S molitvom na usnama sjećamo se svjedočanstva milosrđa i bezgranične kršćanske ljubavi s. M. Gaudencije – Fanike Šplajt koja podnese smrt strijeljanjem, te snagu milosrđa i Bogu posvećena života, očitovanu u životu naših triju sestara - s. M. Teofanije Marije Džaja, s. M. Tarsile Ivanke Turić i s. M. Blanke Kate Bekavac (1) - koje pobijediše strah od patnje, progonstva, mučenja i zatvora, te posvjedočiše snagu vjere u Krista.

U knjizi koju je izdala naša Družba pod nazivom Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti u povodom 100. obljetnice Družbe navodi se da su u različitim vremenskim razmacima bile zatvarane četiri sestre Služavke Maloga Isusa: Blanka Bekavac, Franciska Lozić, Ignacija Škorić i Maksimilijana Petrić. Sve četiri su bile osuđene na teški prisilni rad. (2) Sestre u sjećanjima spominju i mladu sestru Brigitu Jurković. Ona i s. Franciska Lozić su izlaskom iz zatvora napustile Družbu.  te nisu uvrštene u knjigu pokojnih sestara Služavke u domu očevu, koja je tiskana u Zagrebu 2011. godine. (3)                             

Prošle godine u molitvenoj devetnici Svetom Rafaelu sjećanjem na svjedočanstvo vjernosti Kristu i Evanđelju naših četiriju sestara, molile smo s vjernicima za ljude današnjeg vremena, za milosrđe i praštanje među ljudima, (...) za žrtve nasilja i ljudske mržnje, rata i nepravednih osuda, (...) za mir i Kristovu ljubav u srcu svakog čovjeka.  (4)

Danas se, nanovo, sjećamo naših pokojnih sestara koje su nam ostavile primjer svetosti života u milosrđu i ljubavi prema Djetetu Isusu utjelovljenom u liku čovjeka patnika, prognanika, osuđenika, zatvorenika i svih ljudi u nevolji. Sjećamo se njihove opredijeljenosti za Krista do smrti, smrti na križu. Tko ne uzme svoj križ i ne ide za mnom nije mene dostojan, kazao je Isus. Sestre su nam ostavile svjedočanstvo prihvaćanja križa i njegovih posljedica, osvijetlile su vrijednost i smisao kršćanskog milosrđa u Bogu posvećenom životu.

U ovoj Godini Božjega milosrđa želim da nam životna priča naših pokojnih sestara bude primjer sveta života u nasljedovanju Krista u milosrđu i kršćanskoj ljubavi prema svakom čovjeku od Boga stvorenom i po Kristu otkupljenom.

Mi, služavke Maloga Isusa, po redovničkom posvećenju odazvale smo se izbližega slijediti Krista; svjedočiti i pokazivati ljudima milosrdno lice Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu i postao naš Emanuel – Bog s nama. Žarom zanosa u služenju Djetetu Isusu odazvale smo se očitovati lice i srce milosrdne ljubavi Djeteta Isusa. Izdvojit ću četiri od nas – pokojne služavke milosrdnog srca Djeteta Isusa – koje ne dvoumeći, izložiše život za dobro bližnjega.
 

Footnote:

1. Usp. Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe:1890.-2011, Zagreb, 2011., str. 186.-187.; 577.-578.; 561.-562.; 262.

2. Usp. Skupina autora, Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti, Zagreb, 1990., Bilješke br. 46., str. 103.

3. s. M. Franciska (Lucija) Lozić, kći Nikole i Mare Stanić, rođena 1912. godine u Gradačcu, s prebivalištem u Kasindolu, srez Sarajevo, časna sestra, pismena, sa završenom djevojačkom školom, nalazi se u istražnom zatvoru u Sarajevu od 25. juna 1945. godine. Osuđena je na kaznu gubitka narodne časti u trajanju od 3 godine te na kaznu teškog prisilnog rada u trajanju od 1 godine. U kaznu teškog prisilnog rada uračunava se već izdržani istražni zatvor od 25. juna 1945. godine. (Usp. Presuda, Broj SNČ:106/1945. Sud Narodne časti Federalne BiH, Vijeće u Sarajevu, 13. jula 1945.) Istupila je iz Družbe 1973. godine i otišla u Njemačku. Arhiv Družbe (ZG)

s. M. Brigita (Ivana) Jurković, rođena je 12. rujna 1922. godine u Studencima, BiH, od roditelja Ivana i Mare rođene Gašpar. U Družbu je stupila 30. 8. 1938. godine u Sarajevu. U novicijat je ušla 5.1.1940. godine u Sarajevu. Prve zavjete je položila 6. 1. 1941. godine u Sarajevu. Za vrijeme drugog svjetskog rata uhićena je u Osijeku 1.7.1945. godine. Osuđena je na 15 godina robije s prisilnim radom i 7 godina gubitka svih političkih i građanskih prava. Nakon istražnog zatvora u Osijeku i osude, kaznu je izdržavala u logoru za žene u Požegi. Puštena je na slobodu pod uvjetom, 3. 9. 1953. godine. Nakon izlaska iz zatvora istupila je iz Družbe. Arhiv Družbe (ZG)

4. Usp. Skupina autora: Devetnica u čast sv. Arkanđelu Rafaelu: u jubilarnoj 125. obljetnici osnivanja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, priredila s. Ana Marija Kesten, Sarajevo-Zagreb, 2015., str. 35.-51.

†  30. 6. 1945., Jazovka

Sestra Gaudencija, krsnim imenom Fanika, rođena je u Desiniću, u Hrvatskom zagorju, 14. veljače 1911., od oca Jurja i majke Uršule, rođene Boršić. S našim sestrama se upoznala u zavodu „Antunovac“ gdje je bila više godina gojenica zajedno sa svojom sestrom, našom s. Inocencijom. U Družbu je stupila 20. 1. 1931. g. i nastavila školovanje u bolničkoj školi u Zagrebu. Nakon završena školovanja dolazi u Sarajevo, u Betlehem, ulazi u novicijat i biva obučena 5. 1. 1935. Privremene svete zavjete položila je na blagdana Bogojavljenja, 6. siječnja 1936., a doživotne 6. siječnja 1942. godine. S 34 godine života i 9 godina Bogu posvećena života završila je ovozemaljski hod u Jazovki zajedno s ostalim osuđenicima na smrt, 30. lipnja 1945.

Svjedočanstvo evanđeoske uslužnosti i milosrđa

Kroz 9 godina redovničkog života vršila je apostolsku službu u našim samostanima u Vinkovcima, u kući matici u Betlehemu – Sarajevo - i u Zavodu Antunovac u Zagrebu. U redovničku zajednicu unosila je često veliki humor, koji je mnoge privlačio i osvajao. Znala je lijepo pjevati i svirati. U Zavodu Antunovac vodila je crkveno pjevanje. Bila je stroga i zahtjevna, ali voljena od djece i sestara. Zadnjih godina redovničkog života radila je kao prefekta i odgojiteljica djevojčica u Zavodu Antunovac u Zagrebu. Ujedno je pomagala i sestri predstojnici u njezinim poslovima.

Sestra Čedomila Čajko u svom svjedočanstvu o s. Gaudenciji je zapisala: "Kanonska šutnja se uvijek držala, a molitva u kapeli nije se propuštala. … Od naših sestra sam čula, da je otišla, udaljila se iz 'Antunovca' kod svoje sestre Marice koja je živjela u Zagrebu i obadvije su dospjele u zatvor. Marica je puštena nakon mjesec dana, a s. Gaudencija je završila u 'Jazovki'." S 34 godine života i 9 godina Bogu posvećena života završila je ovozemaljski hod u Jazovki zajedno s ostalim osuđenicima na smrt. 

Sestra Virgina Ninić i sestra Paula Šarić zapisale su u svome svjedočanstvu da je uvijek bila spremna učiniti uslugu svakome. Kolika na  „cijenu“ i posljedice usluge nije gledala. Odlučuje se biti znak i objava Božjega milosrđa u vremenu rata, progona, mučeništva, … , kada je teško činiti dobro i ostati pravedan. Milosrdnim srcem odgovarala je na patnju smrtnih osuđenika dajući im hranu, odjeću, novac i utočište. Ubrzo i sama postaje dionica njihove „nesreće“:„Neko vrijeme bila je zatvorena, a onda je, … 30. lipnja 1945., na smrt strijeljanjem osuđena, … radi nedopuštena skrivanja i pomaganja ustaških vojnika.

U njezinu životu poziv Evanđelja: Budite milosrdni, kao što je Otac Vaš milosrdan.(Lk 6,36), i pouka Utemeljitelja sluge Božjega Stadlera: Krist je put istina i život.“ Zato treba da za njim kao za svojim kraljem idemo  jednako na Golgotu kao na Tabor; jednako na križ kao u blagovaonicu; jednako u smrt kao u život; jednako na ruglo kao i na počast., nalaze svoje ostvarenje. Djelima milosrđa odgovarala je na poziv Evanđelja.

U Desiniću, na blagdan sv. Jurja mučenika, zaštitnika župe, 23. travnja 2016. pred župnom crkvom otkriveno je spomen–obilježje žrtvama komunizma s. M. Gaudenciji Šplajt i vlč. Franji Valentiću. U Svetoj godini milosrđa ovaj događaj ostat će kao trajna uspomena i poziv na kršćansku ljubav, opraštanje i molitvu za sve mučenike hrvatskog naroda.
 

Izvori i literatura:

- Matična knjiga sestara Služavki Maloga Isusa, broj 440., str. 55., Arhiv Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, Zagreb, ADZ.
- s. Č. Čajko, Moja sjećanja na s. Gaudenciju, Zagreb,  22. V. 2012., APZ.
- Miris ljubica, S. M. Gaudencija Šplajt, broj 140., ADZ.;
- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011., Zagreb 2011., str. 186.-187.
- č. s. Marina Piljić, Izreke sluge Božjega Josipa Stadlera, Sarajevo 2004., str. 22.
- http://www.ssmi.hr/site/clanak/u_desiniu_otkriveno_spomen_obiljezhje_sestri_gaudenciji_shplajt_i_i_sveenik
 

†  27. 12. 2000., Dubrovnik

S. Teofanija, krsnim imenom Marija, rođena je 17. listopada 1912. u Medovu Docu općina Imotski od oca Marijana i majke Jele rođ. Šimundić. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa, u Sarajevo, dolazi 1. srpnja 1930. U novicijat ulazi 15. kolovoza 1931., privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1932., a doživotne 15. kolovoza 1938. u Sarajevu. S 33 godine života i 13 godina redovništva s. M. Teofanija je osuđena i kažnjena lišavanjem slobode s prisilnim radom u trajanju od 10 godina i gubitkom političkih i pojedinih prava u trajanju od 5 godina. Nakon 6 godina, 2 mjeseca i 19 dana života u zatvoru, najprije u Tenju zatim u Požegi, s. M. Teofanija izašla je iz zatvora 19. rujna 1951., zahvalna Bogu za dar patnje i srca čistog od mržnje, osvete, očaja, malodušja, … Okrijepljena svetim sakramentima umrla je 27. prosinca 2000. u 88. godini života i 68. godini redovničkih zavjeta, u samostanu u Dubrovniku, a pokopana je u samostansku grobnicu na gradskom groblju Boninovo.

Kršćansko milosrđe jače je od straha, patnje, kazni i zatvora

Godine 1943. poslana je u Osijek, gdje s drugih osam sestara radi kao bolničarka u Domu za ratnu siročad, u kojem je bilo smješteno osamdesetero djece. Na toj službi ostaje do 14. svibnja 1945., kada su sestre, odlukom vlasti, morale napustiti Dom za ratnu siročad. S. Teofanija, tada ostaje raditi kao bolničarka u bolnici u Osijeku. Koncem svibnja iste godine počeli su stizati zarobljenici koji su prošli "Križni put" na Bleiburgu i nakon toga dovedeni u saborni logor na Zelenome polju kraj Osijeka.

Susret sa zarobljenicima nije ju ostavio ravnodušnom, nego ju potaknuo na aktivnost u traženju načina da im pomogne. Nakon vremena provedena u zatvoru s. M. Teofanija Marija Džaja opisala je taj odlučujući susret sa zarobljenicima koji su prošli „Križni put“ na Bleiburgu: Bili su goli i bosi, gladni i žedni. Iz Slovenije su došli pješke. … stalno sam mislila kako da im pomognem. Iz bolnice nisam mogla ići, jer je bolesnika bilo puno. Javila sam se na noćno dežurstvo na zarazno odjeljenje samo da sam po danu slobodna.  … Mi sestre i djevojke koje su s nama radile u bolnici svaki dan smo se odrekle jednog obroka hrane za  zarobljenike. Svaki dan i po više puta nosila sam im hranu. Po gradu sam skupljala po raznim pekarama kruh. Dobri ljudi su davali robe, lijekova i drugo. Oni su jadni bili potrebni svega. ... Kada smo došle tamo da predamo hranu, oni (stražari) su nas ganjali sa svakim prostim riječima. Više su puta i pucali za nama. Mi se nismo dale zastrašiti.

s. M. Teofaniji ni jedna žrtva nije predstavljala prepreku. Milosrdna kršćanska ljubav bila je jača od straha, opomena i nesigurnosti vremena. Unatoč opomenama koje je uzastopno primala od grada, ona je nastavljala s djelima kršćanskog milosrđa. … Nakon treće opomene, dok je nosila hranu onima koji su imali tifus, a bili su smješteni u jednoj staroj zgradi izvan grada, gdje je bio i njen rođak, koji je tu i umro, pred bolnicom 3. srpnja 1945., su je dočekali oficiri. Kad je ušla u sobe gdje su sestre stanovale, policija je ušla, napravila pretres, i odvela s. Teofaniju, tri sestre milosrdnice, nekoliko djevojaka koje su s njima radile u bolnici. … S 33 godine života i 13 godina redovništva s. M. Teofanija je osuđena i kažnjena lišavanjem slobode s prisilnim radom u trajanju od 10 godina i gubitkom političkih i pojedinih prava u trajanju od 5 godina. U prostoru zatvorskih ćelija nije prestala svjedočiti i živjeti po načelima vjere i posvećenja Bogu. Sama je zapisala o kršćanskom životu, duhovnim djelima milosrđa i kršćanskoj ljubavi koju je svjedočila među zatvorenicama: U zatvoru sam susrela tolike svete duše koje sam hrabrila. Zajedno smo molili, zajedno čuvali svoju vjeru, međusobno se hrabrili i podržavali nadu u pobjedu dobra nad zlim. To su tisuće hrvatskih svetaca i mučenika koji su svoje živote ostavili u tim zloglasnim tamnicama. Mi smo bili odabrani za trpljenje. Često sam mislila da nisam dostojna toga odabranja. Kad su nas vodili na preslušanje, kad su nas tukli i mučili, molili smo jedni za druge. Bog mi je uvijek pomagao. Jaka vjera održala me je na životu nakon svih bolesti koje sam tamo zadobila. … Iako su nam sve svetinje bile oduzete, mi smo krunice napravile od špage i molile.

Nakon 6 godina, 2 mjeseca i 19 dana života u zatvoru, najprije u Tenju zatim u Požegi, s. M. Teofanija izašla je iz zatvora 19. rujna 1951., zahvalna Bogu za dar patnje i srca čistog od mržnje, osvete, očaja, malodušja, … Kako je u tome uspjela? Ona kaže: Vjera je bila moja snaga za sve vrijeme robije. Nisam prestajala moliti ni u jednom momentu i Bog mi je uvijek pomagao. Bog mi je bio blizu kad sam najviše trpjela. …  Tko bi mogao opisati koliko je tu bilo duševne i tjelesne patnje. … Bogu dragom hvala. Vjerna Isusova učenica nastavila je, slijedeći Učitelja i zaručnika svoje duše, koji kaže: „Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.“ (Lk 6,27-28). Neki ljudi kažu da je to nemoguće, ali Isus kaže da je moguće i za naše spasenje potrebno. Naše sestre nam svjedoče, također, da je moguće, i naš Utemeljitelj koji kaže:

Časno je ljubiti svoga neprijatelja, jer je to stvar što pripada jedino velikim dušama punim ljubavi Božje, i što im daje veliku moć nad njima.

Osvrćući se na Isusove riječi o praštanju i ljubavi prema onima koji su joj nanosili zlo i nepravdu, s. M. Teofanija je kazala: … Davno sam sve oprostila onima koji su mi možda i nesvjesno nanili teške boli. Ne bi želila da im moja muka bude (zapreka) na putu prema Gospodinu. Dragi Bog neka svima oprosti jer ona zna, zašto je sve to dao. Svi neka se raduju s Gospodinom u raju. Amen.

Veliko svjedočanstvo otajstva spasenja s Isusom ostavi nam s. Teofanija; molitvom i dobrim željama uzvraćati uvrede i s Isusom moliti: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Okrijepljena svetim sakramentima umrla je 27. prosinca 2000. u 88. godini života i 68. godini redovničkih zavjeta, u samostanu u Dubrovniku, a pokopana je u samostansku grobnicu na gradskom groblju Boninovo.
 

Izvori i literatura:

- Osobnik, S. M. Teofanija Džaja, Arhiv Provincije sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa, Split, (APS); 
- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011, str. 577.-578.
- s. T. Džaja, Izvješća, 10. III., 1993., APS
- Izvješće s. Teofanije Džaja, APS;
- s. T. Džaja, Iz Bleiburga na putu smrti, u: Fra Rafo Kalinić žrtva svoga svećeništva, Split, 2009., br. 26-27., str. 154.-156.
- č. s. Marina Piljić, Izreke sluge Božjega Josipa Stadlera, Sarajevo 2004., str. 54.
- S. M. Mijoč, S. Marija Teofanija Džaja, u: U službi Maloga Isusa, Zagreb, br. 1/1995., str. 38.-41.; Sveta Mala Terezijo, daj mi znak, pripovijedanje s. Teofanije, zapisala s. V. Mateljan, u: U službi Maloga Isusa, br. 1/1995., str. 65.-66.; 
 

†  29. 12. 1998., Šine - Split

Kći Franje i Joze rođene Medvidović, rođena je 15. siječnja 1915. u Poljicima Imotskim, u uzornoj katoličkoj obitelji. Stupila je u Družbu sestara Služavki Malog Isusa 12. listopada 1933., a u novicijat je ušla 6. siječnja 1935. u Sarajevu. Redovničke zavjete položila je u Sarajevu 6. siječnja 1936, a doživotne redovničke zavjete 6. siječnja 1942., također u Sarajevu. Nakon saslušanja 7. ožujka 1949., osuđena je na četiri godine tamnice. Nakon uložene žalbe, kazna zatvora je smanjena na dvije godine i šest mjeseci, te je sve skupa trebala izdržati jednu godinu i šest mjeseci tamnice. Blaženo i tiho usnula je u Gospodinu u 73. godini života i 52. godini zavjeta, 29. prosinca 1998. godine u provincijalnoj kući na Šinama – Split. Pokopana je na splitskom groblju Lovrinac 31. prosinca 1998. godine.

Dani patnje, ali dani milosti i blagoslova, dani žrtve i dani plodni

Na službu u Dječji dom za ratnu siročad u Osijeku dolazi 1943.  Tu godinu dana radi s drugim našim sestrama, a zatim godinu dana kao bolničarka u osječkoj bolnici. Odlukom vlasti koncem 1945., otpuštena je iz bolnice u Osijeku zajedno sa s. Honoratom i s. Pijom. Časna majka s. Maneta Lučić šalje ju iz Osijeka u samostan u Vinkovce. Početkom veljače 1946. dobila je brzojav od Časne Majke da pođe u Zenicu, gdje će raditi u bolnici. Uputila se za Zenicu 11. veljače 1946. Tih dana napadao je velik snijeg, pa je na putu za Zenicu uz zimu doživljavala i druge teškoće. Kad je došla u Slavonski Brod vlak za Sarajevo je već otišao. Odlučila je poći k sestrama sv. Križa u Bosanskom Brodu. Kad je došla do mosta prva straža ju je pustila, ali na kraju mosta, gdje je stajala druga straža, zaustavila ju je i odvela u vojarnu. Tu je ostala do devetnaest sati. Tada su došla dva oficira i naredili jednom vojniku da joj ponesu stvari i odvedu na kat vojarne. Tu su joj pretražili stvari i ispitivali. Ostala je u vojarni cijeli dan, gladna i žedna. Na njezino traženje navečer su joj dozvolili da ode spavati kod sestara sv. Križa, ali da ujutro u pet sati bude pred vojarnom. Stvari su joj ostale u vojarni. Ujutro je vojnik po nju došao u samostan. Kad je došla u vojarnu, s drugim zatvorenicima stavljena je u vlak. Iskrcali su ih na Usori. U Usori su ostali pet dana na zimi i bez hrane.

Opisujući svoj strašni put od Broda do Zenice u trajanju od 11. do 17 veljače 1946. s. Tarsila završava ovim riječima: Ovo su bili dani patnje, ali dani milosti i blagoslova, dani žrtve i dani plodni.

U Zenici godinu dana je radila kao bolničarka, a zatim tri godine u kućnoj radionici izrađivala ručne radove. Kuća u kojoj su sestre stanovale godine 1947. oduzeta je sestrama od strane vlasti. Sestre postadoše beskućnici, a Vlast tada prisili sestre Predragocjene Krvi Kristove u Zenici da ih prime u svoju kuću. 16. prosinca 1948. predstavnici vlasti donesoše novu obavijest sestrama da moraju napustiti kuću i poći iz Zenice.

Početkom veljače 1949. sestre iz Zenice su protjerane i odlaze u Sarajevo. Ubrzo je s. Tarsili u Sarajevo stigao poziv Općinskog suda Zenice da 7. ožujka 1949. dođe na saslušanje. Poslije toga osuđena je na četiri godine tamnice. Nakon uložene žalbe kazna zatvora je smanjena na dvije godine i šest mjeseci, te je sve skupa trebala izdržati jednu godinu i šest mjeseci tamnice.

Nakon izdržane zatvorske kazne u Zenici i Stocu s. M. Tarsila Ivanka Turić je zapisala: O Bože, za sve Ti hvala. Je li to istina da sam toliku patnju mogla izdržat. Jesam vrlo lako, jer si Ti moj Gospodine bio sa mnom u svim mojim patnjama. To je bila kazna ljudske zloće, ali od Tebe milosni dar. Izdržala je patnju bez mržnje, … Gubitak slobode živjela je u slobodi duha, u zajedništvu s Bogom.

Progoni s radnog mjesta, izgoni iz kuća i gradova u kojima je vršila apostolsko poslanje, siromaštvo, glad, nevolje na putu, u progonstvu, zatvoru, ... učiniše je duhovno jakom i bogatom darovima neba. Zato je mogla zahvaljivati za patnju smatrajući je blagoslovom i nebeskim darom.

Blaženo i tiho usnula je u Gospodinu u 73. godini života i 52. godini zavjeta, 29. prosinca 1998. godine u provincijalnoj kući na Šinama – Split. Pokopana je na splitskom groblju Lovrinac 31. prosinca 1998. godine.
 

Izvori i literatura:

- Osobnik, S. M. Tarsila Turić, (APS); 
- Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa održanoga u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012., str. 554-557.
- s. T. Turić, Izvješće, Cista Velika, 15. II. 1995., APS.
- s. T. Turić, Izvješće, Cista Velika, 20. V. 1995., APS
- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011., Zagreb 2011., str. 561.-562.
 

Rođena je 22. srpnja 1891. godine u Čardaku kod Modriče od oca Ive i majke Ivke, rođ. Lozić. U Družbu je primljena 6. siječnja 1915., pripuštena u novicijat 6. siječnja 1916. Položila je privremene redovničke zavjete 19. ožujka 1918, a doživotne 6. siječnja 1924. godine. Presudom Vojnog suda, 3. 2. 1945. godine u Bugojnu, osuđena je na kaznu robije od tri godine i gubitka građanske časti u trajanju od tri godine.  Nakon izdržane kazne u trajanju od jedne godine i pet mjeseci uslovno je otpuštena iz zatvora 28. 6. 1946. Umrla je 12. prosinca 1964. godine u Sarajevu.

I sama slaba i nemoćna, brinula se za nemoćne i slabe

Nakon položenih prvih redovničkih zavjeta najviše je radila na našim ekonomijama. Bila je vrijedna, savjesna i požrtvovana. Voljela je jako našu Družbu i za nju se nesebično žrtvovala. Obavljala je službu kućne ekonome i zamjenice predstojnice. Ljeti je radila teške poljske poslove, a zimi je hodala u prošnju za naša sirotišta. Presudom Vojnog suda, 3. 2. 1945. godine u Bugojnu, osuđena je zbog krivičnog djela iz čl. 14 UOVS-a s krivnjom da je bila u službi neprijatelja, kao špijun i dostavljač, šireći neprijateljsku propagandu razarala narodnu vojsku, pa se radi toga smatra narodnim neprijateljem i osuđena je na kaznu robije od tri godine i gubitka građanske časti u trajanju od tri godine.  Kaznu je izdržavala od 28. 1. 1945. do 28. 6. 1946. godine u Drvaru i Zenici. Nakon izdržane kazne u trajanju od jedne godine i pet mjeseci uslovno je otpuštena iz zatvora 28. 6. 1946.

Izlaskom iz zatvora, u 55. godini života, nastanila se u Sarajevu, u kući Družbe, na Kovačićima u Ljubljanskoj ulici br. 3/a. Živjela je u velikoj oskudici, a radi iznemoglosti i slabosti, radom nije mogla sebe uzdržavati. Jedno vrijeme u vrtu je sadila povrće i od toga živjela. Kada su vlasti oduzele vrt izrađivala je krunice, ali i od toga se nije mogla uzdržavati. Mnogo je patila, a uza sve to obilazila je slabe i bolesne po gradu. I sama slaba i nemoćna, nije napuštala onih koji su bili nemoćniji i bolesniji. Njezin brat svećenik pomagao ju je u hrani.

U tihom svjedočenju bez riječi, živjela je istinu koju zapisa sluga Božji Josip Stadler: Križ mora biti obilježje za svaki naš korak na putu savršenosti. Umrla je u kući na Kovačićima od bolesti srca 12. prosinca 1964. godine,  u 73. godini života. Pokopana je na groblju Koševo.

Posvećenje Bogu živjela je u skrovitosti i skromnosti života nošena nadom i snagom vjere koja nadilazi zlo i patnju. Vjerujući da: Patnje i tegobe ovoga svijeta, ako se smatraju kao odredbe Božje, nisu nikakvo zlo. One dolaze od Boga, vode nas k Bogu i čine nas dionicima nebeskih dobara,  kako je ranije kazao sluga Božji Josip Stadlera.
 

Izvori i literatura:

- Skupina autora, Služavke u domu Očevu, Pokojne sestre Družbe: 1890.-2011., Zagreb 2011., str. 262.
- Knjiga umrlih sestara, S. M. Blanka Bekavac, prosinac, str. 8.
- č. s. Marina Piljić, Izreke sluge Božjega Josipa Stadlera, Sarajevo 2004., str. 33.