U subotu 12. listopada  2019. Godine, okupili smo se mi,  animatori Društva Prijatelja Malog  Isusa Zagrebačke provincije,  u samostanu  Antunovac u Novoj  Vesi. Sestre su nas dočekale s doručkom, a kako smo pristizali, srdačno smo se pozdravljali.

Na početku susreta pozdravila nas je provincijska glavarica s. M. Petra Marjanović i predstavila novu pročelnicu DPMI ove provincije, s. M. Kristinu Maslač i zahvalila dosadašnjoj pročelnici s. M.  Emanueli Pečnik. 

Započeli smo s meditacijom i  nagovorom vlč. Ivana Lastovčića, župnika u župi sv. Ivana Krstitelja  u Zagrebu.

Tema je bila naslovljena „Cvate ko cvjetak na njivi“ iz Ps 103, 15b. To je zapravo prispodoba o maslačku koji je alegorija čovjeka,  osobe koja živi i djeluje sada i ovdje. Čovjek se rodio od roditelja jer je Bog tako htio,  kao što je htio da iz sjemena koji je posijao vjetar nikne maslačak.

Imamo jedan život koji traje vječno. Život kakvim živimo oblikuje naše misli, riječi, djela,  postupke i odnose s drugima. Stoga je važno da se ne oslanjamo na ljude i njihova mjerila već na  Boga koji je naše  ime, koje nam daje identitet, zapisao u nebesima... “Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvjetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,  ne pamti više ni mjesto njegovo. Al` ljubav Gospodnja je vječna nad onima što ga se boje...“ (Ps 103,15-17a). Stvoreni smo na sliku trojstvene ljubavi  Oca i  Sina i  Duha Svetoga. Djeca smo Božja i Bog nam je dao blago, da vjerujući u njegovo ime, dajemo drugima. Često se u životu osjećamo kao siroče: tužno,  napušteno,  odbačeno,  neshvaćeno,  nevoljeno. Zbog ranjenosti u životu dolazimo u situaciju da ne znamo ni primiti niti dati ljubav.  Postajemo sebični, samodostatni, usamljeni i lutalice koje đavao prima u svoje prihvatilište gdje vlada bijes i ljutnja. 

Vlč. Lastovčič je na primjeru milosrdnog oca ili razmetnog sina iz Lukina evađelja 15,11-13, objasnio kako su zapravo oba sina životarili, a ne živjeli jer nisu shvaćali narav i srce oca. Mlađi sin je bio nestrpljiv u odrastanju te je pošao iz očeve kuće u svijet koji mu je postao novi dom. Samovolja ga je na koncu dovela do očaja,  koji ga je osvjestio i on je shvatio svoju pogrešku,  ponizio se i vratio ocu tražeći oprost.  Tako i mi trebamo, kad poremetimo veze s drugima, pitati se u čemu griješimo, tražiti oprost od  Boga i ljudi te onda preoblikovati um, srce i međuljudske odnose.

Stariji sin je nesiguran i ne vjeruje da ga otac voli te postaje sebičan,  agresivan i zavidan. Osjeća se kao siroče. Želi osuđivati i provoditi svoju pravdu. Mjeri brata i oca ljudskim metrom koji je prekratak i preuzak. Zaboravlja na Gospodina i njegovu pravdu.

Kad se i sami nađemo u ovakvoj đavolskoj zamci, rađaju se u nama bezbožne misli, postajemo povodljivi, površni. Ne živimo, već životarimo. Duša i srce su nam prazni,  ne puštamo u njih ni Božju ni ljudsku ljubav. Tada se trebamo sabrati, prihvatiti Božji poziv na povratak u Božji dom i ponavljati si da smo prihvaćeni i voljeni u Isusu. Isus nam je obećao da nas neće ostaviti kao siročad već nam poslati Duha Svetoga kao branitelja.  Trebamo se moliti  Duhu Svetomu, čitati, slušati i čuvati Božju Riječ kao temelj vjere i krijepiti je na izvorima Crkve.

Svoj  emocionalni i duhovni rast ne smijemo preskakati i požurivati jer će nešto zakržljati i nećemo cjelovito sazrijeti. Nećemo moći primiti darove, razviti ih i s ljubavlju dijeliti drugima.  Moramo se odvažiti  živjeti kao  Božja djeca: vjerovati Božjoj Riječ, čuvati je, ljubiti druge i drugima dozvoliti da nas ljube.  Da bismo posijali sjeme dobrote i ljubavi oko nas, pomaže nam Duh Sveti, kao što maslačku pomogne vjetar da posije njegovo sjeme po livadi da bi rodio novim maslačcima. Ugledajmo se na  Mariju i slijedimo Krista na putu našeg spasenja.  Neka nas naši križevi i  neuspjesi ne učine malodušnima, ljutima, razočaranima isto kao što nas uspjesi ne bi trebali uzoholiti. Posvijestimo si da smo voljena djeca  Božja. Dopustimo Bogu da ulazi u naša srca i danas vodi,  kako ne bismo životarili već živjeli u zajednici i zajedno, punim životom i radosno.

Kako se maslačak pretvorio  u dobrog PMI

Sestra Kristina je ispričala meditativnu priču o maslačku koji je postao od suze jedne princeze koja se u šetnji ružičnjakom spotakla o bršljan  i pala te se ozlijedila.  Od bola su joj kapale suze  koje su se uz pomoć sunčeve zrake  pretvorile u divni žuti maslačak.  On je cvao cijelo ljeto i žudio za pogledom princeze. No, ona je više voljela ruže. Došla je jesen i maslačak je odlučio da navečer neće sklopiti latice već gledati kamo se to sunce skriva po noći.  Ugledao  je predivan  puni mjesec, a on je pomislio da  se to sunce promijenilo. Poželio je postati takav jer je mislio da će ga onda princeza primjetiti. Njegove žute latice postale su bijele,  pahuljaste. Zamolio je vjetar da ga ponese na njegova putovanja gdje bi mogao sresti princezu. Vjetar je puhnuo, a njegova pahuljasta glavica raspršila se na tisuću sitnih pahulja koje su putovale svijetom i gdje bi pale,  iz njih je narastao novi prekrasni sunčano zlatni maslačak.

Jedan maslačak je umro da bi niknulo tisuću novih. Mi, animatori, i članovi DPMI ne moramo čeznuti za ljubavlju i pažnjom poput maslačka. Mi trebamo svoje darove i ljubav dijeliti drugima. Kad nam se čini i vidimo da nema očekivanog i željenog napretka, nemojmo posustati u poslanju.  Moramo se mijenjati u načinu rada da bismo bili inspirativni i poticajni drugim članovima PMI, a naročito novim članovima i podupirateljima.  Nije ugodno kad entuzijazam splasne,  kad dođe do zasićenja u poslanju, kad se počinjemo uspoređivati.  Uspoređujemo omote, a svi nismo vješti i kreativni u zamatanju. Važan  je sadržaj omotanog paketa u kojemu su tolika dobra djela ljubavi i požrtvovnosti prema prilikama koje imamo u svojim sredinama gdje smo poslani.

Maslačak im predivan žuti cvjiet koji i miriše. Njegov list je zdrava hrana, a korijen ljekovit. Stoga mi PMI, trebamo postati prepoznatljivi u svojim sredinama poput maslačka na livadi.  Širimo svoja djela ljubavi prema drugima i, uz Božju pomoć, zasadimo sjeme dobrih djela i milosrdne ljubavi oko sebe kako se ni mi, ni itko oko nas ne bi osjećao usamljen,  tužan i odbačen već kao prihvaćeno, voljeno Božje dijete. Trebamo biti ustrajni u radu i molitvi, dati se poučiti i vjerovati da nas Bog neće mjeriti po veličini i količini djela koje činimo, već po količini ljubavi s kojom ih činimo.

Đurđica  Mladin
PMI Bistra