Nakon obilate kiše, osvanula je sunčana nedjelja, 18. svibnja. Zabrinute smo pratile tužna događanja uz korita naših rijeka. Boli nas vapaj nastradalih. I naše sestre trpe kao i mnoge obitelji. Čim bude moguće proći, pohodit ćemo ih. Odlučile smo krenuti iz naše katedrale. Bile smo na Sv. Misi, molile blagoslov našeg Utemeljitelja, sluge Božjeg Josipa Stadlera. Krenusmo: s. M. Admirata Lučić – provincijska glavarica, s. Anđa Vranješ - kućna predstojnica, s. Lucija Blažević, s. Manda Pršlja i s. Klara Jerković. Pridružile su nam se i s. Bertila Kovačević, s. Hinka Rogalo, s. Ivana Antić, s. Stana Matić i s. Jelena Jovanović.

Do Zenice put je bio dobar, vidjesmo ostatke smeća što je voda vratila nama ljudima, nama ljudima koji smo to ubacali u vodu. Od Zenice smo vozile sporije jer smo nailazili na odrone zemlje, na vode koje se slijevaju s obližnjih planina i prelaze preko kolnika, ali ništa strašno, stigosmo do Maglaja. Zakrčen je, pun mulja, blata, naplavljenih predmeta. Pred župnom Crkvom i našom kućom velika akcija čišćenja. Mali bager i velika kašika čiste mulj koji je oko pola metra visok. Trebaju čizme da bi se izišlo iz auta, da bi se došlo do kuće, crkve. Na crkvi silina vode je probila i odvalila vrata, klupe što je mogla odnijeti, odnijela. Kažu nam da je odnijela i kip sv. Leopolda i harmonij. Što nije mogla odnijeti isprevrtane po cijeloj crkvi.

Naša kuća isto: vrata jedva otvorismo, zapriječile dvije stolice iz kapele koje je vodena stihija donijela, kapela sva u mulju i prevrnute klupe, kupatilo u mulju, kuhinja i dnevni boravak također, sve puno vode i nije više za uporabu. Podrum pun vode, izbijena su podrumska vrata. Spremnik za naftu pomaknut iz svoga ležišta, sva se kuća osjeti po nafti koja je istekla.

Struje i vode u Maglaju nema..U prizemlju je voda došla do razine prozora, dok je župniku potopljeno cijelo prizemlje. S. Lucija Blažević je spremno ostala u kući, uključila se u akciju čišćenja sa brojnim župljanima, ne samo župe Maglaj, nego i svih okolnih župa.

Velečasni Josip Jelić, župnik, i nekoliko naših bogoslova, zajedno sa većim brojem dobrih ljudi, svi sa lopatama u rukama oslobađaju pristup crkvi i kući.

Maglajske ulice, kuće, vrtovi, sve uistinu izgleda strašno. Užurbani, zauzeti, brojni ljudi daju nadu da će nevolja biti pobijeđena. Molile smo s njima i za njih, osobito za one koji se nisu mogli izvući iz strašne bujice.

Naš cilj je bio pohod sestrama, bolesnicima o kojima skrbe i župniku u Doboju. Savjetuju nam da još sačekamo, jer je put u Kosovi neprohodan radi odrona i klizišta. Susrele smo i načelnika Maglaja, gosp. Mehmeda Mustabašića koji je došao pozdraviti akciju čišćenja Crkvenog okoliša. Kazao nam je da možemo u Doboj starim putem, desnom stranom Bosne. Vozile smo se kroz sela, više puta zastajale uz nabujalu rijeku i razgovarale s ljudima. Zalutale bismo da nam sv. Rafael nije poslao jednog čovjeka koji je vozio ispred nas i tako nam pokazao put. Kuda god smo prolazili vidjele smo ljude kako čiste svoje kuće, iznose namještaj, stvari. Većina od njih nije mogla dalje od vrata jer im je mulj i voda sežu do ulaza u kuću. Gledajući ljudsku patnju, i moleći za njih stigle smo u Doboj do naših sestara. Ispred kuće i u samoj kući smo zatekle dobre ljude. Rekoše nam da su iz obližnjih župa Žabljaka i Usore. Vidjesmo pumpu koja ispumpava vodu iz podruma. U našoj kući u prizemlju voda je bila do pola prozora i poplavila cijelo prizemlje. Kazuju nam kako je voda nadolazila brzu, u čas se je napunila kuća. Sa nepokretnim bolesnicama našle su se na drugom katu kuće kao u jezeru. Velečasni župnik Pero Iljić im je s čamcu doplovio i ponudio prvu pomoć. Bilo je strašno pričaju kroz suze. Čim se je moglo pristupiti kući došao im je i velečasni Bono Tomić , župnik iz Žabljaka, sa najpotrebnijim stvarima za život. Zatim je organizirao u svojoj župi akciju pomoći za župsku crkvu, hrvatski dom i kuću sestara. Teško je čistiti jer ni struje ni vode u kući nemaju. Sreća je da imaju malu česmu ispred kuće pa im služi za pranje i čišćenje. Vidjele smo da dolaze i drugi ljudi iz susjedstva da tu zahvate vode. Župna Crkva u Doboju je također poplavljena, župni stan je malo povišenije pa, hvala dragom Bogu, nije. Velečasni Pero Iljkić, župnik je organizirao podjelu pomoći, kao i lijekova u svojoj kući, jer su ljekarne u Doboju sve poplavljene. Dojmljivo je vidjeti kako ljudi dolaze, dobivaju najosnovnije namirnice i s vrećicama u rici odlaze svojim poplavljenim domovima.

U razgovoru smo željele posredovati kršćansku blizinu. Vidjele smo kako mnoga vozila, kamioni prolaze kroz ulice i volonteri dijele kruh, pitku vodu, te druge namirnice. Drugi kamioni i traktori odvoze obilato muljavo smeće i poplavljeni namještaj sa ulica.

Budući da nekoliko dana nismo mogle stupiti u kontakt sa našim sestrama na Dolorzi u Čardaku, odlučile smo i njih posjetiti. Opet cesta uz Bosnu. Kolnik je suh, mjestimično ipak odroni, na lijevoj strani dosta usjeva u vodi, a sa desne strane mjestimično Bosna kao jezero, sve poplavljeno. Kuće su u vodi. Nitko ne može nikome doći bez čamca. Na domak Modriče voda probila cestu. Izgleda kao slomljena u dva dijela. Ljudi gledaju. Prema Kladarima i prema Čardaku nema vode. Sve je zelenilo, mir, tišina. Kratko smo molile na groblju naših pokojnih sestara, obradovale se vidjevši dragu Crkvu, samostan, župnikovu kuću i obiteljske kuće u cvijeću, suncu i zelenilu. Sestre obilaze usamljene, bolesne starije osobe u njihovim kućama. Prebirale smo u srcu drage susrete, prepoznatljivo kršćansko bratstvo. Oči srca su vidjela mnogu ljudsku bol. Prepričavale smo iskustvo patnje i u nedavnom ratu na ovim prostorima., pa onda molile. Hvala dragom Bogu za sve! On jednini sve zna! Vidjesmo ljudsku bol, ali i snagu vjere i zajedništva te ljudske solidarnosti.

s. M. Klara Jerković, SMI