Duhovna misao za Stadlerov dan, 8. svibnja 2020.
Duhovna misao za Stadlerov dan, 8. svibnja 2020.
Petak, 8. 5. 2020.Nedjelja, Dan Gospodnji
Stadler promišljajući o nedjelji zaključuje: „Sv. naša mati crkva kroz svu godinu istina podiže svoj glas i opominje nas svoju djecu, da nastojimo Boga poznati, ljubiti, služiti i tako radeći spasiti dušu dvoju; ali nikada se ne trudi toliko, da nas od grijeha odvrati, te na to skloni, da Božje zapovijedi držimo, koliko upravo kroz vrijeme korizmeno. U to vrijeme predočuje nam se življe sve, što je za nas Gospodin Isus činio i trpio, sve što je uzrok našemu spasu; u to vrijeme običavaju i najgori grješnici prestati griješiti, za grijehe se skrušeno kajati i s Bogom izmiriti, ako nisu vjere izgubili; u to vrijeme i Gospodin Bog daje veće milosti, pruža ruke svoje nama na pomirbu, premda smo ga teško uvrijedili. Stadler tumačeći dalje zapitao se: „Što nas, dragi kršćani, najviše zaustavlja na putu kreposti? … Koja je to zapovijed?“ I odmah odgovara: „Zapovijed je to Božja, koja nam nalaže, da posvetimo dane svečane. Nažalost opaža se, primjećuje Stadler, da mnogi ne dolaze nikako ni k svetoj misi, … za najmanji razlog od nje izostanu, a da ih ni savjest ne zapeče; … stoga Stadler dužnost, posvetiti nedjelju, tako je razložio kaže on, te u srcu vašem nastane osvjedočenje, da sav vaš blagoslov ovisi o dobru svetkovanju nedjelje. Što se kaže o nedjelji, to valja kazati i ostalim svetkovinama; isti ili slični razlozi iziskuju, da se i drugi blagdani ovako svetkuju kao nedjelja.
Stadler objašnjava i zašto je Gospodinu Bogu upravo do treće zapovijedi toliko stalo, te ju vanrednim načinom toliko jako istaknuo. „Zato, jer je htio, da se ti svečani dani njemu na čast i slavu posvete, a nama na spas duša naših. Tu su dani, i to jedini dani, kad se svaki katolik za Boga ili protiv Boga odlučuje. Jest, tako je, tumači Stadler dalje, predragi moji kršćani; narod koji na dan Gospodnji hrli u crkvu, koji sav taj dan svetkuje i Bogu posvećuje, pokazuje, da ima u njega vjere, da ima u njega ljubavi prema svetoj crkvi i prema Gospodinu Isusu, ali ako na dan Gospodnji narod ne pohađa crkve, ako je crkva na taj dan prazna, ako dan Gospodnji narod ne razlikuje od drugih dana, onda se čovjek ne vara ako kaže: Vjere je nestalo u tom narodu, nema u njega ljubavi k Bogu ni k spasu duša, obuhvatilo ga je nehajstvo za svete stvari, bezvjerje, bezboštvo.
Obrazlažući dalje Stadler nastavlja: „Zakon o svetkovanju nedjelje dvoje u sebi sadrži: prvo, da ne radimo težačkih poslova, a drugo da nedjelju posvetimo prisustvujući svetoj misi i obavljajući druga dobra duhovna djela.“ … „Tko samo malo promotri zapovijed Božju o svetkovanju blagdana, uvidjet će, koliko se divno u njoj opaža providnost Božja; koliko je ona nužna kako za tijelo tako i za dušu, koliko je iziskuju čovječja čast i sloboda; uvidjet će, da ona čuva i brani narode kao i obitelji i pojedine ljude, da ona, kad se obdržava, biva vrutak obilnih dobara, a kad se povređuje, biva vrelo svega nereda, svake nesreće, svake pokvarenosti.
Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. „Bog, koji je taj zakon čovjeku dao, da u nedjelju miruje i ne radi, dobro je poznavao narav čovječju, dobro je poznavao, kako daleko sežu granice njegovih tjelesnih sila, kako daleko sežu njegove potrebe. Treba imati na pameti, da je Bog onaj, koji je čovjeku zapovjedio, da radi u znoju lica svoga, i on da je, koji je zapovjedio, da čovjek ima samo šest dana raditi, a sedmi da se ima odmarati.“ „Počinak i odmor je dakle od Boga kao i rad, nuždan kao i rad.“ … „Ne smije biti, niti je Bog htio, da rad, na koji je čovjek na zemlji osuđen, slomi dušu njegovu i da zapriječi vršiti dužnosti prema Bogu stvoritelju. I to je razlog, zašto je Boga dao zapovijed čovjeku, da sedmi dan počiva, da oslobođen od bremena zemaljskoga podigne svoje misli k nebu te se u molitvi ojača. I vjera širom otvara svoje crkve za službu Božju, i sve ljudstvo baca se na koljena pred Bogom stvoriteljem svojim i pobožne pjesme ugodno diraju u njegovo srce i nadnaravnom ga slašću napunjaju; vjera mu misli podiže k vječnim krajevima, i ona mu stvara isto nebo, te mu prstom pokazuje Boga kao našega Oca; Gospodina Isusa, gdje za nas posreduje kod svoga i našega Oca pokazujući mu rane svoj; majku Mariju, gdje nas neprestano kod svoga Sina zagovara; sve svete i anđele, gdje, za se sigurni, a za naš spas zabrinuti, goruće Boga mole, neka mu se smiluje.
Ono što je još važno Stadler poučava: „Nije dosta samo počivati od rada tjelesnoga, nego je od potrebe, posvetiti nedjelju i blagdane slušajući svetu misu, i druga duhovna djela obavljajući… da osim mise dobar dio dana posvetite molitvi, duhovnomu čitanju, poučavanju djece kršćanskom nauku, pohađanju bolesnika i siromaha, razmišljanju o dobročinstvima Božjim i drugim dobrim djelima. Zaista, napominje Stadler, Gospodin Bog nije mogao manje od nas tražiti. Mi bi dužni bili sve dane života svoga posvetiti Bogu stvoritelju svomu i Ocu, i gle kako je dobar prema nama, te nam ostavlja sve dane, a samo je jedan dan preko nedjelje sebi pridržao, a i to samo nama za ljubav, te je blagdane ustanovio jedino u svrhu da njega javno hvalimo i slavimo i tako spasimo duše svoje. Pa se Stadler pita dalje: „Ah, braćo moja, gdje nam je vjera, ako ni u sedam dana ne nalazimo vremena da ozbiljnije na Gospodina Boga mislimo i javno mu čast iskažemo? gdje nam je ljubav k Bogu, dobročinitelju našemu, kada ga ni u nedjelju nećemo da priznamo za svoga Gospoda i dobročinitelja, od koga nam svako dobro dolazi?
Stoga, Stadler poziva „odsada neka blagdani budu za nas dani, kojima se veselimo, kada pred Gospodinom Bogom svojim u crkvi možemo izliti jade svoje i sve srce svoje. Tu podiže se naša duša, tješi se srce naše, nestaje strasti, a milost Božja napunja dušu našu svakom slašću, tako te ojačani opet veselo sve ostale dane možemo raditi. … I taj rad će Bog blagosloviti, te neće nikad svu našu dušu tako zaokupiti, da zaboravimo na Boga, nego će i za vrijeme rada nas milost sjećati, da koji čas katkad zaustavimo se od posla pa pogled svoj upravimo k Bogu, koji vazda na nas upire milosrdne oči svoje, koji raskriljuje ruke svoje, da nas blagoslovi, koji svim srcem ljubi nas i jedva čeka, da nas svojim milostima obaspe.
S. M. Manda Pršlja