Knjiga o proroku Joni progovora o odnosu pobožnih ljudi toga doba, pogotovo Židova prema bezbožnicima. Mnogi su pobožni ljudi smatrali da prema bezbožnicima, koji žive kako im se prohtije, ne bi trebalo imati milosti. Ali Bog ne misli tako. U knjizi se spominje grad Niniva, glavni grad Asirije, koji je simbol ljudske zajednice u kojoj vlada bezvlađe i bezboštvo.

Knjiga o Joni ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i njegova odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav zauzet kako će ostvariti Božje zamisli, dok ovdje Jona svim silama nastoji izbjeći poslanje koje mu je Bog dao. Bio je to zaista pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Galilejca Jonu, čije se proročko djelovanje smješta u vrijeme vladanja kralja Jeroboama II., koji je vladao Izraelom četerdeset godina od 786. do 746. prije Krista. Uspješnim ratovima protiv Sirijaca sjedinio zemlju od Libanona do Mrtvoga mora, kada je bila osobito jaka nacionalna nacionalna svijest.

A Jona je bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela: asirskoj prijestolnici Ninivi. Tamo su ljudi živjeli raspušteno a Bog ih je želio preko Jone potaknuti da se poprave. Ali Jona nije želio ići u Ninivu, jer je sma-trao da ne zaslužuju milost pa bježi brodom u Taršiš. Dramski opisi Jonine prvotne pustolovine može se nekome činiti slikovitim i nestvarnim, jer prema opisu događaja Bog se služi svojim načinom da ga usmjeri tamo kamo ga je poslao. Jona je došao u Ninivu i propovijedao preko volje klateći se gradom. Ninivljanima je rečeno, da su bili toliko zlobni i da će Bog uništiti taj grad za 40 dana.  Ta je vijest doprla do kralja Ninive. On je razderao svoje haljine i pokajao se, a pokajalo se i 120 000 stanovnika Ninive. Bog im je oprostio i nije uništio grad.

Izraelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da se ljubav i briga kojom Gospodin njih okružuje protežu ne samo na svemir nego i na sve, osobito susjedne narode. Po primjeru Isusa Krista i po Njegovom nalogu apostolima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapo-vjedio“ (Mt 28,19), prorok Jona je, na neki način, navjestitelj ove spasiteljske poruke.

Isus uzima poroka Jonu kao znak svojeg uskrsnuća i izlaska iz groba: „Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći“ (Mt 12,40).

Mislim da i mi kršćani u tom pogledu moramo još uvijek prolaziti dalek put. Pritom smo stalno upućeni na Božju pomoć i njegovu milost. Zato mu trebamo upravljati svoju molitvu Bogu, onako kako mu se Isus obraćao. Njegova je molitva žarka, sabrana i iskrena da su njegovi učenici bili fascinirani načinom kako moli, pa mu prilaze sa zamolbom da i njih nauči moliti. Isus ih poučava prvo o načinu kako će moliti, govoreći im da ne trebaju naklapati kao pogani, misleći da će mnoštvom riječi biti uslišani. Otac nebeski koji se brine za sve nas znade već što nam je potrebno. Isus u molitvi Očenaša predaje svojim učenicima temeljni oblik molitve. Trebaju se obraćati svome Bogu nježno, toplo i umilno, kao ocu. Kada u molitvi stupamo u kontakt s Bogom, onda s njim razgovaramo kao s ocem. U molitvi se družimo s njim kao što se djeca druže s roditeljima.

U središtu molitve Očenaša nalazi se molba za ono što nam je potrebno za dostojanstven život. Molitva za kruh mnogo je više od same molbe za hranu da bismo održali svoj život. Kruh označava čovječnost, toplinu obitelji, smisao života, nježnost, jednom riječju – ljubav, koja nam je možda potrebnija od samoga kruha. Taj je kruh hrana za tijelo i za dušu.

Sluga Božji Josip Stadler u svojim poslanicama svećenicima i puku često govori o molitvi. U jednoj poslanici puku molitvu povezuje s postom i djelima ljubavi, pa piše: „Zato ugledavajući se na našega Gospodina Isusa Krista nastojmo priznavati vrhovno gospodstvo Božje i svoju ovisnost o njem prikazujući mu skroz dušu molitvom, tijelo postom, svoj imetak lemozinom ili djelima milosrđa. Prema tome vas, iz dna srca svojega opominjem sa sv. Krizologom: Troje, braćo draga, utvrđuje vjeru, hrani pobožnost i ustaljuje krjepost, naime molitva, post i djela milosrđa. Molitvom kucamo, postom išćemo do dosade, a milosrđem primamo. Molitva, djela ljubavi i post tvore cjelinu, tako da opstanak jednoga ovisi o opstanku drugoga; jer post je duša molitve, a djela ljubavi su život posta. Te sveze da nije nitko raskinuo, to troje ne da se rastaviti jedno od drugoga. Tko jedno ima, a ostalo dvoje ne, nema ni jednoga. Zato tko se Bogu moli, neka posti; a tko posti, neka bude milosrdan. Tko hoće da ga Bog usliša, neka se ne ogluši na molbe svojih bližnjih. Tko ne zatvori ušiju svojih pred onim koji ga moli, on otvara Božje uši za sebe.“ AMEN!

Priredio: Pavo Jurišić

Sada ste u mogućnosti da pročitate on line verziju glasnika STADLER. 

Ovog osmog svibnja pratimo Stadlera na putu koji ga vodi u Bosnu, po odredbi Božje Providnosti. Prisjetimo se kako smo u prošlom mjesecu spomenuli da je Stadler još kao dijete bacao svoj pogled preko Save u susjednu Bosnu, odakle se doseliše roditelji bake i majke, čuo je i vidio kako jadni katolici pate i trpe u okrutnom sužanjstvu. Od tada datira njegova posebna ljubav i sućut prema njima. Ni Stadler nije mogao otkriti tajne namisli Božje s njim, da će polje njegova apostolskoga rada biti baš Bosna, gdje će raditi, trpjeti, i umrijeti.“ A ovako je to bilo: Davne 1881. godine kada je papa Lav III objavio bulu „Ex Hac augusta“ i tom bulom uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni, postavilo se pitanje tko će prvi na nadbiskupsku stolicu vrhbosansku. Bilo je više kandidata, ali je superior sestara milosrdnica Fidelis, dobar poznavatelj Bosne preporučio Stadlera. Bečki nuncij Jacobini htio ga je vidjeti, te je osobno došao u Zagreb, a Stadler bi pozvan kod nadbiskupa Mihalovića, a da nije ni znao zašto. I tako je kocka pala na Stadlera. Uoči Tjelova molio je Stadler sa svojim kolegom časoslov u svom stanu, kad mu stiže poruka od bana Pejačevića da odmah dođe u Banske dvore, gdje mu ban isporuči da je predložen za sarajevskog nadbiskupa. Iste godine biva Stadler prekanoniziran i posvećen za biskupa u Rimu 20. studenog 1881.godine. Iz Rima kreće mladi biskup Stadler preko Beča u Zagreb, odakle se zaputi u Bosnu, no najprije svrati rodno mjesto- u Slavonski Brod, gdje mu rodoljubivi Brođani upriličiše veličanstven doček. Njemu dodoše u Slavonski Brod i obližnji franjevci, da poljube svomu prvomu nadbiskupu ruku. Nakon zanositih pozdrava svome sugrađaninu, zaželiše Brođani zadnji „S Bogom“. Od svih Brođana najviše se radovala baka Oršićeva, koja je maloga Josipa poslije smrti njegovih roditelja kao sina zavoljela i ljubila. Sva sretna i ushićena gledala je negdašenjeg malog Josipa kao nadbiskupa, kako mu je prije 10 godina bila prorekla. I gle, sad se njezino proročanstvo ispunilo.

11. siječnja 1882. godine, stupi Stadler u Bosnu kao njezin nadbiskup. Svuda su ga franjevci s pukom najoduševljenije pozdravljali, pratili na putu, pokazivali lijepe naše krajeve i pričali mu zgode i nezgode iz davne i nedavne mučeničke prošlosti. Tako dočekivan i praćen stiže Stadler 13. siječnja u ravnu Zenicu predvečer. Tu je nadbiskupa dočekao i srdačno pozdravio s narodom tadašnji župnik i ugledni franjevac Anto Ćurić. Tu, u središtu Bosne, u središtu negdašnjega partnerstva, koje je zanijekalo božanstvo Kristovo, te tako pridonijelo godine 1463. padu kraljevstva Bosne pod tursku vlast, dao je Stadler oduška svojoj neodoljivoj ljubavi prema Isusu, Sinu Boga živoga, upravivši na sebe njegove riječi: „Oganj sam došao baciti na zemlju, pa što hoću nego da se zapali!“ (Lk 12.49.)

U tim riječima naviješten je program budućega Stadlerova života i rada, izražena njegova glavna misija kao nadbiskupa u Bosni: još jače učvrstiti i raspiriti vjeru u božanstvo Kristovo, što su je već prije franjevci usadili u srcima vjernika u Bosni, a onda uvesti pobožnost Presv. Srcu Isusovu, koja će jače upravljati njihova srca ljubavlju prema Njemu. Osim drugih franjevaca, dva franjevca definitora, fra Bono Milišić, kojega je Stadler, kao klerik od svih franjevaca iz Bosne prvoga vidio u Rimu i fra Marijan Marković, koji kasnije posta biskup u Banjaluci, i to najviše zauzimanjem samoga Stadlera, dakle; njih dvojica bili su izabrani, da u ime franjevačke redodržave bosanske, službeno dočekaju i prate Stadlera sve do Sarajeva. Definitor Marković, istaknuvši Stadlerovu posebnu ljubav prema Bosni održa tom prigodom govor: „Svemogući i dobri Bog ravna i vodi cijeli svijet i sve stvari na svijetu prema nedostiživoj mudrosti i beskonačnoj dobroti svojoj. On upravlja životom svakog čovjeka i privodi ga njegovoj svrsi. To vrijedi naročito za neke znamenite muževe u Katoličkoj Crkvi, koje Bog od vremena do vremena podigne u najkritičnijem času po Crkvi. Takve ljude on odlikuje darovima naravi i milosti, osposobljuje u svakovrsnoj znanosti i nauci, pa što ih određuje za veću službu- tim veće darove i milosti za tu službu podjeljuje. Među ovakve rijetke i znamenite muževe spada i Stadler.“

Vrlo su značajni govori što ih je održao Stadler. Odgovarajući na pozdrav fra Ante Ćurića, spomenuo je, kako je donedavna u ovim zemljama zveckalo ubojito oružje, ali sada su nastala druga vremena. Sad moramo mačem znanosti i mačem nauka u miru vojevati, šriti prosvjetu u narodu i pridizati materijalno stanje. Svoj govor završi Stadler veoma značajnim Isusovim riječima: „Oganj sam došao baciti na zemlju, pa što hoću, nego da se zapali!“ Prije nego će Stadler stupiti u prvi župni stan svoje Nadbiskupije, pozdravi ga definitor Marković na pragu riječima Svetog pisma: „Izađi iz zemlje svoje i od roda svojega i dođi u zemlju, koju ću ti pokazati. I učinit ću te velikim narodom i blagoslovit ću te i proslavit ću ime tvoje i bit ćeš blagoslovljen. (Mojs. 12, 1-2) I u daljnjem govoru duhovito opisuje Stadlerov dolazak u Bosnu. Stadler očevidno blago ganut, najtoplije zahvali starješinstvu Franjevačke redodržave, naglasivši da će u njemu naći bratsku ljubav, pomoć i jak oslonac, bude li kakvih neprilika i nezgoda u rada za vjeru i domovinu.

Dana 14. siječnja dođe Stadler preko Vjetrenice u Han-Kumpaniju, gdje ga dočeka isusovac otac Erik Brandis, koji je još 6. siječnja osvanuo u Travniku, da nađe mjesto za buduće sjemenište. Odatle po velikoj studeni krene velika povorka preko Busovače prema Kiseljaku. Stadler hrli poput vihora, kako bi na Ime Isusovo započeo svoj apostolat. Na čitavome putu bi izlazili župnici na glavni drum s narodom iz udaljenih i obližnjih sela, kako bi iskazali svoje poklone, štovanje i osjećaj radosti zbog dolaska novog pastira. Val iskrenog oduševljenja bijaše zahvatio i narod i dušobrižnike, župnike franjevce. Na Kiseljaku se sjati silno mnoštvo naroda predvođenih franjevcima iz Kreševa i Fojnice, dakle iz dva najstarija ugledna samostana- na čelu s fra Grgom Martićem. Nadbiskup sav blažen zbog tolike odanosti i ljubavi braće franjevaca grli ih kao braću i pobožnome puku dijeli svečano svoj blagoslov.

Nadomak Sarajeva u Blažuju zbi se ganutljiv prizor. Stadler se tu zaustavio, izašao iz kočije, i klečeći izmolio Nicejsko vjerovanje i poljubio zemlju. Već je bio mrak kad je nadbiskup Stadler stigao do svoje „Katedrale“ u Sarajevu. Bila je to mala drvena crkvica sv. Ante, u kojoj je svečano ustoličen za nadbiskupa. Pod sv. Misom asistirali su nadbiskupu: sarajevski župnik fra Andrija Buzuk, fra Marijan Marković i fra Ilija Ćavarović. U crkvi je sa svoga prijestolja čitao pastirsko pismo i kraći govor za kler. Tekst i čitav govor bio je iz Poslanice s. Petra: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave.“

Iza poklona vojničkih i civilnih predstavnika grada Sarajeva, i biskup fra Paškal Buconjić napose pozdravi Stadlera u ime franjevaca i katolika Bosne i Hercegovine. Tako se svrši opća svečanost i veselje.

Sutradan se sastadoše definitori s provincijalom- fra Nikolom Krilićem kod Stadlera te u sjednici pretresoše najvažnija pitanja.

Istoga dana objavio je nadbiskup Stadler prvu pastirsku okružnicu „Crkvi Božjoj u Sarajevu i svim vjernicima, koji su u nadbiskupiji vrhbosanskoj“. U ovoj poslanici govori o raspetome Isusu. Na kraju okružnice ovako sebe i svoje stado posvećuje raspetome Spasitelju: „Gle, evo i ja, predragi Spasitelju moj, Tvojem milom pozivu se odazivam, te sebi i cijeloj Nadbiskupiji, koju si mi nevrijednom milostivo povjerio, trostruki stan u Tebi uzimam. Ja sebe i sve ovce Tvoje, koje si mi povjerio, stavljam u otvorene rane ruku Tvojih, da uvijek pred očima imajući djela ruku Tvojih, djela za nas učinjena kroz cijeli Tvoj život, naročito na križu i sami počnemo djela Tebi ugodna činiti i od njih se ne damo rastaviti. Tebe, predragi Isuse moj, i Tvoje dragocjenom krvlju otkupljene, a meni od Tebe milostivo povjerene ovce, stavljam u otvoreno Tvoje ljubavlju goruće srce, da tu promatrajući neizmjernu ljubav Tvoju, od koje si za nas čovjekom postao i na drvetu križa za sve umro, od ljubavi i sami naspram Tebi usplamtimo, te nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni što je sad, ni što će biti, ni moć, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne uzmogne razdvojiti od ljubavi Božje, koja je u Tebi Isuse Kriste, naš Gospodine!“

Stadler je bio u trajnome sjedinjenju s Bogom. Zato u desnoj ruci drži časosolov, kojega nikada nije propustio do smrti. Dodajmo ovome i svetu krunicu, koju je Stadler cijelu- to će reći sva tri Otajstva, čitavoga svoga života molio svaki dan. U tim simbolima je ključ njegove svetosti, njegove veličine i čudesnih uspjeha.

Priredila: s. Manda Pršlja

Prije 135 godina, nadbiskup Stadler je, ponukan preporukom pape Leona XIII. da cijela Crkva, u listopadu, za njega moli svetu krunicu, pisao svojim svećenicima poslanicu u kojoj poziv svetog oca na zajedničku molitvu krunice sveg naroda Božjeg uspoređuje sa ujedinjenošću prve Crkve u molitvi za apostola Petra dok se nalazio u tamnici. Uz snažne i poticajne misli o molitvi Krunice, Stadler potiče na ustrajnu i žarku molitvu za svetog oca, tumači ružarij (krunicu) i daje određene upute o obavljanju te pobožnosti.

Stadler najprije govori o tom divnom jedinstvu naroda Božjeg u molitvi  koja se u Crkvi pamti sve od samog početka. Opaža divnu svezu između svetog oca i svih ostalih biskupa i vjernika, „koja nas u Kristovoj crkvi u jednu obitelj veže“. „Kad god je za to udario tko na vrhovnu glavu, svi su se vjernici, ugledajući se na primjer prve crkve, u molitvi složili i sjedinili, da kao zabrinuto stado potraže pomoć...kod Boga, koji istina dopušta da oluja progonstva lađu crkve ljulja, ali ne dopušta niti može dopustiti da ju uništi.“

Stadler nadalje piše kako sveti otac Leon, poziva vjernike svega svijeta da mu pomognu u njegovoj nevolji oružjem molitve. Molitva koja je po svim krajevima svijeta, po svim zemljama, po svim pobožnim obiteljima tako rasprostranjena jest molitva krunice ili očenaši. „Krunicu je iznašla sama majka Božja i naša Marija, kako ju je svom sluzi Dominiku uručila kao oružje protiv neprijatelja našeg spasa. Uspjeh koji je sveti Dominik po krunici polučio, dovoljno pokazuje, da to oružje uistinu od one potiče, koja je paklenoj zmiji satrla glavu. Jer krunicom pobi on bludnje, strasti zauzda, a nestalu krepost opet uspostavi.“

„Krunica je doista najkrasnija molitva; ona obuhvaća sve, što je kršćaninu vjerovati, ufati i ljubiti; ona u sebi sadrži najglavnije istine naše svete vjere ona je prikladna za svaku dob, za stare i mlade, za sve osobe učene i neuke za zdrave i bolesne; ona je najbolji molitvenik bez molitvene knjižice i za one koji ne znaju i koji znaju čitati, ona nam predočuje Spasitelja i djelo otkupljenja, ona nas sjeća Marije i svega što je učinila za naš spas“.

„Jedva da ima bolje molitve, koja bi Bogu draža, a Marija bila milija od krunice, te će jedva biti molitve, koja će onako sigurno prodrti oblak i preko Marije do prijestolja Božjega brže doći i hitrije biti uslišana kao krunica“.

Stadler potiče vjernike da se vesele tome što je sveti otac naložio da se u nevoljama upravo krunicom obrate na majku Mariju te da preko nje cijeloj Crkvi isprose potrebnu pomoć. Taj Stadlerov poticaj može danas vrijediti i za nas jer smo od naših mjesnih pastira upravo u ovom mjesecu pozvani ujediniti se u molitvi krunice kako bi preko ruku i srca nebeske Majke izmolili duhovnu obnovu katolika u cijeloj krajevnoj Crkvi u BiH kao i druge potrebne nam milosti.[1]

Pitanje je samo jesmo li mi zabrinuti zbog nevolja koje spopadaju naš narod, naše obitelji, župne zajednice, naše mlade ili su nam egoizam i hedonizam tako otupili srce pa nas se sve to ne dotiče? Ne dopustimo da nam uši i srce ostanu zatvoreni pred pozivom naših pastira, koji nas pozivaju da se naoružamo oružjem pred kojim đavli strepe i bježe i ustrajno, marljivo i pobožno, baš svakodnevno idemo u borbu za naše osobno dobro i dobro mjesne Crkve čiji smo udovi!

Neka nam i ove riječi nadbiskupa Stadlera budu poticaj i snaga da se prihvatimo te borbe:

Krunica je „oružje protiv nehajstva u vjeri, protiv pokvarenosti u ćudoređu koja sve više uzima maha. Za naš je puk, doista spasonosno moliti krunicu, jer si njome moleći vjerovanje, dozivljemo u pamet vječne istine, a u očenašu predočujemo svemoćnost Oca nebeskoga, milosrđe Sina i ljubav Duha Svetoga, kao i vlastitu slabost, potrebe, krivnje svoje, tražeći im lijeka kod Boga.

Krunicom svaki od nas najprije moli da mu Bog umnoži vjeru, te se tim u dužnoj poslušnosti svome svemoćnom Bogu pokorava; zatim, prosi jakosti u ufanju, podiže svoj pogled sa ovih prolaznih dobara k vječnim, koja mu je milosrdni Spasitelj stekao; napokon, moli, neka bi mu Bog užgao srce ljubavlju, da čistim i zahvalnim srcem njemu jedinomu uzmogne služiti.

Krunica, opetujuć Anđeoski pozdrav, kojim se je najprije navijestio spas u Isusu Kristu, predočuje nam tajne otkupljenja te nas upućuje na posrednika između Boga i ljudi, na onoga, preko kojeg jedino pristupamo Ocu, po kojem jedino pomoć dobivamo; upoznaje nas sa svim što nam daje vremenitu i vječnu sreću – s utjelovljenjem, sa životom, mukom i smrću, s uskrsnućem i uzašašćem našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, sa došašćem Duha Svetoga i njegova djelovanja u Crkvi; upoznaje nas sa krepostima i slavom BDM: sa samim dakle istinama, o kojima ovisi naš spas.

Dao Bog te naš puk i mi s njim dan na dan krunicu molili! Učinimo li to, budimo uvjereni, da ćemo ovdje puno milosti, a ondje slavu nebesku od Boga po Mariji zadobiti.“

Priredila: s. M. Jelena Jovanović

[1] Vidi u cijelosti Poziv biskupa BK BiH na molitvu krunice: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=76082

Prije 135 godina, nadbiskup Stadler je, ponukan preporukom pape Leona XIII. da cijela Crkva, u listopadu, za njega moli svetu krunicu, pisao svojim svećenicima poslanicu u kojoj poziv svetog oca na zajedničku molitvu krunice sveg naroda Božjeg uspoređuje sa ujedinjenošću prve Crkve u molitvi za apostola Petra dok se nalazio u tamnici. Uz snažne i poticajne misli o molitvi Krunice, Stadler potiče na ustrajnu i žarku molitvu za svetog oca, tumači ružarij (krunicu) i daje određene upute o obavljanju te pobožnosti.

Stadler najprije govori o tom divnom jedinstvu naroda Božjeg u molitvi  koja se u Crkvi pamti sve od samog početka. Opaža divnu svezu između svetog oca i svih ostalih biskupa i vjernika, „koja nas u Kristovoj crkvi u jednu obitelj veže“. „Kad god je za to udario tko na vrhovnu glavu, svi su se vjernici, ugledajući se na primjer prve crkve, u molitvi složili i sjedinili, da kao zabrinuto stado potraže pomoć...kod Boga, koji istina dopušta da oluja progonstva lađu crkve ljulja, ali ne dopušta niti može dopustiti da ju uništi.“

Stadler nadalje piše kako sveti otac Leon, poziva vjernike svega svijeta da mu pomognu u njegovoj nevolji oružjem molitve. Molitva koja je po svim krajevima svijeta, po svim zemljama, po svim pobožnim obiteljima tako rasprostranjena jest molitva krunice ili očenaši. „Krunicu je iznašla sama majka Božja i naša Marija, kako ju je svom sluzi Dominiku uručila kao oružje protiv neprijatelja našeg spasa. Uspjeh koji je sveti Dominik po krunici polučio, dovoljno pokazuje, da to oružje uistinu od one potiče, koja je paklenoj zmiji satrla glavu. Jer krunicom pobi on bludnje, strasti zauzda, a nestalu krepost opet uspostavi.“

„Krunica je doista najkrasnija molitva; ona obuhvaća sve, što je kršćaninu vjerovati, ufati i ljubiti; ona u sebi sadrži najglavnije istine naše svete vjere ona je prikladna za svaku dob, za stare i mlade, za sve osobe učene i neuke za zdrave i bolesne; ona je najbolji molitvenik bez molitvene knjižice i za one koji ne znaju i koji znaju čitati, ona nam predočuje Spasitelja i djelo otkupljenja, ona nas sjeća Marije i svega što je učinila za naš spas“.

„Jedva da ima bolje molitve, koja bi Bogu draža, a Marija bila milija od krunice, te će jedva biti molitve, koja će onako sigurno prodrti oblak i preko Marije do prijestolja Božjega brže doći i hitrije biti uslišana kao krunica“.

Stadler potiče vjernike da se vesele tome što je sveti otac naložio da se u nevoljama upravo krunicom obrate na majku Mariju te da preko nje cijeloj Crkvi isprose potrebnu pomoć. Taj Stadlerov poticaj može danas vrijediti i za nas jer smo od naših mjesnih pastira upravo u ovom mjesecu pozvani ujediniti se u molitvi krunice kako bi preko ruku i srca nebeske Majke izmolili duhovnu obnovu katolika u cijeloj krajevnoj Crkvi u BiH kao i druge potrebne nam milosti.[1]

Pitanje je samo jesmo li mi zabrinuti zbog nevolja koje spopadaju naš narod, naše obitelji, župne zajednice, naše mlade ili su nam egoizam i hedonizam tako otupili srce pa nas se sve to ne dotiče? Ne dopustimo da nam uši i srce ostanu zatvoreni pred pozivom naših pastira, koji nas pozivaju da se naoružamo oružjem pred kojim đavli strepe i bježe i ustrajno, marljivo i pobožno, baš svakodnevno idemo u borbu za naše osobno dobro i dobro mjesne Crkve čiji smo udovi!

Neka nam i ove riječi nadbiskupa Stadlera budu poticaj i snaga da se prihvatimo te borbe:

Krunica je „oružje protiv nehajstva u vjeri, protiv pokvarenosti u ćudoređu koja sve više uzima maha. Za naš je puk, doista spasonosno moliti krunicu, jer si njome moleći vjerovanje, dozivljemo u pamet vječne istine, a u očenašu predočujemo svemoćnost Oca nebeskoga, milosrđe Sina i ljubav Duha Svetoga, kao i vlastitu slabost, potrebe, krivnje svoje, tražeći im lijeka kod Boga.

Krunicom svaki od nas najprije moli da mu Bog umnoži vjeru, te se tim u dužnoj poslušnosti svome svemoćnom Bogu pokorava; zatim, prosi jakosti u ufanju, podiže svoj pogled sa ovih prolaznih dobara k vječnim, koja mu je milosrdni Spasitelj stekao; napokon, moli, neka bi mu Bog užgao srce ljubavlju, da čistim i zahvalnim srcem njemu jedinomu uzmogne služiti.

Krunica, opetujuć Anđeoski pozdrav, kojim se je najprije navijestio spas u Isusu Kristu, predočuje nam tajne otkupljenja te nas upućuje na posrednika između Boga i ljudi, na onoga, preko kojeg jedino pristupamo Ocu, po kojem jedino pomoć dobivamo; upoznaje nas sa svim što nam daje vremenitu i vječnu sreću – s utjelovljenjem, sa životom, mukom i smrću, s uskrsnućem i uzašašćem našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, sa došašćem Duha Svetoga i njegova djelovanja u Crkvi; upoznaje nas sa krepostima i slavom BDM: sa samim dakle istinama, o kojima ovisi naš spas.

Dao Bog te naš puk i mi s njim dan na dan krunicu molili! Učinimo li to, budimo uvjereni, da ćemo ovdje puno milosti, a ondje slavu nebesku od Boga po Mariji zadobiti.“

Priredila: s. M. Jelena Jovanović

[1] Vidi u cijelosti Poziv biskupa BK BiH na molitvu krunice: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=76082

Sud taj o Stadleru dobro nam dolazi danas, kad se u nas nažalost, tako lako razdražuju dusi na čovjeka, koji, smjelo i s ponosom velimo, najzdušnije danas vrši dužnosti svoje u Hrvatskoj i kao čovjek i kao svećenik i kao rodoljub.

Prof. Zdzieshowski o nadbiskupu Josipu Stadleru

„Strossmayer je u Stadleru dobio učenika koji nije samo nastavio njegov rad, već se u nj i zadubao i popunjuje ga, veli učeni prof. Zdziechowski.

'Iza kako je veliki Strossmayer nakon toliko okršaja tlo osvojio i temelje udario velikomu djelu prosvijete hrvatskog duha, mogao je Stadler upraviti svoju zjenicu na unutarnji život puka, dobro znajući, da budućnost ovisi, kojim se pravcem povede taj život.

A Stadler je svoj rad utemeljio na najtvrđem temelju od vjekova – na Kristu Spasu. Postao je hrabar borac Kristov. Temeljito je shvatio onu istinu, koju su najplemenitiji sinovi našeg (t.j. poljskoga) naroda razumjeli, a u koju hrvatski katolici kao da još ne umiju dosta prodrijeti. Istina je ta: da ideja patritična crpe svoju čast i snagu iz ideje religijske, >>da smo mi<< - kako je to odlučno istaknuo grof Andrija Zamoyski, jedan od najplemenitijih predstavnika poljskog patriotizma – 'najprije kršćani katolici a onda potom Poljaci, i da ćemo, ako smo u istinu dobri katolici, bez sumnje biti i bolji Poljaci, nego li oni, koji hoće da budu samo Poljaci.'

Božanstvo Kristovo – veli dalje Zdziechowski – jest temeljni dogmat kršćanstvu, a karakteristika Stadlerova jest ona sila i ona  snaga, kojom on vazda i svuda kod svake prilike ističe taj temeljni dogmat, dok postavlja životnu snagu pojedinaca i naroda na razumijevanje i u štovanje Kristovo i u moć, što se sadržava  u spoznanju, da je samo u Kristu i s Kristom, kao vječnim i prvim uzorom čovjeka, mogućan napredak. Dosada još nisu izbrisani oni duboki osjećaji, što su ih na katolikom Kongresu u Zagrebu g. 1900. kod slušatelja proizvele oduševljene besjede toga Kristova borca o spasu svijeta: >>Božanstvo Kristovo – govorio je nadbiskup Stadler – jest ona točka, oko koje se danas sve vrti; i naša domovinska ljubav mora da se oslanja na ljubav Kristovu i mora,  ne brinući se za ljude i za njihovu ispraznu hvalu, da isključivo ima pred očima one probitke, što imaju svoj izvor u Kristu; svaki umiljati pogled Oca nebeskoga na nas temelji se na zaslugama Isusovim; bez Krista nema nigdje na svijetu, pa ni u našoj Hrvatskoj što istinito, dobro i lijepo. Krist je sve naše dobro i ljepota, početak naše sreće… Prema tomu treba da svakoga obuzme duh Kristov tako, te mu sav život  bude pravi pravcati izričaj života Kristova, te Krist živi u njem, a on u Kristu.<<

Ovaj dakle crkveni dostojanstvenik ne teži za drugom Hrvatskom, nego Kristovom, i ona energija, kojom on jednako nastoji da narodne osjećaje i težnje podvrgne kršćanskoj ideji, utemeljila je njegov uzvišeni položaj u duhovnom životu naše braće (t. j. hrvata). >>Za nas je on čovjek Providnosti<< reče mi o njem jedan … slavenski biskup. – Na jednoj od prvih stranica >>Spomen knjige iz Bosne<< svraća se na našu pažnju portret nadbiskupa Stadlera, koji je jako privlačan poradi simpatična spoja mile blagosti sa ognjem velikoga oduševljenja, koji sve do prvoga početka raspaljuje djelovanje ovomu borcu za katoličku ideju među južnim slavenima. Pod dojmom te ideje i nastade >>Spomen-knjiga Bosne<<, pa ju stoga pozdravljamo sa priznanjem i razumijemo osjećaje, što ih starac pjesnik svojega naroda fra Grgo Martić u njoj izriče, kad u pjesmi o sv. Ćirilu i Metodiju obadva biskupa – Strossmayera i Stadlera – nazivlje >>kao dva bijela orla neobična – što bistrome po obzorju viju – i iz neba pravdi sud vapiju…<<

Tako prof. Zdziechowski, i takav je nadbiskup Stadler u istinu. Danas kad se na njega diže tolika klika …, s ponosom izjavljujemo svijetu, da u Bosni imamo nadbiskupa, koji čitavim svojim bićem odgovara zahtjevom sv. Pavla (Tit 1, 8., 9.): Gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv, priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike.“

(Preuzeto: Vrhbosna, god. 1903.; br. 7.; str. 127.)

Pouka

Djelo milosrđa:

Poput sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, budimo i mi  hrabri u ispovijedanju i svjedočenju vjere u Isusa Krista. Svjedočimo ju pred svima svojim riječima i djelima.

Molitvena nakana:

Molimo zagovor sluge Božjega Josipa Stadlera  za sve crkvene i državne poglavare u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji predvode naš narod, da nas vode u duhu vjere koju smo primili na sv. krštenju i u duhu Evanđelja.

Priredila: s. Ana Marija Kesten

„Grati estote – Zahvalni budite“

"Braćo, odazovimo se pozivu Apostolovu: Grati estote! Zahvalni budimo! „Ništa nije Bogu draže, nego kad je tko zahvalan,“ veli sv. Ivan Zlatousti. (Hom. 19.in.ep. ad Eph.n.2). Imamo danas pred sobom čovjeka, kojemu iza Boga treba da budemo najviše zahvalni. Toga čovjeka ide hvala i slava samoga Duha svetog. Blažen taj čovjek! … Blažen čovjek, koji je nađen bez ljage, i koji ne ode za zlatom, niti se pouzda u novac i blago. Tko je taj, i hvalit ćemo ga i slavit ćemo ga i veličat ćemo ga danas i uvijek, jer je učinio čudesa u životu svome.

Bio je mladić u Zagrebu: kao biser, kao ljiljan, suho zlato među svojim drugovima. Svi su ga štovali i voljeli. I poslaše ga u vječni grad Rim. Gledao ga tamo jedan prijatelj i vidio uvijek mladog Stadlera najčednijeg, najljubaznijeg, puna duha i istine i ljubavi. I u Rimu ga njegovi stariji zavoljeli. Vrati se u domovinu, i naskoro mu se dala kao ponajboljemu važna stolica na Zagrebačkom sveučilištu. I u toj visokoj službi uvijek je nađen (sine macula) bez igdje ikakve ljage. Njegova je nauka bila uvijek po duhu sv. Crkve, s kojom osjeća sentit cum Eclesia.

I taj mladi čovjek, od umnog rada i napora već umoran i satrven, mora i da dušom svojom odahne. I jedne godine, bilo je to 1870., putuje on sa dobrim pokojnim Hoeppergerom, superiorom naših sestara milosrdnih sestara, putuje još u turski onaj vakat u Bosnu i Hercegovinu: uvodi u Bosnu i Hercegovinu naše hrvatske sestre milosrdnice. Preko Mostara dolazi u Sarajevo, iz Sarajeva stiže i u naš amo Travnik. Od tog vremena nosi on Bosnu u svom srcu. Prije nas je zavolio, nego što smo i znali za njega.  I tko bi rekao da će za deset godina postati taj mladi svećenik Bosni i Hercegovini metropolit i natpastir!

Providnosti, hvala, što si nam ga dala! … Ne ode za zlatom, niti se pouzda u novac i u to blago. Rasipao je svoj novac među našu siromaš. Sve što ima razda; otire suzu sirotinjsku. Pred njegovim stanom naiđem jedanput na čovjeka siromaška; nije vidim naše vjere, i upitam ga: koga čeka? „čekam, dragi, majku siromašku “ a bilo je već vrijeme, da naš Nadbiskup iziđe van na svoju kratku večernju šetnju. Daj sve od sebe, njemu ne ostaje ništa. Često mora da koju krunu uzajmi od svoga tajnika, samo da ne odbije sirotu. A ipak: „fecit mirabilia in vita sua,“ učinio je prava čudesa u životu svome. Pouzdao se u Boga, u čijim je rukama i bogatstvo … (Prov. 8. 18).

Učinio je doista čudesa u to 25 godina, što nam je natpastirom. Podigao je ove krasne zavode u Travniku, pa onako veličanstvenu bogosloviju u Sarajevu, pa sarajevsku prvostolnu crkvu Presvetog srca Isusova, koja te svojom milinom i ljepotom privlači k sebi, i kad si vidio ponajljepše crkve u kršćanskom svijetu.  Sagradio je u Sarajevu i lijepu ubožnicu, neka i sirotinja imadne u životu makar malo veselja i cvijeća. A uz to šta je učinio svojoj nadbiskupiji: učinio je, što drugdje bogata stoljeća i stoljeća čine, učinio je čudesa jednako još misli na čudesa. I stoga mu je sva kolika nadbiskupija vrhbosanska o njegovoj lani nadbiskupijskoj dvadesetpetogodišnjici najoduševljenije klicala: „Erit illi gloria aeterna“ (Ecclus, 31. 10), slava mu u sva vremena! … Njegova su dobra ustaljena u Gospodinu, imaju temelj svoj i stalnost svoju u vječnome Bogu. …

Natpastiru naš, pripovijedat će milostivu ruku Tvoju Crkva vasiona; Ti ćeš biti pjesma i pripovijetka naša. Jest, određeno je tako … (heb 9, 27), određeno je čovjeku jedanput da umre; i tebe će jedanput primiti u se hladni grob. Tada, kad Te više ne bude među nama, mi ćemo dolaziti na Tvoj grob i obuzimati ga i noktima kopati po Tvom grobu, tražit ćemo duh Tvoj, srce Tvoje, ideje Tvoje, oduševljenje Tvoje, besjedu, oko, milu ruku očinsku Tvoju. Za sve to, nadpastiru dobri naš, za sve, što ti je Bog dao, i za nas sve,  što nam Te je Bog dao, pristupi danas k oltaru Božjem i reci za se i za nas s kraljem Davidom: … žrtvovat ću žrtvu zahvalnicu.“

Vrhbosna,  God. 1907., .Br. 19 i 20., Str. 315-316

Pouka

Djelo milosrđa:

Poput sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, nastojmo i mi u svom životu biti otvoreni za Božja djela, ispuniti volju Božju, i imati otvoreno srce za siromašne, bolesne i osamljene.

Molitvena nakana:

Molimo zagovor sluge Božjega Josipa Stadlera  za papu Franju, za sve pastire Crkve, za misionare, svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike da budu vjerni svom pozivu i da u svemu ispune ono što Bog od njih očekuje na ovozemaljskom putovanju.

Slugo Božji Josipe Stadleru, hvala ti što si nam ostavio primjer svetoga života. Moli za nas i zagovaraj nas u nebu pred licem Oca nebeskoga.

Priredila: s. Ana Marija Kesten

„Grati estote – Zahvalni budite“

Braćo, odazovimo se pozivu Apostolovu: Grati estote! Zahvalni budimo! „Ništa nije Bogu draže, nego kad je tko zahvalan,“ veli sv. Ivan Zlatousti. (Hom. 19.in.ep. ad Eph.n.2). Imamo danas pred sobom čovjeka, kojemu iza Boga treba da budemo najviše zahvalni. Toga čovjeka ide hvala i slava samoga Duha svetog. Blažen taj čovjek! … Blažen čovjek, koji je nađen bez ljage, i koji ne ode za zlatom, niti se pouzda u novac i blago. Tko je taj, i hvalit ćemo ga i slavit ćemo ga i veličat ćemo ga danas i uvijek, jer je učinio čudesa u životu svome.

Bio je mladić u Zagrebu: kao biser, kao ljiljan, suho zlato među svojim drugovima. Svi su ga štovali i voljeli. I poslaše ga u vječni grad Rim. Gledao ga tamo jedan prijatelj i vidio uvijek mladog Stadlera najčednijeg, najljubaznijeg, puna duha i istine i ljubavi. I u Rimu ga njegovi stariji zavoljeli. Vrati se u domovinu, i naskoro mu se dala kao ponajboljemu važna stolica na Zagrebačkom sveučilištu. I u toj visokoj službi uvijek je nađen (sine macula) bez igdje ikakve ljage. Njegova je nauka bila uvijek po duhu sv. Crkve, s kojom osjeća sentit cum Eclesia.

I taj mladi čovjek, od umnog rada i napora već umoran i satrven, mora i da dušom svojom odahne. I jedne godine, bilo je to 1870., putuje on sa dobrim pokojnim Hoeppergerom, superiorom naših sestara milosrdnih sestara, putuje još u turski onaj vakat u Bosnu i Hercegovinu: uvodi u Bosnu i Hercegovinu naše hrvatske sestre milosrdnice. Preko Mostara dolazi u Sarajevo, iz Sarajeva stiže i u naš amo Travnik. Od tog vremena nosi on Bosnu u svom srcu. Prije nas je zavolio, nego što smo i znali za njega.  I tko bi rekao da će za deset godina postati taj mladi svećenik Bosni i Hercegovini metropolit i natpastir!

Providnosti, hvala, što si nam ga dala! … Ne ode za zlatom, niti se pouzda u novac i u to blago. Rasipao je svoj novac među našu siromaš. Sve što ima razda; otire suzu sirotinjsku. Pred njegovim stanom naiđem jedanput na čovjeka siromaška; nije vidim naše vjere, i upitam ga: koga čeka? „čekam, dragi, majku siromašku “ a bilo je već vrijeme, da naš Nadbiskup iziđe van na svoju kratku večernju šetnju. Daj sve od sebe, njemu ne ostaje ništa. Često mora da koju krunu uzajmi od svoga tajnika, samo da ne odbije sirotu. A ipak: „fecit mirabilia in vita sua,“ učinio je prava čudesa u životu svome. Pouzdao se u Boga, u čijim je rukama i bogatstvo … (Prov. 8. 18).

Učinio je doista čudesa u to 25 godina, što nam je natpastirom. Podigao je ove krasne zavode u Travniku, pa onako veličanstvenu bogosloviju u Sarajevu, pa sarajevsku prvostolnu crkvu Presvetog srca Isusova, koja te svojom milinom i ljepotom privlači k sebi, i kad si vidio ponajljepše crkve u kršćanskom svijetu.  Sagradio je u Sarajevu i lijepu ubožnicu, neka i sirotinja imadne u životu makar malo veselja i cvijeća. A uz to šta je učinio svojoj nadbiskupiji: učinio je, što drugdje bogata stoljeća i stoljeća čine, učinio je čudesa jednako još misli na čudesa. I stoga mu je sva kolika nadbiskupija vrhbosanska o njegovoj lani nadbiskupijskoj dvadesetpetogodišnjici najoduševljenije klicala: „Erit illi gloria aeterna“ (Ecclus, 31. 10), slava mu u sva vremena! … Njegova su dobra ustaljena u Gospodinu, imaju temelj svoj i stalnost svoju u vječnome Bogu. …

Natpastiru naš, pripovijedat će milostivu ruku Tvoju Crkva vasiona; Ti ćeš biti pjesma i pripovijetka naša. Jest, određeno je tako … (heb 9, 27), određeno je čovjeku jedanput da umre; i tebe će jedanput primiti u se hladni grob. Tada, kad Te više ne bude među nama, mi ćemo dolaziti na Tvoj grob i obuzimati ga i noktima kopati po Tvom grobu, tražit ćemo duh Tvoj, srce Tvoje, ideje Tvoje, oduševljenje Tvoje, besjedu, oko, milu ruku očinsku Tvoju. Za sve to, nadpastiru dobri naš, za sve, što ti je Bog dao, i za nas sve,  što nam Te je Bog dao, pristupi danas k oltaru Božjem i reci za se i za nas s kraljem Davidom: … žrtvovat ću žrtvu zahvalnicu.“

(Preuzeto: Vrhbosna,  God. 1907., .Br. 19 i 20., Str. 315-316)

Pouka

Djelo milosrđa:

Poput sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, nastojmo i mi u svom životu biti otvoreni za Božja djela, ispuniti volju Božju, i imati otvoreno srce za siromašne, bolesne i osamljene.

Molitvena nakana:

Molimo zagovor sluge Božjega Josipa Stadlera  za papu Franju, za sve pastire Crkve, za misionare, svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike da budu vjerni svom pozivu i da u svemu ispune ono što Bog od njih očekuje na ovozemaljskom putovanju.

Slugo Božji Josipe Stadleru, hvala ti što si nam ostavio primjer svetoga života. Moli za nas i zagovaraj nas u nebu pred licem Oca nebeskoga.

Priredila: s. Ana Marija Kesten

Tekst