Drage sestre, dragi naši prijatelji!

Živimo vrijeme – sveto vrijeme -u kojem nam Crkva u liturgiji dariva promatrati Isusa kroz 40 dana. On je otišao između ljudi. Inače je uvijek među ljudima: poučava ih, hrani ih, liječi ih s njima se veseli i plače. On se s njima poistovjećuje, uzima njihov lik. A sada je otišao 40 dana.

Hoćemo li ga tražiti, drage sestre? Hoćemo li otići za njim u osamu. Gledati ga iz prikrajka ili mu možda prići. Imamo li snage? Imamo li hrabrosti jednostavno biti  s njim. Gledati ga. Možda, biti s njim barem toliko dugo koliko su proboravili njegovi učenici kad ih je pozvao.(Mt 26,40)Biti s njim. Možda nećemo moći uspostaviti komunikaciju, ali on će nas sigurno zapaziti. Zapazit će nas kad budemo htjele s njime podijeliti iskustvo samoće, pustinje, napuštenosti, gladi.

Znam, drage sestre, koliko rado boravimo uz Isusa u Betlehemu, u Nazaretu. S njime volimo biti dok je u štali i pjevamo mu rado s anđelima i pastirima. S njime smo rado dok bježi u Egipat i dok poučava u hramu. To nam je blisko jer živimo iz duhovnosti njegovog djetinjstva. Sada smo pred Isusom i gledamo njegovo lice drugačije – lice čovjeka koji je na sebe uzeo grijehe svijeta. Neizmjerno, neusporedivo teško. „Tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka”Iz 52,14  Što drugo nego voljeti Ga!  Ali ipak dogodi nam se i drugačije.

Sveti Ivan nam kazuje kako je  Toma apostol svojim suputnicima, kad su pričali o DOGAĐAJU prije osam dana, rekao: „Dok ne vidim.....i ne stavim ruku u njegov bok neću vjerovati „. (Iv 20,25)

Sjećam se dragog oltara u bazilici svetog Petra u lađi gdje su ispovjedaonice za sakrament pomirenja. Oslikan je sveti Toma kako pruža ruku prema Isusu. Rado sam tu boravila. Gledala sam i gledala to trajno uprizorenje. Ponijela sam u srcu i likove, i njihov razgovor. Pričali su o vjeri. Uvijek iznova pokušavam dosegnuti umom i srcem njihove osjećaje. Kako im je bilo unutra? Tomi. Isusu. Učenicima. Prije 30 godina nisam mogla ni slutiti „Godinu vjere“. Ali evo, sveti Otac nam ju je podario. Poziva nas gledati vrata vjere. Neće biti slučajno da nam je podarena snaga po učiteljstvu Crkve baš o 130-toj  obljetnici naše mjesne crkve. Kako snažna veza sa svetim Ocem, sa Utemeljiteljem Družbe slugom Božjim Josipom Stadlerom! I naše su sestre zajedno sa katolicima u Bosni i Hercegovini svjedokinje trpljenja zbog vjere. Koliko samo patnje, progonstva, nasilne i mučeničke smrti. Domovina nam je, dobrano opustošena, natopljena je patnjom nedužnih, a svu patnju je Isus ponio i danas nosi. U svemu možemo iščitati Isusovu ljubav da čovjek bude spašen kroz Vrata vjere. U vjeri se Utemeljiteljevom molitvom pripremamo za slavlje XVIII. Generalnog kapitula. Kako su samo natopljeni vjerom ti zazivi.

Razmišljajući o življenju vjere, u vremenu kad slavimo Kristovo pashalno otajstvo, moram ponovo posegnuti za iskustvom koje sam upravo spomenula, a ono me vodi Isusovim učenicima. Gledam ponajprije zajednicu apostola. Zajedno su. Razgovaraju o Isusu, o svemu što je tko vidio i čuo o njemu. I Toma se uključuje u razgovor. Apostoli mu uvjerljivo svjedoče što su doživjeli. On ne vjeruje. On ne prima ničije iskustvo kao istinu. On će vjerovati samo kad vidi, kad opipa, kad doživi. Motriti ovaj događaj, Tominu priču, vidimo njegovu  želju da iskusi, da vidi, da osjeti. Bez toga doživljaja on kaže da ne može vjerovati. Ovim nam, zapravo, pokazuje koliko smo mu slične. Zar se i nas ne dotiče samo ono što iskusimo. Iskustvo nas nosi, to nas ispunja i postaje kao zrak u balonu koji snagom nevidljivog sadržaja lebdi, kreće se, odlazi visoko, daleko.

Kako doći do iskustva, kako dotaknuti Isusa. Svaka od nas to želi. Imamo pouku od žene koja je o tako snažno željela. Zabilježio je sveti Luka kako je u dubini svoje duše čeznula: da ga samo dotaknem… i doista dotakla ga je. (Lk 8,44)To nije ostalo skriveno ni Isusu, ni njoj, ni nekim od ljudi koji su je okruživali.

Klečeći pred stvarnim događajem spasenja  dolazim, drage sestre, svakoj od vas, darivam vam ove misli sa željom i molitvom da Isusa prepoznamo, da Ga vidimo, osjetimo i da jedna drugoj radosne pripovijedamo kao je gorjelo srce naše dok nam  je putem govorio. (Lk 24,32)

Kličući u sestrinstvu – Aleluja! Sretan Uskrs! Aleluja!  -  svaku  vas svim srcem pozdravljam, vaša po Uskrsnom Isusu

sestra M. Admirata Lučić
provincijska glavarica