Blagdan prikazanja Gospodinova u Hramu zove se također i blagdanom susreta: u liturgiji se, na početku, kaže da Isus ide ususret svomu narodu. To je susreta Isusa i njegova naroda. Kad su Marija i Josip unosili Dijete u jeruzalemski Hram, došlo je do prvoga susreta Isusa i njegova naroda, kojega su predstavljali starci Šimun i Ana.

Bio je to također i susret unutar povijesti naroda Božjega; susret mladih i starih; - mladi: Marija i Josip s Novorođenim, a stariji, Šimun i Ana, dvije osobe koje su stalno dolazili u hram. Opazimo što evanđelist Luka kaže za njih, kako ih opisuje. O Gospi i Sv. Josipu u četiri navrata kaže da su htjeli vršiti ono što propisuje Zakon Gospodnji (Usp. Lk 2,22.23.24.27). Možemo gotovo vidjeti da su Isusovi roditelji s radošću izvršavali Božje propise; radost hoda po Zakonu Božjem. Mladi su supružnici koji su upravo dobili dijete, upravo su pokrenuti željom da ispune ono što nalažu propisi. Nije to neki vanjski čin da bi se osjetili "na svom mjestu", ne... Želja je to snažna i duboka, prožeta radošću. To je ono što se kaže u Psalmu (Usp. Ps 119,14.77): "Putu se propisa tvojih radujem..." i: "...jer Zakon tvoj, moja je naslada".

A što Sveti Luka kaže o starcima? Više od jednom kaže da su bili vođeni Duhom Svetim. O Šimunu se kaže da je bio pravedan i bogobojazan; da je iščekivao Utjehu Izraelovu, te da je "Duh Božji bio na njemu" (Usp. Lk 2,25). Kaže nadalje da mu je Duh Sveti unaprijed navijestio da neće vidjeti smrti prije nego li vidi Pomazanika Gospodnjega (r. 26); te na koncu: da je u Hram došao "ponukan Duhom" (r. 27).

O Ani se kaže da je bila proročica (r. 36); što znači nadahnuta od Boga; i da je stalno bila u Hramu "služeći Bogu postovima i molitvama" (r. 37). Sve u svemu, ovo je dvoje staraca puno života! Puni su života jer su pokrenuti Duhom Svetim, poučljivi njegovim poticajima te osjetljivi na Njegove pozive. Eto susreta Svete Obitelji i ovih dvoje predstavnika svetoga Božjeg naroda. U središtu je Isus. On je onaj koji sve pokreće; koji privlači i jedne i druge u Hram - kuću svojega Oca. Susret je to mladih punih radosti opsluživanja Zakona Gospodnjega; i staraca radosnih zbog djelovanja Svetoga Duha. Jedan je to susret; susret opsluživanja i proroštva, gdje su mladi oni koji opslužuju, a stariji oni koji prorokuju! Čini se kao da je stvar malo obrnuta. Stvarno, ako dobro razmislimo, opsluživanje Zakona je potaknuto djelovanjem Duha Svetoga; a proroštvo se pokreće putom koji trasira Zakon. Tko je ispunjen Duhom Svetim više od Marije; tko li je mu poučljiv više od nje? U svjetlu ovog evanđeoskoga prizora, gledajmo na posvećeni život kao na susret s Kristom: On je onaj koji k nama dolazi; nošen od Marije i Josipa; i mi smo oni koji idemo k Njemu, vođeni Duhom Svetim. U središtu je On. On sve pokreće; privlači nas u Hram; u Crkvu, gdje ga možemo susresti, prepoznati, prihvatiti i prigrliti. Isus nam dolazi u susret u Crkvi po utemeljiteljskoj karizmi Instituta: lijepo je misliti na taj način i tako gledati na naše zvanje! Naš je susret s Isusom uzeo svoj oblik u Crkvi, po karizmi jednoga svjedoka ili jedne svjedokinje. Ovo nas uvijek začuđuje i čini da za to zahvaljujemo.

I u posvećenom se životu živi susret mladih i starih; susret opsluživanja i proroštva. Nemojmo ih gledati kao dvije suprotstavljene stvarnosti! Pustimo da ih Duh Sveti obje prožme, a znak toga jest radost: radost opsluživanja; opsluživanja jednoga životnoga pravila; radost onoga: "biti vođeni Duhom" - nikada tvrdi, nikad zatvoreni, nego uvijek otvoreni glasu Božjemu koji govori, otvara i vodi; koji nas poziva da idemo rema horizontu...

Dobro je starijima mlađima prenijeti mudrost života; dobro je za mlađe prikupljati ovo nasljeđe iskustva i mudrosti - ne radi toga da ga pohranimo u muzeju; nego da ga pronosimo naprijed suočavajući se s izazovima koje nam život donosi; pronoseći ga na dobro odgovarajućih redovničkih obitelji i na dobro čitave Crkve. Milost ovog otajstva - otajstva susreta - neka nas prosvijetli i učvrsti na našemu putu. Amen.

Dan posvećenog života priziva važnost koju za Crkvu imaju posvećene osobe

Današnja svetkovina Isusova prikazanja u Hramu, ili Svjećnica, podudara s obilježavanjem Dana posvećenog života, koje priziva važnost koju za Crkvu imaju svi oni koji su prihvatili Isusov poziv da ga izbliza slijede na putu evanđeoskih savjeta.Događaj prikazanja djeteta Isusa u Hramu, je 'ikonom darivanja vlastita života' onih koji su, Božjim darom, preuzeli odlike djevičanskog, siromašnog i poslušnog Isusa, a to darivanje samih sebe Bogu odnosi se i na svakoga kršćanina posvećenog u Krštenju. Svi smo pozvani predati se Ocu zajedno s Isusom, pretvarajući svoj život u velikodušni dar. To posvećenje na poseban način žive redovnici, monasi, posvećeni laici, koji po zavjetima pripadaju Bogu potpuno i isključivo. Po toj pripadnosti Bogu oni daju posebno svjedočanstvo Evanđelju Božjega kraljevstva, te su potpuno predani braći, kako bi donijeli Kristovo svjetlo tamo gdje je tama, te širili nadu u pokolebanim srcima. Posvećene osobe Božji su znak u različitim životnim okruženjima, kvasac za rast pravednijeg i bratskijega društva, proroštvo solidarnosti s malenima i siromašnima. Ovako shvaćen i življen, posvećeni nam se život pokazuje onim što on zaista jest - Božji dar! Svaka posvećena osoba dar je Božjem narodu u hodu, ukazavši na veliku potrebu prisutnosti posvećenih osoba, koja osnažuje i obnavlja širenje Evanđelja, kršćanski odgoj, ljubav prema potrebitima, kontemplativnu molitvu, humani i duhovni odgoj mladih i obitelji, te pravednost i mir u ljudskoj obitelji. Zamislimo što bi se dogodilo da nema časnih sestara u bolnicama, misijama i školama. To je nezamislivo; one su dar, kvasac koji pokreće Božji narod. Velike su te žene koje posvećuju vlastiti život i prenose Isusovu poruku! Upravo zbog potrebe za tim svjedočanstvom Božje ljubavi i milosrđa, a redovnici i redovnice svjedoče Božju dobrotu i milosrđe, valja sa zahvalnošću cijeniti iskustva posvećenog života, te produbiti spoznaju o različitim karizmama i duhovnostima, te pozvao na molitvu kako bi mnogi mladi, Gospodinu koji ih poziva, odgovorili s 'da' te mu se potpuno posvete, za nesebično služenje braći. Papa je na koncu najavio da će sljedeća godina biti Godina Posvećenog života, povjerivši ovu inicijativu zagovoru Djevice Marije i Svetog Josipa, koji su bili prvi koje je Isus posvetio. Danas slavi Dan života, naglasivši da je "svako dijete lice Gospodina koji ljubi život, dar za obitelj i društvo".