s. M. Aleksandra (Anđa) Žolo

(rođ. 21. V. 1921. - + 16. VIII. 2017.)

U petak 18. kolovoza u 17. sati na solinskom novom groblju oprostili smo se od s. Aleksandre Žolo. Sprovodni odred vodio je don Ranko Vidović, župnik župe „Gospe od otoka“ u Solinu, uz nazočnost još 14 subraće svećenika. U homiliji istaknuo je poniznost i služenje s. Aleksandre svećenicima. „U hvalospjevu govorimo : Veliča duša moja Gospodina, zašto – jer pogleda na poniznost službenice svoje“. Ovim riječima istaknuo je važnost poniznosti i služenja koje su s. Aleksandru resile. Posljednjem ispraćaju osim naših sestara iz većine zajednica, rodbine iz Košuta i Trilja, svećenika i nekoliko sestara drugih Družbi, nazočili su znanci i prijatelji iz Solina, među kojima je i sadašnji splitskodalmatinski župan a bivši  dugogodišnji gradonačelnik grada Solina g. Blaženko Boban.

U ime provincije od s. Aleksandre oprostila se provincijska glavarica s. Anemarie Radan, koja je u kratkim crtama iznijela njen životopis, te  joj se zahvalila u ime cijele Provincije na vjernom svjedočenju Kristove nazočnosti, uzornom redovničkom životu, za sve molitve,  žrtve i ljubav prema redovničkom zvanju. Također je izrazila sućut sestrama s. Aleksandre Kati i Peri, te ostaloj rodbini. Zahvalila se i svima prisutnima na poseban način župniku don Ranku Vidoviću na izrečenom svjedočanstvu, kao i ostalim svećenicima, na dostojanstvenom ispraćaju.

Misu zadušnicu u solinskoj župnoj crkvi predslavio je mons dr Josip Delić u koncelebraciji sa 12 svećenika. Homiliju je započeo riječima:“Drage sestre, imate još jednu sestru više koja će se pridružiti svetima.“ Prisjetio se svojih sjemenišnih dana i vremena koja su bila preteška, a kojima im je prisutnost sestara i njihova pomoć bile od životne važnosti. S. Aleksandra je bila u kuhinji, one nisu imale ništa, ali od onoga što su imale dijelile su sa sjemeništarcima. Ona je svojom smirenošću i dobrotom uz Božju pomoć davala im snagu da ustraju. Njezine vrline nije skrivao, te je dirljivim riječima odao počast svemu što je ona u svoj život utkala. Na sprovodu i sv. Misi pjevao je zbor naših sestara.

s. M. L.

Životopis

U popodnevnim satima dana 16. kolovoza 2017. godine, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 97. godini života i 74. godini redovništva, u samostanu sv. Rafaela u Solinu, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga naša draga sestra Aleksandra Žolo.

S. Aleksandra (Anđa) Žolo, kći Ivana i Anđe rođ. Gilić,  rođena  je  21.  svibnja  1921.  u  Košutama.  Živjela je i odgajala se u uzornoj katoličkoj obitelji, gdje se dnevno Boga molilo i nedjeljom redovito išlo na svetu misu. Anđa je kao djevojka bila u djevojačkom društvu, i isticala se pobočnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. Po preporuci triljskog župnika don Josipa Batošića da bi bila dobra za samostan, odlučila se poći u biskupsko sjemenište u Splitu gdje su sestre Služavke Malog Isusa vodile domaćinstvo. Prije nje tu su bile njezine dvije susjede i rodice s. Tugomila i s. Elekta, pa je 1940. godine došla  k sestrama u sjemenište u Split. Sa sestrama je molila i radila, svaki dan je znala mijesiti i po sto kilograma kruha, i to ručno, bez ikakvih mašina, jer se kruh ručno mijesio i na drva pekao. Kako sama kaže, radilo se puno, ali ništa nam nije bilo teško. Promatrajući uzorni život sestara i djevojka Anđa se odlučila da bude redovnica. Pošla je kući da se pozdravi sa svojima prije nego pođe u Sarajevo za bližu pripravu za novicijat. Bile su teškoće putovanja u to vrijeme ratnih prilika, jer je u to vrijeme Dalmacija bila pod Italijom, trebalo je imati propusnicu za putovanje. Nakon teškog putovanja od Splita-Metkovića-do Sarajeva skupa sa s. Felicijanom Martinović došla je 26. kolovoza 1941. godine u Sarajevo, u kuću maticu Družbe ˝Betlehem˝. Novicijat je započela 15. kolovoza 1942., pod vodstvom magistre s. Fabijane Bukljaš. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1943. u Sarajevu, a doživotne zavjete 15. kolovoza 1959. u Zagrebu. 

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta kroz tri godine revno je vršila službu pekarice i prala rublje u kući matici u Sarajevu, sve ručno, bez strojeva, a broj sestara i djece preko stotinu u kući. Ovdje je naučila kako od kestenja praviti štirku i s njom uređivati redovničko odijelo - frontine i kolare koji su se štirkali. Često je pripovjedila kako je tada napravila 60 kilograma štirke koju se sestre dugi niz godina upotrebljavale za štirkanje. Sestre su brale kestene, a ona kuhala i pravila štirku. Godinu dana zatim radi kao pekarica radi u samostanu u Vitezu kod Kiseljaka. Od 1947. do listopada 1951. godine u biskupskom sjemeništu u Splitu požrtvovno vrši služba pekarice, što nije bio nimalo lagan posao jer je trebalo tijesto ručno mijesit i kruh u peći na drva peći, za toliko osoblje. Ona snažna i marljiva, spremna na žrtvu  nije se tužila na teškoće. Od 1951. do 1953. prala je rublje u Domu starih u Nuštru. Nakon toga godinu dana u samostanu u Mandaljeni šiva jorgane i dvori bolesnike, a zatim od 1954. do 1963. vrši službu kuharice u Dominikanskom samostanu u Mandaljeni, a stanuje u zavodu “Josipovac”. Od 1963. do 1983. živi u samostanu u Vrgorcu, gdje šest mjeseci vrši službu kuharice u samostanu, a zatim kroz dvadeset godina zauzeto i savjesno vodi domaćinstvo u župskoj kući u Vrgorcu. Nakon toga, od 1983. do 1. studenoga 2003. godine, dvadeset godina revno vrši službu domaćice u župskoj kući župe "Gospe od otoka", a stanuje u samostanu u Solinu. U vrijeme vršenja službe domaćice u župskoj kući u Solinu osobito vrijeme zauzima sedam punih godina služenja teško bolesnom župniku don Tugomiru (don Miri) Jovanoviću, kojeg s dubokim poštovanjem i pažnjom dvori, iako je i sam već bila bolesna.

Fra Vjeko Vrčić iz Imotskog piše pismo s. Aleksandri 31. listopada 2003., prigodom završetka njezine službe u ulozi domaćice u župskoj kući u Solinu. U tom pismu fra Vjeko ističe da je kod njega kao župnika u Vrgorcu s. Aleksandra radila točno 15 godina manje 7 dana. Sada poslije dvadeset godina službe u župskom domaćinstvu u Vrgorcu i još dvadeset u župi Gospe od otoka u Solinu, piše joj:  ˝nadošle godine ne dadu da se bavite ´poslićima´, kao ste običavali reći. Biti savjesna domaćica u župskoj kući znači biti mučenica. Bilo je teško u Vrgorcu, a posebno u Solinu, gdje ste imali veći broj osoblja i česte svećeničke sastanke i velike proslave. Moram istaknuti Vaše vrline u poslu koji ste obavljali. Molila ste Boga, bila ste pobožna. To je puno značilo za strpljivost u životu. … Voljela ste sv. misu. … Bila ste osoba puna pouzdanja. Župnik je vama mogao vjerovati. Nikada iz Vaših usta nije izišla riječ koja bi mogla naškoditi župniku. … Bila ste osoba povjerenja. Ja sam se uvijek mogao pouzdati u Vas. I danas znam istaći kao ste mi bila ´pomoćnik˝. … Škafet u kredenci bio je Vaša kancelarija. Kad bi se povratio kući Vi biste stavila naočale, izvadila svoj noteš, prikazala primljene mise i obavijestila o poslovima koji me čekaju. O Vašem poštenju ne treba zborit. … Nikada me kod gostiju i prijatelja niste osramotila. Jedva ste čekala da možete počastiti. Posebno svećenike. Nikada  nije iz kuće izišao gost a da nije bio počašćen.  … Bilo Vam sve blagoslovljeno. .. dobri Bog Vam obilato naplato za sve što ste učinili dobra svećenicima.˝

Od 1. studenoga 2003. do svoje smrti (16. kolovoza 2017.) s. Aleksandra u samostanskoj kapeli i svojoj redovničkoj sobi moli i prikazuje nemoć i bol Isusu za potrebe Crkve, svijeta i svoje redovničke zajednice. Svježeg pamćenja i prisebna, preko Radio Marije i Glasa Koncila prati zbivanja u Crkvi i svijetu i to uključuje u dnevne molitve. Strpljiva u bolesti i nemoći. Na osobiti način je cijenila i poštivala svećenike.

Draga s. Aleksandra, uživajte u rajskoj slavi. Molite Gospodina da nam udijeli novih i revnih članica.

Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč

 
 
  Nekrologij - Sve