nje, osobito nakon šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dolaskom u samostan sv. Ane u Split s. Domitila je, uz svoje redovničke obveze i posao, bila moralna potpora ljudima iz Dobranja koji su se sedamdesetih godina sve više doseljavali u Split, a na početku većinom u Veli Varoš, i postali župljani župe sv. Križa. Uz župnika Dobranja don Lovru Žuljevića s. Domitila im je bila čvrsti molitveni oslonac u snalaženju i privikavanju u novoj sredini. Radosno ih je susretala u crkvi sv. Križa, prije i poslije svete mise njima popričala, tješila, hrabrila, poticala da u novoj sredini ne zanemare svoje vjerske dužnosti ni obiteljsku molitvu, da djecu šalju na vjersku pouku. Često je znala u potrebi i malu djecu majkama pričuvati u samostanu, bilo da su išle liječniku ili na posao, a nisu imale tko bi im pričuvao djecu. Rado su ljudi s Dobranja navraćali s. Domitili u samostan sv. Ane i s njom porazgovarali, kako oni koji su se doselili, tako i oni koji su išli za Njemačku, pa bi navratili u samostan do s. Domitile da s njom porazgovaraju do polaska vlaka ili autobusa. Ona ih je strpljivo slušala, pružila toplu i majčinsku riječ, dobronamjerno uputila preporuke i savjete, ohrabrila, tješila u boli i nevolji. U tome su joj pomagali prirođena bistrina uma, dar mudrosti i rasuđivanja, skromnost i diskretnost, što su ljudi u njoj prepoznavali i cijenili. 

Godine 1975. premještena je u samostan u Šestanovcu, gdje je kroz 37 godina vršila domaćinske poslove u zajednici, a prvih godina i izrađivala džempere za mještane. Uz suglasnost Provincije, u duhu karizme Družbe, vodila je brigu za nekoliko siromašnih i potrebnih djevojčica, porijeklom izvan Šestanovca, koje su stanovale sa sestrama u samostanu i pohađale obližnju osnovnu školu u Šestanovcu. Tražila i pronalazila za njih razumijevanje nastavnika, a u samostanu vodila potpunu brigu o njima. Imala je sluha za prepoznati potrebe ljudi, potrebe obitelji iz Šestanovca, iz sredine u kojoj je živjela. U svojoj skromnosti znala je prepoznati u čemu treba ljudima pomoći, te nalazi jednostavno i konkretno rješenje, počevši od sebe. Bila je spremna čuvati malu djecu ženama kojima nije imao tko u obitelji pričuvati djecu, a prihvatile su posao u novootvorenim pogonima i trgovinama i time prehranjivale obitelj. Znala je čuvati do petnaestero djece. Djeca su je voljela i slušala. Ona ih je zabavljala, pričala  im priče, učila i s njima igrala dječje igre, učila ih pisati i čitati slova i brojeve, pjevati pjesmice, presvlačila ih i hranila. Ništa joj nije bilo teško učiniti za dobro djece i obitelji. Nije to bio službeni dječji vrtić, nego vrtić ljubavi i zajedništva. Sestra Domitila gledala je očima vjere ono što je bitno. Bila sam sretna u srcu i duši kad mi se na sprovodu javila jedna žena srednjih godina, koju sam znala iz djetinjstva, a pomalo sam je izgubila iz vida, odavna je nisam vidjela, i reče mi da se udala na Šestanovac, da joj je s. Domitila čuvala djecu dok je ona išla raditi, i suze radosnice zasjaše kao biseri u njezinim očima. O, blažene i blagoslovljene bile te zahvalne suze radosnice jedne majke na sprovodu jedne skromne redovnice. Više godina u zajednici u Šestanovcu s. Domitila je vršila i službu kuharice, osobito kad je s. Blaženka bila starija i slabija. Na ručak u zajednicu k sestrama je dolazio župnik don Većeslav Šupuk, a često i okolni župnici. Ona ih je radosno dočekivala i posluživala. Majčinski kao brižna domaćica je pomagala i kod župskih svečanosti župniku Katuna i okolnim župnicima, osobito u doba dok nije bilo ugostiteljske uslužnosti za te zgode. Srasla je s ljudima Šestanovca i Katuna, a i okolnih mjesta, koji su dolazili u Šestanovac i navratili k sestrama. Suosjećala je s ljudima, razumjela ih, osobito je imala srca za siromašne, starije, bolesne i nemoćne. Stariji svijet je radosno susretala u kapeli Gospi Fatimske, s njima prije ili poslije svete mise porazgovarala, pitala za zdravlje, saslušala ih, ohrabrila i obećala molitvu, što je i vršila. Molitvom i djelima ljubavi bila je dobri duh među mještanima Šestanovca i u njihovoj sredini. Sve više je osjećala zdravstvene teškoće, ali se nije predavala, hrabro i strpljivo išla je naprijed. 

U srpnju 2012. godine doživjela je moždani insult, koji je oslabio njezino tijelo, pa je premještena iz Šestanovca u samostan u Solinu. Zadnjih pet godina bila je na bolesničkom krevetu i u kolicima. Strpljiva i predana u Božje ruke i Marijinu zaštitu. Moli i prikazuje svoju nemoć i bol Isusu za potrebe Crkve, svijeta, svoje obitelji i svoje redovničke zajednice. Trpljenje, strpljenje, posvećenje, bio je njezin svakodnevni program. Molitva joj je bila u srcu, na usnama, u osmjehu i pristupu s drugima. Njezina soba bila je mjesto posvećenja. U njoj je molitvom nebo i zemlju povezivala, ljude s njihovim potrebama molitvom donosila Gospodinu i Gospodina molitvom dovodila ljudima i njihovim potrebama. Svježeg pamćenja i prisebna, preko Radio Marije pratila je zbivanja u Crkvi i svijetu i to uključivala u dnevne molitve. Na osobiti način je cijenila i poštivala svećenike, za njih se svaki dan Bogu molila. Vlastitu nemoć i bolest prihvatila je kao Božju volju, bez grča i prigovora, spremna na pomoć sestara iz zajednice. Radovala se svakodnevnom radosnom druženju uz rođenu sestru s. Roku i susjedu s. Nadu, brižnosti i redovitim posjetima nećaka don Ivana. Svima je bila zahvalna i za najmanju pruženu uslugu. Uvijek spremna da na iskazanu pomoć i pažnju uzvrati blagim i toplim osmjehom, lijepom riječju, da i u vlastitoj nemoći sestre i posjetitelje hrabri i veseli svojim osmjehom i šalom. Zračila je vjerom i  predanjem u Božju volju, dobrotom, strpljivošću i vedrinom. 

Draga s. Domitila, s Vama iz naše sredine odlazi jedna redovnica Stadlerova duha, jedna od onih koje su istinski bile zaljubljene u Isusa, u svoje zvanje i redovničko poslanje, koje su svim srcem, svom dušom, ljubile Boga i bližnjega svoga. Gospodin i njegova i naša Majka Marija bili Vam vječna nagrada za takvo jedno svjedočenje. Uživajte radost neba skupa s njima, s našim utemeljiteljem slugom Božjim nadbiskupom Stadlerom i pokojnim sestrama. Molite Gospodina da i mi budemo žene i redovnice koje resi vjera i dobrota, ljubav i jednostavnost duše, bliskost Bogu i ljudima. Molite Gospodina da nam udijeli novih i revnih članica. Molite ga za posvećenje naših obitelji i naših redovničkih zajednica. 

Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč

U petak 18. kolovoza u 17. sati na solinskom novom groblju oprostili smo se od s. Aleksandre Žolo. Sprovodni odred vodio je don Ranko Vidović, župnik župe „Gospe od otoka“ u Solinu, uz nazočnost još 14 subraće svećenika. U homiliji istaknuo je poniznost i služenje s. Aleksandre svećenicima. „U hvalospjevu govorimo : Veliča duša moja Gospodina, zašto – jer pogleda na poniznost službenice svoje“. Ovim riječima istaknuo je važnost poniznosti i služenja koje su s. Aleksandru resile. Posljednjem ispraćaju osim naših sestara iz većine zajednica, rodbine iz Košuta i Trilja, svećenika i nekoliko sestara drugih Družbi, nazočili su znanci i prijatelji iz Solina, među kojima je i sadašnji splitskodalmatinski župan a bivši  dugogodišnji gradonačelnik grada Solina g. Blaženko Boban.

U ime provincije od s. Aleksandre oprostila se provincijska glavarica s. Anemarie Radan, koja je u kratkim crtama iznijela njen životopis, te  joj se zahvalila u ime cijele Provincije na vjernom svjedočenju Kristove nazočnosti, uzornom redovničkom životu, za sve molitve,  žrtve i ljubav prema redovničkom zvanju. Također je izrazila sućut sestrama s. Aleksandre Kati i Peri, te ostaloj rodbini. Zahvalila se i svima prisutnima na poseban način župniku don Ranku Vidoviću na izrečenom svjedočanstvu, kao i ostalim svećenicima, na dostojanstvenom ispraćaju.

Misu zadušnicu u solinskoj župnoj crkvi predslavio je mons dr Josip Delić u koncelebraciji sa 12 svećenika. Homiliju je započeo riječima:“Drage sestre, imate još jednu sestru više koja će se pridružiti svetima.“ Prisjetio se svojih sjemenišnih dana i vremena koja su bila preteška, a kojima im je prisutnost sestara i njihova pomoć bile od životne važnosti. S. Aleksandra je bila u kuhinji, one nisu imale ništa, ali od onoga što su imale dijelile su sa sjemeništarcima. Ona je svojom smirenošću i dobrotom uz Božju pomoć davala im snagu da ustraju. Njezine vrline nije skrivao, te je dirljivim riječima odao počast svemu što je ona u svoj život utkala. Na sprovodu i sv. Misi pjevao je zbor naših sestara.

s. M. L.

Životopis

U popodnevnim satima dana 16. kolovoza 2017. godine, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 97. godini života i 74. godini redovništva, u samostanu sv. Rafaela u Solinu, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga naša draga sestra Aleksandra Žolo.

S. Aleksandra (Anđa) Žolo, kći Ivana i Anđe rođ. Gilić,  rođena  je  21.  svibnja  1921.  u  Košutama.  Živjela je i odgajala se u uzornoj katoličkoj obitelji, gdje se dnevno Boga molilo i nedjeljom redovito išlo na svetu misu. Anđa je kao djevojka bila u djevojačkom društvu, i isticala se pobočnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. Po preporuci triljskog župnika don Josipa Batošića da bi bila dobra za samostan, odlučila se poći u biskupsko sjemenište u Splitu gdje su sestre Služavke Malog Isusa vodile domaćinstvo. Prije nje tu su bile njezine dvije susjede i rodice s. Tugomila i s. Elekta, pa je 1940. godine došla  k sestrama u sjemenište u Split. Sa sestrama je molila i radila, svaki dan je znala mijesiti i po sto kilograma kruha, i to ručno, bez ikakvih mašina, jer se kruh ručno mijesio i na drva pekao. Kako sama kaže, radilo se puno, ali ništa nam nije bilo teško. Promatrajući uzorni život sestara i djevojka Anđa se odlučila da bude redovnica. Pošla je kući da se pozdravi sa svojima prije nego pođe u Sarajevo za bližu pripravu za novicijat. Bile su teškoće putovanja u to vrijeme ratnih prilika, jer je u to vrijeme Dalmacija bila pod Italijom, trebalo je imati propusnicu za putovanje. Nakon teškog putovanja od Splita-Metkovića-do Sarajeva skupa sa s. Felicijanom Martinović došla je 26. kolovoza 1941. godine u Sarajevo, u kuću maticu Družbe ˝Betlehem˝. Novicijat je započela 15. kolovoza 1942., pod vodstvom magistre s. Fabijane Bukljaš. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1943. u Sarajevu, a doživotne zavjete 15. kolovoza 1959. u Zagrebu. 

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta kroz tri godine revno je vršila službu pekarice i prala rublje u kući matici u Sarajevu, sve ručno, bez strojeva, a broj sestara i djece preko stotinu u kući. Ovdje je naučila kako od kestenja praviti štirku i s njom uređivati redovničko odijelo - frontine i kolare koji su se štirkali. Često je pripovjedila kako je tada napravila 60 kilograma štirke koju se sestre dugi niz godina upotrebljavale za štirkanje. Sestre su brale kestene, a ona kuhala i pravila štirku. Godinu dana zatim radi kao pekarica radi u samostanu u Vitezu kod Kiseljaka. Od 1947. do listopada 1951. godine u biskupskom sjemeništu u Splitu požrtvovno vrši služba pekarice, što nije bio nimalo lagan posao jer je trebalo tijesto ručno mijesit i kruh u peći na drva peći, za toliko osoblje. Ona snažna i marljiva, spremna na žrtvu  nije se tužila na teškoće. Od 1951. do 1953. prala je rublje u Domu starih u Nuštru. Nakon toga godinu dana u samostanu u Mandaljeni šiva jorgane i dvori bolesnike, a zatim od 1954. do 1963. vrši službu kuharice u Dominikanskom samostanu u Mandaljeni, a stanuje u zavodu “Josipovac”. Od 1963. do 1983. živi u samostanu u Vrgorcu, gdje šest mjeseci vrši službu kuharice u samostanu, a zatim kroz dvadeset godina zauzeto i savjesno vodi domaćinstvo u župskoj kući u Vrgorcu. Nakon toga, od 1983. do 1. studenoga 2003. godine, dvadeset godina revno vrši službu domaćice u župskoj kući župe "Gospe od otoka", a stanuje u samostanu u Solinu. U vrijeme vršenja službe domaćice u župskoj kući u Solinu osobito vrijeme zauzima sedam punih godina služenja teško bolesnom župniku don Tugomiru (don Miri) Jovanoviću, kojeg s dubokim poštovanjem i pažnjom dvori, iako je i sam već bila bolesna.

Fra Vjeko Vrčić iz Imotskog piše pismo s. Aleksandri 31. listopada 2003., prigodom završetka njezine službe u ulozi domaćice u župskoj kući u Solinu. U tom pismu fra Vjeko ističe da je kod njega kao župnika u Vrgorcu s. Aleksandra radila točno 15 godina manje 7 dana. Sada poslije dvadeset godina službe u župskom domaćinstvu u Vrgorcu i još dvadeset u župi Gospe od otoka u Solinu, piše joj:  ˝nadošle godine ne dadu da se bavite ´poslićima´, kao ste običavali reći. Biti savjesna domaćica u župskoj kući znači biti mučenica. Bilo je teško u Vrgorcu, a posebno u Solinu, gdje ste imali veći broj osoblja i česte svećeničke sastanke i velike proslave. Moram istaknuti Vaše vrline u poslu koji ste obavljali. Molila ste Boga, bila ste pobožna. To je puno značilo za strpljivost u životu. … Voljela ste sv. misu. … Bila ste osoba puna pouzdanja. Župnik je vama mogao vjerovati. Nikada iz Vaših usta nije izišla riječ koja bi mogla naškoditi župniku. … Bila ste osoba povjerenja. Ja sam se uvijek mogao pouzdati u Vas. I danas znam istaći kao ste mi bila ´pomoćnik˝. … Škafet u kredenci bio je Vaša kancelarija. Kad bi se povratio kući Vi biste stavila naočale, izvadila svoj noteš, prikazala primljene mise i obavijestila o poslovima koji me čekaju. O Vašem poštenju ne treba zborit. … Nikada me kod gostiju i prijatelja niste osramotila. Jedva ste čekala da možete počastiti. Posebno svećenike. Nikada  nije iz kuće izišao gost a da nije bio počašćen.  … Bilo Vam sve blagoslovljeno. .. dobri Bog Vam obilato naplato za sve što ste učinili dobra svećenicima.˝

Od 1. studenoga 2003. do svoje smrti (16. kolovoza 2017.) s. Aleksandra u samostanskoj kapeli i svojoj redovničkoj sobi moli i prikazuje nemoć i bol Isusu za potrebe Crkve, svijeta i svoje redovničke zajednice. Svježeg pamćenja i prisebna, preko Radio Marije i Glasa Koncila prati zbivanja u Crkvi i svijetu i to uključuje u dnevne molitve. Strpljiva u bolesti i nemoći. Na osobiti način je cijenila i poštivala svećenike.

Draga s. Aleksandra, uživajte u rajskoj slavi. Molite Gospodina da nam udijeli novih i revnih članica.

Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč

(rođ. 10. VII. 1949. - + 21. V. 2017.)

U nedjelju 21. svibnja 2017., u 68. godini života i 47. godini redovničkih zavjeta, u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, osnažena Božjom milošću po svetim sakramentima podijeljenim joj po rukama bolničkog svećenika, u Gospodinu je blaženo preminula s. Florentina Crnković, sestra Služavka Malog Isusa splitske Provincije sv. Josipa. Pokopana je u utorak 23. svibnja 2017. u samostansku grobnicu na groblju Lovrinac u Splitu.

S. M. Florentina Ruža Crnković rođena je 10. srpnja 1949. u Grabovici, općina Tomislavgrad, od oca Stipe i majke Stjepanke rođene Vatrov. Sakrament krštenja, svete pričesti i potvrde primila je u župi sv. Ante Padovanskog u Grabovici. Rasla je i odgajala se u obitelji u kojoj se Bogu molilo i po Božju živilo. Dobar kućni odgoj i vjerski život u župskoj zajednici bili su plodno tlo da se u mladenačkoj dobi s. Florentina potaknuta Božjom milošću odlučila za redovnički poziv. U Grabovici je tada bio župnik don Andrija Iličić (župnik od 1958.-1968.).

Došla je u Družbu sestara Služavki Malog Isusa 4. prosinca 1967. godine. U kandidaturi je bila u redovničkoj zajednici u Mrkoplju, zatim u Zagrebu. Novicijat je započela 14. kolovoza 1969. na Kraljevcu u Zagrebu. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1970. godine. Nakon položenih zavjeta kraće vrijeme vrši službu kuharice u zajednici u Krašiću i u Samoboru. Od 1970. do 1972. godine vrši službu sakristanke i kuharice u Sarajevu, u zajednici u Prijedorskoj i u Nadbiskupiji. Devet mjeseci u 1972. godini u samostanu na Čardaku u Bosanskoj Posavini vrši službu sakristanke u župi. Nakon toga godinu dana vrši službu kuharice u Baru. Iz Bara dolazi u Sarajevo u provincijsku kuću u Ljubljanskoj, gdje kraće vrijeme vrši službu kuharice, te službu kuharice u župi u Bosanskom Brodu. Godinu dana vrši službu kuharice u župi Studenci u Hercegovini. Ponovno od 1974. do 1977. vrši službu kuharice u župi Čardak. Godine 1977. pojavljuju se ozbiljni zdravstveni problemi sa srcem, pa je tada premještena u zajednicu u Titograd (današnja Podgorica), u Crnoj Gori, gdje vrši službu kuharice. U Podgorici se liječi, i po savjetu liječnika odlazi na operaciju srca u bolnicu u Ljubljani u Sloveniji. U bolnici u Ljubljani je bila šest mjeseci. Iz Ljubljane dolazi u samostan u Podgoricu i priprema se za polaganje doživotnih zavjeta, koje je položila 15. kolovoza 1977. u Zagrebu. Nastavila je vršiti službu kuharice u samostanu u Podgorici. Radišna, okretna i spretna u domaćinskim poslovima, osobito u kuhanju. Nakon operacije srca zdravlje joj je bilo narušeno, i bila je pod stalnim liječničkim kontrolama skoro četrdeset godina. Trudila se i obavljala povjerene dužnosti koliko je mogla. Bila je uporna, žilava, i nije posustajala pod križem bolesti. Godine 1991., na vlastitu zamolbu, primljena je iz Sarajevske u Splitsku Provinciju Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Došla je u provincijsku kuću na Šinama, gdje je požrtvovno vršila službu kuharice u zajednici otaca karmelićana na Šinama. Zadnjih godina imala je većih teškoća sa zdravljem. Tijelo joj je bilo pogođeno višestrukom bolešću i nemalom patnjom, ali duh je bio jak. Neko vrijeme bila je u samostanu u Dubrovniku i u Šestanovcu, gdje je prema svojim zdravstvenim mogućnostima pomagala u kuhinji. U siječnju 2014. premještena je u samostan na Bačvicama u Splitu, kako bi po savjetu liječnika bila što bliže bolnicama na Firulama i Križinama, radi ozbiljnost njezina zdravstvenog stanja i česte potrebe hitne intervencije. Živjela je s predanjem u Božje i Marijine ruke. Zadnjih mjeseci puno je patila. Imala je volju za životom, ali tijelo je sve više bilo nemoćno, a boli učestalije i sve veće. Molila je Isusa i Majku Mariju za utjehu i snagu da strpljivo izdrži u patnji. U nadi da će se nešto olakšati njezinu zdravlju primljena je zadnjih dana u Kliničku bolnicu u Dubravi u Zagrebu. Gospodin ju je u boli i patnji prokušao i našao spremnu da do kraja prikaže svoju žrtvu u nedjelju 21. svibnja 2017. godine. Nekoliko sati prije smrti zamolila je sestre na odjelu da joj pozovu bolničkog svećenika da joj podijeli sakramente, što je on i učinio. Duhom se spremila, nadolila ulja u svjetiljku svog ispaćenog tijela i smireno i blaženo pošla u susret Isusu i s Njim u kuću Oca nebeskog.                      

s. M. Maneta Mijoč

(rođ. 13. XII. 1928. - + 13. IV. 2017.)

Na Veliki četvrtak, 13. travnja 2017. godine preminula je u Gospodinu u 89. godini života i u 58. godini redovništva u bolnici u Travniku naša draga s. M. Jozefina (Petronila) Bičvić.

Pokopana je u subotu, 15. travnja 2017. u 12.30 sati na sestrinskome groblju „Doloroza“ u Čardaku. Sveta misa zadušnica slavljena je 17. travnja 2017. godine u 08.00 sati u samostanskoj crkvi „Svetoga Josipa“ u Vitezu.

Zadnje godine redovničkog života sestra Jozefina provela je u samostanu „Svetoga Josipa“ u Vitezu. Poziv u kuću Očevu dočekala je u travničkoj bolnici u koju je stigla radi loma kuka, tjedan dana prije smrti. Opremljena svetim sakramentima sestra Jozefina preselila se u vječnost i pridružila svojoj nebeskoj obitelji.

Na Veliki četvrtak, 13. travnja 2017. godine u 16 sati od pokojne s. Jozefine oprostila se zajednica sestara iz samostana „Sveti Josip“  i „Dom Sveti Josip“ u Vitezu na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Admiratom Lučić i sestrama naših zajednica u Sarajevu i Gromiljaku te osobljem kuće, prijateljima i znancima, vjernicima župe Vitez. Obred ispraćaja pokojne sestre Jozefine predvodio je župnik iz Viteza fra Velimir Bavrka. Nakon toga posmrtni ostaci sestre Jozefine prevezeni su u rodnu župu i crkvu Žalosne Gospe u Čardaku. Pod okriljem Žalosne Gospe prije 89 godina započeo je životni hod s. Jozefine i tu ga polažemo do dana uskrsnuća.

Obredima pokopa na Veliku subotu, 15. travnja 2017. godine u 12.30 sati na sestrinskome groblju „Doloroza“ u Čardaku sudjelovao je velik broj sestara Služavki Maloga Isusa na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Admiratom Lučić te sestrama iz Generalne uprave i drugih redovničkih zajednica te rodbinom, prijateljima, znancima i  vjernim pukom župe Čardak.

Nakon oproštajnog govora sestre M. Admirate Lučić nastavljeno je s obredima pokopa kojega je vodio vlč. Pavo Kopić, župnik u župi Žalosne Gospe u Čardaku, uz sudjelovanje nekolicine svećenika rodom iz župe Čardak i okolnih župa. Zemni ostaci pokojne sestre Jozefine pridruženi su pokojnim sestrama u sestrinskom groblju na „Dolorozi“, čekajući uskrsnuće o ponovnom Kristovu dolasku.

Gospodin joj bio vječna nagrada za svako svjedočanstvo ljubavi i milosrđa kojima je darivala druge. Počivala u miru Božjem i zagovarala nas pred licem Svevišnjega! Amen.                                                                                                        

s. M. Kristina Adžamić

Na oproštaju od sestre M. Jozefine Bičvić
Sestrinsko groblje Doloroza, 15. 4. 2017.

Draga sestro Jadraka, predstavnice naše časne majke Radoslave, poštovani župniče, velečasni Pavo, dragi svećenici i sestre svih zajednica, poštovana rodbino naše sestre Jozefine, draga braćo i sestre!

Dok vam svima zahvaljujem što ste došli moliti s nama za našu pokojnu sestru, zahvaljujem svima koji su nam pismenim putem iskazali sućut i tako dali počast našoj dragoj sestri.

Osobita mi je čast što vam u ime sestara Služavki Malog Isusa mogu reći nekoliko crtica iz bogata života naše drage sestre Jozefine. 

Rođena je u Kladarima Donjim kod Modriče 13. prosinca 1928. godine od roditelja Mate i Marice rođ. Bilušić. Ovdje, u župi Žalosne Gospe, primila je sveto krštenje, dobila ime Petronila, pa svetu pričest i potvrdu. Bila je osmo dijete u brojnoj obitelji od desetoro djece svojih roditelja. Često je pričala o svome Čardaku, o strašnim teškoćama i teroru u vremenu II. svjetskoga rata. Silno su trpjeli svaku neimaštinu i progonstvo. Iz njezine obitelji Gospodin je u svoju službu pozvao najstariju sestru Ružu koja je postala sestra Arkadija SMI (1918. - 1982.) i brata Vinka koji se je pripremao za svećeništvo u Družbi Isusovoj, a Gospodin ga je pozvao k sebi. S ponosom je pričala o obiteljima najbližih iz obitelji. Puno se molila za svoju braću Marijana, Ivu, Matu, Niku i Jozu; sestre Mariju i Mandu; te njihovu djecu i unuke.

U samostanu Doloroza upoznala je sestre Služavke Maloga Isusa koje su je učile ne samo čitati i pisati nego i duhovnim vrijednostima. Ovdje je u sestrinskoj školi završila četiri razreda. Osjećala je duhovni poziv i zaželjela postati redovnica kao i njezina deset godina starija sestra. Nažalost, iz vremena svoga ulaska u samostan imala je bolna ratna iskustva progonstva. Kao pripravnica zajedno sa svim sestrama bila je prognana iz sarajevskoga „Betlehema“. Ustrajala je u svojoj želji za posvećenim životom i nakon deset godina ušla u novicijat Družbe u Zagrebu na svetkovinu Velike Gospe 1958. Odgajala ju je učiteljica s. Ema Levaković. Svete zavjete svoga predanja Bogu i Crkvi položila je pred vrhovnom glavaricom majkom Maristelom Gojić u Zagrebu, a doživotne 1965. godine.

Prvo poslanje u Družbi dobila je 1959. u zajednici sestara u mjestu Prčanj gdje su sestre služile u Željezničarskom odmaralištu. Budući da je po profesiji bila medicinska sestra, premještena je 1962. godine u Titograd, gdje je radila u bolnici u službi glavne sestre u operacijskom bloku sve do 1969. kada je premještena u Sarajevo. Naime, te su godine bile pripreme za formiranje Sarajevske provincije i sestra Jozefina bila je zadužena pronaći mjesto za budući samostan jer je sva imovina sestara bila nacionalizirana i sestrama nije bilo dopušteno koristiti ju. Bila je izabrana u upravu Provincije koja je bila smještena u Prijedorskoj ulici na području Novoga Sarajeva. Radila je u Domu zdravlja i u Hitnoj pomoći, a kada je ostvarila mirovinu dodijeljena joj je služba kućne poglavarice u zajednici sestara u Vrhbosanskoj bogosloviji gdje je s ljubavlju brinula i o bolesnim svećenicima. Zatim je bila je Provincijskoj kući u Ljubljanskoj ulici. Tu ju je zadesio ružni rat, te je po drugi puta pod pritiskom ratnih događanja morala napustiti Sarajevo. S velikom tugom ali i vjerom spominjala je ratna progonstva iz mladih dana, a i ona iz zrelih pa i starijih godina. Nakon što je prošla teški put izbjeglištva preko Zagreba, San Giusta (Italija) i Stari Grad na Hvaru, vratila se u samostan „Egipat“, a posljednje tri godine provela je u Samostanu svetoga Josipa u Vitezu, utemeljiteljevoj Han Kompaniji, gdje su joj sestre pružile svu potrebnu pažnju i njegu za što vam, drage sestre, i danas zahvaljujem.

Draga naša sestro Jozefina, često si nas okupljala, poučavala i savjetovala. Danas si nas okupila na molitvu za pokoj tvoje plemenite duše. Ovdje smo s Tobom, u Tvojoj Crkvi, pred žalosnom Gospom koju si toliko častila. Vjerujem da sada svatko od nas u srcu prebire uspomene o Tebi i bogatstvo koje si životom svjedočila.

Dopusti nam da Ti se danas zahvalimo. Želim samo izdvojiti Tvoja tri divna svjedočanstva.

Prvo je svjedočanstvo Tvoje snažne potrebe za duhovni životom, duhovnim štivom i molitvom.

U Tvojim rukama smo svakodnevno viđale Sveto pismo, časoslov, razmatranja duhovnih učitelja. Podcrtavala si snažno izabrane tekstove i davala im prioritet u oblikovanju svoga ponašanja, stavova i odluka. Tvoju samostansku sobicu je uvijek resio lik Presvetoga Srca Isusova. Isusovo probodeno srce je bio Tvoja snaga po uzoru na oca Utemeljitelja. Crpila si snagu iz Isusova djetinjega Srca, a onda iz Srca koje je ljubilo svakoga čovjeka, osobito malenoga, bolesnoga i nemoćnoga. Isusovo probodeno Srce bilo je izvor Tvoje snage.

Drugo je svjedočanstvo upornog odgovora na Isusov zov da postaneš redovnica. Imala si 19 godina kada si se odazvala na Isusov poziv. Drugi svjetski rat i komunističke vlasti su te zajedno s drugim sestrama potjerali iz samostana. Više od deset godina tražila si mogućnost da ponovno uđeš u samostan i posvetiš se duhovnomu životu te živiš redovničke zavjete. Ostala si vjerna Božjemu pozivu i posvećenomu životu. Bila si osoba od vjere i povjerenja. Od Tebe možemo učiti kako se oduprijeti napastima i kako Božjom snagom pobijediti svako zlo.

Treće je svjedočanstvo profesionalne savršenosti i zauzetosti.

Uvijek si na svome radnom mjestu bila Isusov svjedok koji liječi, olakšava boli i tješi. Bolnice u kojima si radila bile su Tvoj drugi dom, a bolesnike i osoblje obasipala si kršćanskim dostojanstvom i svesrdnim sestrinstvom. Neumorno si tragala za znanjem i novim spoznajama tako da smo te na području duhovnoga i zdravstvenoga života doživljavale kao osobu širokih pogleda i velikoga znanja. Koristila si svaki trenutak da pomogneš i nešto novo naučiš. Kada više nisi radila u zdravstvenim ustanovama pomagala si sestrama u kući, osobito u šivanju i održavanju rublja. Mnoga od nas i danas nosi koprenu koju si sašila. Vidjele smo te uvijek kao veliku moliteljicu i radnicu. Dok si god mogla hodati, bila si u kapelici uz euharistijskog Isusa. Do posljednjeg si daha bila uz nas i s nama, za Crkvu. Bila si obdarena umjetničkom rječitošću, pa si rado pisala kronike u zajednicama gdje si živjela. Ni poezija ti nije bila strana. Znalački si izgovarala i tuđe i svoje stihove, a mi smo Te s divljenjem slušale.

Hvala Ti, draga naša sestro Jozefina. Nedostajat ćeš nam puno. Osobito sestrama s kojima si provela zadnje vrijeme svoga života. Vjerujemo da si prošla ovozemaljski prag i da susrela zaručnika svoje duše.

Vjerujemo kako s ocem Utemeljiteljem i našim pokojnim sestrama gledaš sveto lice Onoga kome si služila. Vjerujemo da si i nas, sve koje si poznavala, ponijela u duši pred Očevo lice i da se za nas moliš. Pri odlasku si primila svetu popudbinu, molila oproštenje od svih, a mi te danas molimo da nam oprostiš što nije bilo dobro i živom vjerom vapimo da primiš vječnu nagradu i počivaš u miru Božjem. Hvala Ti, draga sestro Jozefina, za sve! Neka Ti je laka hrvatska zemlja Tvoje drage Posavine koju si voljela.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna neka joj svijetli!

s. M. Admirata Lučić

(rođ.18.V. 1946.  -  +26. XI. 2016.)

U 71. godini života i 52. godini redovničkih zavjeta, u samostanu Svete Obitelji u Dubrovniku, osnažena Božjim milosrđem po svetim sakramentima, u subotu 26. studenoga 2016. u sedam sati ujutro,  tiho i blaženo u Gospodinu je preminula naša draga s. Ilinka. Njezino bolešću ispaćeno tijelo je otpočinulo, a patnjom pročišćena duša zablistala nebeskim sjajem u rajskoj slavi u zagrljaju Oca nebeskoga i Presvete Djevice Marije. 

Pokopana je u ponedjeljak 28. studenoga u Dubrovniku. Svetu Misu zadušnicu u 14 sati u crkvi sv. Petra na Boninovu predvodio je generalni vikar dubrovačke biskupije don Petar Palić, u koncelebraciji sa sedmoricom svećenika. Homiliju je imao biskupijski delegat za redovnice o. Stanko Dodig iz samostana otaca kapucina u Dubrovniku, a sprovodne obrede je predvodio župnik župe sv. Mihajla na Lapadu don Robert Ćibarić. Okupio se oko sedamdesetak naših sestara, na čelu s provincijalkom s. Anemarie Radan i vrhovnom savjetnicom s. Marijom Banić koja je došla iz Zagreba. Na sprovod iz Splita je došlo 27 sestara jednim manjim autobusom, zatim sestre iz Metkovića i Opuzena, Mandaljene, lijepi broj sestara drugih redovničkih zajednica u Dubrovniku, rodbina i dosta vjernika. Iz Karmela Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca, u kojem živi sestra pok. s. Ilinke i s. Alemke naša s. Natanaela od Malog Isusa, došla je s. Đurđica Terezija od svete Obitelji Vučković. Preko svete mise i u sprovodnom obredu pjevale su sestre, predvođene s. Dulcelinom i s. Marinelom. Otac Stanko je u homiliji istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo uzorni redovnički život s. Ilinke. Od s. Ilinke se oprostila provincijska glavarica s. Anemarie Radan. Iznijela je u kratkim crtama život s. Ilinke i zahvalila Gospodinu za njezin uzorni redovnički život. Zahvalila je prisutnim svećenicima i svima koji su molitvom i ispraćajem na vječni počinak odali poštovanje prema pokojnoj s. Ilinki. Zahvalila je sestrama u samostanu u Dubrovniku na čelu s predstojnicom s. Magnom Borovac za iskazanu ljubav i pažnju, razumijevanje, njegu i pomoć s. Ilinki za vrijeme njezine duge bolesti, osobito njezinoj rođenoj sestri s. Alemki, koja joj je bila pravi anđeo u njezinoj bolesti. Izrazila je duboku sućut obitelji s. Ilinke: braći Mati, Frani i Vidi, sestrama s. Natanaeli od Maloga Isusa, s. Alemki i Mari, nevjestama Dragici, Kati i Gordani, zetu Mili i ostaloj brojnoj rodbini.

Sestra Ilinka Kata Šiljeg, rođena je 18. svibnja 1946. u Vidu, od oca Ante i majke Mande rod. Kešina. Rasla je i odgajala se u obitelji u kojoj se Bogu molilo i po Božju živilo. Sestra Ilinka je bila sretna i zahvalna za plemenitost, ljubav i pobožnost svojih roditelja koji su s ljubavlju i kršćanski odgajali svoju djecu. Sestra Ilinka u svojoj duhovnoj bilježnici zapisuje ove zadnje riječi svoje majke koje je uputila svojoj djeci: ˝Dico moja, dragom Bogu se molite. Volite se i pomažite. U obitelji gdje sam se rodila i obitelji gdje sam došla dragi Bog je uvijek bio na prvom mjestu. Neka tako i kod vas svih bude.˝ Dobar kućni odgoj i vjerski život u župskoj zajednici u župi Gospe Snježne u Vidu, kojeg su u to vrijeme promicali revni župnici don Frane Bego, don Ante Vojnović i don Mate Selak, ostavili su duboki trag u životu sestre Ilinke od malih nogu pa kroz odrastanje. Župnik don Mate Selak bio je povezan sa sestrama u Metkoviću pa je u Vidu pričao djevojčicama i djevojkama o redovničkom životu i za blagdane pozvao sestre iz Metkovića da ih svijet vidi i upozna. Tako je  iz župe Vid kroz nekoliko godina više djevojaka došlo u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Među prvima bile su s. Ilinka i njezina kolegica s. Rahela. Iz obitelji s. Ilinke u Družbu su kasnije došle i njezine dvije rođene sestre: Ana s. Natanaela, koja sada živi u Karmelu u Mariji Bistrici, i Vinka s. Alemka. Sestra Ilinika bila im je svijetli uzor. Duhovno su se pomagale i izgrađivale. Nakon završene osnovne škole, potaknuta Božjom milošću, s. Ilinka se odlučila za redovnički poziv. U Družbu je došla 17. kolovoza 1961. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1964., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1970. godine u Zagrebu. Prigodom polaganja doživotnih zavjeta, 1969. godine, s. Ilinka je u svojoj duhovnoj bilježnici zapisala: "Dragi Mali Isuse, već je sedam godina prošlo od kako sam čula Tvoj glas: Dođi i slijedi me! Hvala Ti moj preslatki Mali Isuse za Tvoju ljubav. Hvala Ti za Tvoj milostiv pogled koji je počinuo na mojoj bijedi. … Uvijek si bio dobar i nježan prema meni. Oprosti što sam na Tebe zaboravljala. Kao što stablo duboko u zemlji ima žile kojima crpu vlagu za svoj rast, tako i ja moj preslatki Isuse želim svojim molitvama i žrtvama doprinositi procvatu svete Crkve, Družbe, za spas mog Hrvatskog naroda i cijelog svijeta. … Dajem Ti svoj život na raspolaganje. Tvoja Ilinka."

Nakon položenih zavjeta poslana je u kapucinski samostan u Rijeci, u kojem do 21. studenoga 1964. godine vrši službu kuharice. Iz Rijeke odlazi u Sarajevo. Tri godine vrši službu kuharice svećenicima kanonicima u Kaptolu i tri godine službu kuharice u nadbiskupiji kod nadbiskupa mons. Smiljana Čekade. U kolovozu 1970. godine dolazi  u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu, u kojem dvije godine radi u kuhinji. Godinu dana vrši službu kuharice u Solinu, a zatim sedam mjeseci vrši službi kuharice ponovno kod nadbiskupa Čekade u Sarajevu. Nakon toga vraća se u samostan u Solin, gdje vrši službu kuharice do 1975. godine. Vrši službu kuharice i odgovorne sestre tri godine u samostanu u Perastu. Od rujna 1977. do rujna 1986. revno vrši službu kuharice u samostanu u Dubrovniku. U to vrijeme ovaj samostan je i kuća novicijata, pa su sestre novakinje i mlade sestre juniorke od s. Ilinke učile i primale znanja iz kuharstva i stjecale iskustva u umijeću kuhanja. Ona im je s radošću i zadovoljstvom, umješno i velikodušno prenosila svoje znanje, iskustvo i davala praktične upute. Redovnička zajednica u Dubrovniku, obzirom na službu kuharice, velika je i zahtjevna, jer je trebalo  kuhati ne samo za sestre i novakinje nego i za starice u staračkom domu, a preko godine bilo bi po nekoliko turnusa duhovnih vježbi, seminara i susreta. Sestra Ilinka kao odgovorna sestra u kuhinji uvijek je bila raspoloživa za opće dobro zajednice i Provincije, i na to poticala i sestre koje s njom radile. U svojoj službi bila je puna susretljivosti prema sestrama u zajednici, osobito starijim i bolesnim, kao i prema svećenicima koji su u samostanu živjeli ili u njega navraćali, kao i prema gospođama u staračkom domu. Od rujna 1986. do 1991. godine vršila je službu kuharice u zajednici u Mandaljeni, za sestre, župnika i osobe s posebnim potrebama koje su sestre njegovale u zavodu ˝Josipovac”. Od 1991. do 1999. ponovno vrši službu kuharice u Dubrovniku, gdje je prepoznatljiva njezina požrtvovnost i otvorenost u to teško ratno vrijeme, kad su sestre u samostan primile sestre i štićenike s posebnim potrebama iz Mandaljene i više prognanika iz Konavala, kad je trebalo u nenormalnim uvjetima kuhati i tolikima dati jelo. Od 10. rujna 1999. do 25. listopada 2003. požrtvovno je vršila službu kuharice u generalnoj kući Družbe u Zagrebu. U listopadu 2003. po treći put dolazi u samostan u Dubrovniku, u kojem živi, moli i radi, služi i boluje do svoje smrti. Predano je vršila službu kuharice dokle god je mogla. Kad je bolest napredovala i otežavala joj da može voditi i organizirat poslove u kuhinji, i dalje je dolazila u kuhinju i s radošću pomogla sestrama ono što je mogla učiniti.

Cijeli je redovnički život, uz molitvu, požrtvovno, savjesno i radosno vršila službu kuharice, koja je od nje iziskivala žrtve i truda, raspoloživosti i umijeća. Imala je prirođeni dar ukusnog pripremanja hrane, te veliku volju i ljubav da se što više osposobi u povjerenoj joj službi. Bila je poučljiva i zahvalna za svaki savjet i pouku od starijih i iskusnijih sestara koje su vršile službu kuharice. Primljeno znanje i stečeno iskustvo nesebično je dijelila i pružala mlađima i sestrama koje su s njom radile. Uvijek  je bila spremna da se žrtvuje za zajedničko dobro, da razveseli sestre i sve kojima je kuhala, pomno pazila da ukusno i zdravo pripremi hranu. Uvijek puna brižnosti da svi dobiju ono što im je za zdravlje potrebno, da svi budu zadovoljni, da svećenici i gosti samostana budu lijepo primljeni i posluženi. Sestre će je pamtiti i po prekrasno ukrašenim tortama za slavlja redovničkih zavjeta, imendana i prigodnih slavlja u zajednici, koje je krasila prekrasnim ružicama  i bijelim golubicama mira, koje  bi svojim vještim rukama strpljivo i s umjetničkim smislom izrađivala.  Za sve to trebalo je puno snage, ljubavi i raspoloživosti, kako s. Ilinki tako i sestrama koje s njom rade u kuhinji. Ljubav i spremnost, pozornost i blizina prema bližnjima nisu izostajali. Nije se u tome dala umoriti ni smesti.

Cijeli svoj život živjela je s radosnim predanjem u Božje i Marijine ruke. Imala je djetinju ljubav prema Isusu i Blaženoj Djevici Mariji. Bila je duša duhovne prozračnosti, duboko uronjena u misterij predanja Isusu po molitvenom životu. Često je svoja nutarnja nadahnuća i poticaje duha u obliku molitve zahvale, predanja, hvale i prošnje zapisivala u svojim duhovnim bilješkama i zapisima. To su pravi duhovni titraji duha, duše potpuno otvorene Božjoj milosti i ljubavi. S vjerom je živjela, snagom vjere radila, u vjeri bol i patnje podnosila. U dugoj bolesti bila je strpljiva i predana Bogu u ruke, ljubavi i pomoći sestara. Zadnjih mjeseci danju i noću strelovitim zazivima molila je Isusa i Njegovu Majku Mariju za njihovu blizinu, utjehu i snagu da izdrži u patnji. ˝Isuse, smiluj se! Gospe moja smiluj mi se, pogledaj me! Hvala Ti Isuse! Hvala Ti Gospe! Isuse snage daj! Majko sveta pomozi! Sveti Josipe budi mi na pomoć! Anđeli Božji budite uz mene!˝, molitveno je zazivala s. Ilinka. U molitvenoj  povezanosti s društvom nebesnika strpljivo je podnosila teške boli i nemoć tijela. Okružena molitvom i ljubavlju sestara iz zajednice, koje su stalno bile uz nju molitvom i ljubavlju, pomoću i medicinskom njegom, bila je zahvalna i za najmanju uslugu. Njezina soba bila je prava kapelica, prostor molitve i nesebične ljubavi koja njeguje Malog Isusa u bolesnoj s. Ilinki, i patnje s. Ilinke koja je Jobovskom strpljivošću u boli združena s Isusom raspetim i uskrsnulim. U trenutcima i svijesti i odsutnosti svim svojim bićem je ispovijedala: "Ja vjerujem da Otkupitelj moj živi, i da ću nakon ovozemne patnje s Njim uskrsnuti i moje će oči vidjeti Boga Spasitelja moga.˝ S uljem radosnog služenja u zdravlju i strpljivog predanja u bolesti u uljanici svog života spremno je dočekala milosrdnog Oca, kojeg je cijeli život čistom ljubavlju ljubila i cijelim mu bićem u poniznosti služila u bližnjima. Draga s. Ilinka, zahvaljujemo Bogu darivatelju života za Tvoj život, vjeru i životni optimizam i u zdravlju i u bolesti, za Tvoju vjernost Bogu i Crkvi, Družbi i Provinciji, sestrama i bližnjima koji su se nalazili na Tvom životnom putu. Milosrdni Otac blagoslovio svaku Tvoju žrtvu, bol, svaku kaplju znoja i svu patnju. Neka Te licem svojim obasja u rajskoj slavi. Moli Oca nebeskog da nam udijeli milost svetosti života, te novih i revnih članica. Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč

Misa zadušnica na sprovodnim obredima s. M. Ilinki – Kati Šiljeg

Propovijed na misi fra Stanka Dodiga, ofm cap. gvardijana i pročelnika Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije

Poštovani svi nazočni na ovoj Euharistiji mise zadušnice, okupljeni oko stola Riječi gospodnje i Euharistijskog stola, te oko zemnih ostataka s. Ilinke – Kate Šiljeg.  Sve vas iskreno pozdravljam.

Sestra Ilinka – Kata preminula je u Gospodinu kojemu se posvetila i kojemu je do kraja bila vjerna na zemlji. Gospodin ju je blagoslovio u utrobi njezine majke i pozvao ju je svojom ljubavlju,  da ljubavlju njezina oca i majke se pojavi, da se rodi na ovoj zemlji, među ljudima i rođenjem od njezine majke, pojavljuje se u obitelji Šiljeg, kao ono malo zrno iz evanđelja u katoličkoj obitelji i Bogu vjernoj obitelji Šiljeg; obitelji i duhovnoj i praktične vjere, obitelji koja se nije plašila novoga života u obiteljskoj sredini po njihovom potomstvu, obitelji koja je blagoslovljena od Boga po njihovih sedmero djece, a koju je Bog posvetio po njihove 3 kćeri koje je pozvao u redovničko zvanje: s. Ilinku i s. Alemku u Družbu sestara Služavki Malog Isusa i s. Natanaelu među sestre Karmelićanke.

Njihovi roditelji nisu bili jako materijalno situirani, nisu se previše bavili računicom, u što će djecu obući i obuti, što će jesti i tako dalje. Oni su imali veliko pouzdanje u Boga,  vjerni Njegovoj providnosti  i dobroti  dobrih ljudi. Stoga im djeca nisu bila ni gola, ni bosa, ni gladna, nego su roditeljima bila blagoslov, radost i sreća. I tako malo zrno kojemu su roditelji na krštenju nadjenuli ime Kata, koja je u obiteljskom domu molitve,  topline, roditeljske i obitljske ljubavi i dobrote, dozrijevalo i raslo, zalijevano rosom Duha Svetoga u toj i takvoj obitelji. Kada je pošla u školu to zrno je poraslo, i izišlo izvan svoje obitelji i postala je prepoznatlljiva da je iz obitelji Šiljeg. A kada se Bogu potpuno posvetila polažeći doživotne redovničke zavjete, time je započela novi stil života s novim redovničkim imenom Ilinka.

Pokojna sestra bila je samozatajna redovnica, a u isto vrijeme je bila upitana, komunikativna, raspjevana, te puna optimizma. Kada su je poglavarice premještale u razna mjesta i samostanske zajednice, porihvaćala je u radosti kuhinju kao kuharica. To zrno,  Kata – Ilinka  se razraslo i donosilo je obilat rod i svugdje je ostavljala vidljiv i pozitivni trag, kao prava Služavka Malog Isusa. Kao kuharica kuhala je vrlo uspješno s velikim zahvalama: svojim susestrama, svećenicima i mladim  bogoslovima. U tom  poslu davala je sebe, svoju ljubav i umijeće. Uvijek je bila sretna i radosna kada su njezine sestre redovnice i svi ostali koje sam spomenuo, za koje je kuhala, bili sretni, veseli i zadovoljni.

Još ću spomenuti, da s. Ilinki nitko nije bio dosadan i da nikoga, tko je u nečemu zamolio pomoć, da je pomogla, nikoga nije otpustila bez ičega. Zbog svega rečenog je postala poznata i priznata redovnica i kuharica. Svi ti, a i svi mi ovdje okupljeni iskrenim srcem za sve s.Ilinki zahvaljujemo i Bogu koji nam ju je dao. Gospodin Isus uskrsnuli ju je pozvao da napusti tjelesne muke i da pođe k Njemu u Vječnost u 71. godini života i 52. godini redovničkih zavjeta. Bila je životom i djelim prava i iskrena Služavka Malog Isusa, sve je stavljala pred Njega i pred Isusovo srce i druge je poticala da to isto čine.

Draga sestro Ilinka, neka ti Mali Isus oprosti sve slabosti ljudske i kao vjernu svoju službenicu, On koji je i Uskrsnuli  Gospodin, neka Te primi u svoj mir i u radosti nebeske.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna svijetlila joj.  Amen!

Dubrovnik, 28. 11. 2016.
Crkva sv. Petra – Boninovo

Krijesnice iz duše s. Ilinke,
koje je zapisala u svojoj duhovnoj bilježnici

(isječke prepisala i preuzela s. Maneta):

˝Blago onom tko se s Tobom Isuse svako jutro rukuje. Isuse dragi dobro Ti jutro. Evo Ti Tvoja Ilinka. Blagoslovi je i vodi putem koji k Tebi vodi. Sve što budem danas molila, govorila i radila neka bude Tebi na slavu. Molim Te blagoslovi Svetog Oca Papu, sve kardinale, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice. Blagoslovi našu zajednicu, Provinciju i Družbu. Blagoslovi svaku sestru naše Družbe. Blagoslovi naš Hrvatski narod i cijeli svijet. Sve ti Isuse prikazujem po rukama Tvoje Isuse i moje Majke Marije.

Milosti puna, moli za nas.
Milosti puna, zagovaraj nas.
Milosti puna, na životnom putu vodi nas.
Milosti puna, u vjeri učvrsti nas.
Milosti puna, do potpunog predanja Isusu prati nas.
Milosti puna, u Nebo dovedi nas.

Marija je uvijek bila u stavu slušanja, razmišljanja i prihvaćanja Božje volje. I mi smo pozvane u vjeri začeti i roditi Krista. Duhovno rađanje se događa po slušanju i prihvaćanju Božje riječi.

Tiho Mali Isus spava.
Njegova služavka tiho u svom srcu radosna i žalosna, slavna i svjetlosna otajstva krunice prebrojava.

Tiho Mali Isus spava.
Njegova služavka tiho u svom srcu mu se klanja, sebe i cijeli svijet Njemu poklanja.

Tiho Mali Isus spava.
Njegova služavka svoje dužnosti i obveze savjesno obavlja.

Tiho Mali Isus spava.
Njegova služavka žalosnima, bolesnima i potrebnima život uljepšava.

Neka nam Majka Marija pomogne da budemo blaga i ponizna srca. U samostanu je najvažnija međusobna ljubav. Isus dragi će nas pitati samo jedno: jesmo li se voljele i pomagale jedna drugu. Ništa nas ne usrećuje koliko međusobna ljubav i prihvaćanje. … Na revnim i dragom Bogu posve odanim redovnicama počiva Božji blagoslov. Da bi bile sretne moramo se truditi oko malih stvari: biti pažljive, susretljive, pomagati se, voljeti se. Male, sitne stvari s ljubavlju učinjene vode velikoj svetosti. Oslobodi nas Gospodine nemarnosti. Daj nam Gospodine milost da naša svjetiljka uvijek ima ulja.

Naše zvanje je Božji dar. Hvala Ti Gospodine što si me nedostojnu pozvao. Predajem Ti sve svoje sposobnosti. Marijo, ljubljena Majko, Ti me vodi k Isusu. Daj Isuse da moj život bude Tebi na slavu i spas svijeta.

Isuse moj učini me anđelom mira, kojega svačija nevolja u srce dira. Budi anđeo mira pa ćeš biti draga svima.

Hajdemo Kristu vjerno služiti.
Hajdemo se voljeti i pomagati.
Hajdemo jedna drugu razumjeti.
Hajdemo odlučiti nikada ogovarati.
Hajdemo odlučiti samo dobro u svom srcu pohranjivati.
Hajdemo se Isusu za spas cijelog svijeta moliti.
Hajedmo u ljubavi povezane biti.
Ovo malo života što još imamo samo za ljubav Božju znajmo i Isusu ga dajmo.

Mlada sestra s kojom radim mora doživjeti i osjetiti moju ljubav, prihvaćanje, ohrabrenje. Početnice (misli na mlade sestre) treba oduševljavati, hrabriti, poticati, razumjeti i za njih puno, puno moliti. Dragi nas Utemeljitelj gleda. Naše dobre i svete pokojne sestre za nas mole. Trudimo se biti dragom Malom Isusu drage i jedna prema drugoj susretljive. Bolesne i starije sestre moraju biti voljene. … A ti s. Ilinka prihvati, voli i moli za svaku sestru drage Družbe. 

Danas, kao i uvijek, ništa nije važnije i ljepše od toga nego da se vlastiti život utroši za Gospodina i najpotrebnije od njegove djece. Reći utješnu riječ, ohrabriti, podržati, dati dobar savjet, pohvaliti, saslušati, i još puno toga što možemo u ovoj duhovnoj oskudici besplatno podijeliti.

Isuse moj, prinosim Ti, ovoga dana i časa, svoje brige, svoje boli i sva iskušenja, kao žrtvu ujedinjenu s Kristovom mukom i Otkupiteljskom patnjom za spas cijelog svijeta. Neka moja patnja bude za blagoslov moje Provincije, Družbe, mog dragog Hrvatskog naroda, moje rodbine i cijelog svijeta.

Lice Tvoje Isuse želim gledati,
Tvoju pjesmu želim pjevati.
S Tobom i za Tebe želim živjeti i raditi.
Isuse dragi i mili, daj da tako živim
da se Tvoga dolaska ne postidim.

Kako će nam biti lijepo Isuse s Tobom u raju,
samo treba u djelotvornoj ljubavi pretrčati svoju životnu stazu.
Tebe Isuse i stvorenje svako ljubiti i nije baš lako,
ali rajska vrata otvaraju se jedino tako!

Ja vjerujem u Tebe Bože moj,
i nadam se protiv svake nade,
da ću Tvoje lice vidjeti i Tvoje sveto ime vječno slaviti.

Isuse daj da kroz svu vječnost
hvalim neizmjernu dobrotu i ljubav Tvoju,
što si pogledao na malenost i bijedu moju.˝

(rođ. 23. III. 1933.  -  + 6. X. 2016.)

U popodnevnim satima u četvrtak, 6. listopada 2016., u Marijinu mjesecu, u naručju Isusa, Marije i Josipa, okružena sestrama u samostanu sv. Josipa na Šinama, blaženo je preminula naša draga s. Mihovila Perleta. Okrjepljena svetim sakramentima po rukama oca Branke Zebića karmelićana, par dana ranije, uz molitve sestara, preselila se u kuću Oca nebeskoga. Nakon predanog života i rada, prokušana bolešću i patnjama, predana u volju Božju, našla je vječni mir u Srcu Isusovu. Prije četiri mjeseca, 28. svibnja ove godine, preselila se Ocu nebeskom njezina i naša sestra s. Egidija, s kojom je dijelila zadnje godine zajedništvo vjere i utjehe, Božje i ljudske blizine, nemoći i predanja Isusu u samostanu na Šinama. Čvrsto vjerujemo da se sada skupa raduju u rajskoj slavi i prate nas svojim nebeskim zagovorom.

Pokopana je u ponedjeljak 10. listopada na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu i sprovod predvodio je župnik Župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji s devetoricom svećenika, među kojima i njezin  brat don Pero. Bili su prisutni svećenici: rođak don Stanko Vrnoga, mons. Mile Vidović, don Anđelko Dukić, don Vjenceslav Kujundžić, don Ranko Vidović, don Radojko Vidović, don Hrvoje Dragun, don Jure Bjeliš. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, rodbina i lijepi broj vjernika, među kojima su bili naši susjedi sa Šina iz župe Kamen. Svetu misu i sprovodne obrede pjevanjem su popratile naše sestre. Otac Ante u homiliji je istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo život s. Mihovile. Nakon homilije u ime Provincije od s. Mihovile se oprostila provincijska savjetnica i zamjenica provincijske glavarice s. Eduarda Marić. Iznijela je u kratkim crtama život s. Mihovile i zahvalila Gospodinu za njezin život. Zahvalila je ocima Karmelićanima na duhovnoj potpori s. Mihovili, o. Anti na predvođenju sv. Mise i sprovodnih obreda, kao i ostaloj braći svećenicima. Zahvalila je predstojnici s. Lenardi i zajednici sestara na Šinama za iskazanu ljubav i pomoć s. Mihovili. Izrazila je duboku sućut bratu don Peri i sestri Mandi, ostaloj braći i njihovim obiteljima, i ostaloj rodbini.

Marija s. Mihovila rođena je 23. ožujka 1933. od oca Nikole i majke Stane rođene Vrnoga u Vidonjama. Krštena je 9. travnja 1933. u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Osnovnu školu završila je u rodnim Vidonjama. Prirodno bistra i oštroumna, po naravi vedra i uvijek spremna na ugodnu šalu. U kućnom i vjerskom odgoju temeljito poučena i odgojena. Imala je u Družbi dvije tete, majkine sestre, uzorne sestre Služavke Malog Isusa: s. Teklu i s. Sofiju Vrnoga. U obitelji Stane i Nikole Perleta, u pravoj kućnoj crkvi, rodilo se osmero djece, tri kćeri i pet sinova, od kojih je petero izabralo duhovni život, tri sina svećenika: don Duje, don Petar i don Pavao, dvije kćeri redovnice: s. Egidija i s. Mihovila.

Potaknuta Božjom milošću s. Mihovila je slijedila put redovničkog života svojih teta i rođene sestre s. Egidije. U Družbu sestara  Služavki Malog Isusa došla je 8. srpnja 1952. godine, u samostan ˝Antunovac˝ u Zagrebu, a u kandidaturi i novicijatu bila je u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., u kući matici u samostanu ˝Antunovac˝ Zagrebu, a doživotne 15. kolovoza 1960. u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi u samostan svete Ane u Splitu, gdje do 17. studenoga 1960. radi u kućnoj radinosti izrađujući džempere za građane. Nakon toga odlazi u samostan otaca kapucina u Dubrovnik, u kojem žive i rade naše sestre. Tu izrađuje džempere za građane, što je vrsno radila. Nakon toga u Trilju od 17. rujna 1970. do 17. srpnja 1971. vrši službu sakristanke, izrađuje džempere, jorgane i štramce za mještane. Tri godine, od 17. srpnja 1971. do 19. rujna 1974. u samostanu u Vrgorcu vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za građane. Nakon toga, od 11. siječnja 1975. do 18. travnja 1981. ponovno djeluje u Trilju, gdje vrši službu predstojnice i izrađuje džempere za mještane. Iz Trilja odlazi u Boku kotorsku u samostan u Dobroti, u kojem od 19. veljače 1981. do 7. siječnja 1984. vrši službu predstojnice i vodi brigu oko saniranja samostana, koji je teško stradao uslijed potresa u travnju 1979. godine. Nakon toga je na ispomoći u zajednici u Trogiru. U Opuzenu je djelovala od 21. kolovoza 1984. do 30. svibnja 2007. godine. Od 1984. do 1994. čuva djecu u našoj kući, a od rujna 1994. do rujna 1998. vrši službu predstojnice i kuharice za sestre i župnika. Isticala se prirodnom oštroumnošću i smislom za šalu, što dobro primjenjuje u radu s djecom. U župi Opuzen s posebnom ljubavlju i pažnjom posjećuje starije, osamljene i bolesne osobe u župi. Donosi im evanđeosku riječ nade i utjehe, suosjećanja i ohrabrenja, ukazuje na kršćanski smisao trpljenja s Kristom. Povremeno odlazi na župe u kojima je bila s. Egidija sa župnikom bratom don Pavom, da pomogne kad su bili teže bolesni don Pave ili s. Egidija, a isto tako povremeno pomaže i sestri Mandi na župama koje je posluživao brat don Petar. Od kolovoza 2007. godine, kada se teže razbolila s. Egidija, dozvolom redovničke zajednice, s. Mihovila je na usluzi bolesnom bratu don Pavi i s njim živi u župi Sitno Donje. Samo je Bogu znano koliko je noćiju probdjela uz njega i njegov bolesnički krevet. Ništa joj nije bilo teško za njega učiniti, pa i onda kada je i sama bila bolesna, i osjećala križ bolesti i iscrpljenosti. Ostala je s njim do srpnja 2010. godine, kada je on zbog bolesti u srpnju 2010. godine smješten u Svećenički dom u Splitu, a ona došla u samostan na Šinama i bila na pomoć bolesnoj sestri Egidiji. Bila je na raspolaganju s. Egidiji tokom cijelog dana, a često bi i noću došla i pogledala dali joj nešto treba učiniti i pomoći. Bila joj je moralna i sestrinska podrška, molitvom i lijepom riječju, šalom i blizinom, svime što je mogla učiniti da joj pomogne i olakša patnju i boli. To ju je i iscrpljivalo fizički, ali snažilo duhom, jer je živjela u vjeri i svijesti da služi Malom Isusu u svojoj sestri. Činilo ju je sretnom da joj sestrinsku ljubav, i krvnu i duhovnu, ljubavlju uzvraća i daruje. Nakon smrti s. Egidije molitvom i strpljivim nošenjem križa vlastite bolesti i nemoći sve dublje je živjela stvarnost ljudske osobne nemoći. Uranjala je u tajnu sjedinjenja s Isusom na križu, smireno izgarala poput svijeće, zagledana u konačni cilj, u vječnost. Bila je duša molitve i samozatajnog služenja bližnjima.

Draga s. Mihovila, hvala Ti za Tvoju vjeru, ljubav i predanost Isusu, za  služenje bližnjima, osobito bolesnima, za tvoju životnu vedrinu i trud da živiš po volji Božjoj. Želimo Ti mir u Bogu, a ti nama izmoli blagoslov novih zvanja.

s. M. Maneta Mijoč

(rođ. 2. V. 1923.  -  + 25.VI. 2016.)

U subotu 25. lipnja 2016., u 93. godini života i 71. godini redovničkih zavjeta, u samostanu Svetog Josipa na Šinama, okružena molitvom i ljubavlju sestara, osnažena Božjom milošću po svetim sakramentima po rukama otaca karmelićana, tiho i blaženo je u Gospodinu preminula naša draga s. Inviolata. Dočekala je spremno Gospodina milosrdnog Oca u polovici subotnjega dana, Marijinog dana, u mjesecu Srca Isusova, na dan hrvatske državnosti. A svjedoci smo da  je s. Inviolata uz Isusa Mariju i Josipa na osobiti način štovala, da se uzdala u Srce Isusovo i molila da učini srce njezino po Srcu svome, da je istinski molila za voljenu zemlju Hrvatsku.

Pokopana je u ponedjeljak 28. lipnja, na groblju Lovrinac u Splitu. Svetu Misu zadušnicu i sprovod s početkom u 13 sati, predvodio je župnik župe Kamen o. Ante Knežević, u koncelebraciji sa sedam svećenika: mons. dr. Josipom Delićem, don Alojzijem Bavčevićem, fra Ivanom Čupićem, don Anđelkom Dukićem, don Antom Mateljanom, don Vjenceslavom Kujundžićem i don Nikolom Mikačićem, a bio je i bogoslov Luka Stipanović. Okupio se i veći broj naših sestara iz Splita i okolnih samostana, nekoliko redovnica drugih redovničkih zajednica. Na sprovodu su od uže rodbine bili njezina sestra Slavka, nećakinja Zora sa suprugom i sinom, te nećak Vedran. Iz Zagreba je došla vrhovna glavarica s. Radoslava Radek i njezina zamjenica s. Vesna Mateljan, te bivša vrhovna glavarica s. Mirjam Dedić. Pjevanje kod svete mise i sprovoda predvodile su sestre pod vodstvom s. Dulceline. U homiliji je otac Ante istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu sagledao život s. Inviolate, koji je zračio jednostavnošću i dosljednim redovničkim svjedočenjem i radosnim služenjem Isusu. Napomenuo je da je bila prva sestra Služavka Malog Isusa, koju je susreo i upoznao već 1982. godine, kao vrhovnu glavaricu i predsjednicu Unije viših redovničkih poglavarica. Nakon svete pričesti, u ime Družbe i splitske Provincije, od s. Inviolate se oprostila vrhovna glavarica s. Radoslava Radek, koja je prije mjesec dana, 27. svibnja, posjetila i ohrabrila s. Inviolatu u bolesničkoj sobi u samostanu na Šinama, što je s. Inviolatu veoma obradovalo. Prikazala je životni put s. Inviolate i zahvalila Gospodinu za njezin život, njezinu vjeru i vjernost Bogu, Crkvi, Družbi, Provinciji  i bližnjima. Zahvalila joj je za sve dobro koje je utkala u život Družbe i Provincije. Nakon oproštajnih riječi vrhovne glavarice riječ oproštaja i dubokog poštovanja prema s. Inviolati uputio je i fra Ivan Čupić, župnik župe Mirlović Zagora, koji je rekao: ˝Želim se u ime Drniškog kraja, i u svoje osobno ime, oprostiti od naše Zorke s. Inviolate. Poznato je da je rođena i krštena i Makarskoj. Poznato je da joj je majka Igranka. A manje je poznato da joj je otac rođen i rastao u sredini gdje je rastao Ivan Meštrović. Upoznao sam s. Inviolatu davno. Bilo je to prije moje mlade mise (1978.). Bilo nas je trojica iz župe Drniš. Pozvali smo je, ali zbog ranije preuzetih obveza, nije mogla doći. Poslala je čestitku, podulje pismo i naslovila: ´Dragi moji zemljaci´. Pismo je nadahnuto svetim Pismom, životnom mudrošću i nekom posebnom toplinom. Čuvam ga kao dragu uspomenu. Hvala Bogu za ovu dragu osobu. Hvala sestrama Služavkama Malog Isusu, hvala pokojnici za sve dobro koje je učinila u životu. Neka joj Gospodin kome je služila bude nagrada.˝

Zorka-Marta s. Inviolata Gračanin, kći Steve i Bare rođ. Mihaljević iz Igrana, rođena je 2. svibnja 1923. u Makarskoj, krštena u župi sv. Marka u Makarskoj 21. svibnja iste godine, krizmana 21. studenoga 1931. godine. Otac je rođen u Kanjanima (Drniš). Pravoslavne vjere, po zanimanju žandar-narednik, izuzetno dobar i plemenit čovjek, pun ljubavi prema svojoj obitelji, supruzi i djeci. Duboko je poštivao katolička načela, prihvatio i podupirao katolički odgoj djece. Govori nam i činjenica, koju je s. Inviolata toliko puta nam ispričala, da je i tata Stevo i zadnji dan svog života, potpuno svjestan, fizički slab, rekao je svojoj supruzi Bari da pođe na sveti misu u Gospe od Zdravlja, kao što je običavala svako jutro, da će on moći izdržati dok se ona vrati, i još napomenuo da je taj dan prvi petak da svetu misu ne propušta. Dobra majka Bara, pobožna i bogobojazna žena, uzorna vjernica, nikad nije propuštala dnevne svete mise i obiteljske molitve. Sestra Inviolata je uvijek isticala plemenitost i ljubav svojih roditelja. Sa zahvalnošću i svetim ponosom znala je posvjedočiti da nikad pred njima djecom, koliko je njoj poznato, otac i mama, jedno drugom nisu rekli ni jednu grubu, povišenu ili nespretnu riječ, nego su od njih vidjeli i doživjeli samo ljubav i poštivanje u svemu. Uz sestru Slavku imala je i brata Duška, koji je naglo umro kao mladić od pleuritisa, malo prije nego je trebao ući u franjevačko sjemenište u Sinju. Pet razreda osnovne škole je završila u Makarskoj. Pripovijedala je da je na putu prema školi bila je jedna kapela, u koju bi svaki dan navraćala i kratko se pomolila prije škole. Sestra Inviolata u svom Osobnom provincijskom kartonu zapisuje: ˝Imala sam sreću da mi je bila učiteljica pok. Anka Bebić, koja je imala za duhovnog vođu o. Antu Antića.˝  Godine 1934. obitelj s. Inviolate se iz Makarske preselila u Split. Nastavila je Građansku školu u Splitu, koju su vodile sestre ˝Službenica milosrđa˝. Iz tog razdoblja uvijek se rado sjećala pokojne sestre Agneze Šegvić, s kojom je ostala povezana. Od školske godine 1937.–1939., skupa sa svojom sestrom Slavkom, kao vanjska gojenica, bila je kod sestara Predragocijenjene Krvi u Banja Luci, u samostanu ˝Nazaret˝. Sestra Inviolata u svom Osobniku zapisuje: ˝U tri navrata sam zatražila da me prime kao aspiranticu. Ali su me svaki put odbile s motivom da je to kod mene časovita želja i da ja kao građansko dijete neću ostati (ustrajati). Školsku godinu 1939-1940. vratila sam se u Split mami, koja je kroz to vrijeme bila sama kao udovica.  … Čim sam se vratila u Split upoznala sam neke naše sestre, a posebno s. Amandu  Vučemilo, koja me je vrlo lijepo informirala o našem redu. To me je potaklo da kažem svojoj mami da bi ja išla kod tih sestara.˝ Sestra Amanda je radila u ženskoj ubožnici kod starica u Velom Varošu u Splitu. Sestra Inviolata svjedoči da ju je s. Amanda, svojom jednostavnošću i dobrotom oduševila, i pobudila u njoj  želju da i ona bude sestra Služavka Maloga Isusa, da može pomagati slabima i onima u potrebi. Zamolila je s. Amandu da joj dadne adresu časne majke, kojoj je uputila molbu za prijem u samostan. Uz molbu za prijem u samostan priložila je preporuku-svjedočanstvo svog ispovjednika  iz samostana i župe Gospe od zdravlja u Splitu-Dobri poznatog franjevca fra Krala Nole. On je 31. srpnja 1940., u ime župskog ureda zapisao: ˝Svjedočim da je Gračanin Zorka pok. Steve vrlo dobra i da je vidljivo da je Bog pozivlje u redovnički stalež, pa se nadam da će Božjem pozivu i odgovoriti.˝[1] Časna majka s. Maneta Lučić ubrzo je pozitivno odgovorila Zorki o njezinu prijemu u samostan, te joj preporučila da u Splitu završi započetu građansku školu i što bolje položi malu maturu, kako bi u Sarajevu kao kandidatica mogla pohađati učiteljsku školu. Završila je građansku školu s odličnim uspjehom i bila oslobođena polaganja male mature. Došla je 2. kolovoza 1940. u kuću maticu u Sarajevo, u pratnji s.  Amande Vučemilo i još dviju kandidatica. Po odluci časne Majke, nakon položenog prijemnog ispita upisala se u učiteljsku školu kod sestara Kćeri Božje ljubavi na Banjskom brijegu. Godine 1944. završila je učiteljsku školu, i započela novicijat s još deset drugih sestara novakinja 14. kolovoza iste godine, pod vodstvom učiteljice s. Fabijane Bukljaš. Bile su to teške ratne godine, pune straha, oskudice, bolesti tuberkuloze, neizvjesnosti, ali ih je, kako sama svjedoči, jačalo i držalo zajedništvo, jedna su drugu bodrile i bile uvjerene da ih Bog vodi i čuva. Uz sve poteškoće bile su radosne i sretne da će biti redovnice. ˝Moja želja je bila biti redovnica, pa mi ništa nije bilo teško. Sigurno, to je Božji dar. Zahvalna sam Bogu na toj milosti koja me ispunja radošću, ali i odgovornošću. Bog mi je toliko godina u zavjetima darovao sve bez ikakve moje zasluge˝, svjedoči s. Inviolata prigodom 70. godišnjice redovničkih zavjeta, 15. kolovoza 2015. godine. To je taj dar zahvalnosti pred besplatnim i nezasluženim darom milosti. Sve što nam je dano Božji je dar, sve je to milost. Tu je istinu duboko u sebi živjela i doživljavala, svojim životom i radom radosno svjedočila.

Nakon položenih zavjeta određena je za učiteljicu u našoj osnovnoj školi na ˝Dolorozi˝, no zbog društvenih neprilika to se nije ostvarilo, jer su državne vlasti sestrama oduzele školu i nacionalizirale je. Ostala je u kući matici u ˝Betlehemu˝, gdje je vršila dužnost sakristanke u samostanskoj kapeli, radila kod izrade crkvenog ruha, učila svirati i spremala se za orguljašicu. Kad su sestre odlukom vlasti u srpnju 1949. godine morale napustiti Sarajevo, iz Sarajeva dolazi u Split. Kroz to vrijeme u Trogiru je bila potreba zamjene sestre koja zna svirati u katedrali, pa je poslana s. Inviolata u Trogir, gdje je, kako zapisuje, ˝odsvirala prvu misu s odličnim uspjehom, prepisujući uspjeh Božjoj  dobroti.˝. Iste godine premještena je u Vrgorac, gdje ostaje kratko vrijeme, jer je određena za sviračicu u novootvorenoj filijali u Pučišćima, u koju je došla 6. prosinca 1949. godine i vršila službu sviračice, voditeljice crkvenog pjevanja, uređivala crkvu i crkveno rublje. Nažalost i u Pučišću su sestre, a s njima i s. Inviolata, doživjele progon sa strane komunističke vlasti. Dana 12. lipnja 1951. milicija je pozvala sestru poglavaricu i dala joj usmeno naređenje da sestre kroz pet dana napuste kuću. Sestre su silom napustile kuću 16. lipnja 1951. godine. Don Petar Eterović, koji je tada bio u Pučišću, svjedoči i zapisuje u kronici župe: ˝Svjedok sam neopisive žalosti i protesta svih Pučišćana dobre volje, jer su Pučišća izgubila dio sebe, sestre samaritanke, sestre koje su zračile dobrotom i ljubavlju, radom i molitvom. Odlazak sestara narod nikada nije prihvatio. Svi smo se nadali i vjerovali da će sestre ponovno doći.˝ Iz Pučišća s. Inviolata dolazi u kuću maticu u Zagreb, gdje svira u samostanskoj kapeli i župskoj crkvi, te se priprema za polaganje glazbenog ispita u svrhu upisa na glazbenu akademiju. Uputila je zamolbu Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu zamolbu od 20. kolovoza 1952., da joj odobri upis u višu pedagošku školu glazbeni smjer iz razloga, je am se do sada bavila samo glazbom, pa bi želila da kao nastavnik na tom polu koristim narodu.˝[2] Istom prigodom u Životopisu, koji je poslala uz zamolbu u prilogu, navodi: ˝Želja mi je da učim djecu svoga naroda ponukala me da učim i glazbu kojom se bavim još d djetinjstva. To je dalo povoda da se upišem na Višu pedagošku školu gdje ću i prosvjetnim, a i glazbenim rado moći se usavršavati te kao takova djelovati među djecom. Svoju Domovinu, i njezinu djecu ljubim nadasve, pak obećajem da ću u smjeru pedagoškom i muzičkom djelovati najbolje prema direktivama koje mi budu dane.˝[3] Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu položila je prijemni ispit za upis u ovu školu za ˝muzički odgoj˝, a u Potvrdi stoji: ˝Na prijemnom ispitu je zadovoljila.˝[4]. Na ispit je išla u civilnom odijelu, jer se zbog pritiska komunističke vlasti nije smjela ići u redovničkom odijelu na akademiju. Kad su na akademiji saznali da je ona redovnica, i fra Jozo svećenik, pod pritiskom komunističke vlasti na samostane, ispisali su ih s glazbene akademije, i dali im zabranu pohađanja. Teško su to doživjeli i fra Jozo i s. Inviolata. Ostala je i tada hrabra i postojana u svom zvanju, Bogu zahvalna da kao redovnica može podnijeti i ovu nepravdu i poniženje. Premještena je u Samobor, gdje ostaje pet i pol godina. Svirala je kod otaca franjevaca i u samostanskoj kapeli.  I danas se neki u Samoboru sjećaju i spominju malu dobru s. Inviolatu, koji su tada bili mladi članovi zbora, a danas su angažirani vjernici laici. S nekima je ostala u duhovnoj povezanosti do svoje smrti. Godine 1957. pohađa Katehetski tečaj u Đakovu, kako bi se osposobila i za vjersku pouku djece. Premještena je 29. studenoga 1957. godine u župu Srca Isusova u Sarajevu. Njezina vjernost i dosljednost redovničkom pozivu i poslanju i ovdje dolazi do izražaja. U Osobniku zapisuje: ˝Nakon prisilnog skidanja uniforme u Bosni, istjerivanja sestara za vrijeme II. svjetskog rata, ja sam bila prva redovnica od naših sestara koja se u uniformi vratila u Sarajevo u župu Srca Isusova kod župnika don Milivoja Čekade.˝[5]  Sestre koje su tamo već bile radile su u civilu. Kad su vidjele njezin primjer odlučnosti, neustrašivosti i ustrajnosti, mirno i bez kakvog izazivanja, i one su počele nositi redovničko odijelo kao vanjski znak svog redovničkog identiteta. Svirala je u katedrali, katehizirala, pomagala u poslovima župske kancelarije. Isticala se urednim i lijepim krasopisom, jasnoćom i točnošću u vođenju administracije. To je bila njezina odlika i kroz kasniji administrativni rad. Izuzetno je cijenila uzornog župnika don Milivoja, kanonika preč. Miroslava Vidovića, don Zvonimira Baotića, te člana katedralnog zbora koji je postao isusovac patera Tomislava Slokara.

Godine 1968. dolazi u Split, gdje u centralnom bogoslovnom sjemeništu kroz šest godina vrši službu predstojnice, vodi administraciju ekonomata bogoslovije, i uz tu službu na zamolbu župnika župe Brda don Alojzija Bavčevića šest godina pomaže u katehiziranju i vodi crkveno pjevanje u župi. Iz samostana sv. Ane u Splitu, od 1975. do 1976., jednom  sedmično odlazi u župu Podstrana, gdje pomaže župniku don Zdravki Čuliću u katehizaciji i za sviranje i vođenje pjevanja. U tome se vidjela odlika svojstvena s. Inviolati: živjeti i osjećati Crkvu, cijeniti svećenike kao Božje suradnike i pomoći im u radu za rast kraljevstva Božjega. Nakon podijele Družbe na tri Provincije, u samostanu sv. Ane u Splitu, 17. ožujka 1970., izabrana je za prvu provincijalnu glavaricu, ali, kako zapisuje u Osobniku, ˝radi nekih navodnih nepravilnosti ti su izbori poništeni, pa je tadašnja vrhovna uprava na čelu s majkom Paulom Šarić postavila nove provincijalne uprave 1971. za sve tri Provincije.˝ Nakon toga je od vrhovne uprave imenovana za drugu provincijalnu savjetnicu i tajnicu Provincije, što vrši do 1976. godine. Na srcu joj je bilo dobro cijele Družbe. Sestre je prihvaćala iskrenom ljubavlju. Prema svima je bila otvorena i koliko je ljudski moguće pravedna. Sama svjedoči: ˝Sve je pred Bogom. On sve vodi i znani su mu svi naši problemi. Snagu sam crpila iz svakodnevne molitve i razmatranja, razgovora s Bogom i sv. Euharistije.˝

Na Generalnom kapitulu Družbe u srpnju 1976. izabrana je za zamjenicu vrhovne glavarice i vrhovnu savjetnicu. Odlazi u Zagreb, gdje ostaje do 1988. godine. Kroz šest godina uređuje Družbin Vjesnik ˝U službi Malog Isusa˝. Vrhovna uprava je tada bila u Novoj Vesi, gdje je bila i provincijalna uprava zagrebačke Provincije. Za potrebe Vrhovne uprave 1978. godine je kupljen stari dvorac na Ksaveru, lijepa, ali ruševna zgrada, koju je trebalo u potpunosti adaptirati. Tada su s. Inviolata i s. Štefanija Bišćan, generalna ekonoma, podnijele najveći teret. Časna majka Akvilina i ostale sestre savjetnice kroz to vrijeme su ostale u kući u Novoj Vesi, povremeno dolazile u kuću na Ksaveru, a s. Inviolata i ekonoma s. Štefanija su se smjestile u jedan dio kuće na Ksaveru, radi osiguranja kuće i kako bi uvijek bile pri ruci radnicima. Dale su sve od sebe da se radovi što bolje, kvalitetnije i brže izvedu i privedu svojoj svrsi. Sestra Inviolata zapisuje: ˝Uselile smo se u tu kuću, a moglo bi se reći, da ni ´škura nije bilo´. Bilo nam je teško.˝[6] Bilo je to teško razdoblje, jer nije bilo dovoljno sredstava, a izdaci adaptacije veliki i zahtjevni. Kuhale su od onog što su imale sebi i radnicima samo da bude jeftinije i da poslovi napreduju. Nakon završenih dnevnih radova čistile su prostor, pa su ruke pune posla i brige. Sve je završilo blagoslovom kućne kapele sv. Josipa 24. listopada 1981., na veliku radost svih, a osobito Vrhovne uprave, koja se u cijelosti preselila u generalnu kuću Družbe na Ksaver.

Na Generalnom kapitalu u srpnju 1982. izabrana je za vrhovnu glavaricu, koju zauzeto vrši šest godina. Svjedoči da joj je kao vrhovnoj glavarici bilo najteže ˝kad bih osjetila da sestre posustaju u revnosti, kad im slabi vjera i pouzdanje. Uvijek sam bila radosna kad sam osjetila sestrinsku podršku  i srdačnost.˝ Uz službe u vrhovnoj upravi punih devet godina je svirala i vodila crkveno pjevanje u župi Prečko, sve do odlaska iz Zagreba. Za vrijeme službe vrhovne glavarice kroz šest godina vršila je i službu predsjednice Unije VRRP, i u toj službi potvrdila svoju crkvenost, poštovanje i otvorenost prema svim redovničkim zajednicama, ženskim i muškim, u našoj Domovini, i u Crkvi. Sa zahvalnošću je isticala, i u svom  Osobniku zapisala, da ono što ju je u toj službi veselilo bila je dobra suradnja s tadašnjom tajnicom Unije, s. Abertinom Baćak, ˝koja je bila vesela, optimistična, radišna i sposobna. Bila je puna razumijevanja i davala mi je podršku.˝

U kolovozu 1988. godine dolazi u provincijalnu kuću na Šinama, i stavlja se na raspolaganje Provincijalnoj upravi. U kućnoj kapeli je revna sakristanka, voditeljica pjevanja. Pomno pazi da molitva Božanskog časoslova i liturgija bude svečana i  animirana. Žena molitve. Uvijek puna discipline prema sebi, revna i točna u izvršavanju povjerenih i preuzetih zadataka. Na zamolbu župnika župe Stobreč don Josipa Lončara vrši službu katehistice za prava četiri razreda, svira i vodi crkveno pjevanje u župi Stobreč, sve dok je to mogla vršiti. Uz ove službe do zadnjih godina marljivo uređuje sestrama rublje. Uvijek oprano, opeglano, uredno složeno, s toliko ljubavi, urednosti i spremnosti. Bila je vrsna ne samo u poslovima administracije nego i u svim domaćinskim poslovima, od kuhanja, ručnog rada, uređenja rublja do čišćenja. Rado prati crkvenu štampu, čita Papine dokumente, uvijek je u toku crkvenih zbivanja, kao i zbivanja u svijetu i Domovini. Sve te događaje uvrštava u molitvene nakane. Rado i redovito sluša ˝Radio Mariju˝, i na taj način sa zanimanjem prati zbivanja u Crkvi i svijetu. Uvijek je pozorna prema bližnjima, puna suosjećajnosti.

Za vrijeme nemoći i bolesti jobovski je strpljiva i postojana, bez prigovora i ozlojeđenosti, a sestre koje su je svakodnevno okruživale i majčinski pomagale u bolesti znale su da ima teške bolove, da su njezine noge u ranama. Na pitanje kako ste, najčešći, ako ne i redoviti, odgovor je bio: ˝Hvala Bogu, dobro.˝ Bila je potpuno pomirena sa svim i predana u Božje ruke. Uronjena u molitvu i tihu patnju, bistra uma i postojana u vjeri i strpljenju, malog i iscrpljenog tijela, a velikog i jakog duha. Gorjela je i sagorijevala kao svijeća uljanica, tiho i nečujno, radosno, bez grča, strpljivo se topeći i uranjajući u onostranost i vječnu stvarnost. U razgovoru za Vjesnik Družbe prigodom 70. godišnjice zavjeta, prošle godine, je rekla: ˝Živim treću dob. Sad je vrijeme potpunog sazrijevanja. Toga sam svjesna. Sestre su prema meni pažljive i jako sam zbog toga radosna i zahvalna. Sa svoje strane nastojim koliko god mogu podignuti se, doći do kapele i sestara, da im malo olakšam. Vrijeme koje provodim u sobi je uz slušanje Radio Marije, gdje molim i pratim sve molitve. …Vesele me nova zvanja, a žalosti me kad osjetim malodušnost sestara i manjak zvanja. Također me veseli kad čujem kako sestre napreduju u školovanju.˝ O tome kako je doživljavala svoj život najbolje nam svjedoči ona sama: ˝Mislim da je moj život, onda kad sam bila radno aktivna i sada kad sam nemoćna, u potpunosti ispunjen. Ne mislim da nisam imala propusta i slabosti, no osjećam se potpuno sretnom i ostvarenom kao redovnica ´Služavka Maloga Isusa´. … Službe koje sam vršila i posao koji sam obavljala ispunjali su me radošću. Kroz život sam osjetila Božju ruku, Njegovo vodstvo i Providnost. Ljudi i djeca s kojima sam radila svojim oduševljenjem su mi potvrda da je sve što sam radila bilo u Božjem planu i da je imalo Njegov pečat.˝ U ovom razgovoru je sestrama zaželjela: ˝Nastojte vršiti svoje dužnosti savjesno i s ljubavlju, tražeći u svemu slavu Božju i Njegovu volju. Ne zaboravite svoj rad i rast zalijevati svakodnevnom zajedničkom i osobnom molitvom. Božji blagoslov tada sigurno neće izostati.˝

Draga s. Inviolata, zahvaljujemo Bogu darivatelju života za Vaš život, za Vašu vjeru i životni optimizam, za vjernost Bogu, Crkvi, Družbi, Provinciji  i bližnjima koji su se nalazili na Vašem životnom putu. Neka milosrdni Otac blagoslovi svaku Vašu bol, svaku kaplju znoja s Vašeg lica i svu patnju. Neka Vas licem svojim obasja u rajskoj slavi, a po Vašem zagovoru kod Oca nebeskog nama neka udijeli novih i revnih članica.

Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč

[1] K. Nola, Svjedočanstvo za Zorku Gračanin, Split, 31. 07. 1940., u: Osobnik s Inviolata Gračanin, APS.
[2] Gračanin Zora, Zamolba Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu, Zagreb 20. 08. 1952., dopis u Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[3] Gračanin Zora, Zamolba Savjetu za prosvjetu, nauku i kulturu, Biografija, Zagreb, 20. 08. 1952., dopis u Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[4] Viša pedagoška škola u Zagrebu, Potvrda, Zagreb 6. 10. 1952., u: Osobniku s. Inviolata Gračanin, APS.
[5] Osobnik s Inviolate Gračanin, APS.
[6] Isto.

(rođ. 11. III. 1913. - + 13. VI. 2016.).

Preminula najstarija služavka Maloga Isusa u 103 godini života

U ponedjeljak 13. lipnja 2016. preminula je u Gospodinu, u 103. godini života i u 84. godini redovništva, u Samostanu „Sv. Josip“ u Vitezu sestra M. Virgina (Jelena) Ninić služavka Malog Isusa. Pokopana je u utorak, 14. lipnja 2016. na groblju Dubravica u Vitezu nakon mise zadušnice u samostanskoj crkvi „Sv. Josip“ u Vitezu.

Misu zadušnicu služio je mnos. dr. Ratko Perić – biskup mostarsko – duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko – mrkanski, uz koncelebraciju župnika fra Marka Kepića i petorice svećenika koji su poznavali s. Virginu i s njome surađivali u služenju Gospodinu. Svetoj misi sudjelovao je velik broj sestara Služavki Maloga Isusa na čelu s Vrhovnom glavaricom – s. M. Radoslavom Radek i provincijskom glavaricom – s. M. Admiratom Lučić; rodbina s. Virgine, prijatelji i znanci, te vjerni puk župe Vitez. Ispraćaju naše drage pokojne s. Virgine, pridružile su se i sestre koje su završavale duhovne vježbe u Duhovnome centru Kuća Navještenja u Gromiljku; nekoliko sestara iz Zagrebačke i Splitske provincije, te sestre drugih Družbi koje djeluju u Lašvanskoj dolini.

U propovijedi biskup - mons. Ratko Perić osvrnuo se na dugogodišnji život s. M. Virgine, te njezinu povezanost s biblijskim ženama Juditom, Sarom, … Govorio je o ljudskom životu koji kada ima sve povoljne životne uvjete može doseći vijek od oko 120 godina. Sestra Virgina je prošla stotinu, u sto i trećoj godini došla je u nebo i tamo se susrela s Juditom i Sarom koje su bile još dugovječnije. Ako je dug život nagrada, onda o toj nagradi govori samo jedna Božja zapovijed kad kaže: Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Po ovome sestra Virgina je poštovala svoje roditelje i pretpostavljene. Danas ništa više ne možemo učiniti za sestru Virginu osim moliti se za nju. Za to smo se okupili ovdje. Sveta misa je najveća molitva. Tako, danas, činimo dva djela milosrđa: duhovno i tjelesno. Za nju se molimo i njezino tijelo pokopamo. Sveto pismo pripovijeda kako je Tobit, Tobijin otac, pokapao mrtve. Noću je, skrivajući se, prikupljao ih i na častan način pokapao. Sestrama je ta pripovijest  poznata po svetom Rafaelu kojega časte kao zaštitnika Družbe. Tobit je bio istinski milosrdan i činio djela milosrđa.

Kada pogledamo događaj Isusove smrti na križu vidimo dva razbojnika lijevog i desnog. Jedan razbojnik doživio je milosrđe. On je kazao Isusu – oprosti! Ova kapelica, ovaj Vitez, je pun milosrđa. Mi ga trebamo jer smo poput lijevog ili desnog razbojnika na križu. Isus ima milosrđa na pretek i daje ga svakome tko ga zatraži. Neka Gospodin pogleda na zasluge i patnje sestre Virgine i neka po svojoj milosti pošalje radnika u žetvu svoju, novih žetelica na njive svoje. Amen!

U samostanu Svetoga Josipa u Vitezu s. Virgina je provela zadnje godine života i blaženo u Gospodinu preminula, 13. lipnja 2016. godine. Kao i sve dane ranije, izričito je željela ići na svetu misu. U jutarnjim satima, toga dana, nakon susreta s Gospodinom u molitvi i slavlju svete mise sa zajednicom sestara, susrela se sa svojim zaručnikom oči u oči u nebeskome slavlju. Sestre skupljene na molitvu kod njezine postelje, zatvorile su joj umorne oči. Dok je zazivala Dijete Isusa, blago u Gospodinu je usnula. Sada uživa nagradu vjernoga redovničkoga služenja kroz 84. godine redovništva i vjerničkog životnog hoda od 103 godine.

Riječi oproštaja sa Samostanom Sv. Josipa u kojem je s. Virgina živjela izrekla je mlada sestra Jelena Jovanović riječima pjesme koju je za života napisala s. Vigina. Pjesma nosi naziv: Lijepo je živjeti u Božjoj kući.

Prije pokopa na groblju Dubravica u Vitezu, u ime sestara Služavki Malgoa Isusa od pokojne sestre Virgine se oprostila s. M. Admirata Lučić – provincijska glavarica. U govoru je istaknula veliku životnu radost u posvećenju Bogu koju je svjedočila s. Virgina. O toj radosti spjevala je i pjesmu Veselo sestro Veselo, zatim druge brojne pjesme posvećen Isusu, Mariji, Josipu, Sv. Rafaelu, Utemeljitelju Družbe, te bogato apostolsko djelovanje na župama kroz pastoralni rad i liturgijsko pjevanje. Posjedovala je duh živoga iščekivanja Gospodina, poput mudre djevice koja s upaljenom svjetiljkom čeka. Njezine riječi su: „Ćerce, još malo i Gospodin dolazi. …“ Tako je i bilo. Gospodin je došao i odveo je u svoje nebesko kraljevstvo, gdje sada uživa radost gledati svoga ljubljenog zaručnika, oca Utemeljitelja o kojem je mnogo pričala, pisala i mlađe naraštaje poučavala kroz pjesme, igrokaze, … Počivala u miru Božjem i uživala blaženstvo neba.

Riječi oproštaja uputio je i preč. Pavao Madžarević, svećenik đakovačko-osječke nadbiskupije i bivši župnik župe Uznesenja BDM u Brodskom Vinogorju. Polovica njegova pastoralnog rada na župi u Brodskom Vinogorju obilježena je suradnjom sa s. Virginom, (oko 10 godina). Posebne značajni bili su dani obilježavanja spomen - Stadlerova rođendana i prijelaza u vječnost. Za te dane sestra Virgina je posvećivala svoje vrijeme i sposobnosti župnoj zajednici kako bi im prenijela svjedočanstvo svetosti života svoga Utemeljitelja, a njihova Brođanina – nadbiskupa Stadlera. Posebnu ljubav pokazivala je prema rodom mjestu svoga Utemljitelja, prema Gospi u Brodskom Vinogorju. Prva je počela pisati joj pjesme koje se i danas rado pjevaju, svjedočila je ljepotu i radost posvećenja Bogu. Svoje Zvanje opjevala je u pjesmi, pripremajući slavlje mlade mise vlč. Ante Šiška. O iskustvu Boga svjedoči u tekstovima i pjesmama posvećenim za slavlje 25. obljetnice svećeništva preč. Pavla Madžarevića, … Na kraju govora preč. Madžarević je zapjevao dragi usklik pokojne sestre Virgine, kojega su sestre rado prihvatile: „Živio mali Isus! Uvijek u našim srcima!“

Nakon oproštajnih govora nastavljeno je s obredima sprovoda koje je vodio fra Marko Kepić, župnik u župi Vitez. Tijelo pokojne sestre Virgine pridružilo se pokojnim sestrama u Vitezu, a duša Bogu i njegovoj ljubavi.

Pokojna sestra Virgina je rođena 11. ožujka 1913. u Gornjoj Rovnoj od roditelja Ive Ninić Akrap i majke Mare rođ. Garić kao prvo dijete u obitelji. Isti dan je, u crkvi svetog Ante u Busovači, primila sveti sakrament krštenja po rukama fra Dragutina Šimunovića, župnika. Odazvala se na poziv Božji i postala redovnica Služavka Maloga Isusa na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza 1932. Služila je brojnim župama poučavajući vjeronauk najradije u duhu Isusova djetinjstva u i vodeći crkveno pjevanje. U 84 godine posvećenog života djelovala je u Omišu, Splitu, Vrgorcu, Samoboru, Doboju, Rijeci, Zagrebu, Torontu – Kanada, Bosanskom Brodu, Sarajevu, Slavonskom Brodu, i zadnje godine u Vitezu od kuda je i krenula na put svetih zavjeta Bogu i Crkvi u redovničkom životu.

Riječi sestre M. Admirate Lučić, provincijske glavarice, na ispraćaju sestre Virgine

Mnogopoštovani  sudionici ispraćaja  drage sestre Virgine, draga braćo i sestre! U zahvalnosti što ste došli da se još jednom u vjeri okupimo oko naše sestre Virgine upućujem molitvu dragom Bogu za sve vas.za sve vas.

Svi živimo misterij ljudskog života. Misli su nam rastegnute između prošlosti i budućnosti. Danas blagoslivljamo Boga za život naše sestre dug 103 godine. Život posvećen svetim krštenjem i redovničkim zavjetima. Ispunjen ljubavlju i žrtvom. Buran ratovima i previranjima. Nadasve ispunjen odnosima sa sestrama, prijateljima, prirodom, domovinom, sve kroz pogled vjere u Boga.

O smrti, o odlasku, sam često razgovarala sa sestrom Virginom. O životu, još više. Bila nam je neformalna  učiteljica.

Sa sigurnošću mogu reći da je istinski iščekivala Gospodina. Govorila nam je često: još malo ćerce, još samo malo,  On dolazi. I došao je. Kakav je to susret bio za sada nam je skriveno, jer oko nije vidjelo, uho nije čulo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Naša sestra Virgina ga je istinski ljubila. Bio joj je uvijek i svugdje na prvom mjestu.

Sestra Emanuela mi je ispričala kako je jučer, kao i sve dane ranije,  izričito željela ići  na svetu misu. Otpratile su je u crkvu euheristijskom Isusu. Vidno je bilo da joj nije dobro. Nakon svete  mise, dok su sestre Bertila, Emanuela, i Marija s njome molile zaželjela je da dođe svećenik. Rekla  je sestrama da pozdrave sve sestre,  da svih moli za oproštenje i da svima oprašta. Dok je zazivala Dijete Isusa blago je usnula u Gospodinu. Molitvi su se pridružili svećenici fra Ivan Kasalo i velečasni Pavo Brajinović. Sestre su joj zatvorile umorne oči.

Upravo ovdje u Vitezu,  gdje je njena duše prešla prag vječnosti,  krenuo je njen put. Rođena je u Rovni, ali je djetinjstvo  provela ispred ove Stadlerove crkvice svetoga Josipa. Obitelj joj je stanovala na željezničkoj stanici jer joj je otac radio kao željezničar. Družila  se sa djecom iz sarajevskog Betlehema, koja su na ljetovanje dolazila sestrama na Hankompaniju. Jednom je kazala mami: ja bih željela s njima ići u Sarajevo. I pridružila im se. Dana  25. 8. 1925. došla u Stadlerov zavod  u školu, a sa petnaest godina  ušla u pripravništvo za redovnicu. Pričala nam je često svoja sjećanja na sestre odgojiteljice, redom sestre koje su poznavale oca Utemeljitelja. U  vrhovnoj poglavarici, majci Kresenciji, vidjela je utjelovljenu dobrotu i sve naravne i nadnaravne kreposti. Danas ispraćamo  časnu sestru koja je živjela u Utemeljiteljevo vrijeme. U djetinjstvu je udisala Utemeljiteljevo ozračje vjere, sigurnosti i radosti.

Nakon što je prošla redovničku i profesionalnu formaciju  najviše je radila  kao suradnica svećenika pomažući im u pastoralnom radu, u službi vjeroučiteljice i voditeljice crkvenoga pjevanja. Prvo iskustvo suradnice u župskom pastoralu živjela je s velikim uspjehom u Omišu, zatim u Splitu, pa u Vrgorcu, Samoboru. Drugi svjetski rat je dočekala u Doboju, zatim je služila u Rijeci, pa u Upravi Družbe u Zagrebu. Iskusila je život naših iseljenika u Kanadi. Bila im je učiteljica, tješiteljica i majka. Kada je doživjela vrijeme da može u mirovinu, započela je novo iskustvo u životu naših zajednica. Izgledalo je da radi žarće i više. Najprije u Bosanskom Brodu (1981.), pa u Sarajevu u Provincijskoj kući u Ljubljanskoj ulici (1990.)gdje je dočekala zatočeništvo u ružnom ratu, zatim izbjegličke dane u Zagrebu, pa smiraj u Utemeljiteljevu Slavonskom Brodu i od 2008. ovdje u rodnom Vitezu pod okriljem samostana u čast svetom Josipu što ga je Utemeljitelj podigao. Spjevala i uglazbila mnoge pjesme. Sve čujemo radosnu njenu melodiju:veselo sestro veselo, uvijek veselo!

Govorila nam je o silnoj moći vjere koja jedina može premostiti nepremostivo. govorila je: Molite za  dar vjere, za iskustvo vjere i sve drugo će po tome iskustvu doći!

Upućivala nas je da u vjeri volimo put koji nam je dobri Bog oduvijek zacrtao, da volimo svete zavjete, da volimo Pravila našega života, da volimo Družbu kao majku, da volimo Crkvu i Domovinu.

Vjerujemo, draga sestro Virgina, da Ti je Onaj za kojim si cijeli život čeznula kazao: Uđi vjerna služavko u kraljevstvo koje sam ti pripravio! Vjerujemo da si se pridružila nebeskim služavkama, svojim uzorima,  da nas zajedno s njima i s Utemeljiteljem zagovaraš kod Gospodina. Od danas živiš s njima, a  i u našim sjećanjima kao jedinstven dar Družbi.

Dragoj obitelji naše sestre Virgine, nećacima i nećakinjama izražavam iskrenu sućut. Imali ste, a sada u nebu imate,  duhovnu pomoćnicu, sestru, tetu na koju možete biti ponosni jer je iza sebe ostavila mnoštvo kojima je svojim životom pokazivala milosrdno lice Boga - Spasitelja Duša.

Dragoj  rodnoj župskoj zajednici sestre Virgine, sa svećenicima franjevcima i sestrama, prenosim osjećaje duboke zahvalnosti što je Crkvi i našoj redovničkoj obitelji podarila sestru Virginu. Neka njeno svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi bude i nama danas zalog kako je dobro živjeti svete redovničke zavjete i kako je predivno biti časna sestra. Primile smo brojne izraze sućuti od naših sestara, prijatelja, od onih kojima je sestra Virgina bila istinska duhovna majka. Gospođa Gordana Kreitz  iz Kolna je napisala: sve što jesam i imam zahvaljujem dragom Bogu sestri Virgini koja me ja naučila živjeti i uvijek mi bila oslonac.

Hvala Vam svima na iskazanoj blizini uz našu dragu sestru Virginu!

Vitez, Hankompanija, 14. lipnja 2016.