Osobni i zajednički hod do svetosti

Svetost je trajni poziv i zapovijed svakom pojedincu i zajednici koju je sam Jahve – Bog uputio izabranom izraelskom narodu: „Posvećujte se, dakle, da sveti budete, jer sam svet Ja“ (Lev 11,14). Bog danas upućuje isti poziv meni i tebi, sestro, na posvećenje i svetost života. Kad smo se odazvale na poziv slijediti Isusa, bio je to pravi rizik, a cilj našeg redovničkog života svetost.

Kako odvojiti osobnu od zajedničke svetosti? Zajedničkom hodu prema svetosti prethodi osobna svetost. Pojedinac u zajednici mijenja sebe, to jest svaka sestra svojim vlastitim duhovnim i tjelesnim snagama radi na izgradnji svoje vlastite osobnosti i svetosti. Važno je svakodnevno preispitivati se kako bismo lakše uočile svoje mane i pogreške i čistile ih iznutra. Ovo je mukotrpan posao, zato je potrebno:

1. Prihvatiti samu sebe.

2. Ući u ono što je u nama nečisto, suprotstaviti se zamračenju i prljanju svoje nutrine.

3. Prepoznati što me to onečišćuje i uvijek se iznova čistiti priznavanjem samoj sebi.

Uza sve naše nastojanje nikad nećemo biti potpuno čisti jer posrćemo i padamo, ali se ujedno iznova dižemo kao malo dijete. Važno sredstvo čišćenja je da pripazimo na svoj govor. Onečišćeni govor i ogovaranje pomućuju odnose u zajednici. Jer u zajednici i po zajednici izgrađujemo stavove svoga redovničkog života. Važno je u zajednici bez straha izreći svoje želje i  probleme, a ne gurati ih pod tepih. Velika je hrabrost i veličina ispričati se za pogreške koje se učine i protiv zajednice. Isus nas je naučio u molitvi Očenaš da molimo za oproštenje i praštamo jedni drugima jer tako se najbolje njeguju međusobni odnosi. Praštanje je odlučujuće sredstvo čišćenja da se iznutra  mijenjamo i idemo prema svetosti. Svaka sestra u zajednici mijenja sebe, i mijenjajući sebe, događa se nešto čudesno. Jer moja promjena na svetost nije samo moja, ona djeluje na druge. Sveti Franjo Asiški je rekao: “Posveti sebe i posvetit ćeš zajednicu.“

„Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u svom oku ne opažaš: De da ti izvadim trn iz oka, a eto brvna u oku tvom“ (Mt 7,3 - 4). Najprije ukloni svoje brvno (svoje mane i pogreške), a drugi će se preko mene sami mijenjati. Nije svetost dokazivanje, hvaljenje i gospodarenje nad drugima i drugačijima, to vodi do oholosti koja je majka svih grijeha. Svetost je biti ponizna, skromna i samozatajna poput Marije, Isusove i naše majke. Ona nam je najizvrsniji primjer svetosti po kojoj je Bog izveo veličanstvena djela svoje ljubavi. Po djelovanju i izlijevanju Duha Svetoga Marija je u svojoj poniznoj poslušnosti od Boga prihvatila anđelov poziv da bude majka Njegova sina Isusa Krista. I anđeo joj reče: “Zato će to čedo i biti sveto“ (Lk 35). Dubokoj Marijinoj vjeri prethodila je njezina poslušnost Riječi Božjoj koju je svakodnevno razmišljala i pohranjivala u svoje srce. Bez te duboke povezanosti s Božjom Riječju, koja je sam Bog, ne možemo duhovno rasti, posvećivati se i biti svete. Iz Riječi Božje izviru milost i snaga Duha Svetoga koja nas napaja i nadahnjuje živjeti kao Marija, u poslušnosti, čistoći srca i siromaštvu. Tako raste naša osobna svetost koja se „prelijeva na zajednicu u ljubavi Kristovoj“.

Da naša duhovnost bude plodna poput Marijine, „nužno je potrebno pristupiti u obnovljenoj potrebi za molitvom s novim žarom Duha Svetoga“. Neka Duh Sveti u nama rasplamsa oganj svoje ljubavi kako bismo ostale otvorene i poslušne duhu Stvoritelju koji stvara sve novo. Stoga je potrebno „ponovno krenuti od Krista novim žarom molitve“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str.18). „Molitva su vrata kroz koja Duh Sveti ulazi u čovjeka“, rekao je Ivan Pavao II.

Bez snage Duha Svetoga upadamo u osrednjost u duhovnom životu. “Zahvaća nas mentalitet građanskog staleža, kao i potrošačkog mentaliteta. Moramo reći da živimo u društvu gdje vlada kultura smrti koja može postati i izazov da još većom snagom budemo svjedoci evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koje je Krist živio u punini svoje ljudske naravi kao Sin Božji (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 20). To je Put našeg redovničkog života, neustrašivo svjedočiti svijetu: siromašna, poslušna, raspeta i uskrsnula Gospodina. Krist je rekao: “Ne bojte se. Ja sam s Vama u sve dane.“ Ne smijemo se bojati ako nas je malo, jer i malo zdrava kvasca može ukvasati cijelo tijesto. Mala šačica Isusovih učenika, primivši snagu Duha Svetoga, pronijela je evanđelje po cijelom svijetu. Na zapovijed Isusovu molili su i bdjeli s Marijom, Isusovom majkom, čekajući obećana Duha Svetoga koji ih je u potpunosti promijenio. I naš duhovni život mora biti na prvom mjestu unatoč ostalim našim obvezama. Dopustiti Duhu Svetom da nas mijenja. Da mijenja cijelo naše srce: srce naših misli, srce očiju, srce ušiju i srce našeg govora. “Ta duhovna novost, koju potiče snaga Božjeg Duha, daje nam mogućnost da ponovno krenemo od Krista, polazeći od evanđeoskih savjeta, preispitivanja vlastite karizme, vlastitih konstitucija, otvorene novim i sve zahtjevnijim tumačenjima“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 32). U ovom dokumentu koji me je donekle vodio razmišljanju o svetosti života, govori se o potrebi trajne formacije gdje se kaže: “Bit će važno da svaka posvećena osoba bude formirana tako da uči cijeli život, u svakom životnom dobu i razdoblju. Nadasve će morati učiti da ju formiraju svakodnevni život, vlastita zajednica, braća i sestre, obične i izvanredne stvari, molitva i apostolski trud, kontemplacija i euharistija, te radost i trpljenje“ (dokument Ponovno krenuti od Krista, str. 23.).

Težiti  za svetošću i biti svet nije nimalo lako, ali je moguće. Isus nam je svojim životom ostavio primjer, pokazao nam je Put da idemo stopama Njegovim. Rekao nam je: “Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv.14,6.).

Primjer su nam pokazali toliki svetci i svetice koji su Krista nasljedovali. I naš utemeljitelj sluga Božji Josip Stadler koji je svojom molitvom bio stalno u Božjoj blizini, a svojim djelima ljubavi prema onima koji su živjeli na rubu društva.

Molimo svoje nebeske zaštitnike da nam pomognu što svetije živjeti i Boga svojim životom proslaviti onako kako su to i oni za života činili. Amen!

s. M. Ružica Ivić