U organizaciji Vijeća za odgoj i trajni odgoj i pročelnice s. M. Marinele Delonga,  u dogovoru i suglasnosti s Provincijskom upravom, a sve u duhu poticaja, Odluka i Zaključaka XX. Redovitog Generalnog kapitula i XVIII. Redovitog provincijskog kapitula koji potiču „da poboljšamo svoju komunikaciju i međusobne odnose“ te preporučuju da se u „okviru trajne formacije organiziraju seminari i predavanja na aktualne teme“, 27. i 28. veljače 2026. godine održala su se dva jednodnevna seminara o komunikaciji i međusobnim odnosima. Seminar je vodio dr. sc. Josip Bošnjaković, docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu te na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Svećenik, psiholog i psihoterapeut-transakcijski analitičar. Prvi seminar održan je u Samostanu sv. Ane u Splitu za kućne predstojnice, a drugi 28. veljače u Samostanu Srca Isusova i Marijina u Košutama gdje su bile uključene sve sestre koje su pokazale interes za ovu temu. Oba susreta započela su sa slavljem sv. Mise i prigodnom homilijom. U petak nam je don Josip približio Besjedu na Gori, posebno naglasivši da je Isus poštivao zakone i ustanove svoga naroda, ali ih je tumačio na izvoran način; njegovo polazište nije bilo slovo propisa, nego dobro čovjeka. Ono na čemu se zadržao, a dotiče i temu seminara, jeste redak 21.- 26. Petog poglavlja Matejeva evanđelja gdje se govori o zakonu „Ne ubij!. Naglasio nam je da Isus uči da zapovijed koja nalaže „Ne ubij“ ima mnoge implikacije koje nadilaze fizičku agresiju. Tko se služi uvredljivim riječima, tko se srdi, tko hrani osjećaje mržnje, šutnje, ignoriranja, tko neće da pohvali kad treba pohvaliti, tko umanjuje dobro brata svoga, tko ogovara i "kleveće bližnjeg u potaji", već je ubio brata svoga. Ubojstvo uvijek počinje u srcu, i ne može se mrziti čovjeka a pritom ostati u miru sa samim sobom. Upravo u ovom smjeru su išla i dva predavanja koja nam je don Josip imao, i u petak i u subotu, a u kojima se vodio postulatima transakcijske analize. Zajednički smo prolazili kroz proces prepoznavanja i uvažavanja vlastitih emocija, razumijevanja njihovog utjecaja na naša ponašanja, mogućnosti njihova reguliranja i ispravnog usmjeravanja, ali isto tako razumijevanja, percipiranja i reagiranja na tuđe osjećaje.  Tu smo se posebno zadržali na empatiji. Kada drugima pristupamo s empatijom, osoba se pokušava uživjeti u situaciju drugoga, što može biti radost ili tuga. Suosjećanje pak ima dodatnu dimenziju - osoba je spremna pomoći drugome. Zato ono  ima u sebi božansku dimenziju. Svi daljnji govori i promišljanja temeljili su se na suosjećanju a promatrali smo ga kroz Kristove nastupe prema bolesnicima, grešnicima, kao i kroz prispodobe o Milosrdnom Ocu - izgubljenom i nađenom sinu, izgubljenoj i nađenoj  drahmi, izgubljenoj i nađenoj ovci, Milosrdnom Samarijancu.
O ovom središnjem dijelu donosimo zapis s. M.Marine Žuljević sa susreta u Košutama:
„Don Josip je propovijed  temeljio na Lukinom evanđelju Lk 7,36-50.
Žena je shvatila da put kojim je išla nije donio radost. Ona  je došla zahvaliti Isusu za ljubav koju je doživjela i to pokazuje gestama: suzama pere noge, kosom ih otire, cjeliva i maže pomasti. Kada opraštamo pomažemo osobi da se vrati na pravi put. Božja Riječ je ta koja nas vraća na pravi put. Isus ženu ne kažnjava, On u njoj vidi osobu, a ne grešnicu.
Tema prvog predavanja bila je „Graditi zajedništvo razvijajući sposobnost suosjećanja“ Sestre su zajedno sa don Josipom promišljale što znači suosjećanje; razumjeti i olakšati osobi, praštati, brinuti se, ljubiti. U Bibliji se prvi put spominje ljubav u Post 22,2  Bog nastavi: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš…“
Don Josip nam je podijelio konope na kojima smo napravile 10 čvorova, a svaki čvor je simbolizirao određenu radnju Prispodobe o milosrdnom Samarijancu.

1. čvor: „dođe do njega“ - Važno je izabrati, prepoznati, razumjeti i činiti dobro drugoj osobi jer je time i nama dobro.
2. čvor: „“vidi ga“ - Naša karizma u današnjem vremenu je vidjeti osobu u potrebi i zaustaviti se. Tada se događa mistično iskustvo.
3. čvor: „sažali se“ - Potrebno je tolerirati nevolju osobe, pokazati empatiju, ljubaznost, suosjećanje i sućut.
4. čvor: „pa mu pristupi“
5. čvor: „i povije rane“ Sveti Toma je prepoznao Isusa kada je stavio prste u Njegove rane.
6. čvor: „zalivši ih uljem i vinom“
7. čvor: „posadi na svoje živinče“ - Pomažući drugima skupljamo blago na nebu.
8. čvor: „odvede ga u gostinjac“
9. čvor: „pobrinu se za njega“
10. čvor: „sutradan izvadi dva denara“
    Na pitanje: „Tko je moj bližnji?“ odgovor je:  Svatko je moj bližnji.
    Tema drugog predavanja bila je „Kako rješavati sukobe putem empatije“ Suosjećanje prema sebi utječe na mentalno i fizičko zdravlje. Važno je da budemo usmjereni prema drugima, a ne da se izoliramo. Najgori oblik komunikacije je ignoriranje drugoga. U našim odnosima vrlo važne su geste kojima potvrđujemo  postojanje drugih: osmijeh, stisak ruke, vedar pogled, lijepa riječ, pozdrav, pohvala…“.

Suosjećanje prema sebi, prepoznavanje vlastite patnje, razumijevanje vlastite slabosti i ograničenja, ne promatrati sebe samo kroz svoje rane, već promatrati sebe kao od Boga prihvaćene i ljubljene, preduvjet je da bismo s nježnošću i brižljivošću, sa čistim srcem mogli pristupiti i drugima i pružiti im svjedočanstvo Božje milosrdne ljubavi. Don Josip nam je to definirao kao blagotvornu prisebnost a nju posebno i duboko doživljavamo kroz Euharistiju. „Radi se o božanskom zagrljaju, u kojem je čovjek primljen iako i sam prima. Euharistijska pažljivost uči čovjeka kako je Krist onaj koji ga nosi i drži u srži njegova iskustava, te ga poziva, govori i prihvaća iz njegove nutrine što pak čini temelje čovjekova bića“ rekao je je papa Benedikt, a što don Josip razlaže u knjizi "Bogatstvo suosjećanja" koju nam je ponudio na seminaru, naglasivši još jedan vidik odnosno „mistiku“ sakramenta euharistije koja ima društveni karakter jer se u sakramentalnom zajedništvu sjedinjujem s Gospodinom kao i svi pričesnici. Postati jedno s Kristom znači istodobno postati jedno sa svima onima kojima se on daruje. „Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu sada su doista sjedinjene: utjelovljeni nas Bog sve privlači k sebi.“ I doživljavamo „nenadmašivu i nezamislivu ljepotu i dobrotu Boga - Bisere suosjećanja“. Preduvjet je da ti nemaš ništa protiv brata niti da brat tvoj ima nešto protiv tebe. „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ Opraštanje, pomirenje, prihvaćanje, preduvjet je Euharistije. Ona „zastaje i čeka“ opraštanje. Neopraštanjem činiš zlo sebi i bližnjemu, izuzimaš i sebe i njega iz milosnih bujica Očeve ljubavi, iz „Bogatstava suosjećanja“. Zato „Idi, i pomiri se s bratom“, pristupi, progovori, oprosti, reci riječ, daruj osmijeh, pomoć, previj mu ranu, pohvali postignuće i uspjeh, ili  jednostavno, ako druga strana odbija komunikaciju, molitvom u srcu „pomiluj ga/je u duši“.
Iako smo kroz ovu jednodnevnu edukaciju prošli kroz ponudu komunikacijskih i ineterpersonalnih vještina u cilju poboljšanja konstruktivne komunikacije i timskog rada koji nam mogu biti snažni i dobrodošli alati u zajedničkom životu, duboko smo posvijestile da mi u Kristu, po Kristu i s Kristom, imamo sve za radostan i svet  (su)život: i milost, i snagu, i znanje, i primjer, i pomirenje, i Riječ i Tijelo. Samo je potrebno blago, ponizno i otvoreno ljudsko srce. Moje i tvoje. Neka Gospodin učini naša srca po Svom Srcu.

s. M. Marina Žuljević/s. M. Marta Kegalj