Služavka Maloga Isusa u školi betlehemske štalice

Razmatranja o Malenom Isusu za Dan duhovne obnove u Družbi koji se obilježava svakog 25. u mjesecu, preuzeta su iz 4. sveska „Razmatranja za svaki dan crkvene godine o svetom evanđelju Isusa Krista“ od O. Antuna Boissieu D. I., koje je od godine 1894. do 1897. preveo i izdao dr. Antun Bonaventura Jeglić, arhiđakon kaptola vrhbosanskoga, kome je otac Utemeljitelj - nadbiskup Josip Stadler povjerio duhovno vodstvo prvih sestara Služavki Maloga Isusa u Nadbiskupskoj ubožnici Maloga Isusa koja je bila smještena u Sarajevu u ulici Mjedenici.

U uvodu same knjige dr. Jeglić je napisao: „Nisam žalio truda, da svim ovim potrebama za duhovni život sestara doskočim. S toga ćete na kraju svakog sveska razne dodatke naći i to: ... za 25. dan svakoga mjeseca o Malenom Isusu“.

Razmatranje Malenom  Isusu za svaki mjesec kroz godinu su u PDF datoteci koju možete preuzeti.

Za zaštitnike Družbe sestara Služavki Maloga Isusa sluga Božji nadbiskup Josip Stadler i otac Utemeljitelj je izabrao biblijske likove: Blaženu Djevicu Mariju, Svetog Josipa, Svetu Anu i  Arkanđela Rafaela.

Blažena Djevica Marija

Za 25. obljetnicu Družbe (24. listopada 1915.g.) Utemeljitelj je svojoj poslanici sestrama napisao: Između svih pobožnosti jedna je od najglavnijih pobožnosti k Bl. Dj. Mariji. Ta pobožnost nije samo svakomu korisna, nego je upravo nužna za spasenje svakoga čovjeka, jer Gospodin Bog sve svoje milosti daje ljudima preko ruku Blažene Djevice Marije. Bog je od vijeka odabrao Bl. Dj. Mariju za Majku Sinu svojemu, koga je ona začela po Duhu Svetom. ...

I kada je onaj presretni čas kucnuo, da je arkanđeo Gabrijel po nalogu Boga Oca u njezine ruke stavio utjelovljenje svojega Sina, a po tom i spasenje svih ljudi, onda je ona, vjerujući, da kano djevica može po Duhu Svetom začeti Sina Božjega, pristala uz poruku Oca nebeskoga te je vjesniku arkanđelu izustila one blagoslovljene riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.“ I u taj trenutak Sin je Božji od nje čovjekom postao i ljudima je dao vlast, da budu sinovi Božji, koji vjeruju u ime njegovo. Da Blažena Djevica Marija nije vjerovala, ne bismo se mi mogli spasiti, niti bi Sin Božji od nje čovjekom postao.

Odatle slijedi, da nas je sve ona tako jako zadužila, da joj se ne možemo dostojno odužiti, sve kada bismo joj dan i noć služili i hvalili ju i slavili. A i Sin Božji, ukoliko je uzeo tijelo od Bl. Dj. Marije, postao je tako velik njezin dužnik, kako vele sv. Oci, da on u svrhu, da joj se oduži, sve njezine molbe uslišava i smatra kano zapovijedi, pa ju je učinio svemogućom po milosti, što je on to po naravi; a svemoguća je ona na koljenima, jer sve isprosi od Isusa, i On joj nikada ništa ne može odbiti, nego po njoj bezbrojna čudesa čini u redu naravi i milosti i slave vječne, pošto je sve manje, što joj on može dati spram onoga što mu je ona dala.

I zato ju je Isus učinio čuvaricom svojega blaga i jedinom djeliteljicom svojih milosti, da ona, koga hoće oplemeni, uzvisi i obogati, da koga hoće usprkos svim zaprekama provede kroz žezlo i krunu kraljevstva nebeskoga.

Isus je svagdje i vazda plod i Sin Marijin, a Marija je svagdje pravo pravcato stablo, koje nosi plod života, prava majka, koja taj plod proizvodi. Ta Majka jest prava Majka, i svake od vas. Da se sva ljubav svih dobrih matera na svijetu stopi u jednu, bila bi istina jako velika, no puno manja od ljubavi, koju Majka Marija goji spram svake od vas. Zato je od potrebe, da ju kano prave kćerke štujete, čime ćete i te kako osigurati spasenje svoje duše. Ona vas tako voli, da joj je uvreda, ako je ne molite za sve potrebne milosti, jer joj je uvreda, ako je ne molite za sve potrebne milosti, jer joj je u tu svrhu Gospodin Isus u ruke dao, da Vam ih što više dijeli. Pamtite što sv. Bonaventura, taj veliki svetac i štovatelj Marijin tvrdi: da onaj, koji Mariju zaziva (razumije se uvijek, ako ima volju poboljšati se), već je blažen; i zato joj vapi: „O ti spase onih, koji te zazivlju! U tebe sam se Gospo, pouzdao i nikada se neću posramiti.“A to će reći: „O Gospo, o Majko Božja Marijo i moja majko! ne, ja neću biti osuđen, jer sam ja svu nadu u tebe postavio.“

Zato Vas upravo molim, da svaka od Vas u znak, da sva ovisi o majci Božjoj kano dobra kćerka, o svojoj majci, njoj se sva ovako, ako je moguće i svaki dan posvetite:

Poštivam te svim srcem o presveta Djevice! nada sve svece i anđele nebeske, kano kćerku vječnoga Oca, i prikazujem ti svoju dušu sa svim njezinim silama. Zdravo Marijo! –

Poštivam te svim srcem, presveta Djevice! Nada sve anđele i svece nebeske kano majku jedinorođenoga Sina, i prikazujem ti svoje tijelo sa svim njegovim  čuvstvima. Zdravo Marijo!

Poštivam te svim srcem, presveta Djevice! nada sve anđele i svece nebeske, kano ljubljenu zaručnicu Duha svetoga, i prikazujem ti svoje srce sa svim njegovim nagnućima moleć te, da mi od presvetoga trojstva isprosiš sve milosti koje su mi potrebne za moje spasenje. Zdravo Marijo!

Sveti Josip

Drugi zaštitnik Družbe je sv. Josip. Svaka sestra Služavka Malog Isusa u svom djevičanstvu zaručnički se stavlja pod zaštitu sv. Josipa koji je respektirao, čuvao i štitio Marijino djevičanstvo. On je pravi i zaštitnik sirotinje i onih koji ne mogu priskribljivati sredstva za život. Svaka sestra, kao i Družba u cjelini, slijedi sv. Josipa u brizi, zaštiti i njezi potrebnih kao i priskribljivanju sredstava za siromahe. Josipovska duhovnost se vidi i u povjerenju u Providnost, što Utemeljitelj stavlja na srce svakoj Služavki Družbe.

 

 

Sv. Ana

Treći zaštitnik Družbe je sv. Ana, čije je štovanje u Družbi vezano uz znak zahvalnosti za njezin zagovor za otvaranje prvog sirotišta Maloga Isusa i brige za stare, bolesne i nemoćne. Eshatološka budućnost onih koji slijede Isusa vezana je uz njihovo ponašanje prema gladnima, žednima, starima, nemoćnima, žalosnima, tj. ugroženima svake vrste. „Bio sam gladan…, žedan…, gol…, „ (Mt 25,34-40) Sestre Služavke Maloga Isusa na toj liniji žele svjedočiti Božju prisutnost.

Marija iz Nazareta i Služavka Maloga Isusa

Blažena Djevica Marija je uzor duhovnosti sestara Služavki Maloga Isusa. (Konstitucije čl. 5) Ona je model, uzor i oblik življenja Služavke Maloga Isusa. Služavka Maloga Isusa jest ''služavka'' ukoliko prima, sluša, slijedi i utjelovljuje Božju Riječ, kao što je to činila Djevica Marija.

Marija je i posrednica pred Isusom. I Služavka Malog Isusa ima zadatak riječju i primjerom privoditi ljude poslušnosti Isusu, služenju jedinom istinskom Posredniku i Otkupitelju čovjeka.

Služavka Malog Isusa, dragovoljno izabravši djevičanstvo kao oblik svoga življenja, izabire i duhovno majčinstvo tipa Marije, majčinstvo koje rađa, njeguje i čuva Isusovu braću.

Mariji je prirođena bliskost s tradicijom, ali s onom tradicijom koja znači nastavak života. Marija je bila povlaštena jer je kao stvorenje bila izabrana za izvanrednu službenicu spasenja. Njezina poniznost dopušta da joj život bude savršeno prožet Riječju Božjom koju je ona začela, ne samo u svom krilu nego i u svom srcu. Crkvena predaja promatra Mariju kao onu koja je shvatila puni smisao svake riječi i svakog događaja. Ona je uzor prosvijetljene poslušnosti jer se pita kako će se ostvariti događaji koji su joj naviješteni. Takav njezin stav čuvarice događaja u svom srcu čini Mariju sposobnom da bude otvorena pozivu trenutka. Njezin spreman odgovor „Evo službenice Gospodnje“ otvorio je njezino djevičansko krilo vječnoj Riječi Očevoj. U istom je času pokazala svoju vjernost pozivu trenutka: spremno je pošla na put u gorje rodici Elizabeti. Njoj anđeo nije rekao neka pođe u gorje kod svoje rođakinje, već samo kako je njezina rođakinja u blagoslovljenom stanju. Isto tako i na svadbi u Kani. Nitko nije Mariji spomenuo da nemaju vina, već je sama procijenila u kakvoj se teškoj situaciji nalaze mladenci. Ona je to učinila jer je bila budna, otvorena duha i srca te vjerna pozivu trenutka. Zbog toga je bila sposobna uočiti stanje i riješiti teškoću.

Služavka Maloga Isusa i u svom služenju slijedi primjer Presvete Djevice Marije. (usp. čl. 2 Konst.)

Služavke Siromaha ili Služavke Maloga Isusa

„Kad je Bog htio svijetu pokazati koliko ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa tako drago, tako nježno kao malo djetešce!“ Sluga Božji Josip Stadler

Kod većine redovničkih družbi u nazivu su sadržane osnovne smjernice duhovnosti zajednice. Tako je i s imenom naše Družbe: SLUŽAVKE MALOGA ISUSA.

Otac čovječanstva i svemira daje svojega Sina jedinca u obliku nemoćnog djetešca kao zalog ljubavi kojom ljubi svijet. U malom Djetešcu sluga Božji nadbiskup Josip Stadler doživljava najdivnije djelo očitovanja Božje ljubavi. Bog se lišio moći i vlasti i obukao se u siromaštvo i nježnost i leži bespomoćan u jaslama na slami. „Oplijeni sam sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan.“ (Fil 2,6-8) Utemeljitelja je duboko takla ta neizmjerna Božja ljubav prema čovjeku. U svojim se razmišljanjima stalno zadržavao u betlehemskoj štalici, u meditiranju otajstva Utjelovljene ljubavi. Spasitelj dolazi u noći, u siromaštvo i svojim dolaskom na zemlju mijenja svijet. Kao odgovor na otajstvo Utjelovljenoga Boga koji je radi nas i radi našega spasenja uzeo narav sluge, postao nemoćan i siromašan, da bi služio grešnicima i siromasima, mi, Služavke Maloga Isusa, želimo nasljedovati Isusa Krista, po nadahnuću Duha Svetoga. (Konst,1.)

Siromah = Maleni Isus. To je za nadbiskupa Stadlera bilo posve isto, jer je dobro i sasvim ozbiljno uzeo Isusovu poruku: „Štogod ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili“. Zato sestrama daje to ime  „neka se i imenom opomenu da služeći siromašnoj djeci služe samom Malom Isusu.“ (Stadlerovo pismo Visokoj Vladi) Tako se u Stadlerovu srcu rodila ljubav za najmanje, nazvana Služavke Maloga Isusa. Imajući na umu Isusovu potpuno ovisnost o Mariji, Stadler daje svakoj služavki ime Marija da ga nosi uz svoje osobno ime. Time je htio označiti lik i ulogu svake služavke, da u Mariji ima uzor prve i najsavršenije Služavke Maloga Isusa.

Služenje je biblijsko-teološka kategorija s kristološkim utemeljenjem: „Ljubav prema Bogu je naše osnovno raspoloženje i po njoj služimo nejakoj i zapuštenoj siročadi, nevoljnicima i patnicima.“(Konstitucije). Služenje je najprije dar Božji, a onda zadatak. Isus je cijelim svojim djelovanjem objavio sebe kao onoga koji je došao služiti. On je objava Boga koji služi ljudima, posebno siromašnima, gladnima, napuštenima i ožalošćenima. Pravo služenje je služenje Bogu u čovjeku. Za svaku Služavku Maloga Isusa služenje je dar i zadatak. Najspecifičnija oznaka služavke jest spremnost na služenje. To je prvi znak prepoznavanja Služavke Malog Isusa. Isus od svojih učenika traži služenje do skrajnih granica, do davanja života za druge. (usp. 2Kor 4,7; Iv 12, - 26) Jesmo li spremne živjeti zadano?

Služenjem se očituje vrhunac Božje ljubavi za čovjeka i čovječanstvo, što je Bog pokazao u Utjelovljenju. To služenje čovjeku je i izvor proslave Sina Božjega. Služenje je osnovna odrednica Isusova identiteta i najočitiji izraz poslušnosti volji Očevoj. Isus svoje poslanje izriče jednom kratkom rečenicom: “Nisam došao biti služen, nego služiti.“(Mk10,45) Duhovnost utemeljena na služenju najbolji je garant uspješnog apostolata i vremenske trajnosti.

Temelj naše Družbe je u Utjelovljenju Sina Božjega, u Božjoj ljubavi prema čovječanstvu koja hoće ljude privući „konopcima ljubavi“ (Hoš 11,4), a ne straha - (ovako se htjede roditi onaj koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje – piše na našoj medaljici. )U ozračju Božjeg silaska k nama gubi se strah, a povjerenje i ljubav stupaju u prvi plan kao odrednica odnosa s Bogom. I mi smo pozvane na „utjelovljenje“ tj. produživati Isusovu kategoriju malenosti i malenkosti u vremenu i prostoru danas. „Tko prihvati ovo dijete u moje ime, mene prihvaća,“ (Lk 9,48) Ne kaže kao da mene prihvaća, nego je direktan i jasan. Isus se poistovjećuje s malenima, s potrebnima i zapuštenima. Ovdje princip Utjelovljenja dostiže svoj vrhunac. Prihvatiti „dijete“ znači prihvatiti poniznost i služenje. Tako svako ispravno služenje čovjeku jest služenje Malom Isusu.  Onaj tko nije spreman prihvatiti najmanje, ne prihvaća samoga Isusa.  To je identitet služavko malog Isusa.

U „biti dijete“ pred Bogom i u „služiti djeci“ u ime Božje stoji vrhunac Novozavjetne biblijske duhovnosti koja duboko određuje duhovnost Družbe sestara Služavki Malog Isusa.

U knjižici Duhovnost služavki Maloga Isusa dr. don Marinka Vidovića nalazimo jezgrovito i jasno opisano sve ono što je Utemeljitelj, kroz imena i nazive,  htio naglasiti za duhovnost Služavki maloga Isusa. Možemo se kratko podsjetiti na te bitne odrednice naše duhovne baštinjenosti.

U poslanju i duhovnosti Služavke Maloga Isusa nalaze se i tri toponima s izrazitim teološkim značenjem koja određuju i lik i vrijedonosni slijed u duhovnosti Služavke Malog Isusa.

U Betlehemu, mjestu silaska na zemlju, objelodanjuje dokle je spreman ići u svojoj brizi za čovjeka. Betlehem je mjesto Božje providnosti, traženja i prepoznavanja Boga od priprostih srdaca, mjesto svjetla, anđeoskog pjeva, radosti i veselja. Betlehem je „kuća kruha“, sirotište za žensku djecu i kuća matica Družbe. Ovo ime duboko određuje ponašanje svake Služavke Maloga Isusa, čije je drugo ime Betlehemka. Biti u radosnoj službi svakome tko je u potrebi, dijeliti svoj kruh, biti kuća kruha za potrebne, čvrsto se pouzdavati u Providnost, sve su vrijednosti koje trebaju obilježavati Služavku Maloga Isusa.

Ime Egipat je višeznačan u Bibliji. U NZ se spominje kao mjesto utočišta i zaštite od nevolje. Utemeljitelj upravo uzima ovo značenje: kao što je Egipat udomio dijete Isusa u vrijeme Herodova progona, tako i Družba i svaka Služavka treba biti dom, zaštita i sklonište svima koji na bilo koji način trpe. U ovom smislu Utemeljitelj i osniva ubožnicu za siromašne za siromašne starice i naziva je Egipat. U ovom pojmu se krije borba protiv bilo kojeg oblika zla i podrška svega što je dobro i što je za čovjekovu izgradnju.

U Nazaretu je Isus u okružju Sv. Obitelji gdje je proveo prve godine zemaljskog života. Nazaret ga je toliko odredio da su ga i nazvali Nazarećanin. U Družinom rječniku spominjanje Nazareta spojeno je s rastom i odgojem u zajedništvu s Isusom, s obiteljskim ozračjem u Družbi i sa životnošću zajednice, koju ne čine već zreli i dogotovljeni članovi, nego su pozvani na rast, na životni dinamizam po kojem se u obiteljskom ozračju čovjek oblikuje usvajajući Isusovu životnu opciju.

Utemeljitelj Družbe nadbiskup Josip Stadler je bio veliki poznavatelj i veliki ljubitelj Biblije. Iz Biblije se rađa sve što je vezano uz Družbu. Sva imena koja Družba koristi kao sheme svoga doživljavanja i življenja svoje karizme izrazito su biblijska. Po njima je i duhovnost i lik Služavke Maloga Isusa duboko biblijski i kristocentričan, nastavlja otajstvo Utjelovljenja. Sve ovo poziva Služavku i pomaže joj da se može lakše suobličiti Kristu, što je njen osnovni poziv i zadatak.

I danas, nakon više od sto godina postojanja, relativno još uvijek mlada redovnička zajednica, prva i jedina nastala na mučeničkom tlu Bosne i Hercegovine, nastoji sačuvati svoj prvotni identitet, a koji je sadržan u samom imenu Družbe: "SLUŽAVKE MALOGA ISUSA". Imenom, Družba je obilježena služenjem Bogu u ljudima, posebice siromašnima, gladnima, napuštenima i ožalošćenima. Živi vjernost Bogu i njegovim obećanjima, očituje Božju svetost i svjedoči ekonomiju Utjelovljenja, odnosno vrednovanja malenosti i malenkosti na putu spasenja. Ime Družbe sadrži njezinu posebnost koju duguje mističnom iskustvu svoga Utemeljitelja pred tajnom otkupljenja Sina Božjega. Njegov život bio je trajna kontemplacija ljubavi Božje koja se očitovala u liku malenog Djeteta u jaslama koga je gledao u svakom siromahu. Tu "mistiku otvorenih očiju", po kojoj prepoznaju Krista u malenima i svim srcem mu služe, sestre su preuzele od svoga Utemeljitelja, preko kojega ih je Duh Sveti obdario i posebnom karizmom služenja potrebitima.

Poslanje Družbe je "sudjelovati u životu Crkve brinući se za nejaku Isusovu braću: bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe." (Obnovljene Konstitucije Družbe, Zagreb, 1986., čl. 5)

Karizma Družbe je apostolsko-karitativna: "Isusu Krist uzeo je narav sluge da bi služio siromasima. Služavke Maloga Isusa slijede taj primjer Isusova milosrđa koji pokazuje ljubav Očevu u praštanju i u brizi za žalosne, siromašne i napuštene. Darom služenja, kojeg su primile od Duha Svetoga, po Isusovu primjeru služe njegovoj najmanjoj braći." (Obn. Konst. Družbe, Zagreb, 1986., čl. 1)

Apostolsku dimenziju Družbe sestre žive tako da sve svoje sposobnosti posvećuju širenju Kraljevstva Božjega. Čitav život služavke prožet je apostolskim duhom prema kojem je usmjerena formacija i uređenje Družbe.

Sudjelujući u životu Crkve i po želji Oca Utemeljitelja, Družba prihvaća i rad u misijama, te u sestrama razvija misionarski duh. Sestre sudjeluju i u župskom apostolatu služeći u raznim oblicima: u katehizaciji, animiranju liturgijskog pjevanja, uređivanju sakralnog prostora, karitativnim djelatnostima, domaćinskim poslovima itd. U uvjetima nastalim procesom demokratizacije našeg društva, sestre su uključene i u katehizaciju u školama.

Posebnu pažnju posvećujemo odgoju naših najmlađih članova u tri početna formativna stupnja: kandidaturi, novicijatu i junioratu. Također se polaže sve veća važnost stručnom osposobljavanju sestara i pripravnica za što uspješnije vršenje naših djelatnosti.

Razmatrajući i živeći otajstvo Betlehema, sestre vjerno slijede Dijete Isusa u poniznosti, jednostavnosti, čistoći, poslušnosti, velikodušnosti, meditirajući o njegovoj velikoj ljubavi prema Ocu i ljudima, o ljubavi zbog koje se rodio u siromaštvu i zbog koje je prihvatio živjeti našu ljudsku stvarnost trpeći i žrtvujući se sve do darivanja vlastitog života na križu. Ljubav prema malom Isusu, koji je model života svojim služavkama, otvara im oči srca da ga mogu otkriti malena u zgrčenom srcu siromašnog brata i poslužiti mu.

Kristocentričnost duhovnosti SMI ovdje je jasno izražena. Uzor sestrama je Isus u otajstvu djeteta kojega traže i gledaju u ljudima, siromasima, poistovjećujući se s njime kroz osobni rast u vrlinama njegova djetinjstva. Utemeljitelj je neprestano poticao da sve što sestre žive i rade mora biti Kristoliko. SMI postoje zato da se inkarnacija dogodi za svakog čovjeka. Zajedno s tim povezuje se, od Utemeljitelja stalno poticana, pobožnost prema Djetetu Isusu kroz koju se sestre, malo po malo, identificiraju s Božanskim modelom svoga štovanja i kontemplacije.

Sam je postavio liturgijski kalendar Družbe koji je usko vezan uz Gospodnje blagdane i blagdane svetih likova koji su neposredno usmjereni na Isusa Krista, a koji su ujedno i zaštitnici Družbe i modeli za nasljedovanje.

Dijete Isus je glavni patron Družbe. Otajstvo njegova utjelovljenja i rođenja sestre svakodnevno meditiraju crpeći iz tog otajstva sve što im je potrebno za radosno služenje Isusovoj najmanjoj braći. Poznato je da je nadbiskup Stadler bio veliki štovatelj Presv. Srca Isusova kojemu posvećuje cijelu svoju nadbiskupiju, ali i u Družbi, od početka, jako mu je stalo da sestre u simbolu Kristova Srca, koje je bilo probodeno ljubavlju, prepoznaju čovjekoljublje Isusovo i iz njega crpe za vlastiti rast u ljubavi i solidarnosti s patnicima i bijednicima. Od svetih likova, ekleziološki orijentiran Utemeljitelj, na prvom mjestu stavlja Družbi i svakoj pojedinoj sestri za uzor i model nasljedovanja Mariju, Majku Isusovu koja je bila prva služavka maloga Isusa.

Družba je karitativno usmjerena, stoga joj Utemeljitelj za drugi uzor i središnjicu pobožnosti stavlja Sv. Josipa koji je sav usredotočen na Isusa i Mariju kojima je branitelj i hranitelj. Sv. Anu koja je, kao baka Isusova, također sva zaokupljena Isusom i koja je posredovala u kupnji prvog sirotišta, Utemeljitelj stavlja za zaštitnicu Družbe. Blagdan Sv. Rafaela (po nekadašnjem kalendaru 24. listopada) Utemeljitelj bira za dan utemeljenja Družbe u čijem imenu, Rafael – "lijek Božji", naglašava njezinu karitativnu i samartitansku svrhu. Najdraži blagdan u Družbi svakako je Božić. No, blagdan prvog reda od samog početka Družbe je BOGOJAVLJENJE u misteriju kojeg je Stadler usredotočen na Boga koji se u liku djeteta objavio svijetu, te na otkriće Isusa od strane Triju Kraljeva. Po uzoru na njih, saopćava sestrama da su i one pozvane tražiti Isusa, otkrivati ga napose u siromasima, i darivati mu sebe. S darovima mudraca Utemeljitelj povezuje tri zavjeta sestara. To je i dan redovničkog zavjetovanja sestara. Kasnije je dan zavjetovanja prenesen na svetkovinu Velike Gospe više iz praktičnih razloga, iako i taj dan u koji sestre polažu svoje zavjete ima svoje duboko smisleno opravdanje

Utemeljitelj Družbe, nadbiskup Stadler, bio je čovjek kreposna života. Kao takav danas je prepoznat i u našoj Crkvi. Prije nepune 3 godine pokrenut je dijecezanski postupak za njegovu beatifikaciju. On je sestrama od početka bio uzor i poticatelj u duhovnom rastu i dozrijevanju, a danas im je moćan zagovornik kod Boga.

Povijesno prateći Družbin hod od početka do danas, vidjeli smo da joj je bilo proći kroz mnogu "tamnu noć". No, čista ljubav prema Bogu i bližnjemu, primana trajno od Svevišnjega, pokretala je sestre na nesebično služenje Isusu u siromasima, kojih ćemo, prema njegovoj riječi, "uvijek imati". To ju je održalo vitalnu do danas.

U novim vremenima i među novim naraštajima, Družba se razvija i ispunjava svoju svrhu, neprestano prilagođujući svoju karizmu, duh i običaje konkretnom vremenu i njegovim potrebama,a svjesna da tome pridonosi trajno učvršćivanje vlastitog identiteta služavke, u čiji dinamični proces nastoji unijeti nove komponente, želeći svojim načinom života i rada biti uvijek nova evanđeoska prisutnost u Crkvi.

U duhu svrhe i karizme Družba neprestano živi i djeluje. U našoj lokalnoj Crkvi želimo biti njezino "SRCE", trudeći se otkriti i razumjeti potrebe našeg "ovdje i sada", te u skladu s tim shvatiti čemu u služenju dati prednost. Prvenstveno ovom našem narodu, iz kojeg smo potekle, želimo služiti i ublažavati konkretne oblike njegovih potreba.

U tu svrhu sestre su uključene u rad s nemoćnim staricama preuzimajući za njih brigu i njegujući ih u državnim staračkim domovima i u domovima smještenim uz naše redovničke kuće. Smatramo da su osamljene, stare i napuštene osobe poseban znak vremena. Za to im sestre rado posvećuju vrijeme, svoje sposobnosti i ljubav. Osjećamo da bi se ovom vrstom djelatnosti trebalo baviti više i po župama u kojima smo prisutne. No, i na tom planu ima lijepih inicijativa u nekim župama gdje sestre među Prijateljima Maloga Isusa (Družbini vanjski suradnici) oformljuju razne molitvene i karitativne grupe čiji članovi posjećuju bolesne, stare i nemoćne osobe čineći im vrijedne usluge.

U više naših kuća imamo jaslice i dječje vrtiće u kojima sestre vode brigu o djeci dok su njihovi roditelji na poslu. Nakon demokratskih promjena u našoj Domovini, jaslice i vrtići uz naše redovničke kuće društveno su priznate odgojne ustanove, zakonski zaštićene, što je još veća mogućnost služenja toj vrsti potreba. Preko djece uspostavlja se odnos s roditeljima, ulazi se u obitelji i u obiteljske situacije, koje znaju biti skladne, ali ponekad i dramatične, a kojima sestre puno pomažu da se teškoće riješe. Tako vršimo i svojevrsni obiteljski apostolat u koji su često uključene i sestre zaposlene po župama.

Sestre također služe i djeci s poteškoćama u razvoju u nekoliko naših kuća, a rade i kao medicinske sestre u bolnicama i u staračkim domovima.

Zbog teškoća, progona i stradanja u Domovinskom ratu, sestre sarajevske provincije ponovo su ostale bez svojih, tek nedavno otvorenih samostana u Bosni. Kuće su im spaljene, uništene ili okupirane. Ipak, dio sestara trajno je, i u najtežim okolnostima rata, ostao prisutan u Bosni, izlažući pogibelji vlastiti život, ali ublažavajući svekolike rane.

U ratnom i poratnom periodu, sestre su se posvetile i brizi za žrtve domovinskog rata. To je posebna potreba ovog našeg vremena na koju sestre žele odgovoriti. Ljudsku mržnju i neprijateljstvo iskusili su svi u ovom ratu, koji je po mišljenju mnogih, svojom surovošću, silovitošću i nepravednošću, nadmašio dosadašnje. I naš narod i Crkva još uvijek proživljavaju veliku kušnju. Mjesna Crkva s mnogih je područja prognana. Stoga, na našim mjesečnim susretima, koje u smislu duhovne obnove i revitalizacije života i djelovanja organiziramo u našim zajednicama svakog 25. u mjesecu (datum Isusovog rođenja), pokušavamo pronalaziti nove načine i mogućnosti prilagođavanja karizme ovom vremenu i njegovim potrebama, jer vjerujemo da isti Duh koji je inspirirao našeg osnivača, ulijeva novi intenzitet ljubavi i u srca sestra koji ih neprestano potiče da karizmu utemeljenja učine djelotvornom i danas.

U našoj Družbi nema zajednice koja nije otvorila širom svoja vrata onima koje je sila i mržnja prognala s vlastitih ognjišta. Osim pomoći u materijalnom zbrinjavanju, sestre pomažu da se i kao osobe rehabilitiraju. Iako su traume duboke, uz puno ljubavi i strpljivosti, sestre nastoje pružiti i ono što napaja dušu žednu mira i pravde, te ponovnog povjerenja u Boga i ljude.

Na vratima naših samostana svakodnevno je veći broj siromaha kojima se daje dnevni obrok i ostalo što je potrebno.

Zahvalne smo Bogu za sve milosne darove po kojima nas Duh krijepi uvijek novom snagom i nadahnjuje novim inicijativama, te što tako i po nama "upravlja tok vremena i obnavlja lice zemlje." (GS 26)

s. Irena Olujević, savjetnica pri generalnoj upravi Družbe