Došašće je glagolska imenica i nastaje od glagola doći. Uvriježeno je diljem svijeta i ime advent, dolazi od glagola advenio u starom latinskom, a znači isto. Riječ došašće označava vrijeme prije Božića. Ono počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može započeti 27. studenoga, a najkasnije 3. prosinca. Određuje ga blagdan sv. Andrije Apostola.

Prva nedjelja nakon tog blagdana je 1. nedjelja došašća. To je vrijeme priprave za Božić. Sastoji se iz dva dijela. Prvi dio traje do 16. prosinca. U tom se prvom dijelu došašća ljudi skruše, kaju, mole i spremaju za svoj konačni susret s Bogom, za sudnji dan. Drugi dio započinje 17. prosinca i završava rođenjem Isusovim, Božićem. U njemu se vjernici pripravljaju za Božji rođendan. Došašćem započinje nova liturgijska godina u spomenutom vremenu. U istočnoj crkvi nova liturgijska godina počinje 1. rujnom. Liturgijska boja došašća je ljubičasta. Došašće ima svoje liturgijske pjesme. Adventski vijenac, koji se kiti u došašću ima četiri svijeće, za svaku nedjelju po jednu. Stoji na obiteljskom stolu ili na ulaznim kućnim vratima. U došašću nema velikih vanjskih proslava ni slavlja vjenčanja. Sv. mise zornice kroz cijelo došašće vjernici rado posjećuju kao znak osobne pokore i zavjeta.

Adventski vijenac i svijeće  

Tradicija adventskog vijenca i svijeća relativno je mlada. Iako je vijenac antičkog porijekla i znak je pobjede, i svijeća ima svoju veliku starost, u kombinaciji adventskog vijenca nastaju u prvoj polovici 19. stoljeća u Hamburgu. Prvi se adventski vijenac pojavio 1838. godine u domu za siromašnu djecu „Das Rauhe Haus“ („Trošna kuća“) koju je 1833. u predgrađu Hamburga utemeljio teolog, pedagog i evangelički pastor Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.). Od gradskih je vlasti dobio potporu i neku kuću te je uredio za sirotu, napuštenu i ostavljenu djecu. Iz njegovog dnevnika saznajemo o nastanku prvog adventskog vijenca. Da bi svojim štićenicima uljepšao predbožićne dane, da bi im u srce vratio toplinu roditeljskog doma kojeg nisu imali. Nakon zajedničke molitve bi svakog dana u došašću u drveni krug kojeg je sam napravio stavili po jednu svijeću i zapalili je. Na Božić bi gorile četiri bijele i veće svijeće koje su bilježile adventske nedjelje i devetnaest crvenih, nešto manjih, za svaki adventski dan. Tu ideju koja mu je došla u došašću 1838. nastavili su iz godine u godinu ponavljati, a od godine 1851. njegovi su štićenici počeli vijenac kititi zimzelenim grančicama, a onda su i cijeli vijenac pravili od tih grana. Taj se običaj proširio u evangelističkim obiteljima po Njemačkoj, a za kratko po cijelom svijetu. S vremenom su se u vjenčić stavljale samo četiri svijeće i palile se po redu kako je dolazila pojedina nedjelja došašća. Vijenac bi se ispleo tako da mu se ne vidi početak i kraj – beskonačnost, vječnost; bor i božikovina – besmrtnost; lovor – pobjeda; cedar – snaga i izlječenje od svih bolesti; od lišća je božikovine prema nekim vjerovanjima bila spletena Isusova kruna koju su mu nabili na glavu, a u vijenac se stavljao i ružmarin koji je prema legendi čuvao sv. Obitelj na bijegu u Egipat. I konačno, vijenac čine krug i svjetlo, znakovi savršenstva i života. Za četiri svijeće ima više tumačenja: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak; svijeće su crvene i bijele i govore o Isusovoj muci i pobjedi; ili su tri ljubičaste kao znak pokore i obraćenja i četvrta ružičasta, znak radosti da se Isus rodio; opet je prema drugoj tradiciji prva prorokova, druga betlehemska, treća pastirska i četvrta anđeoska.