U uskrsnoj radosti preselila se u kuću Očevu Ana s. Kazimira Lovrić

Četvrtak, 8. 5. 2014.

U sredini dana, 8. svibnja 2014., u Marijinu mjesecu, na Stadlerov dan, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 73 godini života i 54 godini redovništva, u samostanu Nazaret u Omišu, blago je u Gospodinu preminula naša draga sestra Ana Kazimira Lovrić.


Posljednji ispraćaj naše drage i Bogu vjerne s. Kazimire Lovrić  (2. 07. 1941. - 8. 5. 2014.), bio je u petak, 9. svibnja na splitskom groblju Lovrinac. Misu zadušnicu u kapeli na groblju Lovrinac predvodio je župnik župe Pag don Zdenko Milić, svećenik zadarske nadbiskupije, rodom iz župe Sali na Dugom otoku, u kojoj je s. Kazimira najduže živjela i djelovala. Uz don Zdenka u koncelebraciji bilo je deset svećenika: fra Bože Lovrić, don Ljubo Bodrožić, don Ivan Banić, don Anđelko Dukić, don Vjenceslav Kujundžić, don Dušan Vuković, don Ivan Sučić, fra Stjepan Poljak, don Mijo Šurlin, don Danijel Guć. Na misi i pogrebnim obredima uz rodbinu, te brojne sestre Služavke Malog Isusa pristiglih iz svih samostana Provincije, bilo je i više sestara drugih redovničkih zajednica u Splitu, lijepi broj ljudi iz Sali na Dugom otoku. U homiliji je don Zdenko istaknuo zahvalnost Gospodinu da život s. Kazimire, hrabre žene, redovnice posve vjerne Bogu i pozorne prema bližnjima. Zahvalio je za njezino dugogodišnje služenje u župi Sali. Prije ispraćaja riječ oproštaja u ime sestara Splitske Provincije sv. Josipa uputila je provincijalka s. Anemarie Radan, te s. Terezija Pervan a u ime samostana u Omišu, u kojem je zadnje godine živjela s. Kazimira. U svom oproštaju s. Anemarie je prikazala životni put s. Kazimire, istaknula njezino nesebično redovničko svjedočenje, izrazila sućut njezinoj rodbini, te zahvalila vjernicima župe Sali koji su jednim autobusom došli na sprovod. Prije pogreba, u ime župe Sali, dirljivim i svjedočkim riječima od s. Kazimire se oprostio Ante Mihić, brat naše s. Danijele, a okupljeni su Saljani, složnim glasom, dirljivo i osjećajno, otpjevali milozvučnu pjesmu Blaženoj Djevici Mariji Zvijezdi mora, koju je tolika puta s njima radosno pjevala i s. Kazimira. Dok se lijes s posmrtnim ostacima s. Kazimire polagao u grobnicu sestara Služavki Malog Isusa sestre su pjevale Salve Regina.

Ana s. Kazmira rođena je 2. srpnja 1941. u Hrvacama kod Sinja, od oca Joze i majke Anđe rođene Mušterić. Bilo je to teško ratno vrijeme, puno nesigurnosti, patnje i križa, ali i bremenito kršćanskim predanjem Kristu i Majci Mariji. U obitelji, kao u kućnoj crkvi, Boga se na prvo mjesto stavljalo, s Njim se u svemu računalo. S Bogom se živjelo i radilo, patilo i slavilo. U takvom ozračju rasla je i odgajala se djevojčica Ana s. Kazimira. U rodnom mjestu završava šest razreda osnovne škole. Prirodno bistra uma, okretna, odgovorna i marljiva u svim kućanskim poslovima. Upija vrednote duha, u obitelji i u župskoj crkvi. Pobožna Majci Božjoj Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i Hrvatačkoj Gospi Žalosnoj. Potaknuta Božjom milošću i uzornim obiteljskim odgojem slijedi primjer svojih susjeda časnih sestra Služavki Malog Isusa iz Lovrića: pok. s. Krucifikse, s. Otilije, s. Marceline, s. Gordijane. Odlučuje poći u samostan, i jednog dana biti redovnica. Iz Lovrića uz nju su još s. Laura, s. Alis, s. Merica, a duhovna potpora su im pok. fra Jerko i fra Bože Lovrić. Župnik fra Kruno Vukušić u potvrdi o Svjedodžbi rođenja i krštenja za Anu s. Kazimiru, 10. kolovoza 1956., prigodom njezina odlaska u samostan, zapisuje: ˝Djevojka potječe iz katoličke obitelji i dobra je ponašanja. Članovi su obitelji praktični katolici.˝

Sestra Kazimira, skupa sa s. Alis, 12. kolovoza 1956., dolazi u samostan sestara Služavki Malog Isusa ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu. Nakon redovničke formacije u kandidaturi, pod vodstvom magistre s. Lidije Tomić, ulazi u novicijat 14. kolovoza 1959. na Kraljevcu u Zagrebu. Polaže u Zagrebu privremene redovničke zavjete 5. kolovoza 1960., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1966. godine.  

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi na službu u Mandaljenu-Župu dubrovačku, gdje kroz šest godina marljivo obavlja različite domaćinske poslove. Godine 1968. dolazi u samostan sv. Ane u Splitu, gdje tri godine vrši službu krojačice. Godine 1971. dolazi u novootvorenu filijalu Provincije u župu Prolog, gdje kroz dvije godine obavlja domaćinske poslove, a zatim godinu dana vrši službu krojačice za vanjski svijet u župi Cista Velika. Zatim u samostanu u Omišu kroz pet godina požrtvovno radi kod bolesne djece-osoba s posebnim potrebama i šiva, kako za potrebe sestara tako i za potrebe građana. Iz Omiša 1978. godine odlazi u župu Sali na Dugom, gdje kroz 32 godine požrtvovno vodi domaćinstvo, a u više navrata uz to vrši i službu odgovorne sestre u zajednici. Prema potrebi pomaže  u potrebama župe, kako u radu s djecom, u uređenju crkve i župske kuće, posjećuje bolesne i starije osobe. U službi domaćice iskazala se kao brižna majka i sestra sestrama, svećenicima-župnicima, kao i vjernicima u župama gdje je služila. Imala je izraženi smisao urednosti. Precizna u šivanju, vrsna u izrađivanju ručnih radova, uspješna u vještini i ljubavi u pripremi hrane. Bila je žena molitve, reda, rada, urednosti, požrtvovnosti i spremnosti da učini dobro bližnjima. Djetinjom radošću radovala se duhovnom napretku i svakom drugom dobru župe Sali, u kojoj je najduže djelovala. Župa Sali i njezino duhovno dobro bili su joj na srcu. Suosjećala je s radostima i teškoćama župe i njezinih vjernika, za njih je molila i prikazivala svoju bol i patnju.

Početkom 1991. godine pojavili su se ozbiljni znakovi zloćudne bolesti, te je u bolnici u Zadru operirana, a u Splitu je nastavila liječenje terapijama. Nakon oporavka vraća se redovnim poslovima u župi Sali. Moli, radi, odlazi na redovite kontrole. Strpljivo i svjesno nosi križ bolesti i kada se javlja novi i jači razvoj bolesti, kada križ sve više pritišće, kada se liječi i u Zagrebu, te kroz više godina uzima teške terapije. Nije klonula pod križem bolesti. Nije preklinjala niti zdvajala u mučninama iscrpljujućih terapija. Osjeća bol i muku, ali zrači vedrinom, optimizmom, isijava oko sebe vedrinu. Čvrsto vjeruje u otkupiteljsku snagu Kristove muke i smrti. S Kristom sjedinjuje svoju bol. Moli Gospodina da njezina patnja bude spasonosna, da iz Božje ruke prihvati križ bolesti, i da ga s Božjom pomoću može nositi. I uistinu pomagali su joj Gospodin i Njegova Majka Marija, i utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler, kojemu se utjecala u molitvi. Svoj smiraj našla je u ozračju uskrsne radosti, na početku Marijina mjeseca svibnja, na osmi dan u mjesecu, dan na koji se spominjemo smrti našeg utemeljitelja sluge Božjeg Stadlera. Njezin život bio je sažet i protkan riječima psalmiste: ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. …Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit… Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži.˝ (Ps 63).

Zahvaljujemo Ti Gospodine za život naše sestre Kazimire. U svojoj dobroti i božanskom planu dao si joj križ bolesti i patnje, ali si joj obilato dao i milost prihvaćanja i strpljivog nošenja križa, koji je svakodnevno s Tobom nosila i Tvojom milošću donijela do vrha Kalvarije. Čvrsto vjerujemo da uživa uskrsnu radost u Tvom nebeskom kraljevstvu.

Draga s. Kazimira, Gospodin ti bio vječna nagrada za sve dobro koje si iz ljubavi prema Gospodinu iskazivala bližnjima. Trudila si se živjeti po Božju, biti Božja. Gospodin ti bio vječna radost u rajskoj slavi. Moli pred Gospodinom za nas, za naša nova duhovna zvanja, koja su ti bila uvijek na srcu i čemu si se djetinje radovala. Duša Ti se raja nauživala! Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč

Riječi oproštaja s. Terezije Pervan         

"Prikloni k meni uho svoje, pohiti da me oslobodiš! Budi mi hrid zaštite, tvrđava spasenja. Jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi svoga imena vodi me i ravnaj. " (Psalam 31)

Ove riječi s psalmistom izgovarala je naša s. Kazimira prije nekoliko dana na bolesničkom krevetu. Nalazile su duboki odjek u njezinom patničkom tijelu. Gospodin je bio hrid života njezina. Čuo je njezinu molbu, priklonio uho svoje na vapaje njezine i oslobodio je patnje i boli. Pozvao je u kuću Oca svoga, gdje nema boli ni vapaja.

RAZBORITOST, LJUBAV, DOBROTA, PLEMENITOST, ZAHVALNOST, dio su kreposti i vrlina koje su resile našu s. Kazimiru. Bila je hrabra žena i redovnica,  koja se kroz dugi niz godina bolesti ni u jednom trenutku nije predala. Tridesetitri godine služila je u zadarskoj nadbiskupiji u župi Sali na Dugom otoku. Voljela je svoje Saljane, a i oni su voljeli nju, ˝naša Kažimira˝, kako su je zvali. Istinski je voljela Saljske župnike i svećenike. Bila im je majka i sestra. Svojim marnim rukama šivala je oltarnike, misnice, reverende, albe, ministranska odjela i mnogo toga. I danas crkva sv. Marije na Salima diči se onim što je svojim marnim i vještim rukama iza sebe ostavila s. Kazimira. Posebno je bila pobožna Srcu Isusovu. Iz Božanskog Srca Isusova crpila je snagu i dobivala mnoge milosti. Po uzoru na Srce Isusovo, puno ljubavi i milosrđa, bila je i sama milosrdna prema potrebnima. Sve što bi dobila dijelila je i davala obiteljima koje su bile u nevolji. Imala je ruku ispruženu i za potrebe misija i misionara, kao i za potrebe caritasa. Cijelu kutiju rupčića, kaležnjaka, tjelesnika (korporala), koje je sašila i izradila, poslala je sestrama misionarkama u Rwuandi za potrebe svećenika misionara. Bila je prava Isusova služavka na djelu. Sestra Kazimira čula je i životom živjela zov svoga Zaručnika: "što god učiniste jednome od ove najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25,40). U četvrtak, 8. svibnja, primila je u pričesti Presveto tijelo Isusovo po rukama kapelana don Ivana Banića, i okrjepljena tom nebeskom hranom pošla u kuću Očevu.

Hvala ti naša s. Kazimira za djetinje srce i majčinsku ljubav. Voljela si svoje sestre, sve ljude, rodbinu, a među rodbinom posebno nećaka Antu koji je uvijek bio uz tebe.

Mi sestre iz samostana "Nazaret˝ u Omišu od srca zahvaljujemo mnogima, a bilo ih je mnogo, koji su molitvom, posjetom, medicinskom pomoći, savjetima, telefonskim pozivima i raznim načinima, bili uz našu s. Kazimiru. Hvala dragim Saljanima, koji su iz daleka došli svojoj s. Kažimiri, kao i svećenicima zadarske nadbiskupije i ostalim svećenicima. Draga naša s. Kazimira sada si u boljem životu. Moli se za nas kod Isusa.


Riječi oproštaja Ante Mihića

Draga Kažimira, sestro naša, prijateljice naša, Saljko naša! Evo danas Tvojih Saljki i Saljana iz Dugog otoka, tvojih tužnih prijatelja, sestara i braće u Isusu Uskrslomu. Dva puta plačemo za Tobom, draga prijateljice: onomad, kada ste vi časne pošle ća iz naših Sali i danas, danas, kad ne gledamo Tvoje naborano, izbrazdano, tako otočko, bodulsko lice. Brazde Tvoga dragoga, kao vosak žutog lišca, brazde su Tvojih trideset i tri godine u našim Salima.  Ono, sjećaš se, stara moja, tako smo Te zvali, a Ti si mene zvala – „ej,mali“ - :to tako familjarno, tako mediteranski: kada smo o Velikom četvrtku pivali u Gospinom plaču: „Tute plača, mnogo biše,    me more se reći više.“

Kažimire draga, prijateljice, tridesetak godina u našim Salima: o di su naše časne na Salima, možete li nam ih vrniti?

Božići – himni i psalmi,
Vele šetemani – barabani,
Uskrsi – pristupi,
Mrtvi dani – profundiši.

Kažimira, milo naše, ostavila si traga u našim srcima, dušama, umovima. Tvoj stol za sve prostrt, Tvoje ruke za Božju nježnost, Tvoji saljski žulji, jer znala si i kopati, motiku i iglu držati, za naši žulji. Jer Tvoja prisutnost u našim Salima bila je kao blagdan neba i zemlje. Tvoje sklopljene ruke za nas, kada smo išli stranputicama, bile su naš zalog za naše Kraljevstvo Božje. I bolest! Bila si bolesna, a tako vedra, radosna kao da si najzdravija. Velik, velika, velika Kažimira u groznoj, groznoj bolesti. Patiš, a pjevaš. Boluješ, a smiješ se.

Veneš, a cvjetaš. O Kažimira! Oprosti, stara, za neku nespretnu riječ, za poneki trač, za krivi pogled. Ipak: voljeli smo Te! Tebe je bilo tako lako voljeti: i kada si na mene bijedna vikala i kada smo zajedno balali Saljsko kolo ili ili kada smo vodili teške teološke vojne.

Neponovljiva si! Nezamjenjiva si! Hvala Ti za brazde Sali na čelu, za žulj otoka na dlanovima, za otvrdnula koljena u molitvama.

Kaži, stara naša: Vela Gospe je na Salima: svi smo ozareni, svečani. Facoli se vijore, Mišel luncija! I mi Ti sada, drago naše, kada si totalno oživjela u Uskrslomu Isusu, pivamo himnu naše Vele Gospe! Čekaj nas za trpezom Kraljevstva Božjega!

„Zdravo morska zvijezdo,
Božja Majko slavna,
I u vjeke Djevo
Sretna rajska vrata.

Primajući pozdrav
iz ust Gabrijela,
onaj mir povrati
što nam ote Eva.“

  Vijesti - Sve