Tema:

Marija podno križa

Pjesma:

O Marijo mila, mi sada smo tuj,
usliši nam pjesmu, daj vapaj nam čuj!
Na putu života križ čeka nas ljut,
daj, Majko, nam kaži ti u nebo put.

Uvodna misao:

Kap po kap Kristova ljubav daje sve.
Svaki dah, Majko, u tebi ostaje.
Tvoje srce, meka kolijevka,
sada gorkom patnjom sva je prepuna,
Majko žalosna.

Bol na bol, al' Majka neće otići.
Ljubav zna uvijek do kraja ostati.
Tvoje srce, meka kolijevka,
sada gorkom patnjom sva je prepuna,
Majko žalosna.

Zbog nas i ti si plakala,
zbog nas u Sinu drhtala,
ranili smo te, zgazili ti sve,
Majko žalosna.
A postala si tad i naša Majka ti
jer srce majčino i suzu zavoli.
Ranili smo te,
oprosti nam za sve,
molimo te.
 

Pjesma:

Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.
 

Razmatranje

Suza je ispunila rubove oka kao obilna kaplja rose. Ali više nema snage skliznuti niz obraz i pasti na zemlju. Mišići na licu drhte u bolnom grču koji kazuje što se zbiva u duši majke. Srce kuca – udara! – zajedno sa srcem Patnika na križu. Nemirni udisaji miješaju se s neutješnim uzdisajima cijeloga tijela na kraju snaga. Zasigurno ni ona nije našla ni minute predaha otkako su ga prošle noći uhitili. Suze u očima otežavaju i onako pretežak, gorak pogled na Raspetoga. Kalvarijski prizor nama je poznat sa slika i kipova, iz propovijedi i molitve, a ova je žena tu neshvatljivu strahotu gledala prvi put, bez tumačenja, bez utjehe. Bez riječi.

Davno se prorok Ilija, koji treba najaviti Dan Božji, popeo na goru Karmel. Sad se Gospa sa svojim Sinom uspela na golgotsku uzvisinu. Majčino srce sve bi dalo samo da Sina spasi. Prelijepo lice, koje prijeti da će od ljute boli u hipu ostarjeti, ruke, koje bi se na čas pružile, pa opet od nemoći spustile, bez riječi govore: „Evo, mene uzmite! Uzmite mene umjesto njega! Moje ruke pribijte na križ, moje noge probodite, moje srce…!“ Usne su opet i opet vidljivo treperile, kao da će u taj čas nešto izreći. Ali nisu.

Gdje ćemo naći dragulje kršćanske duhovnosti ako ne u srcu Majke koja stoji pod križem Krista Spasitelja. Minulo je kakvih tridesetak godina otkako je, ponesena anđeoskom slutnjom o novom kralju, pozdravila rođakinju i izrekla zanosne riječi velikog hvalospjeva: „Veliča duša moja Gospodina!“. Dvanaest godina kasnije, na hodočašću, kad su ga pronašli u hramu, žalosna, pitala je dječarca za razlog: „Zašto si nam to učinio?“ Na svadbi izrekla je zapovijed koja je odisala svježinom punog povjerenja: „Što god vam rekne, učinite!“ A sada šutke stoji. Bez riječi poslušala je nalog da bude majkom apostola i mučenika. Bez riječi prihvatila je da je ljubljeni učenik uzme pod svoje.

Nema nijedne riječi optužbe za one koji su se razbježali; nijedne riječi osude za one koji su ga osudili i izrugali, bičevali i trnjem okrunili, razapeli, ubili… Nijedne riječi prigovora kad se činilo da ga je i Bog ostavio. Bez riječi stoji majka pod križem.

S udarcima čekića sve je jasnije razumjela proročke riječi starca Šimuna koji je najavio: „A i tebi samoj mač boli probost će dušu.“ Mač se nemilice zabada, sa svakim udarcem sve dublje i dublje, u jezgru njezina života. Dok netremice gleda kako se trnje bolno zabija u lice Sina dok ga uzdižu na križ, sve više vidi: „Je li to tvoj čas koji si onako dostojanstveno najavio, onda, u Kani?“ „Što ti imaš sa mnom, ženo?“ pitao je. Kao da je tražio da se ne miješa. Htio ju je poštedjeti od ove grozote. Ali majka ostaje uz sina. Pobožna žena i u smrti pravednika s pravom može gledati rješenje za pregorku muku. „Sada ćeš zauvijek biti u onome što je Očevo. Sada si uzdignut da nas sve privučeš k sebi, sine moj!“

To međutim nije kraj. Majka se doduše povlači u pozadinu. Poput Zaharije pred anđelom i ona će zanijemiti pred tajnom. Ali, nakon što će, žalosna, i opet tri dana tražiti Sina, on će doći. Evanđelje ne spominje taj susret, ne zapisuje radosne riječi koje je izrekla, jer one pripadaju samo Sinu. Majka će se još jednom, bez riječi, pojaviti usred apostola koji postojano mole za darove Duha. Njezin nečujni odlazak s ovoga svijeta tako je tih da ostaje zabilježen samo u sjećanju Crkve. A onda, dvanaest zvjezdica zablistat će na barjaku Žene na nebu. Nenametljivo, bez riječi – ni ne primijetiš – i dan-danas bdije nad starim kontinentom i zove na novo obraćenje. (p. N. Bilić)
 

Kratka šutnja…

Pjesma:

Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Čeda svog.

Poticaji na štovanje Blažene Djevice Marije
sluge Božjega Josipa Stadlera

U svojoj pastoralnoj poslanici koja je objavljena u Vrhbosni, 5. veljače 1917. god., nadbiskup Stadler potiče vjernike na štovanje žalosne Gospe:

• „I kada je ta žena, Marija, druga Eva, Sina svojega, Spasitelja svijeta, drugoga Adama, prikazivala u hramu Ocu nebeskomu, onda joj je starac Simeon prorekao: I tvoju vlastitu dušu probost će mač. Taj mač jest pregorka muka Isusova, koja je njega imala ubiti, a njegovu majku zahvatiti i grozno raniti. Zato Simeon i reče, da će joj mač dušu, a ne tijelo probosti, probosti, a ne ubiti, da istakne, kako je tu govor ne o smrti tijela, nego o bolovima i mukama duše.“
• „… s pojmom majke uvijek (je) spojen pojam mučeništva bilo u redu naravi, kao što to biva kod rođenja svakoga čovjeka, kada žene prave mučeničke bolove trpe kod rađanja, bilo u redu milosti, kao što je Bl. Dj. Marija za svakoga trpjela mučeničke, grozne bolove rađajući djecu Božju na duhovni život.“
• „Budući da je naš Gospodin Isus sa križa Bl. Dj. Mariju proglasio majkom svih svojih vjernika, sve svoje crkve upravo zato, što je ona s njime njegove muke dijelila i što je preporađajući nas duhovno kano djecu Božju prave porodne muke trpjela, to je on, dajući nam svima nalog, da je štujemo i ljubimo, osobito htio istaknuti, da ju vanrednijim načinom štujemo, ukoliko je upravo navedene muke i bolove podnosila, drugim riječima da o njezinim sedam žalosti razmišljamo i nju prežalosnu štujemo čuvajući se jedino grijeha, koji su upravo uzrok bili njezinim bolovima i mukama njezina Sina, a našega Gospodina Isusa raspetoga.
• Milost, koja nas čini pravim vjernicima, dobrim kršćanima, ljubeznim učenicima Isusovim, čini nas ujedno i pravim štovateljima Bl. Dj. Marije. Nema pravih vjernika ni pravih kršćana bez pravih štovatelja Marijinih. Kada je Isus Krist Ivanu, svojemu ljubljenomu učeniku kazao: Eto ti matere, onda je on u srce svih svojih pravih ljubljenih učenika usadio ono nježno čuvstvo, onaj nagon ljubavi, onu revnost, ono nagnuće i pouzdanje k Bl. Dj. Mariji, što djeca spram svoje prave matere ćute; tako da u onaj čas, kada tko postane pravi učenik Isusov ter ga Isus zavoli, biva ujedno predragi sin Bl. Dj. Marije ter joj se nježno kano svojoj pravoj majci priljubi. To je, što Evanđelist tvrdi: Od onoga časa uze ju učenik k sebi.
• O kako je to velika milost i pomoć Božja za sve vjernike, što im je prežalosnu Gospu dao za majku!“

Iste godine 5. ožujka nadbiskup Stadler upućuje pastoralnu poslanicu i svećenicima svoje nadbiskupije te ih također potiče na štovanje Marije pod križem:

• „Marija naime samo tijelom bijaše kraj križa, duhom pak bješe na križu Isusovu. Drage volje bi ta nježna majka zauzela mjesto svoga Sina, da za njega umre. No budući da to nije mogla, to ju je itekako mučila i izjedala goruća puna ljubavi želja, da s njime umre. Ako nije dakle na taj način umrla, kojim se duša protiv vlastite volje odvaja od tijela, to je ona umirala na još puno mučniji način, kojim se duša protiv vlastite volje u tijelu zaustavlja, da ne umre. Muka Raspetoga bijaše dakako preobilno dostatna po sebi i obzirom na ono, što je on sa svoje strane trebao da učini; no nije bila dostatna obzirom na ono, što je trebalo da se učini s naše strane. Zato je bilo od potrebe, da Marija na Kalvariji u ime svih nas sućut i sažaljenje ima sa smrću Spasiteljevom, koji inače nikoga ne nađe, da nadoknadi, što je s naše strane manjkalo i što bi nam primjer dalo, kako da i mi Spasitelja sažalimo i s njime sućut imamo. Majka Marija mogla je onda s većim pravom kazati, negoli je to sv. Pavao Kološanima (1,24) pisao: Ja nadoknađujem, što Kristovim mukama manjka. Jer svojom sućuti sažaljujući i oplakujući umirućega Spasitelja nadoknadila je ona, što je s naše strane manjkalo, i što bi nam primjer dalo, nas tražio; a dajući nam primjer sućuti, nadoknadila je ona, što je sa strane Kristove manjkalo, a što mi pravom morasmo željeti: Ja nadoknađujem, što Kristovim mukama manjka. I tako nam je majka Marija uzor i slika sućuti, kakovu treba da imamo sa mukotrpnim Isusom, kojega obličju valja da budemo jednaki, ako hoćemo da budemo ubrojeni među odabranike…“
• „Tako je majčino srce postalo pravo zrcalo, kako valja sa Isusom imati djetinju sućut i kako ga valja žarko ljubiti, koji nas je zajedno sa svojom majkom žarko ljubio i zajedno s njome za naše grijehe neiskazano trpio. Odatle se odmah može zaključiti, da bolovi i tuga prežalosne Gospe jače na nas djeluje i lakše u nama pobudi sućut i ljubav k Isusu Gospodinu, negoli kada njegove muke i žalosti promatramo. Gospodin Isus je Bog – Čovjek, pa mu se čini, da je ogromno breme nutarnjih i vanjskih muka bilo kao kakav lagani teret na leđima gorostasa sa dvostrukom naravi i dvostrukom jakošću. Kada se pak bolovi i žalosti Raspetoga promatraju sjedinjene u srcu prežalosne majke, onda se lakše ganemo na sućut spram nje, koja je jednostavni stvor, nježna djevica, slaba majka, koja je sva potištena od bolova i tuge i žalosti, što mogahu istoga Boga – Čovjeka ganuti na plač i jauk; potištena velim, bez ublaženja, bez ojačanja, bez utjehe, bez čudesne pomoći, izuzevši onu, koja ju je usred njezine smrtne stiske držala i od same smrti sačuvala. Bolovi Isusovi bijahu dakako neiskazano veći od bolova i žalosti Marijinih. Ali kada ih motrimo na Isusu kao kakovu gorostasu, a njezine kao na slabašnoj ženi, našoj majci, onda nam se sažali u srcu ter nas ona više potiče na sućut i ljubav spram nje i spram samoga Isusa. A to dobiva još veću važnost, kada znamo, da je Bl. Dj. Marija isprosila od Isusa, da je imala iste bolove, koje i sam Isus, koliko joj je on to svojom svemogućom rukom saopćio. Ali bolovi i te žalosti Raspetoga, ukoliko su u ljubavi prešli i u srce Marijino, imađahu veću silu i jakost, da nam ganu srce na sućut i ljubav kako k njoj samoj tako i k Isusu Gospodinu, jer mi imamo s njome istu slabu narav, pošto je i ona puko stvorenje. Iz sućuti i sažaljenja s majkom Marijom nastaje u nama također sućut i sažaljenje sa njezinim raspetim Sinom; jer u sućuti sažalijevati prežalosnu majku reći će imati sućut i sažaljenje i sa njezinim Sinom, pošto su njihovi bolovi bili zajednički, jedni te isti. Vidi li majka Marija, da mi nju sažaljujemo i s njom sućut imamo, onda će ju ta djetinja ljubav spram nje ganuti, pa će nam onda materinski isprositi veliku sućut i ljubav spram njezina Sina, a našega Gospodina Isusa!“
• „… ako je Bog u Marijine ruke stavio spasenje cijeloga roda ljudskoga, i time ako je ona postala suspasiteljica, to je bilo nužno, da ona s Isusom te muke trpi, pošto je trojedni Bog iziskivao, da se rod ljudski može spasiti jedino mukom i smrću Spasiteljevom. Ako je dakle Bl. Dj. Marija suspasiteljica, onda nije druge, nego je bilo od potrebe, da ona bude dijelnica tih muka i te smrti, i da po tim mukama zajedno sa Isusom preporađa vjernike. To je, što sv. Oci tvrde, da je Gospodin Isus svoju majku, koja mu je majka po tijelu, učinio na Kalvariji zaručnicom svojom po duhu onako, kako se u Svetom pismu zove zaručnica jagnjeta Božjega. Prema tome Sin Božji na Kalvariji Bl. Dj. Mariji ne daje naslova majke, nego zaručnice, žene: Ženo, eto ti sina. Kano da je htio kazati: Ne stoji više dobro, da te pozdravljam slatkim imenom majke;  jer je došao čas, kada je od potrebe da mi kao moja zaručnica, žena pomožeš kod preporađanja djece Adamove na vrhunaravni život; kao što se radi zaručnice mora ostaviti otac i majka, to sam ja kod svoga rođenja ostavio nekim načinom svojega Oca, a sada pri svojoj smrti ostavljam eto i tebe, predraga majko, da te učinim svojom zaručnicom. (…)
• Prema tome, kada je naš Gospodin Isus Bl. Dj. Mariji kraj križa kazao sa križa: Ženo, eto ti sina, to je, kao da joj je rekao: Srce tvoje je od čavala probodeno, koji moje tijelo razdiru; tvoja duša dijelnica je ljubavi mojega božanskoga Oca, mukâ mojega tijela i prezira moje osobe. Ti si se pridružila mojemu božanskomu Ocu u ljubavi svojom plemenštinom, a meni svojom dubokom neutješljivošću u kazni. Budući da ti s mojim Ocem ljubiš svijet, i budući da ti sa mnom, svojim Sinom, za svijet trpiš, i ti si plodna plodnošću mojom i mojega Oca. Djeca, što će se od beskrajne ljubavi mojega Oca i od beskrajnih mojih muka roditi, rodit će se i od tebe. Ona pripadaju iz istoga uzroka, iz kojega mojemu Ocu i meni pripadaju, također tebi;  jer ih i ti rađaš u svojoj ljubavi i u svojim mukama. Mnoga su to djeca ima ih bezbroj, a ujedno su sva jedno, jer općinstvo mojih vjernika, moja crkva jest jedno jedino tijelo, kojemu sam ja glava, a oni su moji udi, a ti si majka njihove glave a po tome si upravo i njihova majka: Eto ti sina. A bit će ih u jednom mnogo, bezbroj, svi će oni biti, koji će u mene vjerovati. O kako je krasno vidjeti Bl. Dj. Mariju, gdje pokraj križa čudovitim načinom postaje plodnom. O kako je utješno znati, da iza Isusa Krista svoje preporođenje imamo također Bl. Dj. Mariji zahvaliti; da smo mi na Kalvariji, gdje je njezin prvorođenac našao svoj grob, našli svoju kolijevku; i da nas je ona ondje po svojim pregorkim mukama začela i rodila, dok nas je Isus svojom krvlju i smrću otkupio. Bolovi toga rođenja bijahu uistinu prestrašni; ali narod, koji je odatle potekao, bijaše velik, bezbrojan. I na taj narod, i na taj poput jedinoga djeteta uslijed Marijinih bolova proizašli narod upro je naš Spasitelj svoje oči, kada je toj presretnoj majci kazao: Ženo, eto ti sina.“
• „A tko će opisati bolove i žalosti ionako već prežalosne majke, koju je ljuto zapeklo, kada Isusu ni mrtvu ne dadoše mira, nego mu okrutnim načinom kopljem skroz i skroz probodoše tijelo, koje je bilo već sve izmrcvareno i samo jedna rana? I kad ga sa križa skinuše i onako nakažena i izobličena na krilo joj staviše, sva protrnu od bolova i žalosti, samo ju svemoguća ruka Božja i njegova sv. providnost sačuva od smrti, jer je bilo i te kako nužno za crkvu Isusovu, da ostane još dulje u životu. Kod nijedne druge rane, koju je Isus podnio nije Bl. Dj. Marija tako blizu prisutna bila kao kod te, koja je Isusu zadana, dok je ona stajala pokraj križa i motrila mrtvo tijelo svojega raspetoga Sina. Zato je izvan svake sumnje, da je koplje Longinovo dvostruku ranu prouzrokovalo, jer je i bok umrloga Sina pogodilo i probolo dušu njegove majke, i to s tako teškim gorkim bolovima, da ih je stari Simeon naprvo prokazao riječima: tvoju će vlastitu dušu mač prodrijeti.“
• „A ja se usmjeljujem kazati, da je Isusu najdraže, ako ju kao prežalosnu Gospu poštivamo, jer kao što se sve, što god je Isus učinio, ima njegovoj predragocjenoj muci i smrti zahvaliti, tako mu je ona najdraža, što mu se je u tome pridružila dijeleći s njime sve muke i bolove i istu smrt nekim načinom, a po tome mu je i najdraže, da  tko njezine te muke i bolove razmišlja, sažaljuje, nju obljubi i štuje i nasljeduje, tako da preko nje i s njime imamo sažaljenje pa ga obljubimo i njemu svim srcem služimo i njemu jedinomu omilimo.“
   

Kratka šutnja…

Pjesma:

Rane drage, Majko sveta,
Spasa za me razapeta
tisni usred srca mog.

Svjedočanstva pokojnih sestara Služavki Maloga Isusa o štovanju Blažene Djevice Marije

s. M. Rafaela Štefanec (+1951) bila je ozbiljno usmjerena samo na posao i molitvu, a svako besposličarenje i gubljenje vremena bilo je daleko od nje. To je isto kao poglavarica zahtijevala od svojih sestara. Zavjet siromaštva držala je u tančine te je živjela skromno i bez nepotrebnoga. Umrla je s krunicom u ruci.

s. M. Ana Škof (+1953) živjela je u svijetu vrlo pobožno i bila je upisana u Marijinu kongregaciju. Gajila je veliku ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Jako je voljela djecu u našem sirotištu „Egipat“ u Sarajevu i uvijek je bila spremna žrtvovati se za sirotinju.

s. M. Prakseda Jambrović (+1954) po naravi je bila energična, za svaki posao sposobna, poslušna, a u svemu razborita i umjerena. U njegovanju bolesnih bila je neumorna. U radu je uvijek bila točna i savjesna, a naročito u vršenju pravila. Tu je bila upravo rigorozna. Bila je duboko produhovljena, velika štovateljica Srca Isusova i Prečistog Srca Marijina.

Pjesma:

Pokazuj nam stazu, kud stup'o Sin tvoj,
gdje svršio muku i preteški boj.
Na putu života križ čeka nas ljut,
daj, Majko, nam kaži ti u nebo put.

Završna molitva:

Bože, ti s htio da uz tvog Sina, na križ podignuta, stoji Majka supatnica. Daj Crkvi svojoj da zajedno s njome bude dionica Kristovih muka te zavrijedi udio u njegovu uskrsnuću. Po Gospodinu.
 

Priredila: s. M.  Tihana  Strancarić