Homilija don Tomislava Bašića, upravitelja Svećeničkog doma u Splitu, na sv. misi zadušnici za s. M. Vilmu.

MISAO ZA SPROVOD pok. č.s. Vilme

Lovrinac, 5. veljače 2020.

Poštovana rodbino, drage časne sestre, braćo i sestre vjernici, sveti Jeronim izrekao je i napisao prekrasne riječi prigodom smrti svoje majke: »Žalosni smo jer nas je napustila, radosni smo što smo je imali, i zahvaljujemo Bogu da nam je i dalje blizu«. Ove su riječi izrečene iz vjere koja nam govori i danas: »Mrtvi ne nestaju u ništavilu. Ne, oni žive i dalje kod Boga i Božjom prisutnošću, i u smrti su nam blizu.«

Mi, danas ovdje okupljeni oko lijesa naše sestre Vilme, dijelimo takvu vjeru, i zato imamo razloga za zahvaljivanje. To nam ne može danas uzeti našu bol i tugu koju kao ljudi osjećamo, ali može našoj žalosti dati utjehu i unutarnji mir koji nam je sada potreban. Onaj tko poput naše pokojne sestre Vilme vjeruje u novi i vječni život, za njega smijemo reći da mu je život na zemlji uspio. Ona je vjerovala u Boga i u Boga položila svoju nadu. Zbog toga nam i jest primjer i putokaz u ovom trenutku. Vjera i nada označavaju kršćanina. On vidi svijet u kojem živi, a i svoj vlastiti život, drukčijim očima. On ne vidi samo pročelje stvari. On gleda dublje na onoga koji je skriven iza vidljivog, on gleda u živog Boga koji mu se očituje.

Vjerovati znači pouzdati se u Božju riječ i ravnati se po Božjoj riječi. Vjerovati znači nadati se da postoji budućnost, da postoji vječna domovina. Bog u kojeg vjerujemo, prema Poslanici Rimljanima, Bog je nade. Nadati se znači ići prema istinskoj domovini usprkos životnih poteškoća; nadati se znači radovati se svakom novom danu. Apostol Pavao piše: »U nadi se naime spasismo. A nada koja se vidi, nije nada; jer što tko vidi, kako će se tome nadati?« (Rim, 8,24).

Jedna od odlika naše pok. sestre Vilme u njezinim posljednjim mjesecima i danima (a i cijelog njenog života) jest vjera, a pogotovo neugasiva nada. Nada koja ju je držala do posljednjeg trenutka. Ne samo nada da će pobijediti zloćudnu bolest već nada u susret sa Svemogućim koji ju je stvorio i otkupio. I u najtežim trenucima boli i patnje, nikad tu nadu nije izgubila ni prestala vjerovati. I to ju je ohrabrivalo i tješilo u vremenu bolesti i skore smrti.

Kada na kraju života stoji smrt, kada gubimo ljude koji su nam prirasli srcu, tada se i u nama javlja pitanje što zapravo ostaje. Takvo pitanje postavljamo u brizi i strahu za sebe i za one koji su nam bili dragi. Na pitanje što dolazi nakon smrti, odgovor zna jedna osoba koja od danas živi s one strane ljudske granice, osoba koju moramo pokopati, to je naša pokojna sestra Vilma. Ona nam želi reći da tko daje u svojem životu mjesta Bogu, tko u njega vjeruje, tko se Bogu nada, tome će Bog pripremiti stan, dati mu mjesto i uzet će ga u svoju ljubav i vječni život. Kolike li samo utjehe u ovim riječima.

Biblija veli: »Tko će naći ženu vrsnu?« (Izr 31,10). Evo je pred nama. Pred nama stoji mirna, jednostavna i plemenita žena. Bez posebne naobrazbe, ali mudra. Nikada nije dopustila da netko uzdrma njezino uvjerenje ili zasjeni ljubav prema Crkvi, Bogu, svećenicima i domovini. U svim žrtvama koje nisu bile malene – crpila je snagu na izvorima vjere u Isusa Krista u kojoj je živjela do posljednjeg trenutka.

I zato je pred ovakvom smrti bezrazložno tugovati. Mi kršćani pred fenomenom smrti ne osjećamo svoju malenkost, nemoć i ugroženost. Mi i u ovim časovima, kada su sve snage malaksale i kada nas smrt pritisne uz sami kraj, vjerujemo da umrijeti znači prijeći na stranu jačega, snažnijeg od smrti, boli i suza. Za nas nije sve završeno. Mi nismo neutješeni. Svjesni smo da je smrt sigurna, da je njezin hod podmukao, sumnjiv i tragičan, ali u istom trenutku mi joj možemo ironično dobaciti: »Gdje je, smrti, žalac tvoj« (1 Kor 15,55), jer je Kristovo uskrsnuće jamstvo da je smrt pobijeđena.

Mi koji vjerujemo u život i nadnaravnost, držimo da je trijumf smrti samo prividan. Pokojna sestra Vilma je u sve to vjerovala i poput mudre djevice držala je upaljenu svijeću u svojim rukama do posljednjeg daha. Nju smrt nije iznenadila. Do posljednjeg trenutka je radila  vinogradu Božjem – bolest ju je pronašla na radnom mjestu gdje je neumorno služila, tješila, molila i živjela. Ona je bila spremna za odlazak i zaspala je u Gospodinu, čvrsto držeći jedino oruđe kojim se služila u svojoj bolesti i krevetu – molitvi (krunici). Nju je neprestano namjenjivala za svoje najbliže. Reče mi u bolnici….jedino mi je krunica i molitva ostala oruđe kojim se borim i molim u ovim trenucima.

 Iako smo duboko uvjereni da je ušla u bolji i smireniji život, suza u očima je znak da smo je ljubili. Ako je Krist plakao nad otvorenim Lazarovim grobom jer ga je ljubio, onda je sasvim razumljivo da nam je žao žene-redovnice koja je izgarala u ljubavi prema svima kojima je bila poslana i koja je ljubila Crkvu i svećenike, i koja je sve svoje žrtve - poput biblijskog patnika Joba -  prikazivala za dobrobit svojih najbližih.

I zato ti, draga sestro Vilma, velika HVALA! Zahvaljujem ti u ime svih nas koje si toliko neizmjerno ljubila te se veselila svakom našem uspjehu. Hvala na svakoj dobroj riječi koju si nam uputila i za svaku molitvu koju si izrekla. Hvala za svaki osmijeh koji si nam darovala, pa i u najtežim bolima na svojoj postelji. Prilikom svakog posjeta u bolnicu ili u samostanu, tvoje prvo pitanje je bilo Što ima nova u Domu? Kako su moji svećenici? Dobro su, draga moja sestro Vilma. Molit će za tebe i sjetit će te se u svojim misama. A sada se i ti nas sjeti na boljem mjestu u vječnosti.  Hvala za svaki korak na ovoj zemlji.

Smijemo reći ovdje i mi nazočni sa svetim Jeronimom: »Žalosni smo jer nas je napustila, radosni smo što smo je imali, zahvaljujemo Bogu da nam je i dalje blizu«. Amen.

Pokoj vječni….

Pomolimo se Ocu nebeskom koji dobro poznaje naše osjećaje tuge u trenucima rastanka s dragom osobom. Ostani s nama, Gospodina i prosvijetli nas da upoznamo smisao života i smrti pa da nam se srce ispuni ljubavlju prema tebi:

1. Za Crkvu, da bi svi njezini članovi živjeli i djelovali duhom vjere, nade i ljubavi, onako kako nas je Isus poučio svojim Evanđeljem, molimo te!

2. Za pokojnu Mariju, koja je utjehu tražila u milosti svetih sakramenata, da bi našla svoj trajni mir i počinak u vječnomu zajedništvu s Kristom, molimo te!

3. Da bi sva njezina dobra djela, kojima je služila svojoj obitelji i potre­bni­ma, Otac nebeski nagradio blaženstvom i vječnom radošću, molimo te!

4. Za sve nas, da bismo znali ispravno vrednovati darovano vrijeme života i trajno nastojali ljubiti Boga služeći braći ljudima, molimo te!

5. Da bismo, molitvom za naše pokojnike, i sami shvatili da Bog želi spasenje svih ljudi te živjeli u miru i povjerenju ljubljene djece Božje, molimo te!

Vjerujemo, Gospodine, da si s radošću otvorio rajska vrata našoj pokojnoj časnoj sestri Vilmi. Zahvaljujemo ti za sve znakove očinske ljubavi kojima si je pratio na putu životu. Daj da i mi budemo uvijek svjesni tvoje blizine i ponovnog susreta nakon smrti; kako bismo znali svjedočiti radosni mir i besmrtnu nadu djece Božje.