Od 23. – 30. kolovoza organizirano je ljetovanje za mlade na otoku Prviću u organizaciji Vijeća za apostolat zvanja zagrebačke Provincije uz duhovno vodstvo vlč. Kristijana Tušeka.
Tijekom zajedničkog boravka mladi su kroz različite aktivnosti imali priliku produbiti svoj odnos s Bogom, ali i steći nova prijateljstva. Pozvani da „dođemo i otpočinemo“ (usp. Mk 6,31) rado smo se svakodnevno odazivali na poziv naših sestara i sudjelovali u vrlo bogatom i sadržajnom programu koji nam je na različite načine ispunio srca. Uz duhovni program bilo je dovoljno vremena za kupanje, igru i druženje. Posebno vrijedni bili su trenuci zajedničke molitve, duhovnih razgovora, sakramenta pomirenja, euharistijskog klanjanja i euharistije.  Svakodnevni susret s biblijskim likovima: kraljem Davidom, sluškinjom Hagarom, prorokom Jonom, sv. Petrom, bogatim mladićem, podsjećali su nas koliko je važno biti i Marta i Marija gradeći tako Kraljevstvo nebesko među nama.  Ljetovanje je proteklo u vrlo radosnom ozračju, a nova prijateljstva i iskustva mladima će sigurno ostati dugo u sjećanju. Naše ljetovanje zaključeno je posjetom šibenskoj katedrali gdje nas je dočekao i euharistijsko slavlje predslavio mons. Tomislav Rogić, šibenski biskup, podsjetivši nas koliko je važno „gubiti vlastiti život kako bi ga drugi imali i tako ići Kristovim stopama“.

Anabela Radošić, animatorica ljetovanja

"Vaš život najljepša je kateheza koju možete dati onima koji su vam povjereni."
Splitsko-makarski nadbiskup, mons. Zdenko Križić vjeroučiteljima na susretu u Solinu, 27. kolovoza 2026.god.

Krajem mjeseca kolovoza, a pred početak nove školske godine, već tradicionalno se održavaju susreti vjeroučitelja. Ove godine bilježimo susrete u Solinu i Šibeniku.
U srijedu, 26. kolovoza 2026. godine, u crkvi Svete Obitelji u Solinu, na blagdan sv. Anastazija (Staša), zaštitnika vjeroučitelja, proslavljen je Dan vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije, na kojem su sudjelovale i naše sestre vjeroučiteljice. Svečano euharistijsko slavlje predslavio  je splitsko-makarski nadbiskupu mons. Zdenko Križić u koncelebraciji sa još četiri svećenika. Posebnost ovogodišnje proslave bilo je što se na ovom misnom slavlju prvi put na javno štovanje izložene relikvije sv. Anastazija, ponovno pronađene prilikom preseljenja i uređivanja arhiva u Prasvetištu Gospe od Otoka.
Nadbiskup Križić je u propovijedi govorio o neraskidivoj povezanosti vjere i života, molitve i djelovanja. Istakao je da se djecu i mlade ne može prevariti, oni osjete razliku između samo dobro pripremljenog školskog sata i stvarnog života vjeroučitelja, koji jest ili nije utemeljen na življenju Evanđelja. Vjeroučitelji su osobe iz kojih djeca čitaju Evanđelje i zato je jako važna njihova osobna vjerodostojnost i vjernost Kristu, Evanđelju, molitvi.  Nadbiskup je na kraju pozvao katehete da „budu uzori djeci kako bi ona preko njih više zavoljela Isusa te zaključio molitvom da njihove riječi budu plod molitve, poučavanje plod zajedništva s Kristom, a njihov život „najljepša kateheza koju možemo dati onima koji su nam povjereni“.Na kraju misnog slavlja uslijedila je dodjela kanonskih mandata i poslanja vjeroučiteljima za novu školsku godinu, a tom prilikom nadbiskup Križić uručio je i zahvalnice te cvijeće onim vjeroučiteljicama koje su ove godine otišle u zasluženu mirovinu, a među njima je i naša s. M. Branimira Lozo.
Dan poslije, 27. kolovoza 2026. godine, u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku svečano je otvorena Katehetska ljetna škola škola za vjeroučiteljice i vjeroučitelje u osnovnim školama. Tema je bila, budući da se nalazimo u jubilejskoj godini preminuća sv. Franje,“ Sv. Franjo i ljubav prema prirodi“.
Pozdrave na početku Katehetske ljetne škole izrekao je mons. dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda HBK, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić kao predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju  i novu evangelizaciju, dr. sc. Sabina Marunčić u ime Agencije za odgoj i obrazovanje, te mjesni biskup mons. Tomislav Rogić. Nakon pozdrava i molitve, uslijedilo je predavanje dr. sc. Ivana Benakovića o biblijsko-teološkoj perspektivi ljubavi prema stvorenome od Knjige postanka do Franjina hvalospjeva, a potom je je prof. dr. sc. Ante Vučković govorio o ljubavi sv. Franje prema prirodi u kontekstu suvremene „algoritamske šume“. Poslijepodnevni dio prvoga dana bio je posvećen terenskoj nastavi u kojoj sudionici posjetili crkvu sv. Lovre i samostan Družbe sestara Franjevki od Bezgrešne pod vodstvom fra Josipa Klarića i s. Terezije Zemljić, kao i crkvu te muzej sv. Frane uz vodstvo fra Josipa Ivanovića i s. Mandice Starčević, upoznajući staze svetosti majke Klare Žižić, fra Ante Antića i životni put sv. Nikole Tavelića. Svečano euharistijsko slavlje, na spomendan sv. Monike,  na kraju prvog radnog dana predslavio je biskup Tomislav Rogić u katedrali sv. Jakova. Obraćajući se izravno vjeroučiteljima na kraju homilije, biskup Rogić uputio im je poruku o važnosti njihova odgojnog i evanđeoskog rada: „Dragi vjeroučitelji, imate privilegij utjecati na promjenu srca. Naše je truditi se, a Bog daruje obraćenje.“
Drugi dan Katehetske ljetne škole započeo je molitvom i predavanjem fra Bojana Rizvana na temu bratstva kao Franjina ključa življenja evanđelja a potom je uslijedio radni dio  - opsežan radionički i metodički blok pod nazivom „Kako sv. Franjo govori današnjem učeniku? Interpretacija i aktualizacija franjevačke poruke u nastavi vjeronauka“ Zanimljivost ovog radnog dijela bila je da su sve radionice vodile sestre koje pripadaju franjevačkoj redovničkoj obitelji, a neke od njih su već u mirovni i više ne rade u školskom sustavu, ali se kroz ove radionice vidjelo da njihovim prestankom rada u školi, nije prestalo njihovo svjedočenje i prenošenje znanja. Isto tako i naše umirovljene sestre katehistice, nastavile su svjedočiti i poučavati radeći u župama. Pripremaju djecu i mlade za sakramente, održavaju župski vjeronauk, vode liturgijsko pjevanje i zborove, pripremaju priredbe, animiraju euharistijska klanjanja i hodočašća, uređuju liturgijsko ruho  i crkveni prostor, brinu o bolesnima i siromasima u župi, uređuju samostanske kapelice, u zajednicama predvode pjevanje…
„Katehizacija“ koja se živi i izvan školskih kurikuluma, kad više nisi u školskom nego u sustavu životne svakodnevice,  potvrđuje misao nadbiskupa mons. Zdenka Križića iz spomenute sv. Mise u Solinu gdje ističe da djeca i mladi „trebaju vidjeti da je vjeroučitelju Evanđelje život, a ne samo sadržaj nastavnog plana“ i da se to Evanđelje živi i izvan prostora škole, i onda kad više nisi u školi, da se Evanđelje živi uvijek i svagdje. Koliko je to veoma bitno za svakog kršćanina, a posebno one koje prenose vjeru djeci, veoma dobro znaju naše sestre koje još rade u školskom obrazovnom sustavu, a koje su prisustvovale radu ove Katehetske ljetne škole. Izvrstan i poticajan primjer radikalnog življenja Evanđelja, predočen im je u životu i djelu sv. Franje. Ali uz znanja koja su nužna u ovim, za vjeronauk u školi izazovnim i zahtjevnim vremenima, oba biskupa istaknula su važnost srca „Ako je srce ispunjeno Kristom, tada će i riječi imati snagu. Ako je srce prazno, ni najljepše izrečene kateheze neće dotaknuti dubinu ljudskog života“ (nadbiskup Zdenko Križić). Samo sa srcem punim Krista „imat ćete privilegiju utjecati na promjenu srca“ (biskup Tomislav Rogić). Neka naše sestre katehistice u novu školsku godinu i školske kurikulume, krenu znanjem i srcem,  „srcem koje misli na Tebe“ (sv. Augustin).

Fotografije: SMN, Šibenska biskupija, privatni album

s.M. Marta Kegalj

Dana 25. 8. 2026. Prijatelji Malog Isusa iz Podravskih Sesveta bili su u Zagrebu u samostanu Betlehem kod sestara Služavki Malog Isusa. Ovaj mjesec molitva devetnice Malom Isusu bila je s Prijateljima iz Pitomače. Misno slavlje predvodio je vlč. Darko Kelemen koji je u propovijedi posebno naglasio kako svi nosimo Malog Isusa u srcu, a danas i svojim obiteljima te da moramo posebno moliti za sestre u samostanu, a i da one mole za sve nas. Lijepo poslijepodne ispunjeno molitvom i pjesmom završili smo druženjem i razgovorom s dragim sestrama.

Zvjezdana Štefanić, PMI Podravske Sesvete

Velika devetnica Djetetu Isusu s nakanom za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa, koja je započela ove godine u srijedu 25. ožujka na blagdan Blagovijesti u Stadlerovu spomen domu u Brodskom Vinogorju u Slavonskom Brodu nastavljena je u utorak 25. kolovoza 2026. Na jutarnjem misnom slavlju koje je predvodio slavonskobrodski dekan preč. Tomislav Ćorluka uz redovnice Služavke Maloga Isusa sudjelovao je tridesetak štovatelja sluge Božjega.

Aktualizirajući Evanđelje toga dana koja nas upozorava da nije važna samo vanjština nego još više naša nutrina preč. Ćorluka je naglasio kako smo kao kršćani pozvani čistiti i njegovati svu nutrinu koja treba biti prepoznatljiva po našoj vanjštini. Kako je Crkva toga dana slavila i sv. Ljudevita kralja uspoređujući njegov život sa životom sluge Božjega Josipa Stadlera ustvrdio je kako su nam obojica primjer kako je moguće u životu to i ostvariti.

„Naš sluga Božji Josip Stadler doista se trudio da njegove i nutrina i vanjština budu jednake – Bogu posvećene, Bogu predane kako bi ono što ljudi vide izvana bilo odraz njegove nutrine. Isus nas sve poziva da budemo pravedni, milosrdni, vjerni, da budemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kao i današnji svečar sv. Ljudevit i sluga božji Josip Stadler tražio je Božju slavu, trudio se da mu nutrina bude čista i sveta, njihova su vrata bila otvorena potrebitima i siromasima“, rekao je preč. Ćorluka.

Ustvrdio je da je Stadler bio čovjek čvrste vjere, srca punog ljubavi, pouzdanja u Boga, na srcu su mu bili uvijek oni maleni, od društva zaboravljeni, prezreni, jednostavni, mali ljudi. „U njegovoj motivaciji prevladavala je čista ljubav, nesebična nakana za one u potrebi“, rekao je je preč. Ćorluka. Zaključivši da je najvažnije ono kakvi smo u Božjim očima vjernicima je posvjestio koliko je važno biti u životu poučljiv i kršćanske vrednote prenositi na svoju djecu.

Na kraju mise zajedno su molili molitvu za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Josipa Stadlera, a potom su okupljeni pred kipom Maloga Isusa izloženog ispred Stadlerove slike molili pobožnost Djetetu Isusu.

Preč. Ćorluka na kraju je mise posebno blagoslovio djecu.

Slavlje je pjevanjem božićnih pjesama animirala s. M. Pavka Dujmović, kućna poglavarica.

Druženje su i toga puta nastavili u prostorijama Stadlerova spomen doma uz okrjepu.

B. Lukačević

LJUBAV I POSLANJE

 „Svijet se obnavlja samo povratkom Božjem zakonu.“
Sluga Božji Josip Stadler

UVOD 

Drage sestre, osmoga dana Velike devetnice usmjeravamo pogled prema poslanju koje izvire iz ljubavi. Posvećeni život ne završava u zajednici, nego se iz nje izlijeva u Crkvu i svijet. Stadler nas podsjeća da se istinska obnova ne rađa iz prilagodbe duhu vremena, nego iz vjernosti Božjem zakonu – zakonu ljubavi koji preobražava srce i društvo.

RAZMATRANJE

Poslanje nije prije svega djelovanje, nego svjedočanstvo života prožetog ljubavlju. Tamo gdje se živi Božji zakon, ondje se rađa novi pogled na čovjeka, nove strukture odnosa i nova nada. Stadlerovo razumijevanje poslanja duboko je ukorijenjeno u uvjerenju da se svijet mijenja iznutra – obraćenjem savjesti i vjernošću istini.

Svjetlo evanđelja rasvjetljuje put poslanja: pokazuje što je bitno i kamo ići. Križ stoji u središtu tog puta jer svako istinsko poslanje nosi u sebi žrtvu i darivanje. Put poslanja nije bijeg od svijeta, nego ulazak u njegovu stvarnost s Kristovim srcem.

Ljubav daje poslanju vjerodostojnost. Bez ljubavi djelovanje postaje prazno, a bez istine gubi smjer. Povratak Božjem zakonu nije korak unatrag, nego povratak izvoru koji jedini može obnoviti čovjeka i zajednicu.

ULOMAK ZA MEDITACIJU (Stadler)

„Crkva ne mijenja svijet snagom riječi, nego snagom života vjernog Božjem zakonu.“

Meditativni naglasci:

Poslanje izvire iz vjernosti, a ne iz strategije.
Križ je središte svake autentične evangelizacije.
Božji zakon je put obnove svijeta.

VOĐENI ISPIT SAVJESTI

Uđimo u tišinu i promotrimo svoje razumijevanje poslanja:

Doživljavam li svoje poslanje kao odgovor ljubavi ili kao obvezu?
Na čemu temeljim svoje djelovanje: na Božjem zakonu ili na ljudskim očekivanjima?
Jesam li spremna nositi križ koji poslanje uključuje?
Prepoznaju li drugi u mom životu svjetlo evanđelja?

Dopustimo Gospodinu da obnovi gorljivost našeg poziva.

TIŠINA

(2–3 minute molitvene šutnje za obnovu svijesti o vlastitom poslanju.)

MOLITVA

Gospodine, ti si nas pozvao da budemo svjetlo svijeta. Po zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera obnovi u nama svijest o poslanju koje si nam povjerio. Učini nas vjernima tvome zakonu ljubavi, hrabrima u svjedočenju i postojanima na putu koji vodi k životu. Neka naš život bude znak nade i obnove za svijet. Amen.

NAGLASCI ZA ŽIVOT ZAJEDNICE

Poslanje se rađa iz vjernosti Božjem zakonu.
Ljubav daje vjerodostojnost svakom djelovanju.
Križ je neizostavan dio poslanja.
Posvećeni život svjedoči da je obnova svijeta moguća iznutra.

Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2026., sestre Služavke Malog Isusa zagrebačke Provincije hodočastile su pješice u svetište Majke Božje Remetske. Predvođene provincijskom glavaricom s. M. Emanuelom Pečnik, sestre su u molitvenom zajedništvu krenule prema svetištu, prinoseći Gospodinu svoje nakane, zahvalnosti i prošnje po zagovoru Blažene Djevice Marije. U hodočašću su im se pridružile i kandidatice Gabrijela Kovačević i Lara Dumanić, zajedno s prefektom s. M. Viktorijom Predragović.

Zajednički hod prema svetištu bio je prigoda za molitvu i produbljivanje sestrinskog zajedništva, ali i za osobni susret s Marijom koja je kroz povijest Crkve bila i ostala sigurna pratiteljica onih koji joj se utječu. Po dolasku u remetsko svetište sestre su se pridružile brojnim okupljenim vjernicima na svečanom misnom slavlju. Euharistijsko slavlje predvodio je o. Juraj Marinković, OCD u zajedništvu s o. Jakovom Milićem, OCD. U svojoj homiliji o. Juraj se osvrnuo na liturgijska čitanja svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, a osobitu je pozornost posvetio evanđeoskom odlomku koji se na ovu svetkovinu naviješta svake godine. Osvrćući se na sliku žene zaogrnute suncem, koja je trudna i koju proganja zmaj, o. Juraj posebno je istaknuo njezinu krhkost i ranjivost. Trudna žena, koja nosi novi život, u slici iz knjige Otkrivenja suočena je sa silom zmaja od koje se sama ne može obraniti. Upravo ta slika može snažno progovoriti čovjeku današnjega vremena koji se često susreće s vlastitom nemoći, nesigurnošću i ranjivošću. Propovjednik je posebno istaknuo tri stvarnosti koje čovjeka trajno zaokupljaju i muče: život, smrt i pitanje kako proslaviti Gospodina. Neka Marija, Majka putnika, i dalje prati sestre Služavke Malog Isusa, njihove zajednice i sve one kojima su poslane, kako bi na svome putu vjerno slijedile Krista i s pouzdanjem hodile prema punini života koju nam je Bog obećao.

s. M. Snježana Bjelobrk

HOMILIJA mons. Marka Mede, biskupa Gospićko-senjskog,
prigodom redovničkih jubileja sestara Služavki Maloga Isusa
u Kući Djeteta Isusa Livno
14. kolovoza 2026. godine

Poštovana č. m. Anđe, poštovana provincijalko Marija, poštovane sestre jubilarke, poštovane sestre Služavke Malog Isusa, braćo i sestre!
Okupili smo se danas u Kući Djeteta Isusa u Livnu, uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, kako bismo zahvalili Bogu za dar posvećenog života i proslavili redovničke jubileje naših sestara.
Danas zahvaljujemo za dvadeset i pet godina redovničkih zavjeta sestre Anteje Šarolić te za šezdeset godina redovničkih zavjeta sestara Damire Granić, Diane Mateljan, Leone Leventić, Maris Bašić, Nele Čalo i Salutarije Đula. Dvadeset i pet i šezdeset godina redovničkog života nisu samo broj godina. To su godine molitve, služenja, odricanja, vjernosti i svakodnevnog odgovora na Božji poziv. U njima su satkani mnogi susreti, mnoge radosti, ali i mnoge kušnje, tihe žrtve, neizgovorene molitve i djela ljubavi koja možda nitko od ljudi nije zamijetio, ali koja su poznata Bogu. Zato danas ne slavimo samo okruglu obljetnicu. Slavimo vjernost Boga koji poziva i vjernost sestara koje, unatoč vlastitoj slabosti, na taj poziv uvijek iznova odgovaraju.
Evanđeoski događaj prikazanja Djeteta Isusa u Hramu, pomaže nam razumjeti bit posvećenog života. Marija i Josip donose Isusa u Hram kako bi ga prikazali Gospodinu. Čine to u vjernosti Zakonu, jednostavno i ponizno, bez vanjskog isticanja i bez traženja ljudskog priznanja. Oni su svjesni da nose veliko otajstvo, ali ga ne izlažu pred drugima niti se njime hvastaju. Žive ga u nutrini, diskretno, u običnom ritmu svakodnevnoga života.
Posvećeni život nije prije svega prinošenje nečega, nego prinošenje samoga sebe. Istinski hram u kojemu se Bogu prinosi žrtva nije hram sagrađen od kamena, nego ljudska osoba koja Gospodinu predaje svoje srce, svoje osjećaje, svoje sposobnosti, svoje radosti, svoje radne, svoj trud i svoj život.
Drage sestre jubilarke, prije mnogo godina i vi ste izgovorile svoj „da“. Niste znale sve što će taj odgovor donijeti. Niste mogle unaprijed vidjeti sve putove kojima će vas Gospodin voditi, zajednice u kojima ćete živjeti, službe koje ćete vršiti, ljude koje ćete susresti, teškoće kroz koje ćete prolaziti ni milosti koje ćete primiti. Znale ste jedno: da vas je Gospodin pozvao i da mu želite pripadati. Taj prvi odgovor nije ostao samo uspomena iz prošlosti. On se obnavlja svakoga dana: u jutarnjoj molitvi, u prihvaćanju zajedničkog života, u poslušnosti, u služenju, u susretu s bolesnima, siromašnima, djecom, starijima i napuštenima, u trenutcima razumijevanja ali i nerazumijevanja. Jubilej je stoga trenutak zahvalnog pogleda unatrag, ali i ponovnoga izgovaranja riječi: „Evo me, Gospodine.“ To je dan kada se prvi poziv ne ponavlja samo riječima, nego se potvrđuje čitavim životnim putem koji je prijeđen.
Za vaše redovničko poslanje osobito je znakovita karizma Družba sestara Služavki Maloga Isusa. Već samo ime vaše Družbe nosi u sebi čitav duhovni program: biti služavke i služiti Malomu Isusu. Mali Isus objavljuje Boga koji nije došao zastrašiti čovjeka svojom veličinom, nego mu se približiti u malenosti. Dolazi kao Dijete, siromašan, nezaštićen i povjeren ljudskoj brizi, U njemu Bog postaje blizak malenima, siromašnima, slabima, odbačenima i onima kojima je potrebna ljubav. Biti Služavka Malog Isusa znači upravo u takvima prepoznavati Kristovo lice. To znači služiti Isusu u djetetu koje treba skrb, u bolesniku koji treba utjehu, u starijoj osobi koja treba blizinu, u siromašnome koji treba pomoć, u osamljenome koji treba riječ, u čovjeku koji je izgubio nadu. Vaša karizma je način pogleda na svijet. Ona vas uči da Boga prepoznajete ondje gdje je malen, ranjiv i odbačen. Uči vas da veličina nije u moći, nego u služenju, ne u isticanju, nego u poniznosti, ne u posjedovanju, nego u darivanju. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Služiti malenima znači služiti Malomu Isusu.
Danas, dok zahvaljujemo za jubileje naših sestra, zaustavimo se na trima riječima koje su važne za posvećeni život: zahvalnost, zauzetost i nada.

Zahvalnost
Jubilej je prije svega čin zahvalnosti. Zahvalnosti Bogu koji je pozvao, pratio, podizao i čuvao. Zahvalnost zajednici koja je bila mjesto rasta, kušnji, pomirenja i zajedničkog traženja Božje volje. Zahvalnost roditeljima i obiteljima iz kojih su sestre potekle. Zahvalnost pokojnim i živim sestrama koje su oblikovale njihov redovnički put. Zahvalnost svima kojima su služile i od kojih su i same primile mnogo dobra. Svaka redovnička zajednica pozvana je sjećati se svojih početaka i svoje povijesti. To nije beskorisno vraćanje u prošlost ni njegovanje nostalgije. To je ponovno otkrivanje početne iskre, nadahnuća koje je pokrenulo utemeljitelja i prve sestre. Za Služavke Maloga Isusa to znači uvijek se vraćati karizmi utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera, njegovoj ljubavi prema Djetetu Isus i njegovoj osjetljivosti prema siromašnima, napuštenima i onima koji su bili na rubu društva.
Drage sestre, zahvalno se prisjetiti vlastitih početaka znači ponovo otkriti zašto ste krenule za Kristom. Možda je početni zanos kroz godine poprimio drukčiji oblik. Mladenačko oduševljenje postalo je mirnija i prokušana vjernost. Ali Gospodin koji vas je pozvao tada isti je Gospodin koji vas poziva i danas.

Zauzetost
Svaki oblik posvećenog života nastao je iz poziva Duha Svetoga da se Krista slijedi onako kako nas uči Evanđelje. Za utemeljitelje temeljno pravilo bilo je Evanđelje. Njihov ideal bio je Krist: prionuti uz njega potpuno, sve dotle da se sa svetim Pavlom može reći: „Meni je živjeti Krist.“ Evanđelje je stoga svakodnevni putokaz posvećene osobe. Za Služavke Maloga Isusa to znači imati evanđeoski pogled prema malenima. Ne prolaziti pokraj čovjeka koji trpi. Ne zatvarati oči pred osamljenošću. Ne naviknuti se na tuđu bijedu. Ne izgubiti osjetljivost za tihe potrebe onih koji možda ne znaju ili ne mogu tražiti pomoć.
Drage sestre jubilarke, vaša najdublja propovijed nije bila samo u riječima koje ste izgovorile, nego u vremenu koje ste darovale. Ona se očitovala u prisutnosti, poslu, strpljivosti, molitvi i služenju. Sve ono što je učinjeno iz ljubavi ostaje zapisano u Božjem srcu.

Nada
Posvećeni život danas se suočava s mnogim poteškoćama. Manji je broj duhovnih zvanja, zajednice stare, postoje gospodarski izazovi, društvene promjene, opasnost relativizma, osjećaj marginaliziranosti i pitanje budućnosti pojedinih projekata i zajednica. No upravo se u tim nesigurnostima živi nada koja je plod vjere u Gospodina povijesti. On ponavlja svakome koga poziva: „Ne boj se, jer ja sam s tobom“ Istinska nada posvećene osobe na temelji se na brojkama, veličini ustanova, društvenom utjecaju ni ljudskom uspjehu. Ona se temelji na Kristu, kojemu ništa nije nemoguće. Postoje male nade koje se oslanjaju na uspjeh, priznanje, sigurnost i dobre okolnosti. Ali postoji velika nada, a to je osoba Isusa Krista. Ta nada ne razočarava. Ona omogućuje posvećenom životu da i dalje ispisuje svoju povijest. Možda se oblici djelovanja mijenjaju, možda se neki projekti zatvaraju, a drugi nastaju, ali potreba za evanđeoskim svjedočanstvom ne prestaje. Svijetu će uvijek biti potrebni ljudi koji svojim životom govore da Bog postoji, da je Krist dostatan i da se život ispunja kada se daruje.
Posebno snažan znak nade danas su naše sestre koje slave šezdeset godina zavjeta. Šest desetljeća ustrajnosti svjedoče da vjernost nije samo lijepa riječ, nego moguć životni put. U vremenu kada se obećanja često lako daju, ali brzo zaboravljaju, vaša postojanost postaje snažna poruka.
Sestra Antea, vaš srebrni jubilej svjedoči o životnoj zrelosti poziva. Dvadeset i pet godina redovničkog života znači da je početno oduševljenje prošlo kroz kušnje i postalo provjerena odluka. Pred vama je još put služenja i svjedočenja. Neka ovaj jubilej bude novi početak i obnovljeni žar služenja.
Ovaj jubilej slavimo dan uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Marija nam pokazuje konačni cilj svakog posvećenog života. Ona je potpuno pripadala Bogu. Njezin život bio je jedno veliko „neka mi bude po tvojoj riječi“. Marija nije uvijek razumjela sve putove kojima ju je Bog vodio, ali je vjerovala. Nosila je Isusa pod svojim srcem, prikazala ga u Hramu, pratila ga tijekom njegova javnog djelovanja, stajala pod križem i ustrajala s apostolima u molitvi. U njezinu Uznesenju vidimo konačnu potvrdu da se život predan Bogu ne gubi. Sve što se iz ljubavi daruje Bogu u njemu biva sačuvano i preobraženo.
Drage sestre jubilarke, Marija je i vaša Majka i uzor. Od nje ste učile služiti u poniznosti, čuvati Božju riječ u srcu i ostajati vjerne i onda kada put nije bio jasan. Danas na poseban način zahvaljujemo za sve ono što je Gospodin po vama učinio. Gospodin vas i danas pita: „Ljubiš li me?“ Možda se način služenja s godinama mijenja. Ruke koje su prije neumorno radile možda sada više ne mogu učiniti sve što su nekoć mogle. Korak može postati sporiji, a snaga slabija. Ali poslanje ne prestaje. Molitva, prikazana nemoć, strpljivo prihvaćanje bolesti i blaga prisutnost u zajednici, mogu postati još dublji oblik služenja. Posvećeni život ne mjeri se samo količinom učinjenoga, nego dubinom predanja.
Draga braćo i sestre, danas molimo za Družbu Služavki Maloga Isusa da ostane vjerna svojoj karizmi, da u svakom vremenu prepoznaje nove oblike siromaštva i napuštenosti te da se ne umori služiti Kristu u malenima.

Drage sestre, Antea, Damira, Dijana, Leona, Maris, Nela i Salutarija, u ime Crkve danas vam zahvaljujemo. Hvala vam za godine redovničkog služenja. Hvala vam za sve vidljive i skrivene plodove naše vjernosti. Neka vam Mali Isus, kojemu ste posvetile svoj život, bude snaga i utjeha.

Neka Blažena Djevica Marija, Majka Crkve i Majka posvećenih osoba, blagoslovi, zaštiti i čuva naše sestre jubilarke, cijelu Družbu sestara Služavki Maloga Isusa i sve nas okupljene na ovom slavlju. Amen.

U samostanu Presvetog Srca Isusova i Marijina u Košutama, 15. kolovoza, uz proslavu blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, bio je milosni dan proslave 70. obljetnice redovničkih zavjeta s. M. Blandine Vrnoga i s. M. Darije Šimunović. One su u novicijatu bile u Samoboru, privremene redovničke zavjete položile 15. kolovoza 1956., a doživotne zavjete 15. kolovoza 1962. u samostanu „Antunovac“ u Zagrebu.   
U samostanskoj kapelici svečanu svetu misu s početkom u 7.30 sati predvodio je samostanski kapelan don Josip Dukić st., a na sv. Misi, uz sestre iz zajednice s predstojnicom s. M. Brigitom, bile su vrhovna glavarica Družbe s. M. Anđa Vranješ i provincijska glavarica s. M. Marija Banić, te generalna savjetnica s. M. Anemarie Radan. Pjevanje je predvodila, svirala i animirala s. M. Fanita Jukić. Došla je i rodbina s. M. Darije, njih trinaest, sinovi i kćeri pokojnog brata Ike, te sinovi i kćer pokojne sestre Tome. Lijepo ih je bilo vidjeti kako su duboko u vjeri sjedinjeni u zahvalnosti Gospodinu u zajedništvu sa svojom dragom tetom s. M. Darijom, koja za njih svaki dan ustrajno moli. Ona je njihov zagovornik pred Bogom. Nosi ih s njihovim potrebama u molitvi k Isusu i Majci Božjoj, i zaziva blagoslov Isusa i Majke Marije na njih. To je divni i čudesni milosni vez. Lijepo svjedočanstvo i nama da se podsjetimo kako nam je Gospodin dao važnu ulogu da budemo molitveni vez za sestre s kojima živimo, za svoju rodbinu i obitelj u kojoj smo rođene, i za one s kojima se susrećemo, za cijeli svijet. To je naša uzvišena zadaća, koju nam jasno svjedoči i svijetli primjer s. M. Blandine i s. M. Darije. One su dvije jednostavne i ponizne, skromne i tihe sestre, u susretu sa sestrama i ljudima brižljive, požrtvovne i gorljive u vršenju kroz život povjerenih im dužnosti te u molitvi.
Milosno smo bile povezane s. M. Blandinom, koja je na bolesničkom krevetu, žrtvom strpljenja u trpljenu i nemoći, bila duboko utkana u otajstvo liturgije i sjedinjenosti s Kristovom euharistijskom žrtvom.  Zahvaljivale smo Gospodinu za sve dobro koje je njoj i preko nje svima nama u Družbi udijelio kroz 70 godina redovničkog života, od Belgije do Šina, samostana sv. Ane  i Košuta.
Vlč. don Petar se u propovijedi osvrnuo na ulogu Marije u povijesti spasenja i naše sudjelovanje u poslanju posvećenja svijeta. Zahvalio je sestrama Blandini i Dariji na svemu što su dobro učinile kroz 70. godina redovničkog života. U njihovu bremenitom životu bilo je lijepih i teških trenutaka, uspona i padova, ali sve je prožimala vjera i uvijek nova vjernost i gorljivost kroz predanje Bogu i bližnjima. Zaželio im je da i ostatak života, u oslabljenim snagama i u nemoći, ostanu vjerne Kristu kroz redovničko posvećenje. Zahvalio je i s. M. Diani i s. M. Neli iz ove zajednice na 60. obljetnici redovničkih zavjeta.
Nakon popričesne molitve na poziv provincijske glavarice s. M. Marije Banić s. M. Darija je izrekla zahvalnost Gospodinu za 70. godina redovničkog života i obećala pred Gospodinom i vrhovnom glavaricom s. M. Anđom Vranješ daljnju vjernost Gospodinu u Družbi sestara Služavki Malog Isusa. Izrekla je to sjedeći u svojoj stolici na kojoj svaki dan moli, u 93 godini života, u poniznosti i jednostavnosti, smireno i opušteno, uvjerljivo i žarom srca, jasnim, razgovijetnim i toplim glasom. Iz svake riječi, izgovorene iz dubine srca i duše, širio se osjećaj punine života ispunjenog smislom, vjerom, ljubavlju. Treptaj njezine duše širio se i na prisutne okupljene na euharistijskom slavlju. Bio je to jaki milosni poticaj svakoj od nas kako je lijepo u potpunosti biti Božja, sva predana za Isusa i bližnje. Sestra Darija je kroz predanost Isusu i služenje bližnjima ostavila sjajni primjer od položenih privremenih zavjeta do  danas, od samostana franjevaca provincije Sv. Ćirila i Metoda u Cerniku i u Samoboru, u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, kroz dvadeset i sedam godina života  u zavodu „Josipovac“ u Mandaljeni - Župa Dubrovačka, sedamnaest godina u samostanu na Šinama i od prošle godine u samostanu u Košutama. 
Na kraju misnog slavlja zapjevale smo „Tebe Boga hvalimo“, himnu Družbe  „Služavke smo“, napravile zajedničke fotografije, pošle na doručak u samostanskoj blagovaonici. Osjećala se radost obiteljskog zajedništva, potvrda dubokog poštovanja nećaka i nećakinja prema teti s. M. Dariji, njezin nenametljivi, blagi i topli osmjeh pun majčinske skrbi. Ona nam, s malo riječi koje izviru iz dubine njezine duše i tišine koja je puna Boga,  svjedoči kako je lijepo svoje najbliže pratiti molitvom i ljubavlju, biti Božji branik pred Gospodinom koji ih štiti od svakoga zla duše i tijela. Bilo je lijepo osjetiti da su zahvalni i ponosni na svoju tetu s. M. Dariju, da im puno znači kao duhovni svjetionik na obzorju njihova svakidašnjeg života, a jedna od njih reče: „Sve je to nama teta izmolila“.
Na svečanom obiteljskom ručku uz sestre slavljenice i provincijsku glavaricu s. Mariju i njezinu zamjenicu s. M. Sandru, bio je župnik Košuta don Ante Gabrilo, s. M. Servacija Mateljan.Ovo zahvalno slavlje visokih redovničkih jubileja bio je trenutak radosti, zajedništva i svjedočanstvo ljepote života darovana Bogu, osobna i zajednička zahvala Bogu za dar poziva i milost ustrajnosti, molitva za vjernost Kristu, Crkvi i bližnjemu.
s. M. Maneta Mijoč

U našem Duhovnom centru Kuća Djeteta Isusa u Livnu, 14. kolovoza 2026. godine, proslavili smo slavlje redovničkih jubileja naših sestara koje su se za ovaj dan pripremale duhovnim vježbama koje im je predvodio fra Stipo Kljajić. Svečanost je, po običaju, započela procesijom od samostanske kuće prema kapelici. Po dolasku u crkvu, svečarice, prisutnu vrhovnu poglavaricu Družbe s. M. Anđu Vranješ, s. M. Anamari Radan, članicu Vrhovne uprave Družbe, članice Provincijske uprave, sve prisutne sestre, rodbinu, prijatelje, svećenike i predvoditelja misnog slavlja mons. Marka Medu,  biskupa gospićko-senjskog, pozdravila je s. M. Marija Banić, provincijska glavarica. 
Naglasivši kako je svako zvanje nezasluženi dar i milost koju je kroz život trebalo brižljivo njegovati, čuvati i nadasve, uz sve poteškoće i trpljenja, živjeti, provincijska glavarica istaknula je da bez ljubavi, ustrajnosti u ljubavi, ne bi bilo moguće toliko godina živjeti svoje predanje. s. Marija je istaknula: „Kako reče naš Otac Utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler  „Bogu služiti znači kraljevati“,  a naše svečarice imaju upravo tu privilegiju da ih je Bog izabrao za  svoje služavke, da Mu služe u malenosti i poniznosti, živeći u istini, ljubavi i nesebičnom darivanju poput Blažene Djevice Marije, jer nutarnja snaga ne dolazi živeći za slavu ovoga svijeta, nego iz predanja Bogu. Kako je njihov život suprotan logici ovoga svijeta, to nije uvijek bilo lako, jer napasti i izazova je bilo puno, ali tajna njihove ustrajnosti i vjernosti je u ljubavi. Zato su jubileji prigoda za zahvaljivanje, za svaki dan od Boga darovan, i za sve ono što nam je Bog dao, a u tom danu nam treba da slavimo Boga, pridonosimo širenju Kraljevstva Božjega na zemlji, to jest spasu duša. A kroz ovih 25, 60 i 70 godina od položenih prvih zavjet prošlo je mnogo dana, od Boga darovanih. Neki su bili lakši, neki teži , jedni su ih  izgrađivali, a drugi ohrabrivali. Jer kako reče naš Otac utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler: „Što ćemo Bogu prinijeti ako ništa ne trpimo?“ I sam je Isus trpio, pa hoditi Njegovim putem je neopisiva radost, usprkos trpljenja. Jubileji su isto tako prigoda za  preispitivanje prijeđenog puta, vjernosti svojim obećanjima, svoga svjedočanstva, svojih nastojanja da vršimo volju Božju, živeći prema Božjoj Riječi. Ukratko svoje ljubavi.“
Provincijska poglavarica  pozvala sve prisutne, da zajedno zahvalimo Bogu za naše svečarice i njihov redovnički hod s Kristom i za Krista Zaručnika ali i za životni hod svakog od nas.  Svoj srebrni jubilej, dvadeset pet godina redovničkih zavjeta proslavila je s. M. Antea Šarolić, a dijamantni jubilej, šezdeset godina redovničkih zavjeta, proslavilo je šest sestara: s. M. Damira Granić, s. M. Dijana Mateljan, s. M. Leona Leventić, s. M. Maris Bašić, s. M. Nele Čalo i  s. M. Salutarija Đula. Sveto misno slavlje predslavio je mons. Marko Medo, biskup gospićko-senjski, u koncelebraciji sa desetak svećenika. Biskup je u svojoj prigodnoj homiliji, naglasio da ono „da“ koje su rekle prije dvadeset i pet odnosno šezdeset godina nije ostalo u prošlosti nego da su svoje „da“ kroz sve te godine svaki dan iznova polagale u Gospodinove ruke kroz molitvu i vjerno služenje bližnjemu. „Biti Služavka Malog Isusa (…)znači služiti Isusu u djetetu koje treba skrb, u bolesniku koji treba utjehu, u starijoj osobi koja treba blizinu, u siromašnome koji treba pomoć, u osamljenome koji treba riječ, u čovjeku koji je izgubio nadu. Vaša karizma je način pogleda na svijet. Ona vas uči da Boga prepoznajete ondje gdje je malen, ranjiv i odbačen. Uči vas da veličina nije u moći, nego u služenju, ne u isticanju, nego u poniznosti, ne u posjedovanju, nego u darivanju. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Služiti malenima znači služiti Malomu Isusu.“ 
Potom se biskup zaustavio na trima riječima koje su važne za posvećeni život: zahvalnost, zauzetost i nada. Zahvalnost dugujemo roditeljima, obitelji iz koje smo potekli, zajednici koja nas je primila i odgojila u duhu Isusa Krista, sestrama i zajednicama u kojima smo živjeli, ljudima s kojima smo surađivali, prema svima koji su oblikovali naš životi put. Posebno je istaknuo vjernost karizmi Družbe: „Svaka redovnička zajednica pozvana je sjećati se svojih početaka i svoje povijesti. To nije beskorisno vraćanje u prošlost ni njegovanje nostalgije. To je ponovno otkrivanje početne iskre, nadahnuća koje je pokrenulo utemeljitelja i prve sestre. Za Služavke Maloga Isusa to znači uvijek se vraćati karizmi utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera, njegovoj ljubavi prema Djetetu Isuus i njegovoj osjetljivosti prema siromašnima, napuštenima i onima koji su bili na rubu društva.“ Pozvao je sestre svečarice i sve prisutne, da svi uvijek i iznova raspirujemo duh zahvalne ljubavi prema Družbi i da se trudimo pronaći putove kojima ćemo na najbolji način u ovom vremenu odgovoriti na njegove potrebe, ako budemo zauzete za ono što je Božje.  A to ćemo moći ako nam Evanđelje bude u misli i srcu. „Evanđelje je stoga svakodnevni putokaz posvećene osobe. Za Služavke Maloga Isusa to znači imati evanđeoski pogled prema malenima. Ne prolaziti pokraj čovjeka koji trpi. Ne zatvarati oči pred osamljenošću. Ne naviknuti se na tuđu bijedu. Ne izgubiti osjetljivost za tihe potrebe onih koji možda ne znaju ili ne mogu tražiti pomoć“ naglasio je. 
Kao treći važan element biskup Medo je naveo nadu, ali onu veliku utemeljenu na Isusu Kristu. „Svijetu će uvijek biti potrebni ljudi koji svojim životom govore da Bog postoji, da je Krist dostatan i da se život ispunja kada se daruje.“ A sestre koje danas slave šezdeset godina vjernosti Kristu i svome zvanju najjači su i najsnažniji mogući govor nade te su samom svojom pojavom znak sigurnosti i vjere zagledane u budućnost koja nam dolazi i kojoj idemo ususret. U toj sutrašnjici ćemo biti stariji i nemoćniji, ali naše predanje ne bi trebalo biti upitno“ jer poslanje ne prestaje. Molitva, prikazana nemoć, strpljivo prihvaćanje bolesti i blaga prisutnost u zajednici, mogu postati još dublji oblik služenja. Posvećeni život ne mjeri se samo količinom učinjenoga, nego dubinom predanja.“ Potom je sestre stavio pod moćnu zaštitu BDM, te se u ime Crkve zahvalio na njihovoj vjernosti Kristu i služenju bližnjima kroz toliki broj godina.
Nakon popričesne molitve, sestre svečarice su svoje zavjete Bogu, Crkvi i Družbi obnovile pred vrhovnom glavaricom Družbe, s. M. Anđom Vranješ. Na svetoj misi, koju smo završile Himnom Družbe Sestara Služavki Malog Isusa,  pjevale su sestre pod vodstvom s. M. Marinele Delonga a  nakon svete mise druženje se nastavilo zajedničkim ručkom.
Drugi dio obilježavanja i proslave obljetnice redovničkih jubileja, sedamdeset godina zavjeta s. M. Blandine Vrnoga i s. M. Darije Šimunović,  nastavit će se na svetkovinu Velike Gospe u našem samostanu u Košutama.

s. M. Marta Kegalj

U župnoj crkvi "Imena Marijina" u Gromijaku, sestre Služavke Maloga Isusa sarajevske provincije Bezgrešnog začeća BDM, 14. kolovoza 2026. godine proslavile su zavjetni dan. Za ovo slavlje sestre su se pripremale duhovnim vježbama koje je predvodio o. Mato Miloš, karmelićanin. Na sam dan slavlja, misno slavlje predslavio je dr. vlč. Hrvoje Kalem, profesor fundamentalne teologije na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu u koncelebraciji domaćeg župnika vlč. Marka Mikića i o. Mate Miloša tijekom kojeg su dvije sestre zahvalile Bogu za milost 60 godina služenja Isusu u potrebitima, a dvije sestre juniorke obnovile su svoje zavjete na godinu dana. Za 60 godina zavjeta i brojne milosti primljene od Gospodina koji je uvijek vjeran zahvalile su s. M. Bernardina Šarić i s. M. Miranda Tikvić te s. M. Liberija Filipović koja je svoju zahvalu Bogu prikazala na Haitiju gdje djeluje kao misionarka. Na godinu dana svoje zavjete obnovile su s. M. Nikolina Cvitanović i s. M. Viktorija Oršolić. Liturgijsko pjevanje animirale su sestre Služavke Maloga Isusa predvođene s. M. Marinelom Zeko.

U prigodnoj propovijedi vlč. Hrvoje je govorio o važnosti želja za duhovni život svakog kršćanina a posebno Bogu posvećenih osoba: "Do Boga se dolazi željom. Zato psalmist kao da jeca pjeva: tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha žedna bezvodna. Bez Gospodina naša je duša prazna, a bez želje ne možemo pronaći Gospodina." Potom je napomenuo kako nema vjere bez želje, jer želja ima preobražavajuću snagu. Isto tako upozorio je prisutne da smo ono što želimo i stoga moramo paziti što želimo. Navodeći primjere Adama i Eve te Davida i Bat Šebe predočio je kako nepročišćene želje mogu biti pogubne: „Čitavo Sveto pismo govori o jednoj jedinoj želji, a to je želja za Bogom koju najslikovitije izražava psalmist kad kaže: »kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom« (Ps 42, 2). A ovo nam govori upravo to da je potrebno biti slobodan od svih želja kako bi čovjek mogao željeti samo Boga. Druge želje su dobre ukoliko su one sredstva koja nas vode do Boga kao čovjekove jedine i konačne želje.“

Na kraju misnog slavlja, provincijska glavarica s. M. Kristina Adžamić zahvalila je Bogu za svaku sestru od početka Družbe do danas i koje su pripravile put novim generacijama mladih sestara. Posebnu zahvalu uputila je sestrama koje slave svoj dijamantni jubilej „U zahvalnom pogledu na 60 godina vašega hoda Kristovim stazama vidimo bezbrojne jutarnje, podnevne i večernje sate provedene u molitvi. Vidimo godine nesebičnoga rada u darovanom služenju, brige za bolesne, poučavanja malenih i brisanja suza onima u potrebi. Trebalo je proći kroz mnoga proljeća i zime, kroz trenutke neizmjerne milosti, ali i kroz dane kušnji, napora i žrtve. Hvala vam na tom daru i žrtvi!“ Potom je riječima podrške i sestrinske blizine ohrabrila sestre juniorke koje su obnovile svoje zavjete na godinu dana: „U ovom duhu radosti i povezanosti, čestitam vam na hrabrosti i odvažnosti u današnjem svijetu mnogih i brzih promjena, raznolikih ponuda i izazova. Čestitam vam na ustrajnosti u vašem obećanju Isusu po prvim zavjetima. Hvala vam na vašem hrabrom „da“ kojim ponovno birate ići protiv struje ovoga svijeta i donosite svježinu Božjega djelovanja i Božje milosti u našu zajednicu. Naša vas zajednica s radošću i molitvom prati, a mi, kao starije sestre, ostajemo uz vas na zajedničkom putu.“

Nakon misnog slavlja druženje je nastavljeno oko obiteljskog stola u sestarskom samostanu „Kuća Navještenja“ u Gromiljaku.

s. M. Nikolina Cvitanović

Od 7. do 13. kolovoza 2026. godine, u ozračju tišine, molitve i zajedništva, 19 sestara Služavki Maloga Isusa Provincije Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije sudjelovalo je u duhovnim vježbama u Kući Navještenja na Gromiljaku. Duhovne vježbe predvodio je karmelićanin o. Mato Miloš.

Ovi dani bili su dragocjena prilika za zaustavljanje, osluškivanje Božjega glasa i dublji pogled na vlastiti poziv. Svakodnevno slavlje svete Euharistije, molitva Liturgije časova, euharistijsko klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja te vrijeme osobne molitve i šutnje stvarali su prostor za susret s Gospodinom i obnovu srca.

Razmatranja o. Mate bila su utemeljena na Konstitucijama i Direktoriju Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, a obuhvaćala su važne teme redovničkoga života: molitvu i njezine poteškoće, šutnju i sabranost, duhovnu sušu i acediju, život u zajednici te evanđeoske savjete.

Polazeći od Isusova poziva: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“, o. Mato je sestre podsjetio da nasljedovanje Krista traži svakodnevno darivanje. Križ kršćanina nije samo trpljenje koje treba podnijeti, nego ponajprije ljubav koja se daruje do kraja. U tom se svjetlu svaka sestra mogla zapitati: Kakvo je moje darivanje? Jesam li spremna ljubiti svoju sestru i onda kada ljubav traži odricanje?

Posebno mjesto zauzelo je promišljanje o molitvi. Podsjećajući na riječi sluge Božjega Josipa Stadlera, o. Mato je istaknuo da je molitva najvažniji posao o kojemu ovisi svaki drugi posao. Bez Krista se čovjek iznutra suši, dok iz molitve izvire snaga za služenje, vjernost i ljubav.

Govoreći o šutnji, duhovnoj suši i acediji, sestre su bile pozvane razlikovati ono što osjećaju od onoga što svojom voljom biraju. Bog se ne traži samo u trenucima utjehe, nego i u suhoći, tišini i svakodnevnoj vjernosti. Molitva i ustrajnost vode srce ponovno prema Bogu, dok je protiv duhovne lijenosti potrebno aktivno se boriti.

Jedna od snažnih tema bila je i zajednica. Živjeti redovnički znači živjeti zajedno. Zajednica je mjesto u kojemu osoba sazrijeva, uči prihvaćati, praštati, ljubiti i darivati se. Među sestrama trebaju postojati otvoreni, jednostavni i iskreni odnosi, a svaka bi sestra trebala moći osjetiti da je voljena i prihvaćena. Kako je naglasio o. Mato, mnoge redovničke krize u svojoj su dubini ponajprije ljudske.

Promišljanje o evanđeoskim savjetima – čistoći, siromaštvu i poslušnosti – bilo je još jedan poticaj na slobodnije i potpunije predanje Kristu. Oni nisu samo obveze redovničkoga života, nego put kojim se srce oslobađa za Boga i za ljubav prema drugima.

Tako su dani duhovnih vježbi bili vrijeme odmaka od svakodnevnih obveza, ali i dubokoga povratka izvorima vlastitoga poziva – Kristu, molitvi, zajedništvu i služenju. Promišljanja, molitva i vrijeme provedeno u šutnji bili su prilika za osobnu i zajedničku obnovu te poticaj za vjernije življenje karizme i poslanja Družbe.

Duhovne vježbe završile su 13. kolovoza svetim misnim slavljem u 18:00 sati, nakon kojega su sestre zahvalile Gospodinu pjesmom Te Deum za primljene milosti, dar zajedništva i vrijeme provedeno u molitvi i obnovi.

Duhovne vježbe bile su ujedno priprava i lijep uvod u nadolazeće slavlje obnove redovničkih zavjeta s. M. Nikoline Cvitanović i s. M. Viktorije Oršolić te proslave 60. obljetnice redovničkih zavjeta s. M. Bernardine Šarić, s. M. Liberije Filipović i s. M. Mirande Tikvić, koje je proslavljeno 14. kolovoza 2026. godine u Župnoj crkvi Imena Marijina u Gromiljaku, tijekom euharistijskog slavlja u 11:00 sati koje će predslaviti dr. vlč. Hrvoje Kalem.

s. M. Mihaela Martinović

Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, sestre Služavke Malog Isusa Provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina proslavile su zavjetni dan u samostanu Betlehem na zagrebačkom Kraljevcu.

Ovogodišnje slavlje sadržavalo je obred oblačenja redovničkog odijela novakinje s. M. Ive Ivančević, zahvalu za 75 i 60 godina života u redovničkim zavjetima s. M. Terezije Posavec i s. M. Mirjam Dedić te obnovu privremenih zavjeta s. M. Josipe Katanec-Makaj, s. M. Darije Filipančić i s. M. Tabite Kovačević.

Euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Ivica Cujzek, župnik Župe Dobrog Pastira u Varaždinu. Vlč. Cujzek započeo je homiliju slikom Malenog Isusa koji plače u jaslama, jer su naši grijesi i nevjernosti poput uboda oštre slame po njegovu tijelu. Osvrnuvši se na Kristovu sliku o trsu i lozama, naglasio je snagu svjedočanstva koje nosi proslava jubileja, kao i ljepotu odaziva i ustrajnosti mladih koji se upućuju na nasljedovanje Gospodina. Poručio je sestrama da se, unatoč zahtjevima i teškoćama redovničkog puta, ne boje zaprljati haljine, dajući uvijek malo više od sebe, kako bi utješile Maloga Isusa svojom nježnom i brižnom ljubavlju, kako u molitvi, tako i u služenju.

Na ovoj svečanosti bile su nazočne provincijska glavarica zagrebačke Provincije s. M. Emanuela Pečnik te članice Vrhovne uprave Družbe s. M. Katarina Penić-Sirak, s. M. Marina Mužinić i s. M. Marta Vunak. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor sestara Služavki Malog Isusa pod vodstvom s. M. Tihane Strancarić. U koncelebraciji slavlja sudjelovali su svećenici, prijatelji Družbe, a uz sestre su se okupili prijatelji i dobročinitelji Služavki Malog Isusa te članovi obitelji ovogodišnjih svečarica. Slavlje se nastavilo u zajedništvu stola, radosti i pjesmi. Provincijska glavarica izrazila je čestitku svim svečaricama, a zatim su se uzvanici razveslili prigodnim programom.

s. M. Tabita Kovačević

U samostanu Betlehem na Kraljevcu od 7. do 13. kolovoza 2026. održane su duhovne vježbe za sestre Služavke Malog Isusa zagrebačke Provincije. Na duhovnim vježbama koje je animirao brat Marinko Klaić, pustinjak u Gospićko – senjskoj biskupiji, sudjelovalo je sedamnaest sestara. U okruženju prekrasne prirode i tišini samostana Betlehem sestre su uz vodstvo br. Marinka razmišljale o otajstvu Utjelovljenja na temelju meditacija sv. Bonaventure o pet svetkovina Djeteta Isusa. Iz riznice dubokih i nadahnujućih poticaja izdvajam neke: Gospodin se želi utjeloviti u nama, pronaći tlo našeg srca koje će donijeti plod poput Marije koja nam je  uzor prihvaćanja i poslušnosti. Kada prihvatimo Riječ dolaze razne prepreke, nutarnje i vanjske s kojima se moramo suočiti pogleda uprtog u Krista. Potrebno je boriti se da u nama raste ono što je Bog „posadio“. Rođenje dobrog djela jednako je dramatično kao i začeće djela.  Važno je zauzeti stav poniznosti u svemu što nam Gospodin daje jer tako čuvamo ono što nam je Bog povjerio. Riječ koja je u nama začeta nije bilo koja, ona ima svoje ime. Dok razmatramo Božju Riječ, razmatramo Isusa.  Važno je postati duboko svjestan identiteta koji nosimo u sebi, a taj se identitet zove „Isus“. Kad izgovaramo ime „Isus“, izgovaramo sve što nam je potrebno za spasenje. Nisam samo Služavka Malog Isusa, nego i nositeljica i darovateljica Maloga Isusa. Taj identitet trebamo sebi svakodnevno osvješćivati. Potrebno je stalno tražiti i obnavljati ono što se začne u našem duhu Božjom milošću, što prepoznajemo kao Božje i dajemo Mu ime Isus.  Pozvane smo neprestano njegovati duhovni život, jačati ga i obnavljati te poput kraljeva darivati Isusu: zlato žarke ljubavi,  tamjan pobožne kontemplacije i smirnu iskrenog kajanja

Uz svakodnevno slavljenje Euharistije i trenutke tišine pred euharistijskim Isusom, bilo je moguće ponovno se vratiti svom središtu i otpočinuti do nogu Isusovih.

Tijekom duhovnih vježbi euharistijsko slavlje predslavili su: vlč. Ivan Lukić, vlč. Krešimir Žižek i vlč. Toni Potrebić. Ove duhovne vježbe ujedno su i priprema za proslavu jubileja s. M. Terezije Posavec koja zahvaljuje za 75 godina života u zavjetima, s. M. Mirjam Dedić koja zahvaljuje za 60 godina života u zavjetima. S. M. Darija Filipančić, s. M. Josipa Katanec – Makaj i s. M. Tabita Kovačević obnavljaju zavjete na godinu dana, a s. M. Iva Ivančević prima redovničko odijelo.

s. M. Viktorija Predragović

U povodu redovničkih jubileja, sestre svečarice Splitske provincije sv. Josipa i ove će godine svečanim liturgijskim slavljima zahvaliti Bogu za dar redovničkog poziva, vjernost zavjetima i godinama predanoga služenja Bogu i bližnjima. Prvo slavlje održat će se u petak, 14. kolovoza 2026., u Kući Djeteta Isusa u Livnu. Sveta misa započinje u 10:30, a predslavit će je mons. Marko Medo, Gospićko-senjski biskup.Tom će se prigodom proslaviti:
Srebrni jubilej – 25 godina redovničkih zavjeta: 
                    s. M. Antea Šarolić
Dijamantni jubilej – 60 godina redovničkih zavjeta:
                    s. M. Damira Granić 
                    s. M. Dijana Mateljan
                    s. M. Leona Leventić
                    s. M. Maris Bašić
                    s. M. Nela Čalo
                    s. M. Salutarija Đula
Proslava jubileja nastavlja se u subotu, 15. kolovoza 2026., na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, u Samostanu Srca Isusova i Marijina u Košutama. Sveta misa bit će u 7:30, a predslavit će je don Petar Dukić, samostanski kapelan. U okviru slavlja bit će obilježen rubinski jubilej redovničkog života naših sestara
                     s. M. Blandina Vrnoga
                     s. M. Darija Šimunović.
Ova jubilejska slavlja prigoda su za zahvalu Bogu za dar poziva i milost ustrajnosti, ali i za molitvu da slavljenice, ali i svaka od nas, i nadalje radosno i vjerno živimo svoje poslanje, oslonjene na Krista i nadahnute ljubavlju prema Crkvi i bližnjemu. Neka ovo zahvalno slavlje bude trenutak radosti, zajedništva i molitve te svjedočanstvo ljepote života darovana Bogu.                                

 "Poštovani prijatelji, ono najviše vrijedno što sam od pokojnice zapamtio,
bila je molitva koja je uvijek bila na njenim usnama. "

10. kolovoza 2026. godine na groblju sv. Ivana u Metkoviću bili su sprovodni obredi za pokojnu s. M. Pavlinku Matić. Sprovodne obrede predvodio je župnik Župe sv.Ilije Metković, fra Denis Šimunović, zajedno sa fra Ivanom Antom Rozićem. Nakon sprovoda na groblju, sprovodna misa služila se u našoj samostanskoj kapelici. U svojoj homiliji župnik fra Denis je istakao da je s. M. Pavlinka Matić posvetila svoj život Bogu, a služila je Bogu u bližnjima, starima i mladima, bolesnima i  potrebnima. Za rad s ljudima bila joj je potrebna posebna milost i snaga, a nju je crpila iz Euharistije. U svojoj starosti i nemoći, svoju vezu s Bogom i bližnjima ostvarivala je kroz slušanje Radio Marije i Mir Međugorje preko kojih je, u zajedništvu s tolikim drugim dušama, izmolila mnoge krunice i duhovno se s Gospodinom povezivala slušajući prijenose svetih misa. Svoju bolest i trpljenje prikazivala je i predavala Bogu, pa vjerujemo, istaknuo je, da ju je dobri Otac priveo u svoje Kraljevstvo.
s. M. Marija Banić, provincijska glavarica, na kraju misnog slavlja iznijela je životni i redovnički put s. M. Pavlinke Matić, a iz njenog govora izdvajamo mali dio:
„s. Pavlinka živjela je radosno i tiho, voljela svoju zajednicu, ali i svakoga čovjeka koji bi pokucao na vrata samostana. Njen blagi osmijeh bio je utjeha u žalosti, a njena tiha molitva oslonac svima koji su se preporučili. Nikada nije tražila pohvale ni priznanja, jer je najveća joj je nagrada bila služiti drugima – malenima, siromasima, bolesnima, svima u potrebi. Svojim je životom pokazala kako se velika djela čine u tišini i kako prava ljubav ne viče, nego strpljivo i radosno daruje samu sebe. Sestra Pavlinka nas podsjeća da nebo počinje već ovdje, kada strpljivo podnosimo bolest i kažemo svoje „da“ Bogu, čak i kada naše tijelo slabi, noge ne mogu naprijed. Znala bi odgovoriti kad je pitaju, kako je?: ”Glava je dobro ,Bogu hvala, a noge neće da slušaju.” Svoje vrijeme je provodila s Bogom trpeći i moleći. Kada god sam se navratila kod nje uvijek joj je bio smiješak na licu a molitva na usnama. Plod te molitve vidljiva je i na napisima koje smo ovih dana mogli pročitati od župljana: “Hvala Ti Gospodine po svakoj milosti koju si nam darovao po dragoj s.Pavlinki. Počivaj u krilu Gospodnjem dobra naša časna.“; “Dragi Bože hvala Ti za s.Pavlinku koja je moju obitelj zadnjih 10 godina pratila molitvom...”
Hvala ti, draga sestro, što si nas učila kako se voli bez velikih riječi i kako se živi srcem tiho, svakim malim i iskrenim djelom i ostavlja neizbrisiv trag radosnog služenja svom Gospodinu. Pokoj vječni  daruj joj Gospodine  i svjetlost vječna svjetlila joj. Počivala u miru Božjem.“
Nakon svete mise sestre su zajedno sa rodbinom i prijateljima nastavili druženje u samostanskoj blagovaonici jer su u našem samostanu Svete Obitelji uz M. Florinu Matić još dvije njihove rođene sestre.
Na kraju donosimo dio govora kojeg je gospodin Miro Vidović održao na sprovodnom obredu s. M. Pavlinke:
                                                         
                                                     One odlaze tiho
s. Pavlinka ostala mi je u sjećanju kao sestra sa dvjema štakama. Kad god bih je vidio na putu od njihove kuće prema crkvi,  i obrnuto od crkve i nazad, ona bi meni i ostalim upadala u oči sa tim svojim pomagalima. Nagnula bi se naprijed i onako pogurena strpljivo i uporno išla bi tiho naprijed a po izrazu lica vidjelo se da joj je itekako teško (…) ali i  pri tom otežalom hodu uvijek se molila. Eto, poštovani prijatelji, ono najviše vrijedno što sam od pokojnice zapamtio, bila je molitva koja je uvijek bila na njenim usnama. Njena molitva u njenom je genetskom kodu, naslijeđena rođenjem. Kao što znate, ona je iz kraja odakle su dolazili svećenici, biskupi, časne sestre – iz Zažablja. Došla je iz kraja koji je do ranih devedesetih godina prošlog stoljeća bio kraj drugog i trećeg reda, kako za ostatak Neretve, tako i za onaj sustav. Proživjela je ona i njeni i cijeli taj časni katolički živalj, sve nedaće onog vremena – psovke, uvrijede, vrijeđanja i podcjenjivanja. Potomak sam toga kraja pa mogu govoriti s punim pravom, ali i s emocijama, jer trebalo je to sve izdržati. To je kraj gdje bi i Sizif pokleknuo a izdržali smo, jobovski, jer smo kao i ova naša draga pokojnica imali vjeru, vjeru kao zalog naših otaca, djedova i pradjedova. Nismo se dali slomiti, dapače, na našu vjeru smo se jedino i mogli osloniti. Jednu od tih naših junaka, to sasvim otvoreno govorim, junakinja, danas smo predali Onome kome se molila cijeli svoj život. Šezdeset jednu godinu svoj život je darovala svome Stvoritelju i župljanima kojima je služila, kao prava Služavka Malog Isusa. U svom životu slijedila je Ivanovo Evanđelje: „Ja sam Put, Istina i Život“. Znakovito je, poštovani, ime časne sestre Pavlinke jer dolazi od latinske riječi Paula, što znači mali, malena ili skroman. Simbolika tog imena nosi značenje poniznosti, skromnosti i jednostavnosti, a takvu sam ja upamtio našu dragu pokojnicu. Sestra Pavlinka je bila od malih riječi u javnosti a kad bi nešto i rekla, onda je to „pizalo“ kako mi to u žargonu u Neretvi znamo reći. Piscu ovog proslova bi znala reći kad bih otpjevao Muku: Dirnuli ste me…To mi je bila najdraža čestitka, čestitka osobe koju sam duboko poštivao.
Na kraju: Adio sestro Pavlinka. Ne samo Zbogom nego Do viđenja. Neka Vas čuva Maleni Isus i njegova Majka Marija čije ste molitve za mene, za Vaše sestre, za našu župe, molile, i čije riječi, vjerujem, i sada stanuju u našoj župi čuvajući uspomenu na Vas. Vi ste uistinu živjeli, radili i molili tiho i skromno a ostavili ste duboki trag u ovom beskraju Božje prisutnosti oko nas. I kao što kaže ona pjesma: „Vodi me u Nebo gdje si ti/da letim kao ptica slobodno“, sretan Vam let, sestro Pavlinka! Na tom putu preletite i našu poznatu „Skakavicu“ (penjalo se, „skakalo“ po kamenju jer nije bilo puta ni staze) kamo ste išli pozdravljati sv. Liberana, našeg zažapskog zaštitnika. Letite ovog puta oslobođeni svih ovozemnih životnih štaka ususret Malenom Isusu, našemu Spasitelju.
                                                    Neka živi Maleni Isus i Vi u našim srcima!

7. kolovoza 2026. godine na splitskom gradskom groblju Lovrinac održani su sprovodni obredi za našu pokojnu sestru M. Adelu Vojković. Svetu misu predvodio je o. Viktor Grbeš, karmelićanin, uz koncelebraciju fra Miroslava Ančića i fra Lukice Vojkovića koji je u rodu sa s. Adelom. Uime Vrhovne uprave na sprovodu je bila s. M. Anemarie Radan, uz provincijsku glavaricu s. M. Mariju Banić i četrdesetak naših sestara. Uz rodbinu pokojne sestre Adele, redovnice porijeklom iz njene rodne župe, bilo je i župljana iz Vranjica, gdje je s. Adela kao redovnica ostavila lijep i dubok trag. Na sv. Misi i na sprovodnim obredima pjevale su sestre predvođene s. M. Marinelom Delonga a s. M. Marija Banić iznijela je životni i redovnički put s. M. Adele, te iz njenog govora izdvajamo:
„Tko da pronikne bogatstvo jednostavnih duša koje Boga ljube. To je tajna jedne velike ljubavi, o kojoj se malo priča, ali o kojoj svjedoči radost na licu i mir u duši. Prigodom 50-te godišnjice zavjeta, o toj tajni malo reče sama s. Adela: „Svugdje sam nastojala raditi Bogu na slavu i na korist bližnjih. Idemo naprijed. Još ovo malo života do kraja treba što bolje s Isusom dobro živjeti. Uvijek sam se kroz život držala toga da treba radosno prihvatiti trpljenje, da u trpljenju treba imati strpljenje, kako se kaže duraj, duraj pa ćeš u raj. Sretna sam u svom zvanju. Da se ponovno rodim ponovno bi išla u samostan i bila redovnica. Život mi  je prošao u radosti i patnji. Sve je brzo prošlo i sve prolazi, ništa  nije prema vječnosti.“ I kao tada tako do zadnjega daha s. M. Adela strpljivo je podnosila svoje patnje, u trajnoj povezanosti s Gospodinom, koračajući Njegovim putem sa smiješkom na licu. Nadamo se da je za svoje djela primila pravednu plaću i uživa sa svim svetima  radosti Nebeskog Kraljevstva, gledajući Boga, kojega je tako žarko ljubila i kome je vjerno služila, licem u lice.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna svjetlila joj. Počivala u miru Božjem!“

Župljani iz njene rodne župe Gale također su se dirljivim postom na Facebook stranci župe, iz kojeg donosimo dio, zahvalili s. Adeli za svjedočanstvo molitve i zajedništva koje ih je uvijek vezalo:
„Ovim putem izražavamo najdublju sućut njezinoj redovničkoj zajednici, časnim sestrama koje su s njom dijelile životni i duhovni put. Iskrenu sućut upućujemo i obiteljima njezine pokojne braće Frane, Stipe i Mirka, kao i cijeloj rodbini. Naša sestra Adela neizmjerno je voljela svoju rodnu Galu. Do zadnjeg dana svog života s ponosom je podržavala i vjerno pratila sva događanja u našem selu. (…) Njezina prisutnost i tople riječi pratit će nas i dalje. Draga sestro Adela, hvala Vam na svakom blagoslovu i ljubavi prema svojoj Gali. Počivali u miru Božjem!“

U subotu 8. kolovoza 2026. godine u sarajevskoj katedrali Presvetog srca Isusova obilježen je Stadlerov dan. Euharistijsko slavlje kojem je prethodila mlitva Gospine krunice predvodio je katedralni župnik vlč. Ivo Tomašević u koncelebraciji jednog talijanskog svećenika. Uz vjernike i grupe hodočasnika iz Meksika, Portugala, Španije i Italije nazočile su sestre Služavke Maloga Isusa iz Sarajevskih zajednica predvođene provincijskom glavaricom s. M. Kristinom Adžamić.

U ovoj prigodi je župnik vlč. Ivo uputio je svima nazočnima prigodnu propovijed spomenuvši se blagdana sv. Dominika, njegovog doprinosa Crkvi kao svećenik i redovnik, a danas i mnoge braće dominikanaca. Istaknuo sličnost koja povezuje slugu Božjega Josipa Stadlera sa sv. Dominikom  naglasivši posebno njegovu ljubav prema siromasima. Na kraju propovijedi  pozdravio je hodočasnike na stranim jezicima i upoznao ih sa obilježavanjem blagdana sv. Dominika i Stadlerovog dana.

Po završetku Euharistijskog slavlja pohodio je grob sluge Božjega Josipa Stadlera i sa svim vjernicima izmolio molitvu za njegovo proglašenje blaženim te pozvao sve nazočne da se u svojim potrebama utječu  u njegov zagovor.

s. M. Ana Marija Kesten

KAD TE BOG POZOVE PREPUSTI SE

8. kolovoza: Subota Osamnaestog tjedna kroz godinu: sv. Dominik

Čitanja: Nah 2,1.3.3,1-3.6-7; Ps: Pnz 32,35cd-36ab.39abc.41; Mt 16,24-28.

Zašto je Bogu toliko stalo da čovjek nikoga drugoga ne štuje na način kako svome Bogu iskazuje štovanje? Je li Bog toliko ljubomoran da nikoga ne trpi uza se, zato što bi htio sam biti gospodar nad ljudima? Kada bismo ovako razmišljali o Bogu, onda bi to bilo previše prizemno, jer bismo svoja ljudska mjerila prenosili na Boga, a to su mjerila u kategorijama konkurencije kojima bismo i Bogu željeli podmetnuti svoje shvaćanje moći, vlasti i gospodstva. Božje su zapovijedi ponuda čovjeku, ponuda kao putovi koji nas žele izvesti iz ropstva u slobodu, putovi koji vode u život.

Nitko ne može imati za čovjeka toliko sućuti kao Bog. On u viđenju progovara proroku Habakuku: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle, propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“

Sve ono dobro koje smo činili i koje činimo, neuništivo je. Ako se za nj ne zna, ako ga ljudi ne cijene, štoviše, ako pridijevaju loše namjere onomu dobru koje nastojimo činiti, ipak postoji onaj koji zna, koji vidi i koji kaže: „Ako stiže polako, čekaj… pravednik živi od svoje vjere.“ Takva je vjera silan Božji dar i Božja snaga. Za njom treba težiti. Eto, zato je Bogu stalo da nemamo drugih bogova. On je jedini, a svi drugi idoli mogu samo nametnuti čovjeku nove okove, od-vesti ga u ropstvo.

Tamo gdje se Bog ne uzima sasvim ozbiljno, da je On jedini Bog, brzo se nametnu drugi gospodari sa željom da zauzmu Božje prijestolje, jer se ljudi s osjećajem nadmoći počnu ponašati kao božanstva. Nisu to pojave božanstava u bijelim odorama koji se kao napuhani paunovi šepure na televizijskim ekranima ili kroz špalire ljudi sa zastavicama, nego i onih koji kao pretpostavljeni sjede u šefovskim foteljama ili uredima odakle gospodare ljudima. Kada moć i novac postanu ljudima božanstvo, onda im sve drugo postane žrtvom, a i sam svijet u kojemu bismo trebali živjeti kao braća i sestre, Božja djeca, postaje smrtonosan i samoubilački. To smo i sami mogli itekako osjetiti na svojoj vlastitoj koži ovdje u svojoj zemlji.

Naš Bog je Bog jedini, koji čuva čovjeka od lažnih bogova, idola koji samo žele zarobiti čovjeka, orobiti ga, a nikako osloboditi. Bog je jedan jedini. Pred njim su svi ljudi jednaki, nalaze se na istoj skali jedan pored drugoga, a nikako jedan nad drugim.

To je Bog kojemu je služio i Sluga Božji Josip Stadler, njemu jedinome i nikom drugom, pa odakle god dolazio, iz zgrade zemaljske vlade ili carske kuće u Beču. Tko je imao sreću da bolje upozna nadbiskupa Stadlera, taj se mogao samo diviti njegovoj vjeri. On je sve shvaćao s nadnaravne strane. Vjerovao je u ljubav Božju koju je Bog nama očitovao u svome Sinu, a našem Gospodinu Isusu Kristu. Tko se nalazi na njegovoj strani, tko mu se moli i žrtvuje, njemu Bog ne uskraćuje svoje milosti, taj ne može potpasti pod vlast zloga.

Stadlerov ispovjednik, pater Springer, piše: „Imao sam sreću da kroz više godina svakoga petka popodne idem blaženom Nadbiskupu da ga ispovjedim. Kad bi se ispovjedio, započeli bismo razgovor. Uvijek bi me upitao: 'Kako ste?' Obično sam odgovarao: 'Dobro, a kako je Preuzvišeni?' Čudio sam se kako je u zadnje vrijeme, kada je puno trpio, odgovarao: 'Zadovoljan sam sa svojim zdravljem.' On je znao koja je vrijednost patnje za vjernika, zato mi je jednom rekao: 'Osvajati svijet, to je za Rimljane, a strpljivo trpjeti, to je za kršćane.' Naši će mi razgovori petkom ostati u živoj uspomeni, kao i Nadbiskupova čvrsta vjera, duboka pobožnost i pravi katolički duh!“

Glavna snaga njegova karaktera bijaše njegovo nepokolebljivo pouzdanje u Boga, s čijom je pomoću učinio tako velika djela. Vjerovao je da Gospodin neće nikada dopustiti da se osramoti.

Nošen tom vjerom neumorno je želio raditi i na spasenju drugih. Ono što je vjerovao, o tome bi i govorio, a što je govorio tako je i živio. Preporučivao bi molitvu kao najbolji način da se uz Božju pomoć uspije u svim zalaganjima i služenjima, jer bez Boga ne možemo učiniti ništa. U jednoj poslanici puku piše: Uz Boga je i Marija, Isusova majka. Njoj se utječimo, posebno molitvom krunice koju je ona „iznašla“ i „svomu sluzi Dominiku uručila kao oružje protiv neprijatelja našega spasenja.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić

s. M. Pavlinka (Nedjeljka) Matić

5. siječnja 1945. Vidonje - 7. kolovoza 2026. Metković

S. M. Pavlinka (Nedjeljka) Matić, rođena je 5. siječnja 1945. god. u Vidonjama -Metković, od oca  Joze i majke  Matije rođ. Popović.

U Družbu je primljena 1961. god., a u novicijat ulazi 14. kolovoza 1964. god. u Zagrebu na Kraljevcu gdje će iduće godine, 1965. na blagdan Velike Gospe položiti svoje prve redovničke zavjete. Po polaganju zavjeta odlazi u Dubrovnik gdje u crkvi „Gospe od Milosrđa“, koju vode oci kapucini, vrši službu sakristanke.
Od 1966. do 1971. god. živi i radi u našem samostanu u Župi Dubrovačkoj vršeći kućanske poslove kao i poslove u vrtu. Od 1971. do 1978. god. živi i radi u samostanu u Perastu (Crna Gora) pomažući u njezi kod starica i u kućanskim poslovima. U Vrgorcu boravi od 1978. do 1981. godine na dužnost sakristanke u župskoj crkvi. Od 1981. do 1990. god. živi i radi u našem samostanu u Metkoviću s primarnom dužnošću čuvanja djece u našem dječjem vrtiću. Kod redovnika kapucina u Dubrovniku ponovo dolazi 1990. do 2006. godine vršeći službu sakristanke. Slijedeću godinu u našem samostanu u Dubrovniku preuzima dužnost pranja i peglanja rublja. Od 2007. god. je u samostanu Opuzen u službi domaćice a u kojem je ujedno bila i kućna predstojnica. Zbog narušenog zdravstvenog stanja u ljeto 2018. godine premještena je u naš samostan sv. Obitelji u Metkoviću, gdje je i umrla 7. kolovoza 2026.

Sprovod s. M. Pavlinke Matić bit će u Metkoviću, u  ponedjeljak 10. kolovoza 2026. u 18:00 sati.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

U subotu, 25.07.2026. Prijatelji Malog Isusa župe Uznesenja BDM, hodočastili su u samostan Betlehem, sestara Služavki Malog Isusa, na zagrebačkom Kraljevcu.

Samostan Betlehem je od siječnja 2025.g. postao posebno mjesto štovanja i hodočašća Djetetu Isusu zagrebačke Provincije. Svakog 25. u mjesecu uz cjelodnevno klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, određena skupina PMI zagrebačke Provincije hodočasti i sudjeluje u pobožnosti Djetetu Isusu.

Zajednička pobožnost pred Presvetim započela je u 17. sati molitvama časoslova, Devetnice sv. Ani i petog dana Velike devetnice u čast Djeteta Isusa. Otajstava Velike devetnice uz procesiju i sudjelovanje PMI Stenjevec molila su se na Putu utjelovljenja. U samostanskoj kapeli po završetku molitava i blagoslova sa Presvetim uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio vlč. Kristijan Kolonić (župni vikar župe sv. Nikole biskupa –J astrebarsko).

Uz današnji dan kada PMI slave otajstvo Božića, vlč. Kristijan je napomenuo da Crkva slavi sv. Jakova apostola. U svojoj homiliji je istaknuo vezano uz evanđelje dana (Mt 20, 20-28) i blagdan sv. Jakova, da je Isus na ovaj svijet došao da služi, a ne da bude služen i da je sv. Jakov slijedeći Isusov primjer u naviještanju Radosne vijesti prvi podnio mučeništvo za njega. U služenju Isusu svi mi, osobito PMI, trebamo mu ostati vjerni u svim životnim situacijama.

Po završetku euharistijskog slavlja slijedila je posvetna molitva pred oltarom Sna Malog Isusa, a potom druženje sa sestrama Služavkama Malog Isusa.

Zahvalni Malom Isusu na svim udijeljenim milostima i uslišanim molitvama, uputili smo se u svoju svakodnevicu još spremniji da služimo drugima i da gasimo požar poput ptičice iz priče vlč. Kristijana, kad se iz perspektive drugih čini da je to besmisleno.

Anđa Klarić, PMI - Stenjevec