„Cite Soleil“ ili „Grad sunca“ koji nosi krasno ime, ali ne i lijepu stvarnost života njegovih stanovnika. To je bila jedna četvrt koja je postala prenapučena i prerasla u „grad“ koji je smješten uz samu obalu Karipskog mora koje je nažalost zagađeno smećem i otpadom.

Odavno smo željele posjetiti taj „grad“, ali ne zbog njegove obasjanosti suncem nego uronjenosti u siromaštvo i kriminal. 

Naime, radi se o četvrti u kojoj živi oko 200.000 stanovnika mlađe životne dobi, a nosi tužnu titulu jedne od najsiromašnijih četvrti zemaljske kugle. Nije lako naći pravih riječi da bi opisale život ljudi koji žive u kvartu kojim se šire mirisi kanalizacije i opće zagađenosti. Ljudi žive u kućicama napravljenim od cerada, kartona i starih limova koje su pronašli na nekom otpadu. Veličina tih improviziranih i u nizu poredanih kućica je circa 3x3 metra, a u njima živi i preko deset članova obitelji. U takvim uvjetima jedna ili eventualno dvije prostorije istovremeno su spavaća soba, kuhinja, boravak, WC… Nije neobično da u takvim uvjetima života i opće nečistoće jako puno ljudi obolijeva, a onda i prerano umire jer nemaju novaca za bolnicu i lijekove. Djeca su okružena prljavštinom, većinom bez odjeće i ako imaju jedan obrok dnevno smatraju se sretnicima. Život im je borba za golo preživljavanje, od borbe za hranu do borbe protiv različitih bolesti. Teško je pojmiti, a onda i prihvatiti da u 21. stoljeću žive ljudi bez struje, bez pitke vode i hrane, bez osnovnih higijenskih uvjeta kao što su kupaonica i kanalizacija. Mjesto je to vladavine bandi koje kontroliraju cijelo područje jer su vlasti digle ruke od njih. Samim time domaći ljudi izbjegavaju ulazak u „Cite Soleil“ jer je jako opasno, a napose za bijelce. Naime, bijelci su prilika za zaradu jer ih mogu kidnapirati i tražiti veliku svotu novca da bi ih pustili na slobodu. Nažalost, otkupnina je jedno od sredstava za preživljavanje bandi.

Naš utemeljitelj Stadler govorio je nama Služavkama Maloga Isusa: „Pomozi siromasima kad god možeš pa će i tebi Bog „ stoga smo s. Liberija i ja odlučile otići u taj dio grada sa američkom organizacijom Reiser Relief koja pomaže te ljude. S nama su bila i dva „službena“ fotografa organizacije koji su fotografirali, a mi smo nastojale biti što diskretnije kako ne bi izazivale pozornost i stvarale neugodne situacije. Upozorili su nas da ne nosimo ništa od osobnih stvari, a napose ne dokumente, torbicu ili mobitel. Naime, ljudi prepoznaju vozila te organizacije jer im svakodnevno doniraju 2 do 3 kamiona pitke vode. Upravo ta pomoć osigurava siguran i miran prolazak vozila organizacije kroz ta naselja. Potresno je bilo vidjeti ljude i djecu kako trče sa kantama za vodu, pri čemu nisu znali da li bi se prije umili, napili ili odnijeli vodu kući. Moramo priznati da smo ostale šokirane uvjetima i pogođene stvarnošću, a onda i našom ljudskom nemarnošću i neodgovornošću za našu braću koja su siromašna i trpe od gladi i žeđi. U nama su se javljala pitanja: zar doista ne možemo učiniti ništa da se stanje popravi? Zar smo doista toliko slijepi da jedni od nas bacaju hranu, a drugi gladuju? Zar doista živimo u svijetu u kojem jedni zaborave zatvoriti vodu nakon pola satnog tuširanja, dok drugi nemaju niti čašu vode za popiti?

Mi sestre bile smo im zanimljive. Djeca su nam trčala ususret, ali su tražili i nešto za pojesti, a onda i koji zagrljaj više.. Poneko dijete nas je i „ugrizlo“ da bi vidjelo kako se naša bijela koža crveni. Ljudi u „Cite Soleil“ nemaju hrane, pa pronalaze razne načine preživljavanja: od prekopavanja smetlišta pa do izrade kolača od blata. Taj kolač nakon što osuše na suncu pojedu ili prodaju, a time uzrokuju mnoge prerane bolesti-smrti.

Naši osjećaji su se izmjenjivali od tuge do radosti. Dirljiv susret bio je sa jednom djevojčicom koja nas je odvela do njene kućice pokazavši nam gdje živi…nema riječi koje to mogu opisati. Slika koju dostavljamo u prilogu pokazuje njenu kuću i govori sve. Uz sve siromaštvo koje smo vidjele u tom kvartu, vidjele smo djecu ali i ljudi koji žive s velikom nadom u srcu za bolje sutra. Tu nadu u njima bude i misionari koji su došli iz različitih zemalja svijeta kako bi ublažili njihove patnje. Ni misionarima koji su tamo, koji u tom kvartu već godinama žive, nije ni malo lagano jer su često mete napada, pljački a ponekad i kidnapiranja od „profesionalnih kriminalaca“ živeći tako pod velikim rizikom za vlastiti život.

Poseban je bio i trenutak kad su čuli da smo s. Liberija i ja iz Hrvatske. Zanimljivo je kako djeca od 5-8 godina koja nemaju televizije znaju za hrvatskog nogometaša Luku Modrića ali i mnoge druge. Jednostavno ga svi obožavaju. Kad su čuli da smo iz iste države onda su djeca „zaključila“ da sam sigurno sestra od Luke Modrića govoreći: „i ona je mala i plava, baš kao Luka“. Bila je to „udarna vijest“ u kvartu da su vidjeli sestru Luke Modrića i nikakvo razuvjeravanje nije ih uvjerilo u suprotno. Kako je Haiti zemlja u kojoj ljudi žive za nogomet kada je utakmica oko jednog malog televizora skupi se preko 100 ljudi koji zajednički sakupe po koji sitni novčić da bi upalili televiziju na bateriju i mogli pratiti utakmicu-to smo vidjeli upravo taj dan. Vjerovali ili ne, naši nogometaši nama su  ulaznica u svjetove i živote ljudi na Haitiju za koje nismo ni sanjale da postoje. Hvala im na tome, zato i mi navijamo sa našom djecom u domu Cardinal Stepinac Children's Home za Hrvatsku i pratimo nogomet svim srcem. Drago nam je da je i u našem domu petero djece iz tog kvarta našlo svoje utočište i topli dom.

Ovo nam je bila velika životna lekcija da budemo Bogu zahvalni za sve ono što imamo u našim životima, te da naša srca otvorimo potrebnijima od nas samih. Ovi ljude žive s nadom se da će dragi Bog pogledati njih i njihove živote te im dati bolju i svjetliju budućnost Također žive s nadom da ćemo se i mi vratiti jednoga dana s kojom pomoći više.

Sr. Ana Uložnik, misionarka sa Haitija