Duhovne vježbe sestara Služavki Malog Isusa održane su u Kući djeteta Isusa u Livnu od 5. do 11. srpnja 2026. Voditelj duhovnih vježbi je bio don Vedran Torić. Veći dio izlaganja don Vedran je temeljio je na Matejevu evanđelju. Govoreći o Božjoj riječi osvijestio nam je naš život i sadašnji trenutak u kojem možemo susresti Isusa. Bog nam daruje nutarnju snagu Duha Svetog, koji nas prosvjetljuje da prihvatimo situaciju  u kojoj se nalazimo i u njoj otkrivamo Božje djelo. Tumačeći lik Ivana Krstitelja istaknuo je proročku dimenziju redovničkog života: sav naš život je usmjeren prema Isusu Kristu.
Jedna od tema je bila: zavjeti na temelju Matejeva evanđelja.
Kroz zavjet siromaštva želimo se suobličiti Isusu Kristu. Krize se događaju nakon poziva i bitnih odluka u našem životu. One nas vraćaju temeljnom smislu našeg života. Bog nam uvijek dariva potpunu slobodu i sve čini da nas spasi. Siromaštvo je gesta Božje naklonosti prema nama. Bog se odrekao silnog bogatstva da bi postao sličan nama. Cilj našeg siromaštva je biti s Gospodinom. Bog nas uvijek spašava kroz zajedništvo s Njim. Siromaštvo je sposobnost da uvijek stavljamo ljubav Isusa Krista ispred sebe.
Čistoća je karakteristika kršćanske ljubavi, način predanja sebe u kršćanskom životu. Isus nas želi izliječiti od tzv. fuzijskih emocionalnih odnosa u kojima se gubi različitost i karakter osobe. Ako drugoga sputavam u različitosti ne možemo biti sretni i ostvareni. Različitost u zajednici nije prepreka samoostvarenju nego blagoslov i nutarnje bogatstvo koje zajednicu čini čvrstom kako bi odoljela današnjim izazovima.
Zrelost djevičanstva koje živimo jest postati majke, kada preuzmemo odgovornost za živote drugih dajući im se bezuvjetno. Ljepota čistoće jest neprestana borba unutar nas samih. Čisto srce znači higijena srca, kada ne zadržavamo gorčinu, ljutnju, nepravdu…
Bit poslušnosti je posvetiti se, a ne manipuliranje sviješću osobe. Isus je potpuno poslušan svome Ocu. Poslušan može biti samo onaj čovjek koji je slobodan iznutra. Prava poslušnost proizlazi iz Božje volje. Ona se otkriva stavom razlučivanja: što Bog u tom trenutku očekuje od mene. Duh Sveti nam daje odgovor. Bog ne želi da kao Njegova djeca djelujemo iz straha nego iz nutarnje slobode. Sloboda i razlučivanje su najvažnije karakteristike poslušnosti. Kada redovnički poglavar zahtijeva poslušnost, mora imati duboko poštovanje slobode i dostojanstva prema onima koji su im povjereni.
Mi smo djeca uskrslog Krista. Kroz uskrsnuće Isus u potpunosti oslobađa čovječanstvo od straha i krivnje. Ne smijemo ostati zatvoreni u svom grobu nego uvijek hodati prema Uskrsu. Ako se Crkva vrati evangelizaciji može susresti uskrslog Krista. Naš poziv i karizma su u službi evangelizacije.
 

s. M. Marina Žuljević

Molitveni spomen na slugu Božjega Josipa Stadlera, koji se redovito održava osmoga dana u mjesecu, okupio je u srijedu, 8. srpnja 2026., sestre Služavke Malog Isusa i vjernike u katedrali Srca Isusova u Sarajevu na zajedničku molitvu i euharistijsko slavlje.

Pola sata prije početka svete mise sestre Služavke Maloga Isusa predmolile su Gospinu krunicu, pripravljajući se za euharistijsko slavlje.

U 18:00 sati svetu misu predslavio je katedralni župnik mons. Ivo Tomašević. U kratkoj homiliji osvrnuo se na evanđeoski odlomak u kojem Isus izabire dvanaestoricu apostola i povjerava im poslanje naviještanja Kraljevstva nebeskoga. Istaknuo je kako Isus svoje učenike poziva po imenu te da se taj osobni poziv nastavlja i danas. Podsjetio je kako na krštenju svaki čovjek prima svoje ime te, baš poput apostola, postaje osobno pozvan od Krista. Isus svakoga poznaje, prihvaća i poziva onakvim kakav jest, a svakom kršteniku povjerava poslanje da svojim životom, riječima i svjedočanstvom naviješta njegovo Kraljevstvo.

Po završetku euharistijskog slavlja mons. Ivo Tomašević i okupljeni vjernici uputili su se na grob sluge Božjega Josipa Stadlera, gdje su zajedno izmolili molitvu za njegovo što skorije proglašenje blaženim i svetim, preporučujući njegovu zagovoru potrebe Crkve, Družbe sestara Služavki Maloga Isusa te svih okupljenih vjernika.

Mjesečni molitveni susreti, koji se održavaju svakoga osmoga dana u mjesecu, prigoda su da se vjernici okupe u molitvi, prodube upoznavanje života i djela sluge Božjega Josipa Stadlera te ustraju u molitvi za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

s. M. Mihaela Martinović

SIJTE PRAVEDNOST, POŽET ĆETE LJUBAV

Srijeda Četrnaestog  tjedna kroz godinu, 8. srpnja 2026.

Čitanja: Hoš 10, 1-3.7-8.12; Ps 105, 2-7; Mt 10, 1-7.

„Živi se čovjek na sve navikne“, stara je izreka koja nešto govori o nama. Kada se radi o navikama, ne misli se samo na navikavanje koje nam je ponekad potrebno, npr. kada mijenjamo sredinu u kojoj smo živjeli, ili kada izgubimo voljenu osobu pa se moramo naučiti živjeti s tom prazninom. Takva ili slična iskustva dio su našega života. Ovdje više mislim na život s uobičajenim navikama koje se očituju u našoj svakidašnjoj stvarnosti života. Moje navike obilježavaju moj život počevši od ustajanja ujutro do počinka. Čak prema tim navikama određujem i vrijeme, kako bih u slučaju nekog nepredviđenog posla ili zadaće koju moram odraditi, mogao ispuniti onaj svoj privatni dnevni red, recimo ujutro od ustajanja do doručka, u što je uključena i duhovnost. To su uvijek isti zahvati, uglavnom isto vrijeme odvojeno za pojedinu točku koja prema navici slijedi nakon neke prethodno odrađene. Tako se nekako prema navici odnosim i prema svojim bližnjima, ljubazno prema onima koji su mi „simpatični“, a „neutralno“ prema onim drugima. Po navici se uvijek iznova vraćaju i oni obrambeni mehanizmi kada se radi o konfliktnim situacijama u međuljudskim odnosima, koje se ne mogu izbjeći, nego ih valja bez velike štete i ožiljaka iznijeti. Naravno, tu su i obveze koje valja izvršiti i od kojih se sastoji moj dan i dnevni red u njemu.

Zbog toga mi iznenađujuće odzvanja u svijesti savjet proroka Hošee: „Krčite zemlje nove!“ Kada jednom počnem kopati tamo gdje nikada nisam radio, te kada jednom ostavim svoje uobičajene navike i prepustim se radu na nekom novom polju, može iznenada doći do sasvim nove žetve. Prorok poručuje: „Sijte pravednost, požet ćete ljubav!“ Ono što je Bog učinio Izraelu urodilo je plodom, ali sve je krenulo naopako kada je srce izabranog naroda postalo prijevarno: „Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove. Srce je njihovo prijevarno, okajat će to oni!“ Kada se Izrael više ne bi pouzdavao samo u hram i njegove oltare, kada bi se prestao kititi ordenima i spomenicima iz prošlosti, te kada bi počeo sijati pravednost, onda bi žeo plodove pravednosti. Nije li ovo ohrabrenje za sve one koji nisu zadovoljni žetvom na poljima svoga života? To je ujedno i poziv da u životu počnemo krčiti novo polje na kojemu će biti posijano sjeme pravednosti.

Tako možemo shvatiti i oblik poslanja apostola kojima je Isus dao sasvim jasan zadatak gdje je to novo polje koje bi trebali obrađivati. Apostoli dobivaju sasvim konkretna zaduženja i ovlasti. Te ovlasti nisu gospodarenje i vlast nad drugima, nego vlast nad nečistim dusima, vlast nad zlom da ljudima pomognu u borbi protiv zla i da ih oslobode od Zloga.

Poznata su nam imena apostola koja se ovdje navode. Svako ime govori i o posebnom odnosu pojedinog apostola s Bogom. Imena su složena u parovima po dvojica. Takvo navođenje imena ističe njihov međusobni odnos. Oni su kao braća poslani dva po dva da se međusobno podupiru i potpomažu. Među njima nema onih koji odskaču ni po staležu ni po naobrazbi. To su jednostavni i obični ljudi, pobožni i grješni. Isus ih je izabrao među pukom da osnuje s njima svoju Crkvu koja će isto tako biti sastavljana od pobožnih i grješnika.

To nije govor samo o apostolima, nego se radi o pozivu i poslanju svakoga od nas. Zadaća nam je ista. Svatko je od nas koji smo kršteni pozvan i poslan ljudima pronositi Radosnu vijest, biti svjedokom Evanđelja i ljudima pomoći u borbi protiv zla.

Kada Isus govori: „Poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite“, on nikako ne želi reći da je netko uključen ili isključen iz Božjega plana spasenja. Jer Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. On je u Starom zavjetu izabrao izraelski narod kao svoje ljubljene da preko njih poziva ljude na obraćenje. Ovdje, zapravo, oni kao prvi koji su mogli prepoznati i razumjeti Radosnu vijest, pozivaju da se Božja Riječ najprije dobro ukorijeni u njima kako bi se jasnije mogla navijestiti drugima. To je poziv i nama da se najprije među sobom ostvarimo kao kršćani i da dajemo svjedočanstvo o Bogu i njegovoj ljubavi za sve ljude.

„Sijte pravednost, požet ćete ljubav!“ Sluga Božji Josip Stadler imao je duboki osjećaj za pravednost. Posebno je bio osjetljiv kad su bila ugrožena prava malih i nepoznatih ljudi. Primjer zauzetosti za djevojku Anu Šebelić veoma uvjerljivo potvrđuje ovu Stadlerovu krjepost. Spomenuta je djevojka željela ući u samostan sestara Malog Isusa, ali je sestre nisu htjele primiti. U svom pismu časnoj majci Stadler kaže da je djevojka dobila od liječnika uvjerenje da je posve zdrava i jaka, a k tome je i sposobna za mnoge poslove: zna kuhati, šivati i krave musti. Zato se Stadler s pravom pita: „Što dakle manjka da se ne primi?“ i navodi razloge koji bi mogli biti u pitanju. On kaže: „Jedno se bojim da se je dogodilo, što Gospodinu Isusu sigurno nije drago. Ona je skromna, priprosta, dobroćudna, pa se bojim da je ta ponizna i skromna vanjština djelovala da je ne primite. To bi bio grijeh. Zato vas ja lijepo molim, da ju svakako primite i da ne ogriješite duše svoje; jer ja ne znam što bi još morala imati da je primite.“ (Pismo sestrama od 22. 10. 1917.).

A M E N !

Priredio: Pavo Jurišić

Od 3. do 5. srpnja 2026. djeca Stadlerovog Dječjeg Egipta sudjelovala su u projektu „Stazama baštine i vjere“, koji je realiziran uz potporu mini grantova za mlade koje dodjeljuje Nadbiskupijski centar za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“.

U okviru projekta sudionici su posjetili Franjevački samostan i muzej u Kreševu, gdje su se upoznali s bogatom kulturnom, povijesnom i vjerskom baštinom ovoga kraja. Razgledali su vrijedne muzejske zbirke koje svjedoče o višestoljetnoj prisutnosti franjevaca te očuvanju tradicije i kulturnog nasljeđa.

Posjet je nastavljen u Franjevačkom samostanu i muzeju u Fojnici, jednom od najznačajnijih čuvara kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Djeca su imala priliku vidjeti vrijedne stare knjige, rukopise, umjetnička djela, te etnografsku zbirku, upoznajući se s bogatstvom povijesti i kulturnog identiteta ovoga prostora. Sudionici projekta posjetili su i „Kuću Navještenja“ u Gromiljaku, gdje djeluju sestre Služavke Maloga Isusa Sarajevske provincije.

Drugi dio projekta bila je edukativna radionica kroz koju su djeca na kreativan i interaktivan način učila o vlastitoj kulturnoj i duhovnoj baštini. Program je obogaćen zajedničkim igrama, druženjem i aktivnostima koje su poticale međusobno upoznavanje, suradnju i izgradnju prijateljstava.

Projekt „Stazama baštine i vjere“ pružio je djeci vrijedno iskustvo upoznavanja kulturnog i duhovnog nasljeđa Bosne i Hercegovine te ih potaknuo na razvijanje poštovanja prema vlastitim korijenima, tradiciji i zajedništvu.

Na kraju projekta upućujemo iskrenu zahvalnost Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih „Ivan Pavao II.“ na ukazanom povjerenju i financijskoj potpori, zahvaljujući kojoj je ovaj projekt uspješno realiziran.

s. M. Viktorija Oršolić

U samostanu Betlehem na Kraljevcu od 25. lipnja do 1. srpnja 2026. održane su duhovne vježbe koje je predvodio p. Boris Jozić, DI. U ozračju šutnje, molitve i razmatranja, nadahnutog duhovnošću sv. Ignacija, bilo je moguće dublje uroniti u odnos s Bogom i promišljati o vlastitom pozivu. Kroz razmatranja je istaknuto kako je cilj Zloga udaljiti čovjeka od odnosa s Bogom, dok Bog uvijek želi darovati ono što je bolje i voditi prema punini života. Molitva je bila prožeta pitanjima: Komu se ide? Kamo se ide? Zašto se ide?, kao i temeljnim pitanjem: Tko sam ja pred Njim? Posebno se razmatralo tko je Bog i tko je čovjek pred Njim, otkrivajući da je smisao života hvaliti, štovati i služiti Bogu te vršiti njegovu svetu volju. U svjetlu identiteta Služavke Maloga Isusa promišljale smo o Konstitucijama i zavjetima kao putu vjernog nasljedovanja Krista. Duhovne vježbe bile su privilegirano milosno vrijeme koje je ponovno osvijestilo da biti svet znači biti s Bogom te iz toga odnosa svakodnevno živjeti vlastiti poziv.

s. M. Monika Maslać

Posljednjeg lipanjskog dana, 30. lipnja 2026., u samostanu časnih sestara Služavki Maloga Isusa u Šestanovcu održan je radosni susret Prijatelja Maloga Isusa. Ovoga puta posebno su ga obogatila djeca, čiji su osmijesi i vesela igra ispunili samostansko dvorište.
Susret je započeo molitvom, litanijama i pjesmom Malomu Isusu, povjeravajući Njemu svu okupljenu djecu, njihove obitelji i članove zajednice. Nakon zajedničke molitve uslijedio je dio kojemu su se djeca posebno veselila – igre i druženje u samostanskom dvorištu.
Na samom početku svako je dijete dobilo kreativno izrađenu medaljicu s likom Maloga Isusa. Na medaljici je bio otisak  prsta svakog djeteta u koji je upisano njegovo ime, kao lijepa uspomena na ovaj susret i znak da je svatko jedinstven i dragocjen u Božjim očima.
Dvorištem su odzvanjali dječji smijeh i navijanje tijekom raznih igara: skakanja u vreći, nošenja jaja u žlici, ubacivanja loptica u kutiju i drugih zanimljivih izazova. Nitko nije ostao po strani – djeca, roditelji, bake, tete i članovi zajednice zajedno su stvarali ozračje radosti, zajedništva i međusobnog ohrabrivanja.
Veliku zahvalnost upućujemo časnoj sestri Branimiri, roditeljima, bakama i tetama koji su svojim prilozima, trudom i nesebičnim angažmanom pripremili igre te osigurali osvježenje, sladoled i pizze, na radost svih sudionika.
Od srca zahvaljujemo i časnim sestrama Služavkama Maloga Isusa koje su otvorile vrata svoga samostana i omogućile da ovaj susret protekne u ozračju molitve, zajedništva i dječje radosti. Vjerujemo da će ovaj dan ostati u lijepom sjećanju svima koji su sudjelovali te da će nas potaknuti na nova okupljanja u kojima ćemo zajedno rasti u vjeri, ljubavi i prijateljstvu s Malim Isusom.

Marina Rubić Tuđman, animatorica PMI  Katuni –Kreševo i Šestanovac

„Neka ti ne zna ljevica što čini desnica“.

Ove Biblijske riječi mogu se primijeniti na nedavno preminulu Matiju Mašu Bebić, dugogodišnju članicu Društva PMI u Metkoviću. Blaga i uvijek nasmijana lica, skromna, ponizna, tiha, nenametljiva, velikog srca i ljubavi. Jednostavno, Maša je odisala posebnim mirom i svetošću, usuđujemo se svjedočiti.
Dobra naša Maša imala je svoju biciklu na kojem je bila ugrađena košara. U svakom vremenu sezone ta košara je bila puna plodova: voća, povrća, zimnice…Vozila je dijeleći nenametljivo svim  potrebnima gdje joj je njeno srce pokazivalo put. Sve prvine plodova radom svojih žuljevitih ruku, donijela bi svećenicima i časnim sestrama. „Vi ste naš uzor i put prema Malom Isusu „ govorila je s velikim poštovanjem.
Svi koji su je poznavali bliže ili dalje govorili su kako je mudra i pronicljiva duha. Svakodnevno je dolazila na sv. Misu gdje je crpila snagu za svoj život i djelovanje u Društvu PMI. U dugim zimskim danima zajedno sa svojom kćerkom Marijom, plela je i kreirala različite ukrase za prodajnu Misijsku izložbu u Splitu. Osjećala je važnim ovaj misijski projekt  PMI splitske provincije. Poticala je i druge članove, potporu davala s. Marijani i molila za što veću angažiranost članova. Sve polako tiho, kao jedan dobri duh. Bogu, Gospi i sv. Josipu preporučivala je u svojim molitvama sve sestre i pročelnicu koje vode grupe PMI.
Draga naša gđa. Maša preselila se u Kuću Očevu u mjesecu Srca Isusova da sad sja gore visoko. Sigurno je čula riječi Gospodinove: „ Bio sam gladan, bio sam žedan, potreban. Ti si bila uvijek tu da mi dadneš jesti, piti, osmijeh, blagu riječ, pogled… zato uđi u radost Gospodina svojega“. 

Draga Maše, hvala tebi i tvojoj kćerki Mariji za svjedočanstvo kršćanskog i vjerničkog života. Hvala ti što si autentično svjedočila svoju pripadnost Društvu PMI. Zagovaraj sve sestre i PMI da budu istinski svjedoci onog kome pripadaju. Moli  Malog Isusa da umnoži nova duhovna zvanja u Provinciji sv. Josipa koji će pokazivati  i budućim naraštajima put prema Malom Isusu.

s. Marijana Cvitanović i animatori PMI, Metković i Opuzen  

U Duhovnom centru Kuća Djeteta Isusa u Livnu od 21. do 27. lipnja 2026. godine održane su duhovne vježbe za trideset sestara splitske Provincije sv. Josipa. Voditelj duhovnih vježbi bio je o. Jeronim Adam Marin, prior benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Čokovcu i opat predstojnik Slavenske benediktinske kongregacije. Već na početku duhovnih vježbi o. Jeronim je, želeći naglasiti važnost i potrebu ozbiljnog i odgovornog pristupa duhovnim vježbama, naveo članak Kanonskog prava kojim se jasno kaže da su  dani duhovne sabranosti naše pravo i obveza. Ovo „povlačenje u osamu“ je važno kako naše služenje ne bi prešlo u rutinu, običnost, zamor. Odmak od svijeta i dužnosti prilika je da služenju vratimo dušu.
Tema duhovnih vježbi bila je vjernost. Ona je važna jer je ukorijenjena u identitet posvećenog života. Vjerno slijedeći Krista u današnjoj kulturi rascjepkanosti i privremenosti, instant izdanja i ponuda, svjedočanstvo naše vjernosti dobiva proročki znak, status. Vjernost, postojanost, ustrajnost u nasljedovanju Krista iskaz je naše vjere u ono što nam je Krist rekao i obećao, kao i iskaz naše ljubavi prema Kristu. Propitujući vjernost, propitujemo i svoju vjeru, nadu, ljubav, motive, ideale, nauke, trud, borbe, nastojanja, rad, služenje, susrete.
Vjernost, kao temeljnu postavku redovničkog života, promatrali smo kroz Knjigu Otkrivenja – Pisma sedmerim maloazijskim crkvama, crkvene dokumente sa područja posvećenog života - Perfectae Caritatis, Vita Consecrata, Dar vjernosti – Radost ustrajnosti, razne događaje iz Starog i Novog Zavjeta, promišljanja pape Benedikta XVI. i pape Franje, našeg Utemeljitelja, sv. Benedikta,… Ono što nas je posebno zahvaćalo i vodilo u srž teme, bio je način na koji nas je o. Jeronim, dan po dan, vodio od jedne do druge maloazijske crkve gdje smo „kao u ogledalu“ mogli gledati sebe osobno i naše zajednice u kojima živimo, čuti što nam ima reći „Onaj koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha“ i tako propitivati vlastitu vjernost, jer Božja je neupitna (2 Tim 2,11-13). Bog vidi, gleda naša djela, naš trud, naša nastojanja, ali nije mu skriveno ni ono u čemu smo zastranili, od čega smo odustali, naši pogrešni odabiri, samodostatnost, lijenost i nebriga za ono što je Njegovo. Zato pred nas, uz ono što je dobro, pohvalno i u čemu trebamo ustrajati, usavršavati se, stavlja i imperativ onog u čemu se trebamo popraviti, što trebamo ukloniti iz svojeg života, što je ono što nas, umjesto u vječnu radost i Njegovo Kraljevstvo može odvesti u vječnu propast. Kroz pisma maloazijskim crkvama poziva nas da budemo vjerni prvoj ljubavi, prvotnim idealima, malenosti, budnosti i bdjenju, ustrajnosti u molitvi, zajedničkom razlučivanju i slušanju, vjernosti i odanosti u poteškoćama, u križu, u zahtjevnosti  zajedničkog života. Bog je vrsni pedagog koji zna izbalansirati naš život, On je onaj koji daje obećanje nagrade. "Važno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti – i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima." Taj paradoks ljepote možemo i trebamo promatrati u raspetom Gospodinu, kojem na Veliki petak, kada je za nas postao „crv a ne čovjek“,  od „koga je svatko lice otklanjao“ Crkva pjeva „Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula“.
"Poziv, izabranje, posvećeni život, nije statično, zgotovljeno stanje, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara – to znači rasti u svom pozivu, sazrijevati u njemu, dozoriti za Vječnost", u kojoj će, onima koji ustraju do kraja, budu vjerni do kraja, biti darovano ono što je obećano: neće mu nauditi druga smrt, bit će odjevene u bijele haljine, jest će sa stabla života koje je u raju Božjem,  dat će mu se  vijenac života i zvijezda Danica, kamen na kojem će biti novo ime, i posjest će ga Bog sa sobom na prijestolje svoje…
Predzadnjeg dana ​o. Jeronim izložio nam je i Petnaesto poglavlje Ivanova Evanđelja  o trsu i lozi, naglasivši da bi sav naš život trebao biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, koji nas opetovano, iz dana u dan, iz godine u godinu, "poziva da „ostanemo u Njemu“ kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, naše nasljedovanje Njega postajalo sve snažnije, dublje, intimnije. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav jesu naše zajednice, naš suživot sa sestrama gdje svakodnevno trebamo njegovati naše odnose i naše zajedništvo, gdje jedna u drugoj trebamo prepoznati i ljubiti Krista".  Kao uzor vjernosti i odanosti zadnjeg dana duhovnih vježbi o. Jeronim stavio nam je Blaženu Djevicu Mariju koja je vjerno stajala pod Kristovim križem. Marija stoji, čvrsto ukorijenjena, neslomljiva i u boli, u potpunosti predana i izručena Božjoj volji. Kao što je odano stajala uz Krista, tako i danas stoji uz nas, uz naš križ. Nasljedovanje Marije, pobožnost prema BDM, molitva Mariji, neizostavno je na putu nasljedovanja Njenog Sina.
​Na kraju duhovnih vježbi, pune dojmova sa višednevnog hodočašća maloazijskim crkvama, ukora i pohvala, promišljanja i odluka, pred „Vječno Živim“, u prisutnosti provincijske glavarice, s. M. Marije Banić, obnovile smo svoje redovničke zavjete i Gospodinu obećale doživotnu vjernost. Njegova milost i snaga neka budu s nama.

s.M. Marta Kegalj

U organizaciji povjerenika za posvećeni život Splitsko-makarske nadbiskupije fra Kristiana Stipanovića, 20. lipnja 2026. godine organizirano je hodočašće i duhovna obnova za redovnice naše Nadbiskupije. Budući da se nalazimo u jubilejskoj godini sv. Franje, spomenu osamstote obljetnice njegova preminuća (1226. – 2026.), hodočašće je za svoje postaje imalo mjesta na kojima ćemo moći pratiti duh sv. Franje. 
U ranim jutarnjim satima stotinu redovnica, od kojih je nas Sestara Služavki Malog Isusa bilo trideset pet, raspoređene u dva autobusa, krenule smo put Imotskog, crkve i samostana sv. Franje u kojoj smo duhovni sadržaj započele molitvom Srednjeg časa. Potom nam je fra Kristian održao kratki nagovor. Citirao nam je poznato pismo svetog Franje bratu Antunu: „Bratu Antunu, svome biskupu, brat Franjo pozdrav. Drago mi je da predaješ braći svetu teologiju, samo da zbog toga studija ne gasiš duha molitve, kako stoji u Pravilu.“ Stavljajući pred nas ovaj kratki tekst, pozvao nas je da preispitamo kakva „pisma“ , poruke i sadržaje mi danas šaljemo jedni drugima, posebno na području društvenih mreža i gasimo li olako duh molitve u našem redovničkom životu nalazeći isprike i opravdanja u nizu aktivnosti i poslova koje obavljamo. Pretjerani aktivizam može biti bijeg od molitve i zajedničkog života. Naglasio nam je da su sv. Franjo i sv. Antun bili bliski prijatelji i radovali se jedan drugome, i mi, kao važan element redovničkog života, ne zanemarimo gajiti radost susretanja, druženja i izgradnje kvalitetnih, sestrinskih odnosa u našim zajednicama. Nakon toga, dobrodošlicu nam je izrekao i gvardijan, fra Zoran Kutleša, upoznavši nas s poviješću crkve sv. Frane, samostana i općenito pastoralnog djelovanja franjevaca u gradu Imotskom i Imotskoj krajini. Nakon kratke okrjepe u prostorima franjevačkog samostana krenule smo prema drugoj postaji našeg hodočašća – Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luci. Ljepota Parka prirode Blidinje, unutar kojeg je smještena Kuća molitve, oduševila nas je. Dobrodošlicu, uz kratki prikaz povijesti crkve sv. Ilije u kojoj se nalazimo, umjetničkim djelima u njoj,  povijesti djelovanja franjevaca na tom području, kao i o posebnostima cijeloga tog kraja i teške povijesti, iznio nam je fra Josip Vlašić, voditelj duhovnog centra. Nakon kratkog predaha euharistijsko slavlje predslavio nam je fra Kristian. Promišljajući nad pročitanim Evanđeljem (Mt 6, 24-34), pitao nas jesmo li tjeskobno zabrinute za svoj život i imamo li povjerenja u Boga da On „kruni naš život“ i daje nam svega u obilju. U okruženju divne prirode koja tako veličanstveno zbori o Bogu, Isusov govor o Ocu koji se brine i o ptici i o ljiljanu, naša tjeskobna zabrinutost, pretjerana briga za zdravlje, posjedovanje i naše nestrpljenje još jasnije očituju našu nevjeru i nepovjerenje prema Ocu. Pozvao nas je da pobudimo u sebi radost što pripadamo Gospodinu koji se brine o nama, što smo mile Bogu te da budemo radosne svjedokinje punine života koji imamo u Gospodinu.
Nakon svete mise krenule smo dalje i zastale podno Vran planine, na grobu mučenice i djeve Dive Grabovčeve na Kedžari. Djevojku Divu ubio je razuzdani turski plemić Tahir-beg, jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Njezina smrt bila je mnogima poticaj za hrabro očuvanje vjere i razlog čuvanja i posjećivanja njezina groba. Tu smo, u ljepoti i snazi zajedništva, kraj kamenog stećka i brončanog spomenika Divi, djelo akademskog kipara Kuzme Kovačića, molile za očuvanje vjere i čistoće u našem narodu ali i vrjednovanju i očuvanju našeg zavjeta čistoće.
U Bukovici, u restoranu „Lovre“ u toplom ozračju, uz radost i pjesmu, imale smo ručak.
Zadnja postaja našeg hodočašća bio je pohod spomen-bazilici sv. Nikole Tavelića pri franjevačkom samostanu u Tomislavgradu. Djevojka koja vodi tamošnju knjižnicu ukratko nam je predstavila povijest toga grada i same spomen-bazilike, posebno se osvrnuvši na veliku vrijednost i umjetničko-duhovno bogatstvo slike Vlahe Bukovca „Isus prijatelj malenih”. Nama, Služavkama Malog Isusa, bila je posebna radost slušati o zanimljivoj povijesti ove slike, jer čim je govor o „Prijatelju malenih“ nama srce malo jače i brže zakuca uz želju da ostanemo u malenosti i da malene dovodimo k Njemu. Bila je to treća i zadnja postaja našeg hodočašća crkvama i samostanima u kojima Bogu i čovjeku služe franjevci njegujući karizmu sv. Franje. Ljubav koju je sv. Franje gajio prema malenosti, a koja je posebno došla do izražaja u izradi prvih jaslica za Malog Isusa, čini nas bliskima franjevačkoj duhovnosti jer nas povezuje Maleno Djetešce, naš Bog u jaslama. Zato nam je bilo lijepo na svakoj postaji našeg današnjeg hodočašća.
Na povratku u Split, prolazeći kroz ljepotu duvanjskoj i livanjskog kraja, uz pjesmu i molitvu, doživjeli smo ljepotu duhovnog zajedništva „sabirući u sebi sve te lijepe događaje“ kako bismo barem krišku te ljepote i duhovne radosti mogle donijeti u naše zajednice, našim sestrama i zajednički slavile Oca nebeskog, u zahvalnom duhu, kao ljubljene, od Njega zamilovane.
Priredila: s.M. Marta Kegalj

Velika devetnica Djetetu Isusu s nakanom za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa, koja je započela ove godine u srijedu 25. ožujka na blagdan Blagovijesti u Stadlerovu spomen domu u Brodskom Vinogorju u Slavonskom Brodu nastavljena je u četvrtak 25. lipnja 2026. Na jutarnjem misnom slavlju koje je predvodio domaći župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije vlč. Krunoslav Karas uz redovnice Služavke Maloga Isusa sudjelovao je tridesetak štovatelja sluge Božjega.

Kako u svakoj devetnici u misi slave djetinjstvo Isusovu vlč. Kras je posvjestio kako se Bog utjelovio da svakoga čovjeka koji prihvati Isusa učini svojim hramom i svojim domom.

„Po krštenju smo postali hram Božji i u nama je Duh Sveti. Mi smo živo kamenje božjega hrama. Ova misa je čas kad se klanjamo Bogu i častimo ga. Mi smo hram Božji - živa Crkva koja se ucjepljuje u Isusa učvršćuje tu vezu s njim i nosi Isusa živoga u ovaj svijet,“ rekao je vlč. Karas

Ustvrdio je da je sluga Božji Josip Stadler, kojega je papa poslao u Bosnu da podigne, ustroji nadbiskupiju, bio živa Crkva, te je Bog po njemu to i uspio. Dodao je da ako mi kršćani budemo svjesni da smo živa Crkva budemo svjesni svog  identiteta i poslanja ne moramo se nikoga i ničega bojati.

Na kraju mise zajedno su molili molitvu za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega Josipa Stadlera, a potom su okupljeni pred kipom Maloga Isusa izloženog ispred Stadlerove slike molili pobožnost Djetetu Isusu.

Slavlje je pjevanjem božićnih pjesama animirala s. Pavka Dujmović, kućna poglavarica.

Druženje su i toga puta nastavili u prostorijama Stadlerova spomen doma uz okrjepu.

B. Lukačević

U petak, 26. lipnja 2026., Udruga AWO iz Münchena posjetila je Kuću Egipat, u sklopu koje djeluje dječji dom Stadlerov dječji Egipat i dječji vrtić Egipat. Bila je to njihova druga posjeta Kući Egipat, budući da su tjedan dana ranije, 19. lipnja 2026., s grupom njihovih djelatnika, tijekom studijskog putovanja, posjetili sestre Služavke Maloga Isusa (SMI) sarajevske provincije Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Sarajevu kako bi upoznali njihov apostolski rad s djecom u Stadlerovu dječjem Egiptu i dječjem vrtiću Egipat.

Oni su, tijekom studijskog putovanja po Sarajevu, željeli posjetiti institucije koje su posvećene sličnoj djelatnosti kao i oni, a to je poboljšanje života ljudi koji traže pomoć i onih koji su u nepovoljnom položaju. Iz tog razloga su prepoznali Kuću Egipat kao instituciju posvećenu pružanju pomoći djeci koja su u potrebi i roditeljima.

Djelatnike udruge AWO dočekala je provincijska glavarica s. M. Kristina Adžamić u pratnji zamjenice s. M. Ana Marije Kesten, savjetnice i tajnice s. M. Ljilje Marinčić, sestre iz zajednice i djelatnici dječjeg vrtića Egipat.

Tijekom svojih dviju posjeta djelatnici AWO su upoznali samostan Egipat, njegovu povijest i posvećenost brizi za djecu, Utemeljitelja Družbe SMI slugu Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera s kojim je u Bosni započela organizirana pomoć djeci i starima koji su u nepovoljnoj životnoj situaciji. Iznijeli su i svoja iskustva pružanja pomoći najpotrebnijima ističući da sestre zajedno s njima dijele istu misiju pomoći obiteljima, djeci i najslabijima u društvu. Nakon izmjene iskustava i tjelesne okrjepe susreli su se s djecom koja su ih razveselila svojom glazbenom točkom, nakon čega su obišli kuću Egipat.

s. M. Ljilja Marinčić

Dana 25.lipnja u ozračju molitve, cjelodnevnog klanjanja, zajedništva i zahvalnosti, sestre Služavke Malog Isusa, Prijatelji Malog Isusa i ostali hodočasnici počastili su Dijete Isusa pobožnošću na Putu Utjelovljenja u samostanu Betlehem na zagrebačkom Kraljevcu.

Dan je započeo cjelodnevnom edukacijom za sestre Služavke Malog Isusa, sudionice duhovnih vježbi i nekoliko sestara iz obližnjih zajednica na temu:  „Važnost zdravih odnosa za psihološko-duhovno zdravlje“, koju je vodila dr. sc. Sanda Smoljo - Dobrovoljski. Na početku, pozdravnu riječ uputila je s. M. Emanuela Pečnik, provincijska glavarica. Kroz svoja izlaganja, promišljanja i razgovore, dr. Sanda osvijestila je važnost zdravih međuljudskih odnosa, osobito u zajednicama u kojima sestre žive i djeluju. Ključ zdravih odnosa je rad na sebi, otvorena i iskrena komunikacija ponajprije s našim Gospodinom, a onda i s bližnjima. Također je istaknula da je za uspješnu redovničku formaciju  neophodna prethodna istinska ljudska formacija. Više puta je kroz izlaganja naglasila  da cilj odgoja i trajne formacije nije isključivo razvoj zdravih osoba, već i rast u svetosti! Svoja predavanja dr. Sanda zaključila je kratkim izlaganjem o zahvalnosti dajući za primjer sv. Pavla koji je bio zahvalan i zadržao ljubav i povjerenje u Boga unatoč zarobljeništvu, prijetnjama, protivljenjima i odbacivanjima. To nam govori da je zahvalnost izbor koji bi trebali uvijek birati te biti zahvalni bez obzira na to što život donosi.

Vrhunac dana bilo je slavljenje Euharistije koju je predvodio p. Boris Jozić, DI. Euharistijsko slavlje ujedno je bilo i uvod u duhovne vježbe u kojima će sestre sudjelovati narednih 6 dana. U lomljenju Riječi, pater je istaknuo da su sestre došle na duhovne vježbe da im Bog uzme sve, da im ostane Maleno Djetešce Isus, sestrama tako blizak, da im ostane Dijete Isus koji će ih zagrliti. U  Matejevom evanđelju Isus kaže: „Nikad vas nisam poznavao!“, a poznavati znači zagrliti, objasnio je p. Jozić. Tako je sestrama poželio da ih Maleni Isus čvrsto zagrli, toliko čvrsto da će ponoviti „DA“ Gospodinu, ali „DA“ na novi način!                  

 s. M. Darija Filipančić

U srijedu, 24. lipnja, u župi sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu na Novoj Vesi svečano je proslavljena župna svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja. Svečano misno slavlje u 11 sati predvodio je kard. Dominique Mamberti, prefekt Vrhovnog suda Apostolske signature, u zajedništvu s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj Leopoldom Girellijem, zagrebačkim pomoćnim biskupom Markom Kovačem, župnikom vlč. Andrijom Miličevićem, svećenicima Gornjogradskog dekanata te brojnim vjernicima okupljenima na proslavi nebeskog zaštitnika župe.

Tom je prigodom kardinal Mamberti posjetio i samostan Antunovac, sjedište Provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina. Kardinala su dočekale i srdačno pozdravile provincijska glavarica s. M. Emanuela Pečnik, predstojnica samostana s. M. Marina Dugalija i sestre zajednice Antunovac. Tijekom posjeta obišao je samostansku kapelicu te Spomen-sobu sluge Božjega Josipa Stadlera. Razgledavajući izložene predmete, upoznao se s dijelom duhovne i povijesne baštine koja se čuva u samostanu. U Spomen-sobi nalaze se osobni predmeti, dokumenti i fotografije oca Utemeljitelja, kao i predmeti koji svjedoče o životu, djelovanju i poslanju Družbe sestara Služavki Maloga Isusa kroz njezinu bogatu povijest. Posjet kardinala Mambertija protekao je u ozračju srdačnosti i molitvenoga zajedništva te je za sestre zajednice Antunovac bio znak blizine sveopće Crkve i ohrabrenje za vjerno življenje karizme koju im je ostavio sluga Božji Josip Stadler. Ovaj će susret ostati trajno zabilježen u životu zajednice kao dragocjena uspomena i poticaj za daljnje služenje Bogu i ljudima.

s. M. Snježana Bjelobrk

LJUBAV I ZAJEDNICA

 „Društvo je ustanovljeno da ljudi u njemu rastu u dobru.“
Sluga Božji Josip Stadler

UVOD   

Drage sestre, šestoga dana Velike devetnice razmatramo dar i izazov zajednice. Zajednica nije plod slučaja, nego Božji naum; ona je prostor u kojem se ljubav uči, provjerava i sazrijeva. Stadler nas podsjeća da zajednički život ima svrhu: da u njemu rastemo u dobru, u istini i u svetosti.

RAZMATRANJE

Zajednica nije samo okvir našega života, nego put našega posvećenja. U njoj se susreću različitosti, ograničenja i darovi; u njoj ljubav prestaje biti apstraktna i postaje konkretna. Stadlerovo razumijevanje zajednice duboko je evanđeosko: ona postoji da bi svaki njezin član rastao – ne na štetu drugih, nego zajedno s drugima.

Svjetlo evanđelja pomaže nam vidjeti zajednicu onakvom kakva jest, a ne kakvu bismo željele da bude. Križ nas uči da zajedništvo traži strpljivost, nošenje slabosti i vjernost i onda kada je teško. Put zajednice nije uvijek lagan, ali je plodan kada je prožet ljubavlju.

Zajednica postaje istinsko mjesto rasta onda kada se u njoj njeguje povjerenje, otvorenost i spremnost na služenje. Ljubav je snaga koja povezuje različite putove u jedan hod prema Bogu.

ULOMAK ZA MEDITACIJU (Stadler)

„Zajednica se ne gradi riječima, nego životom u dobru i istini.“

Meditativni naglasci:

Zajednica je put rasta, a ne savršenstva.
Ljubav daje smisao zajedničkim naporima.
Bez križa nema zrelog zajedništva.

VOĐENI ISPIT SAVJESTI

Uđimo u tišinu i promotrimo svoj doprinos životu zajednice:

Doživljavam li zajednicu kao dar ili kao teret?
Doprinosim li rastu drugih ili se zatvaram u vlastite potrebe?
Kako se odnosim prema različitostima i slabostima u zajednici?
Jesam li spremna nositi križ zajedništva iz ljubavi?

Dopustimo Gospodinu da očisti naše motive i obnovi našu spremnost na zajednički hod.

TIŠINA

(2–3 minute molitvene šutnje za obnovu ljubavi prema zajednici.)

MOLITVA

Gospodine, ti nas sabireš u zajednicu kako bismo zajedno rasli u dobru. Po zagovoru sluge Božjega Josipa Stadlera obnovi našu ljubav prema zajedničkom životu. Nauči nas strpljivosti, međusobnom poštovanju i radosnom služenju. Učini našu zajednicu znakom tvoga Kraljevstva i mjestom gdje se ljubav uči i živi. Amen.

NAGLASCI ZA ŽIVOT ZAJEDNICE

Zajednica je Božji dar i zadatak.
Rast u dobru mjerilo je zdravog zajedništva.
Ljubav povezuje različitosti u jedinstvo.
Posvećeni život svjedoči da je zajedništvo moguće i plodno.

Dana 22. lipnja 2026. kod jame Jazovke na Žumberačkom gorju održana je komemoracija za žrtve partizanskih zločina, od kojih je 814 ekshumirano upravo na ovom mjestu. Misu zadušnicu predslavio je pomoćni zagrebački biskup mons. Marko Kovač. U spomen-pohodu, molitvi i liturgiji sudjelovale su sestre Služavke Malog Isusa predvođene vrhovnom glavaricom s. M. Anđom Vranješ i provincijskom glavaricom zagrebačke Provincije s. M. Emanuelom Pečnik.

Program je započeo usponom do Jazovke uz molitvu krunice i pjesmu. U prigodnoj homiliji tijekom svete mise biskup Kovač zastao je nad stvarnošću jame, koja je u svojoj dugoj prošlosti nastajanja i skrovitosti u jednom trenutku postala svjedokom ljudske mržnje i zla. Jama je trebala skrivati istinu, no ona ju je istodobno čuvala. Iako je žrtvama nasilno oduzeto svako dostojanstvo, ime i sjećanje, dostojanstvo djece Božje nije im se moglo oduzeti. Njihove kosti bile su predodređene da budu znak za budućnost. „Ono što čovjek skriva, Bog pamti, ono što čovjek želi izbrisati, Bog upisuje u dlan svoje ruke.“ Biskup je naglasio da je jedini lijek za rane, koje još uvijek krvare u srcima ljudi, obitelji i naroda, istina koja se otkriva u ljubavi. Pozvao je na molitvu za žrtve, njihove obitelji, domovinu, ali i za počinitelje, kako bi Božji dar oprosta svima pomogao da se živi u istini, vjeri i nadi.

Tišina ovog mjesta, priroda koja odiše Božjom prisutnošću i razotkrivena istina koja užasava i pobuđuje poštovanje, dotaknuli su srca okupljenih vjernika te su odavši počast žrtvama Jazovke uprisutnili zahvalnost i ljubav prema domovini i narodu, kao i vjeru u pravdu i milosrđe Svemogućega. Jedna od mučenica Jazovke je s. M. Gaudencija Šplajt, Služavka Malog Isusa, koje se Družba spominje s dubokim divljenjem i preporuča se njezinu zagovoru i primjeru vjernosti Kristu do smrti.

s. M. Tabita Kovačević

Sestre juniorke zagrebačke Provincije Družbe sestara Služavki Malog Isusa zaključile su ovogodišnji ciklus susreta i promišljanja na temu „Identitet Služavke Malog Isusa“ posjetom samostana Marijin Dom u Vinkovcima. S. M. Martina Vugrinec, učiteljica juniorki sa sestrama juniorkama krenula je u ranim jutarnjim satima iz Zagreba. Stigavši u Vinkovce sestre su se pozdravile s predstojnicom Marijinog Doma s. M. Zrinkom Šutalo i s. M. Anicom Petričević, koje su ih srdačno i velikodušno ugostile.

Svetu Misu u kapeli samostana služio je vlč. Marko Bubalo. U homiliji na Matejevo evanđelje (Mt 6, 24 – 34) progovorio je o Bogu i bogatstvu. Riječi su to istog korijena, no bogatstva koja privlače i zavode ljudska srca zapravo su idoli, zamjena za Boga. Vlč. Bubalo osvrnuo se na bremenitu povijest Marijinog Doma i vlastita iskustva sa sestrama čije je jedino bogatstvo bio Bog. Poželio je prisutnim sestrama da budu u svijetu, ali ne od svijeta, što je pojasnio slikom dima koji nas okružuje, ali ne zahvaća.

Susret se nastavio osvrtom na cjelogodišnji život i rad kroz prizmu identiteta. S. magistra održala je zaključno predavanje potaknuvši juniorke da rastu u identitetu koji im je darovan, a koji će najbolje izgrađivati nasljedovanjem Blažene Djevice Marije i vježbanjem kreposti Malog Isusa. U poslijepodnevnom dijelu programa sestre su se videopozivom povezale s provincijskom glavaricom s. M. Emanuelom Pečnik te su međusobno izmijenile „štitove svog identiteta“, koje su kroz ovu godinu promišljale i izrađivale. Bio je to razgovor u kojem su se međusobno nadahnule i učvrstile za ustrajnost i ljubav prema pozivu i vlastitom identitetu. Susret je zaključen posjetom vinkovačkog groblja i molitvom pred grobom pokojnih sestara koje su poput šibica dogorjele žareći plamenom ljubavi u svojem služenju, ne tražeći priznanje samih sebe ni u jednom poslu. U molitvi za tu milost i zahvalnosti za susret koji nas je približio Bogu i međusobno, radosno smo se vratile svojim zajednicama i dužnostima.

s. M. Tabita Kovačević

U nedjelju, 21. lipnja 2026. godine članovi Društva Prijatelji Maloga Isusa koji su ujedno i članovi velikog mješovitog zbora župe Imena Marijina iz Gromiljaka kod Kiseljaka, predvođeni s. M. Marinelom Zeko pastoralnom suradnicom i animatoricom u žup,i okupili su se u ranim jutarnjim satima ispred Gromiljačke crkve te s pjesmom i molitvom krenuli prema Đakovu.

Prvo odredište bila je đakovačka katedrala sv. Petra. Pri samom dolasku uslijedila je sveta misa koju je slavio preč. Drago Tukara. Liturgijsko slavlje uzveličao je katedralni zbor pod vodstvom profesora crkvene glazbe vlč. Ive Andrića,  a zvuk orgulja dao je još veću svečanost misnom slavlju. Iza euharistijskog slavlja pod vodstvom bogoslova Mateja Mlinarić, upoznali su još pobliže đakovačku katedralu. Mnogi se slažu da je to najznačajniji kulturni spomenik u Đakovu. Gradnja katedrale započela je 1866 godine a dovršena je 1882. god. Suvremenici izgradnju i dovršetak katedrale nazvali su „čudovištem umjetnosti“. Sama unutrašnjost katedrale bogato je oslikana i urešene skulpturama. Osim slika katedrala ima sedam oltara i svečanu propovjedaonicu. Jednom riječju katedrala u Đakovu veličanstveni simbol Slavonije. Bogoslov Matej citirao je riječi pape Ivana XXIII – dobri „da je to najljepša katedrala između Venecije i Istambula.

Nakon razgledavanja katedrale i osvježenja drugo odredište bilo je Spomen kuća Sluge Božjega nadbiskupa dr. Josipa Stadlera u Slavonskom Brodu. Dobrodošlicu su izrazile sestre Služavke Maloga Isusa na čelu s kućnom poglavaricom s. M. Pavkom Dujmović, koje su za sve hodočasnike pripremile kolače i sladoled. Iza osvježenja koje je dobro došlo s. Marina Piljić upoznala je sve prisutne s poslanjem spomen kuće SB Josipa Stadlera. Istaknula je kako se redovito u kapelici organiziraju adoracije pred Presvetim, zatim svakog dvadeset četvrtog u mjesecu, kao i svakog dvadeset i petog u mjesecu. S Marina također sve prisutne upoznala je s najbitnijim informacijama o životu i djelu Sluge božjega J. Stadlera. Nadalje s. Marina istaknula je kako su sestre izgradile spomen kuću u čast rođenja i života prvog vrhbosanskog nadbiskupa i njihovog utemeljitelja. Njegova gradnja dovršena je 2018. godine. Na kraju sestra Marina s prisutnima podijelila je informaciju kako su prethodni tjedan organizirali dječji oratorij na kojem se okupilo preko dvjesto djece. Svi zajedno kroz razne radionice i kateheze razmišljali su o Stadlerovoj plemenitosti.

Zahvalni sestrama na srdačnom dočeku i osvježenju uputili su se u sam grad Slavonski Brod na trg Josipa Stadlera, te su molitvom i pjesmom tu završili svoje hodočašće.

Ovo hodočašće organizirano je u sklopu 145 obljetnice od posvećenja za biskupa sluge Božjeg Josipa Stadlera i u velikom jubileju župe Imena Marijina iz Gromiljaka koja 12. rujna ove godine slavi 150 obljetnicu postojanja.

Zahvalni su Bogu na svim milostima, a zahvalni su svima koji su im omogućili da ovaj dan dožive lijepo i obogate se novim znanjem i upoznavanjem bogate povijesti.

Posebno su zahvalni Nadbiskupijskom centru za pastoral  mladih „Ivan Pavao II“ koji je bio materijalna potpora projekata malih grantova za projekte mladih.

s. M. Marinela Zeko

Dječji oratorij okupio preko 200 djece u Brodskom Vinogorju

U Stadlerovoj spomen-kući u Brodskom Vinogorju od 16. do 20. lipnja 2026. održani su Dani Stadlerove plemenitosti, dječji oratorij koji je okupio više od 200 djece iz Podvinja, Brodskog Vinogorja, Podcrkavlja, Kolonije i Brodskog Varoša. Projekt su organizirale sestre Služavke Maloga Isusa, nadahnute životom i djelom Sluge Božjega Josipa Stadlera, velikoga pastira i utemeljitelja Družbe, čije je služenje bilo posvećeno siromašnima, napuštenima i djeci.

Oratorij je održan na inicijativu sestre Marine Piljić u suradnji s vjeroučiteljicom Višnjom Tunjić, s ciljem približavanja lika i djela Josipa Stadlera djeci i mladima te promicanja kršćanskih vrijednosti kroz molitvu, zajedništvo, stvaralaštvo i igru.

Tijekom pet dana sudionici su imali priliku sudjelovati u brojnim kreativnim, glazbenim, dramskim, sportskim i edukativnim sadržajima. Djeca su razvijala svoje talente kroz likovne radionice, pjevanje, upoznavanje osnova sviranja gitare i klavijatura, dramsko izražavanje te izradu različitih rukotvorina. Sportske aktivnosti dodatno su obogatile program i potaknule timski duh, suradnju i međusobno upoznavanje.

Svaki dan započinjao je svetom misom koju je predvodio don Ante Ledić, a nakon euharistijskog slavlja djeca su kroz radionice i zajedničke aktivnosti promišljala o vrijednostima koje proizlaze iz evanđeoske poruke. Program je bio osmišljen kao put rasta u dobroti, poštovanju, ljubavi, ustrajnosti i zahvalnosti. Svaki dan nosio je posebnu temu i izazov kojim su sudionici bili potaknuti na konkretna djela dobrote – od lijepih riječi i pažnje prema bližnjima do nesebične pomoći i osobnog zalaganja za dobro.

Zahvaljujući vlč. Ivanu Bešliću iz Župe sv. Dominika Savia, mališani su imali priliku častiti i relikviju sv. Dominika Savia, a djeca su bila potaknuta i na konkretna djela dobrote prema bližnjima i zajednici.

U realizaciji projekta sudjelovao je velik broj ljudi dobre volje. Uz sestre Služavke Maloga Isusa: s. M. Marinu Piljić, s. M. Danicu Bilić i s. M. Nikolinu Cvitanović, svoj su doprinos dali brojni volonteri, dobročinitelji, vjeroučiteljice, učitelji, roditelji i mladi animatori koji su svojim vremenom, talentima i nesebičnim služenjem omogućili da svaki dan protekne u ozračju radosti, sigurnosti i zajedništva. Oratorij  je posjetio i zajedno s mališanima u programu sudjelovao i europski boksački prvak, olimpijac iz Slavonskog Broda Gabrijel Veočić. Predanost volontera svjedoči kako se zajedničkim snagama mogu ostvarivati vrijedni projekti na dobrobit djece i mladih.

Završni dan oratorija bio je posebno svečan. Nakon svete mise, te izložbe radova koja su djeca napravila tijekom oratorija, dodjele nagrada i zajedničke molitve sudionici su se okupili na Stadlerovu trgu u Slavonskom Brodu, gdje su upalili lampione, pomolili se za djecu koja su stradala u minulom Domovinskom ratu  te simbolično pustili balone kao znak svojih molitava, zahvalnosti i nade. Taj je trenutak na poseban način zaokružio petodnevno druženje ispunjeno vjerom, prijateljstvom i radošću.

Kroz molitvu, druženje, stvaralaštvo i igru, Dani Stadlerove plemenitosti još su jednom pokazali kako je moguće na djeci blizak i razumljiv način prenositi kršćanske vrijednosti te ih poticati da postanu nositelji dobrote i nade u svojim obiteljima, školama i zajednicama. Organizatori su izrazili zahvalnost svim sudionicima, suradnicima i dobročiniteljima koji su pridonijeli uspjehu ovogodišnjeg oratorija, uz želju da se poruka plemenitosti i služenja, koju je svojim životom svjedočio Sluga Božji Josip Stadler, nastavi širiti među novim naraštajima.

Anita Terzić

U nedjelju 14. lipnja 2026., sestre Služavke Malog Isusa predstavljale su zakladu Nadbiskup Josip Stadler u župi Marije Majke Crkve u zagrebačkoj Trnovčici. U župi djeluju svećenici Dehonijanci koji su sestre srdačno primili. Osim provincijske glavarice zagrebačke Provincije, s. M. Emanuele Pečnik, sudjelovale su s. M. Irena Olujević, s. M. Jelena Burić, s. M. Monika Maslać, s. M. Snježana Bjelobrk i s. M. Tabita Kovačević. Sestre su po završetku svake svete mise ukratko predstavile župljanima svrhu i djelovanje Zaklade, a zatim ih dočekale na izlazu s promotivnim materijalima i dodatnim informacijama za sve zainteresirane. U lijepim susretima s ljudima, sestre su radosno svjedočile karizmu Utemeljitelja sluge Božjeg Josipa Stadlera. 

s. M. Tabita Kovačević

U subotu 13. lipnja 2026., na blagdan Prečistog srca Marijina i spomendan dragog nam sveca sv. Antuna, sestre kapitularke nastavile su s radom Kapitula.

U jutarnjim satima sestre kapitularke prema predviđenom programu radile su na „Imovniku Provincije“. Ekonoma provincije s. M. Admirata Lučić, upoznala je sestre kapitularke o dosadašnjoj prikupljenoj građi svake zajednice te ukazala na poteškoće potrebu daljnjeg prikupljanja dokumenata i popisa osnovne imovine i njezina vrednovanja u svakoj zajednici i Provinciji. Potom je s. M. Ana Marija Kesten, upoznala sestre o imovini koja je nacionalizirana i o radu na rješavanju novonastalih problema oko oduzete imovine u nekoliko mjesta i zajednica kao što je to Vitez, Čardak, Doboj, Bosanski Brod, Sarajevo i Istočno Sarajevo, te naglasila kako je važno pratiti zakone koje se donose na nivou Države i angažirati se po pitanju pojedinih problema koje ima Provincija na tom području.

S ovim izlaganjem i promišljanjem zaključen je službeni rad kapitula. Budući da su se sagledale sve potrebe i pitanja koja su se nametnula tijekom Kapitula, provincijska glavarica s. M. Kristina Adžamić uputila je riječ zahvale na prvom mjestu Bogu na svim udijeljenim milostima te svim sestrama na njihovom doprinosu kroz dane održavanja provincijskog kapitula. Rad i slavlje XVIII. Redovitog provincijskog kapitula zatvorila je vrhovna glavarica Družbe s. M. Anđa Vranješ prigodnim riječima.

Zahvalno misno slavlje u kućnoj kapelici predslavio je tajnik Biskupske konferencije BiH vlč. dr. Bojan Ivešić. Sestre kapitularke je ohrabrio na putu posvećenja i služenja potaknuvši ih da svoje srce oblikuju gledajući u Srce Isusovo, i to onako kako ga je štovao i u njemu pronalazio svu utjehu i snagu za život sluga Božji Josip Stadler te na njegovom geslu „Imaj srce…“ graditi i vlastiti identitet Služavke Maloga Isusa.

Na kraju svete mise hvalospjevom „Tebe Boga hvalimo“ sestre su zahvalile Bogu za sve što su doživjele tijekom slavlja kapitula.

U popodnevnim satima okupile su se u sarajevskoj katedrali Presvetog srca Isusova uz grob svoga Utemeljitelja dr. Josipa Stadlera i poklonile se zahvalnim srcem Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Vrijeme provedeno uz Stadlerov grob bilo je vrijeme zajedničke molitve, tišine, osluškivanja i zahvalnosti Presvetom srcu Isusovu i Majci Mariji za brižno vodstvo kroz 135. godina života Družbe.

Osnažene Božjom blizinom i sestrinstvom u katedrali Srca Isusova sestre, kapitularke prevođene vrhovnom glavaricom s. Anđom nastavile su slavlje kod obiteljskog stola u samostanu Egipat gdje su im sestre iz zajednice pripremile i iskazale radosnu dobrodošlicu.

s. M. Ana Marija Kesten