s. M. Marta (Elizabeta) Golec, prva članica Družbe sestara Služavki Maloga Isusa 

s. M. Marta (Elizabeta) Golec, rođena je u Trnovlju blizu Celja 26. listopada 1854., godine od oca Jozefa i majke Marije, rođ. Jozetin. 4. Veljače 1890. Godine došla je u nadbiskupsku ubožnicu Kuću Maloga Isusa u Sarajevo. 

S. Marta je bila prva djevojka koja se odazvala pozivu nadbiskupa Josipa Stadlera kojeg je uputio preko svog kanonika Antona Jegliča kasnije kneza – biskupa ljubljanskog - da nađe nekoliko dobrih i pobožnih djevojaka u Sloveniji, koje će se velikodušno žrtvovati i službu milosrdnih Samaritanki kod starica vršiti, odgajati siromašne djevojčice, po kućama siromašnim obiteljima obavljati djela milosrđa.

Ovaj poziv služenja je s. Marta prihvatila velikodušno. Svoj redovnički život započela je živjeti u nadbiskupskoj ubožnici u Sarajevu na sam dan osnutka Družbe sestara Služavki Maloga Isusa 24. listopada 1890., na blagdan sv. Rafaela arkanđela koga je Utemeljitelj Družbe nadbiskup Stadler izabrao za njezina prvog zaštitnika.

6. Siječnja 1883. položila je prve redovničke zavjete u Kući maloga Isusa u Sarajevu  a 25. ožujka 1907.g. položila je doživotne zavjete u Betlehemu u kući matici u Sarajevu.

U svome služenju u Družbi, s. Marta je crpila snagu iz molitve. Imala je doista dar molitve. Svaki dan je obavljala Križni put. Svako je jutro bila prva u kapelici pred tabernakulom. Tamo je navečer otpočinula od dnevnih briga i napora, a Isus ju je tješio i krijepio.

Voljela je jako Družbu i njezin podmladak. S velikim poštovanjem cijenila je nadbiskupa Stadlera i Utemeljitelja Družbe, te je o prvim godinama života Družbe i o Utemeljiteljevoj brizi za sestre i Družbu rado pričala sestrama.

S. Marta sama je pripovijedala: „Morala sam uhvatiti utemeljitelja prvi dan u mjesecu i to do 11 sati da izvučem malo novaca za hranu staricama i djeci. Poslije podne bi on bio 'čist', bez krajcera.“ Kad bi se u tim materijalnim nevoljama utekla u pomoć i savjet blagopokojnom Utemeljitelju znao bi on vedra lica izvaditi svoju novčarku i otvoriti je kao da hoće sipati iz nje novac. Budući da je bila prazna nastao bi smijeh, a utemeljitelj bi govorio: „Dragi Bog je davao, daje i davat će! Nebo i zemlju On je stvorio ni iz čega, ne bojte se, on se brine za vas.“ Zadovoljna i raspoložena dobivenom nadom vračala se s. Marta u Kuću Maloga Isusa, u nadbiskupsku ubožnicu.

Svoj redovnički život služenja provela je u Sarajevu u prvoj ubožnici u Kući Maloga Isusa, potom u Betlehemu – Kući matici Družbe, na Mladicama i u Katehetskom domu. Doživjela je 84. godine. Nakon kreposnog i mukotrpnog života i služenja slijedila je svetačka smrt. Na licu joj se čitala unutrašnja sreća. Poslije lijepe priprave na smrt predala je svoju dušu Bogu 23. svibnja 1939.g. Sahranjena je na groblju Koševo u Sarajevu.

Rođena je 17. srpnja 1868. godine u Tišeku (Tisch) – Christianberg u Češkoj, od oca Matije i majke Marije rođ. Nachlinger. Primljena je u Družbu 4. kolovoza 1900., te je iste godine, 7. listopada započela kandidaturu, a pripuštena je u novicijat 6. siječnja 1901. Položila je privremene redovničke zavjete 6. siječnja 1902. godine, a doživotne 6. siječnja 1908. godine.[1]

O njezinom djetinjstvu i mladosti jedva da se što znade, jer je malo govorila o sebi i svojima, skoro ništa. Došla je u Družbu u zrelijoj dobi, puna oduševljenja da se posveti Bogu i bližnjemu. Njezina prva revnost nije ju ostavila do zadnjega časa života. Ono što je za vrijeme njezina cijelog života  upadalo u oči čitavoj zajednici jest velika ljubav prema Bogu i vjerno obdržavanje redovničkih Pravila i običaja.

Njezin duhovni život teško je zbiti u malo redaka. Blagopokojni otac Utemeljitelj ju je osobito cjenio. Jednom zgodom prije izbora za generalnu poglavaricu, godine 1917., rekao je na Mladicama sestrama: „ Ja znam tko je Krescencija. Birajte je prvi put, birajte je drugi put, birajte dok bude živa“. Bila je tri puta birana za generalnu poglavaricu Družbe (1913. – 1925 i 1931. – 1937. godine).

U saobraćaju je bila vrlo prijazna, uvijek blago nasmješena. Šutnju je držala svetačkom strogošću i ustrajnošću. Ljubila je siromaštvo do u tančine. Nada sve je volila Družbu i nastojala čitav život da se u njoj održi dobar duh, posebno obzirom na siromaštvo, klauzuru i vršenje Konstitucija. Sama je u svemu bila točna i uredna.

Majka je Krscencija bila uzor u poslušnosti i revnosti. Sestre su govorile da je majka Krescencija živo Pravilo. Njezina revnost je bila poznata svima. Nikada nije gubila vrijeme. Marljivost je njezina bila svima poznata. Uza sve poglavarske dužnosti, prevela je s njemačkog jezika dva životopisa: jedan svete Krescencije, a drugi svete Andjele. Kao vrhovna glavarica  svakodnevno je dolazila u rekreaciju s ručnim radom u rukama. Plela je sestrama rupce i čarape. Zadnjih šest godina bolovala je od skleroze. Ni tada nije imala nikakvih zahtjeva, sve je primala sa zahvalnoću. Umrla je u Vinkovcima 2. kolovoza 1957. godine, i na tom groblju je pokopana.[2]

Draga majko Krescencijo, koja si toliko ljubila Družbu i svoje sestre moli za nas kod Gospodina. Počivaj u miru Njegovu.

[1] Matična knjiga sestara Služavki Malog Isusa, Redni broj 53., str. 7., Arhiv Družbe i sarajevske Provincije BZBDM.
[2] Usp. Knjiga umrlih sestara, U spomen našim pokojnim sestrama, (priredila s. A. Bičvić), ciklostil, Vrhovna uprava Družbe, Zagreb 1981., mjesec kolovoz., str. 12.-13., s. Krescencija Zwifelhofer.

Rođena je 18. listopada 1890. godine u Kostrevnica, Šmartno pri Litiji, Slovenija, od oca Matije i majke Marije rođ. Smrkol. Primljena je u Družbu 20. rujna 1916. godine, pripuštena u novicijat 6. siječnja 1918. Položila je privremene redovničke zavjete 6. siječnja 1920., a doživotne 6. siječnja 1926. godine.

Nakon položenih prvih zavjeta službovala je u zavodu „Egipat“ u Sarajevu kao predstojnica devet godina. Jedno vrijeme bila je prefekta kandidaticama. Uz svoje svagdanje dužnosti i brige za kandidatice marljivo je uređivala samostansku kapelicu. Bila je revna štovateljica Presvetog Srca Isusova, Majke Božje i svetoga Josipa. U proljeće 19. travnja 1944. godine bila je premještena u državni dom u Reljevo, gdje je preuzela službu pisarice i domske skladišterke.  

O njoj piše s. Arkadija Bičvić, koja je kao kandidatica došla u Dječji dom u Reljevo kraj Sarajeva, da je s. Dominika u Reljevu radila u kancelariji. S mlađom predstojnicom i ostalim sestrama podnosila je neimaštinu i druge teškoće, bez tužbe i prigovora. Stvarala je u zajednci uvijek lijepo ozračje. U tim teškim danima brinula se za prehranu djece i žalila što im se nije moglo priskrbiti ono najosnovnije, hranu i odjeću. Nekada je bila žalosna i zamišljena radi svega toga. Toga dana popodne, kad je Sarajevo već bilo oslobođeno, Njemačka je vojska  napuštala Reljevo i svoje bacače ispaljivala u suprotno brdo preko Bosne. Jedan je geler zalutao i direktno pogodio s. Dominiku baš u grudi. Bilo je to 5. travnja 1945. godine. Nije bilo moguće nabaviti lijes ni kuda je prevesti, jer je bilo strašno. Domski je sluga od običnih dasaka napravio skroman lijes pa je ukopana u Reljevu. 

Rođena 5. veljače 1878. u Pregradi – Hrvatsko Zagorje, od kršćanksih i dobro situiranih roditelja, oca Franje i majke Barbare rođ. Hriberski.  Primljena je u Družbu 15. lipnja 1900. godine, te iste godine, 7. listopada biva pripuštena u kandidaturu, stupila je u novicijat 6. siječnja 1901. Položila je privremene redovničke zavjete 6. siječnja 1902.,  a doživotne 6. siječnja 1908. godine.

           U ranoj dobi izgubila je majku, te je briga oko nje i njezine sestre Marije pala na dobrog oca. Nakon šest godina od majčine smrti umre im i otac. Djeca su bila strašno pogođena.  Poslije očeve smrti Julija je otišla nekoj dobroj gospođom u Trst, čija ju je obitelj lijepo prihvatila i volila. Mlađa sestra Marija došla je također u Trst, a bila je  bila smještena u zavodu sv. Josipa. Kako je s. Anuncijata iz Trsta došla u Sarajevo, sama je ispripovjedala: „Milost Božja, čudni su putovi Božji.“ Djevojka kuharica u toj kući gdje je Julija bila, davala joj hranu za jednog siromaha. Taj isti siromah promatrao je mladu djevojku dobrog i skromnog vladanja i zapitao je, da li bi išla u samostan kojeg bi joj preporučila jedna njemu poznata gospođa. Julija sva sretna odmah pristade, stupi u vezu s tom gospođom, koja joj dade adresu našeg Utemeljitelja. Julija sada već odrasla djevojka, pisala je sama Utemeljitelju koji primi u samostan nju i njezinu mlađu sestru. Na sveta Tri Kralja 1901. bile su obje obučene. Julija je dobila ime Anuncijata, a Marija Adolorata.

           Družba još onda nije imala Pravila, te je okretna, sposobna i pobožna sestra Anuncijata još kao novakinja bila određena u Zavodu „Egipat“ u Sarajevu za predstojnicu. Poglavari, posebno blagopokojni otac Utemeljitelj, gledao je u njoj sestru po Srcu Isusovu, te je u nju imao veliko povjerenje. Poslije je bila određena, zajedno sa s. Bernardinom, u Perast u Boki Kotorskoj, zatim u Sarajevo „Betlehem“ gdje je imenovana savjetnicom u Generalom vijeću. Kad je otac Utemeljitelj kupio polje u Han Kumpaniji u Vitezu godine 1907. godine, poslao je s. Anuncijatu za prvu predstojnicu zajednici. Poslije je još bila premještena u Metković, pa na Mladice, te na „Dolorozu“ u Čardaku, onda u Sarajevo u Kovačiće,  a pod starost u Svetice, gdje nije bila godinu dana. Nekih 23 godine bila je predstojnica.  Umrla je 20. ožujka 1957. u Samoboru tamo je pokopana.

Rođena je 22. studenog 1896. godine u Bihaću, od oca Antona i majke Marije rođ. Vuković. U Družbu je primljena 6. siječnja 1913., pripuštena u novicijat 6. siječnja 1915. Položila je privremene redovničke zavjete 6. siječnja 1917., a doživotne 6. siječnja 1923. godine.

Dovedena je u Nadbiskupsko sirotište sa starijom sestrom i mlađim bratom. Kao gojenica isticala se bistrinom uma, mirnom naravi i sređenom odlučnošću. Kad je navršila propisanu dob zaželila je da stupi u našu Družbu.  Redovničko oblačenje i prvo zavjetovanje obavio je sam blagopokojni Utemeljitelj. Kao mlada sestra za vrijeme Prvog svjetskog rata bila je dodjeljena njegovanju bolesnika u bolnici u Vinkovcima i Bršadinu, gdje se je zarazila tifusom i jedva je ostala živa. A kad su se otvarale filijale po Crnoj Gori, makar nije svršila maturu, bila je namještena kao učiteljica u Baru i Ulcinju. Njena inteligencija, marljivost i pouzdanje u Boga nadomjestili su potrebno znanje, tako da nadzornici nisu ni primjetili da ona nije učiteljica. Poslije rata je nastavila i završila školu, te je djelovala kao učiteljica u Sarajevu, „Betlehemu“ i na „Dolorozi“ u Čardaku, dok nije pozvana za prefektu u Vinkovce konvikticama, gdje se odlikovala kao vrsna odgojiteljica. Nažalost, morala je prije nego se mislilo prekinuti tu dužnost, jer je teško obolila na grlu. Dugo je bila bez glasa. No, to nije smetalo da je na glavnoj skupštini izaberu za generalnu savjetnicu i tajnicu. U to se vrijeme podizao zavod „Egipat“, pa je u toj ulozi uspješno obavljala poslove kod vlasti, na zadovoljstvo svima. Bila je desna ruka vrhovnim glavaricama: majci Kresenciji i majci Maneti.

Godine 1946. bi izabrana jednoglasno za vrhovnu glavaricu Družbe, koju dužnost vrši 12 godina, a onda za generalnu vikaricu, pa savjetnicu. U teškim poslijeratnim godinama, kao generalna glavarica na čelu Družbe, koja se u svojim vidljivim temeljima ruši, ona kliče, okupljajući sestre oko sebe: „Sestre drage, gore srca! Kličimo s Jobom: „Iako me Bog ubije, ufat ću se u njega! Što je nevolja veća, naša vjera mora biti jača.“ Kroz dulje razdoblje njezine teške dužnosti neprestano su stizale vijesti, koje se teško slušaju, a još teže proživljavaju: Evo sada  ova zajednica mora napustiti svoj krov, a onoj su oduzeta sredstva za život. I dok još jednima nije ni pomogla, evo iste ili još veće nevolje.

Vrhunac nevolja bila je godina 1949. kad su sestre u lipnju morale napustiti cijeli teritorij Bosne, pa i sam „Betlehem“-Sarajevo, gdje se Družba rodila i razvila. Kako je bilo gledati žive stupove, naše stare i iznemogle sestre, bez krova, i prepustiti ih rodbini, koja je možda samo čula da ima neku tetku u samostanu. Težak joj je bio križ koji je pritiskao njena ramena, ali je nije skršio. Brinula se, snalazila se dozivljujući jedne natrag u zajednicu, a drugima je slala pomoć, bodrila ih da se predadu u ruke Božje i nadaju skorom povratku u samostan..[1]

Štovala je oca  Utemeljitelja, ljubila je Družbu i za nju se žrtvovala.

Kako je herojski živjela, tako je herojski i umrla 4. studenog 1965. godine u Zagrebu, Novoj Vesi. Pokopana je na Mirogoju ispraćena od velikog broja redovnica svih Družbi, a posebo sestara naše Družbe.

[1] Usp.  Miris ljubica + naše sestre (životopisi) , strojopis, s. Flavija Tomšić.

Rođena je 27. travnja 1882. godine u Postojni, Slovenija, od oca Lovre i majke Marije rođ. Rebac. Primljena je u Družbu 21. travnja 1898., započela kandidaturu 9. rujna 1898., pripuštena u novicijat 6. siječnja 1899. Položila je privremene redovničke zavjete 1. studenog 1899., a doživotne 25. ožujka 1907. godine.

Jedna sestra je napisala sijećanje na s. Vjekoslavu pod naslovom: „Zatvorila se knjiga uspomena“. „Često nam je i rado govorila, kako je mnogo toga  proživjela, a posebno što se odnosi na početak i razvitak Družbe. Pratila je veliki dio života oca Utemeljitelja, njegovo rastajanje i polazak u vječnost. Ti su joj dani duboko usječeni. Posebno joj je u sjećanju ostala oporuka oca Utemeljitelja kad joj je rekao: „Vjekoslava, čuvaj Družbu! To reci i drugim sestrama“. A kad je ona zaplakala, jer je znala što te riječi znače, rekao joj je skupivši opet snagu jer je već bio pri kraju: „Ne boj se!

Često se je puta, pod raznim udarcima života, sjetila Očeve opruke i to joj je davalo snagu. Često bi opetovala:  „Vjekoslava, ne boj se“! Tada bi dobila snagu i izdržala. Njezin se je život gasio, a mi smo bile svjesne da se zatvara jedna knjiga uspomena, jedna knjiga života, odakle smo crpile znanje o našoj Družbi. Volila je da joj dođemo i mi smo volile dolaziti. Tako smo jedne večeri došle k njoj, uglavnom mlađe sestre. Ona nas je sve pogledala, a bilo nas je dosta. Osjećala je da joj se približava svršetak, oči joj se orosiše suzama, jer se sjetila  Očeve oporuke. Rekla je: „Eto, mi starije odlazimo, vi ostajete. Na vama mlađima ostaje Družba. Čuvajte svoje zvanje. Kako je lijepo ustrajati. Ustrajte, ustrajte, kakve god bile“. Nije dalje govorila. Shvatile smo odgvornost i težinu riječi koje smo čule...“

S. Vjekoslava bila je jedna od prvih naših sestara temelj Družbe. Mnogo je volila Utemeljitelja i Družbu, te se za žrtvovala. Znala je govoriti: „Naša je Družba pretrpjela mnogo, ali su je spasile  žrtve sestara“.

Umrla je 1. listopada 1967. godine u Zagrebu, pokopana je na Mirogoju.