Služavke Siromaha ili Služavke Maloga Isusa

„Kad je Bog htio svijetu pokazati koliko ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa tako drago, tako nježno kao malo djetešce!“ Sluga Božji Josip Stadler

Kod većine redovničkih družbi u nazivu su sadržane osnovne smjernice duhovnosti zajednice. Tako je i s imenom naše Družbe: SLUŽAVKE MALOGA ISUSA.

Otac čovječanstva i svemira daje svojega Sina jedinca u obliku nemoćnog djetešca kao zalog ljubavi kojom ljubi svijet. U malom Djetešcu sluga Božji nadbiskup Josip Stadler doživljava najdivnije djelo očitovanja Božje ljubavi. Bog se lišio moći i vlasti i obukao se u siromaštvo i nježnost i leži bespomoćan u jaslama na slami. „Oplijeni sam sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan.“ (Fil 2,6-8) Utemeljitelja je duboko takla ta neizmjerna Božja ljubav prema čovjeku. U svojim se razmišljanjima stalno zadržavao u betlehemskoj štalici, u meditiranju otajstva Utjelovljene ljubavi. Spasitelj dolazi u noći, u siromaštvo i svojim dolaskom na zemlju mijenja svijet. Kao odgovor na otajstvo Utjelovljenoga Boga koji je radi nas i radi našega spasenja uzeo narav sluge, postao nemoćan i siromašan, da bi služio grešnicima i siromasima, mi, Služavke Maloga Isusa, želimo nasljedovati Isusa Krista, po nadahnuću Duha Svetoga. (Konst,1.)

Siromah = Maleni Isus. To je za nadbiskupa Stadlera bilo posve isto, jer je dobro i sasvim ozbiljno uzeo Isusovu poruku: „Štogod ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili“. Zato sestrama daje to ime  „neka se i imenom opomenu da služeći siromašnoj djeci služe samom Malom Isusu.“ (Stadlerovo pismo Visokoj Vladi) Tako se u Stadlerovu srcu rodila ljubav za najmanje, nazvana Služavke Maloga Isusa. Imajući na umu Isusovu potpuno ovisnost o Mariji, Stadler daje svakoj služavki ime Marija da ga nosi uz svoje osobno ime. Time je htio označiti lik i ulogu svake služavke, da u Mariji ima uzor prve i najsavršenije Služavke Maloga Isusa.

Služenje je biblijsko-teološka kategorija s kristološkim utemeljenjem: „Ljubav prema Bogu je naše osnovno raspoloženje i po njoj služimo nejakoj i zapuštenoj siročadi, nevoljnicima i patnicima.“(Konstitucije). Služenje je najprije dar Božji, a onda zadatak. Isus je cijelim svojim djelovanjem objavio sebe kao onoga koji je došao služiti. On je objava Boga koji služi ljudima, posebno siromašnima, gladnima, napuštenima i ožalošćenima. Pravo služenje je služenje Bogu u čovjeku. Za svaku Služavku Maloga Isusa služenje je dar i zadatak. Najspecifičnija oznaka služavke jest spremnost na služenje. To je prvi znak prepoznavanja Služavke Malog Isusa. Isus od svojih učenika traži služenje do skrajnih granica, do davanja života za druge. (usp. 2Kor 4,7; Iv 12, - 26) Jesmo li spremne živjeti zadano?

Služenjem se očituje vrhunac Božje ljubavi za čovjeka i čovječanstvo, što je Bog pokazao u Utjelovljenju. To služenje čovjeku je i izvor proslave Sina Božjega. Služenje je osnovna odrednica Isusova identiteta i najočitiji izraz poslušnosti volji Očevoj. Isus svoje poslanje izriče jednom kratkom rečenicom: “Nisam došao biti služen, nego služiti.“(Mk10,45) Duhovnost utemeljena na služenju najbolji je garant uspješnog apostolata i vremenske trajnosti.

Temelj naše Družbe je u Utjelovljenju Sina Božjega, u Božjoj ljubavi prema čovječanstvu koja hoće ljude privući „konopcima ljubavi“ (Hoš 11,4), a ne straha - (ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje – piše na našoj medaljici. )U ozračju Božjeg silaska k nama gubi se strah, a povjerenje i ljubav stupaju u prvi plan kao odrednica odnosa s Bogom. I mi smo pozvane na „utjelovljenje“ tj. produživati Isusovu kategoriju malenosti i malenkosti u vremenu i prostoru danas. „Tko prihvati ovo dijete u moje ime, mene prihvaća,“ (Lk 9,48) Ne kaže kao da mene prihvaća, nego je direktan i jasan. Isus se poistovjećuje s malenima, s potrebnima i zapuštenima. Ovdje princip Utjelovljenja dostiže svoj vrhunac. Prihvatiti „dijete“ znači prihvatiti poniznost i služenje. Tako svako ispravno služenje čovjeku jest služenje Malom Isusu.  Onaj tko nije spreman prihvatiti najmanje, ne prihvaća samoga Isusa.  To je identitet služavko malog Isusa.

U „biti dijete“ pred Bogom i u „služiti djeci“ u ime Božje stoji vrhunac Novozavjetne biblijske duhovnosti koja duboko određuje duhovnost Družbe sestara Služavki Malog Isusa.

U knjižici Duhovnost služavki Maloga Isusa dr. don Marinka Vidovića nalazimo jezgrovito i jasno opisano sve ono što je Utemeljitelj, kroz imena i nazive,  htio naglasiti za duhovnost Služavki maloga Isusa. Možemo se kratko podsjetiti na te bitne odrednice naše duhovne baštinjenosti.

U poslanju i duhovnosti Služavke Maloga Isusa nalaze se i tri toponima s izrazitim teološkim značenjem koja određuju i lik i vrijedonosni slijed u duhovnosti Služavke Malog Isusa.

U Betlehemu, mjestu silaska na zemlju, objelodanjuje dokle je spreman ići u svojoj brizi za čovjeka. Betlehem je mjesto Božje providnosti, traženja i prepoznavanja Boga od priprostih srdaca, mjesto svjetla, anđeoskog pjeva, radosti i veselja. Betlehem je „kuća kruha“, sirotište za žensku djecu i kuća matica Družbe. Ovo ime duboko određuje ponašanje svake Služavke Maloga Isusa, čije je drugo ime Betlehemka. Biti u radosnoj službi svakome tko je u potrebi, dijeliti svoj kruh, biti kuća kruha za potrebne, čvrsto se pouzdavati u Providnost, sve su vrijednosti koje trebaju obilježavati Služavku Maloga Isusa.

Ime Egipat je višeznačan u Bibliji. U NZ se spominje kao mjesto utočišta i zaštite od nevolje. Utemeljitelj upravo uzima ovo značenje: kao što je Egipat udomio dijete Isusa u vrijeme Herodova progona, tako i Družba i svaka Služavka treba biti dom, zaštita i sklonište svima koji na bilo koji način trpe. U ovom smislu Utemeljitelj i osniva ubožnicu za siromašne za siromašne starice i naziva je Egipat. U ovom pojmu se krije borba protiv bilo kojeg oblika zla i podrška svega što je dobro i što je za čovjekovu izgradnju.

U Nazaretu je Isus u okružju Sv. Obitelji gdje je proveo prve godine zemaljskog života. Nazaret ga je toliko odredio da su ga i nazvali Nazarećanin. U Družinom rječniku spominjanje Nazareta spojeno je s rastom i odgojem u zajedništvu s Isusom, s obiteljskim ozračjem u Družbi i sa životnošću zajednice, koju ne čine već zreli i dogotovljeni članovi, nego su pozvani na rast, na životni dinamizam po kojem se u obiteljskom ozračju čovjek oblikuje usvajajući Isusovu životnu opciju.

Utemeljitelj Družbe nadbiskup Josip Stadler je bio veliki poznavatelj i veliki ljubitelj Biblije. Iz Biblije se rađa sve što je vezano uz Družbu. Sva imena koja Družba koristi kao sheme svoga doživljavanja i življenja svoje karizme izrazito su biblijska. Po njima je i duhovnost i lik Služavke Maloga Isusa duboko biblijski i kristocentričan, nastavlja otajstvo Utjelovljenja. Sve ovo poziva Služavku i pomaže joj da se može lakše suobličiti Kristu, što je njen osnovni poziv i zadatak.