Svečano Euharistijsko slavlje blagdana Prikazanja Gospodinova kojim je proslavljen i Dan posvećenog života u zagrebačkoj prvostolnici u subotu 2. veljače predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško. U koncelebraciji je bilo četrdesetak svećenika, među kojima više provincijala redovničkih zajednica sa sjedištem u Zagrebu.

Na početku slavlja, biskup Šaško je okupljenim redovnicama i redovnicima, te vjernicima laicima koji žive posebnu posvećenost Bogu prenio molitve, zahvale i čestitku zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića.

U ovome slavlju radosti u Kristu gledamo milost redovničkoga lica Zagrebačke nadbiskupije. Zahvalni smo što na njemu vidimo ljepotu raznih karizma, živu predaju i tragove obnove i svježine; vidimo djela ljubavi, milosrđa, nesebičnosti i izgaranja za čovjeka; vidimo i brige, bore i rane. Zato molimo za snagu Duha koji jača i liječi, koji Crkvi daruje uvijek novo svjetlo, rekao je biskup Šaško kod ulaza u katedralu, te blagoslovio svijeće nakon čega je procesija s koncelebrantima krenula prema oltaru.

Na početku homilije, osvrčući se na misno evanđelje, biskup se posebno zaustavio na retku „Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.“ Podsjetio je, kako su „Duh i milost pokretači svakoga čovjeka koji dopusti da u njemu progovori čežnja i koji uvidi da nas grijeh opterećuje i pritišće prema zemlji. I kada nam se čini da smo slabi, da ne znamo pronaći ispravan način i put djelovanja u budućnosti, kada se osjećamo iscrpljenima i osušenima, ne zaboravimo da vjetar, vjetar Duha, najlakše podiže suhi list, ali čežnja za Gospodinom, za služenjem braći i sestrama, ne smije nestati, da taj suhi list ne bi bio odnesen nekom drugom snagom, a ne Božjom milošću. A gdje se vidi čežnja; što ljudski život čini laganim za Božje djelovanje u redovnicima i redovnicama? Bez ikakve dvojbe: rast u poslušnosti, siromaštvu i čistoći.“

Nadalje je propovjednik naglasio, kako blagdan Svijećnice može biti dragocjen poticaj za svakoga, jer „svaka zajednica ima svoja nastojanja, traženja, pokušaje novoga zamaha. Pod povećalom poglavara i poglavarica nađu se načini upravljanja, korištenje baštinjene tradicije, briga o članovima zajednica, pitanje održanja i novih kandidata i kandidatica. I sve vrlo lako sklizne u neke općedruštvene kategorije i rasprave sociološke naravi: i prošlost i sadašnjost, i brojnost i odgoj, gubeći najbitnije. Starac Šimun nas vraća na čežnju i oduševljenje. Zato smatram vrijednim ne toliko stajati nad onim o čemu ne poznajemo dovoljno jasne odgovore, nego nad početkom u kojemu je svaka i svaki od vas bio siguran u odgovore. Oni su Božji dar, izvor oduševljenja i radosti. Ponekad je teško pronaći poticaj koji je kao poziv došao od Gospodina, ali znam da je lako sjetiti se trenutka i mjesta na kojemu ste dali odgovor i bili sigurni u njegovu ispravnost; gdje ste gledali spasenje. Na te se odgovore vraćaju redovničke zajednice kada se obnavljaju i traže izvornost karizme. Te ste odgovore nosili, kada ste primali redovničko odijelo i kada ste davali odgovore na pitanje o predanosti Bogu“.

U nastavku homilije biskup Šaško je ukazao na simboliku habita, redovničkoga ruha. Podsjetio je na izreku kako „odijelo ne čini redovnika“, no posvijestio je kako se u habitu „spaja pojavnost i nutarnji smisao, imati i biti, ono što jesmo i što značimo, baštinjeno i obećano. I sami znate koliko je svećeničko i redovničko ruho znakovito, govorljivo, hvaljeno i osporavano. U njemu se čita ne samo Crkva u svome naviještanju i svjedočenju, nego i njezine rane. U habitu je toliko puta cijela Crkva; čovjek pojedinac i sve ono što druge hrabri ili ljuti, potiče da budu bolji ili da vrijeđaju Crkvu. Habit u drugima postavlja pitanje i o tome zašto je netko odlučio tako živjeti, i o tome zašto je netko kršćanin, i o tome da netko ima odgovor o otajstvu života, njegovu početku, smislu i o smrti“ rekao je, te dodao „u habitu ste uvijek hodajući odgovori, ono što ste u jednome početku čuli od Gospodina i rekli Gospodinu; ono što ste – poput Šimuna – primili u ruke i čemu dajete rasti snagom milosti“.

Vračajući misao na Šimuna, podsjetio je, kako se njegov hvalospjev moli svake večeri u povečerju. „Bilo bi dobro da on u nama usidri sigurnost nenavezanosti pune oduševljenja. Bilo bi dobro da se sjetimo početka, kada smo – nošeni sigurnošću odgovora, mladenačkim habitusom, u radosti i strepnji, istodobno – odlučili učiniti nešto lijepo, živjeti za neprolazno, slijediti nadahnuća Duha i putove Crkve. Bilo bi dobro sjetiti se tko nas je oduševio, što nas je privuklo i povelo putem novih početaka. Vraćajući se na početak, sigurno ćete otkriti osjećaj pouzdanja u Gospodina. On je izvorište oduševljenja. Tamo susrećemo svoju malenost, nedostojnost, nepripremljenost, ali i sigurnost da nam je biti u Božjemu habitu koji nosi i čuva odgovore. On je i dalje i nama u Crkvi i našemu narodu znak utjehe i nade. Mnogima i znak osporavan. I tako treba biti, jer na kraju se ispunja Božji plan, a ne naš. Božji plan, nošen našim pouzdanjem. To čine proroci, među kojima ovih dana posebno razmatramo i molimo blaženoga Alojzija Stepinca. U njegovu životu i umiranju tako je lako vidjeti podudarnost sa Šimunovim hvalospjevom. On je u svojim riječima i djelima očitovao svoju sigurnost u Božja obećanja, sigurnost da je Bog vjeran. S druge strane: razmatrao je načine na koje Bog ta obećanja ostvaruje. Pokazao je mudrost i čvrstoću vjere i pred razvojem koji se činio suprotnim od očekivanog. Molimo da dah te mudrosti i mi svjedočimo“.

Na kraju homilije biskup Šaško je najavio hodočašće u Krašić redovnica koje žive i djeluju u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Hodočašće će biti u subotu, 6. travnja. „Nakon prošlogodišnjega hodočašća svećenika Zagrebačke crkvene pokrajine, u Krašiću ćemo moliti zagovor našega Blaženika s redovnicama, kako na njihove nakane, tako i na nakane naše Nadbiskupije i domovine“. Homiliju pak je zaključio riječima „uz blaženoga Alojzija neprestano učimo nenavezanost, pouzdanje u Boga, ispunjeno oduševljenjem služenja bližnjima. Ako pak osjetite suhoću, ne obeshrabrite se. Možda je to potrebna lakoća, pripremanje za novi let putovima Duha“.

Nakon popričesne molitve, riječ zahvale prevoditelju slavlja uputila je predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović, ASC. „Zahvaljujemo za nadahnute i poticajne riječi upućene u homiliji. Hvala Vam što osjećamo i znamo da cijenite život i djelovanje posvećenih osoba u Crkvi. Radosna sam što smo zajedno u zagrebačkoj prvostolnici, koja je svima nama simbol duhovnog, vjerničkog i nacionalnog identiteta i jedinstva. Danas smo u zajedništvu sa svim posvećenim osobama u Crkvi koje diljem svijeta slave, mole i zahvaljuju Bogu za dar poziva i njegovu vjernost u svakodnevnom životu.“ Također je zahvalila svim višim redovničkim poglavaricama i poglavarima, sestrama i braći u redovništvu, kao i mladima koji su odgovorili na Božji poziv te se sada nalaze u redovničkoj formaciji.

Došli smo ovdje da zajedno zahvaljujemo za dar poziva te molimo snagu i milost da naše svjedočenje bude vjerodostojno. Drago nam je da nas i večeras svojom molitvom i nazočnošću podržavaju vjernici laici jer svi zajedno dajemo pravu sliku Crkve, zajednice Božjega naroda. Neka ovo slavlje učvrsti u nama svijest ljepote primljenoga poziva kako bismo obnovljenim zanosom i radošću mogli poput starca Šimuna blagoslivljati Boga za dar spasenja po Isusu Kristu, a po primjeru proročice Ane prepoznavati i pripovjediti drugima o čudesima koja Gospodin čini u našim životima i životima naših bližnjih, rekla je s. Antolović, a potom pozvala prisutne redovnike i redovnice da svi zajedno izmole molitvu za obnovu redovničkih zavjeta.
Slavlje je pjevanjem o Zbor redovnica i redovnika pod vodstvom s. Elizabete Peršić, provincijalne poglavarice sestara milosrdnica Zagrebačke provincije. Preuzeto: KTA (hrk/ika)

Foto: Marija Belošević