Ima susreta na kojima bismo htjeli zaustaviti vrijeme. Ovo je bio jedan od takvih susreta. Barem za mene.

27.09.2019. U popodnevnim satima uputile smo se mi, sestre juniorke: s. M. Milana, s. M. Antonia i ja, sa provincijskom glavaricom s. M. Terezijom, u Košute gdje nas je dočekala magistra s. M. Marina Žuljević. Večer smo provele u igri i razgovoru, u smijehu i šetnji prirodom gledajući zalazak sunca.

28.09.2019. Nakon slavlja sv. Mise sa sestrama u samostanskoj kapeli u Košutama, uputile smo se u Sinj gdje smo posjetile Gospu Sinjsku. Na putu do crkve susrele smo se s raznim ljudima, mještanima, koji su nas zaustavljali da nam kažu kako smo im svojim prisustvom uljepšali dan. Bilo je to neobično lijepo iskustvo. Osjećale smo se poput sv. Franje koji je rekao: Propovijedajte evanđelje u svako doba, a kada je potrebno upotrijebite i riječi. Ljudima je bilo sasvim dovoljno vidjeti osmijeh na našem licu, on im je donio Radosnu vijest. Naša sljedeća destinacija bila je Sinjska Tvrđava – Stari Grad. Putem smo pjevale i razmatrale u svom srcu postaje križnog puta. A onda je slijedio „skoro pa“ najbolji dio cijelog dana. Kad smo se popele na vrh Tvrđave, moram priznati, oduševio me  kip Gospe Sinjske, pogled na Sinj i panoramu Cetinjske krajine.  Stala sam dugo i predugo u zagrljaju Majke i uživala u pogledu. Teško je riječima opisati kako je predivno bilo. Došlo je vrijeme da krenemo nazad, a ja sam se jedva „odlijepila“ od kipa. Nakon ručka slijedio je drugi dio najboljeg dijela dana. Barem za mene. Jer mi se ostvarila jedva posebna želja. Jahati konja u Gazu. Pred očima mi je bila slika naše sestre iz prošlosti, koja je uz pomoć konja obilazila siromašna mjesta, tražila pomoć za siročad o kojima su sestre brinule. Konj je bio jedino „prevozno sredstvo“. U blizini tog predivnog Božjeg stvorenja, sjetila sam se sv. Franje i njegove ljubavi koju je gajio prema životinjama i svemu stvorenom. I ovaj put bilo je neopisivo. Naše zadnje odredište bio je izvor rijeke Rude. Ondje smo zajedno pročitale dio iz Lukina evanđelja te se povukle u osamu, u razmatranje. Dok smo čitale tu prispodobu o milosrđu, o razmetnom sinu, dobila sam ulogu starijeg sina. Stoga sam odlučila o njemu i razmatrati. Često sam čula u propovijedima da svećenici razglabaju treba li naziv te prispodobe biti Izgubljeni-nađeni sin ili Milosrdni otac. A što ne bi naslov glasio – Nepravda „pravednoga“ sina? Bila sam u fazi pronađene ovčice koja nije htjela izlaziti iz zagrljaja svog Dobrog Pastira, već sam se mnogo puta susrela s Ocem koji je na moj dolazak dugo čekao i jedva ga dočekao. Božja ljubav mi nije strana. Ali sam se i navikla na nju. Toliko da sam je prestala „doživljavat“. Koliko li samo puta nisam bila svjesna da je sve Njegovo zapravo i moje, bila mu tako blizu, a tako daleko…zahvalne Gospodinu za cijeli dan i sve primljene milosti zajedno smo zapjevale hvalospjev Veliča duša moja Gospodina a zvuci slapova Rude u pozadini davali su divnu „instrumentalnu pratnju“ našoj molitvi koja se uzdizala kao kad pred lice Božje.

29.09.2019.

Sv. Mihael. Poseban je to blagdan za župu u Trilju. Sudjelovale smo u procesiji i euharistijskom slavlju zajedno sa sestrama i župljanima. Istakla bih samo jednu rečenicu iz homilije, i čitavog slavlja. Svećenik je upitao: imamo li mi iskustvo da nitko nije kao Bog? Za kraj donosim tekst pjesme koja kao plod jednog razmatranja govori baš o tome.

-Tko je kao Bog?-

Tvoja milost je dovoljna,

Tvoja radost me osvaja, Ješua. 

Tako predivan si Ti,

Veličanstven u sili i sjaju svom, Ješua. 

Ti me zoveš imenom,

Ti me priznaješ pred Ocem.

Tko je kao Ti?

Tko da shvati ljubav tu na križu raspetu?

Zato predajem Ti se, predajem,

Moj Bog, moje sve.

Samo Ti, Ješua.

Samo Ti.  

s.M.Faustina Zemunik