Duhovne vježbe u Kući Djeteta Isusa u Livnu

                                                  18. - 24. srpnja 2021.

 Duhovne vježbe u Kući Djeteta Isusa u Livnu održane su od 18. - 24. srpnja 2021. godine, na kojima je sudjelovalo dvadeset i pet sestara. Na početku duhovnih vježbi sve prisutne je pozdravila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan.                                                                                 

Voditelj je bio fra Filip Mimica, franjevac Provincije Presvetog otkupitelja iz Splita, koji djeluje u hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu, nećak naše s. Amabilis Vukman. Rodom je iz župe Omiš, i od djetinjstva je povezan s našim sestrama. One su mu bile i vjeroučiteljice, a uvijek je bio aktivan u župskoj zajednici. Stoga smo još više Bogu zahvalne na daru fra Filipova života i svećeništva, na njegovu uzornom  redovničkom i svećenikom življenju. Fra Filip nam je iz svoje bogate duhovne riznice, iskustveno uz svog vjernog traganja za Isusom,  susreta s Njim, prenio Isusovu ljubav, dovodio nas k Isusu. Upućivao nas je kako živjeti po Božju, biti Isusova slika u svijetu.

Na samom početku fra Filip je naveo da je najvažnija molitva. Molitva je ona koja prožima i napaja naš dan i noć, sve djelovanje. Stoga je i Dnevni red bio napravljen  tako da je molitva pratila ritam dana i noći. Prožimala je euharistijsko slavlje, zajedničko moljenje cjelovitog Božanskog časoslova i osobne molitve. Molile smo, uz Jutarnju  i Večernju, Srednji čas na podne, Treći čas u devet sati, Deveti čas u 15 sati, Povečerje u 8,30, te u 1 sat po noći Službu čitanja. Svaki dan, od 10,30 do 11.30 sati, bilo je euharistijsko klanjanje, s mogućnošću za sakrament sv. ispovijedi, i osobni duhovni razgovor s voditeljem fra Filipom. Nastojale smo moliti dušom i srcem, razmišljati nad Božjom riječju, svečano pjevati psalme, himne i otpjeve. Fra Filip je produhovljeno, zdušno i sjedinjen s Kristom Velikim Svećenikom, svečano slavio euharistijska slavlja i imao prigodnu homiliju, u kojoj je Božju Riječ toga dana u misnim čitanjima primjenjivao u naš svakodnevni život. Svojim milozvučnim glasom, profinjenim sluhom, produhovljenim držanjem i nadahnutom riječju, slavio je Boga, učinio liturgiju svečanom i skladnom, približio nam prisutnost Isusa u ovom, čudesnom Božjem euharistijskom otajstvu. Sve to bilo je prožeto njegovim pobožnim stavom i osobnom poniznošću i zadivljenošću svetim pred Isusom, što je iz njega zračilo. Skupa s njim združene oko Isusa punile smo duše i srca, hranile se Božjom Riječju i Isusovim tijelom u svetoj pričesti.

Okvirna tema, čija se nit provlačila od početka do kraja duhovnih vježbi, bila je: ˝Bijaše čovjek pozvan od Boga˝. Svaku riječ iz ove kratke i jezgrovite rečenice fra Filip je posebno razglabao, nad njima razmišljao i pomagao nam ponovno otkrivati njihovo značenje i važnost za nas, za svaku pojedinu i svih skupa. Život svakog od nas je projekt koji je počeo i traje. Moj život je počeo i još traje, on nije završeno vrijeme. Iz činjenice i svijesti da ja postojim, otkrivamo da i drugi pored mene postoje, da postoji svijet i da njega neće jednog dana biti. Sav svijet je jedno veliko slavlje hvale Bogu Stvoritelju, velika liturgija koja govori i Bogu i slavi Boga. Promatranjem svega stvorenoga, od najmanjeg stvorenja do Svemira, uočavamo veliku Božju dobrotu i mudrost koja je sve to čudesno satkala i čudesno svime upravlja. Sve što nas okružuje, od cvijeta i travke, do sunca, mjeseca  i sjajnih zvijezda na nebu govori nam o Bogu.  Ja u projektu svog života trebam otkrivati sebe u Bogu, raditi koliko mogu i što mogu za dobro zajednice. I  drugima trebam pomoći da otkrivaju sebe u Gospodinu, te ugrađuju sebe u zajedničko dobro. Svi smo odgovorni jedni za druge, za dobro svoje zajednice i dobro svijeta.

Iza kako je Bog učinio prvi korak stvaranja u svetoj povijesti spasenja učinio je drugi korak: utjelovio se, postao je čovjekom, nama sličan u svemu osim u grijehu. Kao Bog i čovjek postao je naš Spasitelj i Otkupitelj i Posvetitelj. Fra Filip je u razglabanju prve riječi ˝čovjek˝ iz okvirne teme iznio neke od dimenzija koje označavaju čovjeka: 

- Prva dimenzija koja označava čovjeka je tjelesna dimenzija. Tijelo je način na koji komuniciramo sa samima dobom, s drugima, sa svijetom, s Bogom. Što god je dobro to radim s Isusovim tijelom, to Isus radi s nama i u nama. Tijelo je hram Duha Svetoga i na to trebamo misliti, kako bi naše tijelo bila Isusova proslava u svijetu.

 - Emocionalna dimenzija čovjeka. Čovjek je razumno, emocionalno biće. Ima sposobnost razlučivanja, zaključivanja, svjesnog djelovanja. Emocije treba pravilno koristiti i usmjeravati u odnosu prema sebi, Bogu i drugima.

-  Religiozna dimenzija čovjekova bića. Svaki čovjek je na izvjestan način religiozno biće. Postoji netko iznad mene, postoji Bog. Postoje ljudi oko mene u zajednici i jedni druge dovodimo k Isusu. Ja kao redovnica pozvana sam po svom poslanju da ljude povedem k Isusu, a dovesti ljude k Bogu možemo samo kao dobre redovnice. Snagu za činiti dobro, za živjeti po Božju, dobivamo od Boga. Stoga je potrebno moliti da nam Gospodin udijeli milost da živimo po Božju, i dopustiti da nas Gospodin  mijenja na bolje, da nas učini sličnima sebi. U duhovnom smislu svi smrdimo po grijesima, pa nam je potrebno svakodnevno osvježenje. Trebamo se obraćati i tražiti Božje milosrđe, oblačiti se u silu odozgor, a ne u svoju snagu i moć. Možemo krenuti svaki dan na put otkrivanja sebe u Božjem planu. Bog od nas ne traži spektakularne, posebne stvari, nego svakodnevno vjerno vršenje one naše običnosti u povjerenim dužnostima, i otvarati se potrebama drugih djelotvornom ljubavlju. Otkrivat mrvice Božje dobrote u sebi, ono po čemu smo posebni u Božji očima, ono po čemu se Bog očituje po nama drugima. Potrebna je moja okrenutost i otvorenost prema Bogu i moja okrenutost i otvorenost prema drugima, kroz dobrotu i dobra djela, kroz molitvu i kreposno življenje. To je put mog svakidašnjeg osobnog potvrđivanja ljubavi odgovor na Isusov upit: ˝Ljubiš li me? Petre, ljubiš li me više nego ovi ostali? Bog se potpuno prilagođava mene, otkriva mi ono što ja mogu učiniti. Zna da bez Njega ne mogu ništa dobra učiniti, a  da s Njim i Njegovom pomoći možemo činiti dobro. Fra Filip je istaknuo i lik pravednog Joba, razmišljajući o teškoćama i napastima i kako s njima živjeti, kako otkrivati i gledati sebe kakav sam pred Bogom, i u dobru se ne uzoholiti, ni u teškoćama na Boga ne mrmljati, nego čvrsto stojeći u Bogu prihvaćati i dobro i teškoće, te ustrajati u vjernoj ljubavi prema Bogu.

- Socijalna dimenzija čovjeka. Čovjek je društveno biće. Upućeni smo jedni na druge, trebamo jedni druge. Svi smo odgovorni jedni za druge. Sveti Franjo je to lijepo izrazio rečenicom: ˝Gospodin mi je dao braću.˝ Braća, sestre u zajednici su mi dar od Gospodina. Stoga je nužno da pazimo na kvalitetu odnosa između sebe, i na svoj odnos s Bogom, jer jedno s drugim se isprepleće, i jedno drugo pretpostavlja. Ne mogu biti dobro s Bogom, a loše sa sestrama i obrnuto. Nema čovjeka, nema sestre, koji barem jednog čovjeka nisu doveli k Isusu. Računajmo na to u pristupu pojedinoj sestri. Svaka sestra je dijete Božje, slika Božja, svaka je barem jednog čovjeka dovela k Isusu. Da bi volio brata, sestru, osobito one koji mi je teže voljeti i prihvaćati, ja trebam poboljšati svoj odnos s Bogom, molit ga da popravi moju sliku o tom bratu, o toj sestri, trebam za njih moliti. Koliko god imale problema s nekom sestrom ne smijem odustajati od te sestre, jer ona mi je dar od Gospodina.

U razglabanju druge riječi ˝pozvan˝ iz okvirne teme fra Filip je iznio temeljnu činjenicu da je svatko od nas rođen, da ima svoj početak, da smo izabrani i pozvani od nekoga u život, u zvanje koje nam je darovano.  Bog nas je izabrao, pozvao. Riječ ˝pozvan˝ označava bit našeg odnosa s Bogom. Sve drugo proizlazi iz našeg poziva, iz tog našeg temeljnog opredjeljenja. Iz govora i slušanja izlazi naš odaziv. Da bi nekoga čuli mi trebamo prestati govoriti i iznutra slušati što Bog meni govori. Potrebno je da znamo iznutra slušati kako bi čuli što nam Bog govori. Tu je važan moj osobni susret s Isusom, osobno iskustvo da me Isus voli, da je najvažnije da živim po Božju, da činim ono što je Njemu milo. Negativne stvari najviše mogu utjecati i sprječavati moju komunikaciju s Bogom. Jedna od pogibeljnih negativnih stvari za dobro življenje poziva je ogovaranje. Koliko se ja osobno zalažem za dobro zajednice, koliko ja nastojim biti Božja i ljude voditi k Isusa i Isusa pokazati ljudima. Ako sam ja dobra i moja zajednica je dobra, i obrnuto. Zajednica nam može pomoći kad ja više ne mogu sama, može mi pomoći u borbi protiv napasti vlastite oholosti i potaknuti da primjećujem talente ljudi, talente sestara oko sebe i zbog njih se radujem. Mogu prigovarati na ono što je loše u zajednici, što je loše kod sestara, a mogu uživati u talentima svojih sestara i biti Bogu i njima zahvalna. Treba u sestri prepoznavati ono što je u njoj dobro, ono što je Gospodin u njoj zavolio kad ju je pozvao u Družbu, i da je ona preko svoga odaziva na Božji poziv pozvana na življenje zvanja uz mene.

Predzadnji dan duhovnih vježbi, u petak bilo je cjelodnevno klanjanje, na kojem su sudjelovali i vjernici iz Livna, od kojih neki redovito svakog osmog i dvadesetpetog u mjesecu mole sa sestrama u samostanskoj kapelici na euharistijskom kunjanje i slave sv. misu s mogućnošću za sv. ispovijed. Uslijed pandemije corna virusa kroz ovo vrijeme nije bilo zajedničkog okupljanja, a od ovog ljeta sestre su ponovo počele s pobožnošću euharistijskog klanjanja s vjernicima u našem duhovnom centru Djeteta Isusa. Fa Filip je taj dan slavio sv. misu s prigodnom homilijom na kojoj su uz sestre sudjelovali i prisutni vjernici, koji su iza toga ostali i na euharistijskom klanjanju, i izmjenjivali se tokom  dana. Euharistijsko klanjanje je završilo u 18,30 sa svečanom Večernjom molitvom Časoslova.

Fra Filip se sutradan zadržao na trećoj riječi ˝od Boga˝. Sve što je do tada u duhovnim vježbama rečeno usmjereno je i smjera ovoj zadnjoj riječi ˝do Boga˝. Gdje postoji poziv normalna je reakcija da dođe i odgovor. Na Božji poziv upućen nekome očekuje se i osobni odgovor. Iz poziva možemo krenuti na odgovor Bogu. Vidljivo nam to govore primjeri proroka i drugih Božjih ljudi iz Svetog Pisma. Voditelj fra Filip posebno se zadržao na primjeru bogatog mladića i razgovor između njega i Isusa. Bitno je prepoznati u svojoj nutrini Gospodinov zov, doživjeti da je to ono na što nas Gospodin poziva i odazvati se na taj poziv. Svoj odaziv na Božji zov svakodnevno potvrđujemo življenjem osobnog predanja Isusu i kroz djelotvornu i otvorenu ljubav prema Isusu u bližnjima.

 U euharistijskom slavlju zadnjeg dana duhovnih vježbi, u prigodnoj homiliji bilo je govora o sjemenu, o klasju pšenici i kukolju, na temelju evanđelja toga dana. Poslije otpjevanog Te Deuma fra Filip je u blagoslovnoj molitvi euharistijskog slavlja zamolio da Gospodin blagoslovi sestre koje su obavljale duhovne vježbe, da uvijek i svugdje Gospodina traže i žele živjeti kako je Njemu milo, kako bi mogle jednog dana doći u vječnu Domovinu.

Hvala Gospodinu, voditelju fra Filipu, i sestrama iz kuće Djeteta Isusu u Livnu: s. M. Ines, s.  M. Neveni i s. M.  Anemari, koje su se istinski trudile oko domaćinskih stvari, na ovom duhovnom doživljaju i iskustvu Božje dobrote i ljubavi.

s. M. Maneta Mijoč