U samostanu Antunovac u Novoj vesi, 9. ožujka održana je duhovna obnova na planu Zagrebačke Provincije. Kroz razmišljanja na temu Identitet Služavke Malog Isusa u svijetlu obnovljenih Konstitucija vodila nas je s. Irena Olujević.

U ovom liturgijskom vremenu korizme dobro nam je došlo dublje poniranje u sebe i traženje odgovora na osobne i zajedničke svijetle i sjenovite trenutke suživota. Konstitucije se temelje evanđelju. Evanđelje je istina, a istina je Bog koji je ljubav. I zato su nam Konstitucije dar. U njima treba iščitati poruku Božju, prihvatiti je i vršiti je.

Isus traži da se na njega oslonimo. Poput Abrahama odazvale smo se na duhovni poziv ne znajući što nas čeka. Ali smo imale vjeru da Bog sve vodi i da se trebamo prepustiti riziku. Naša duhovna obnova dobro se uklapa i u Godinu vjere. Svu svoju posvećenost Bogu živimo u vjeri, počevši od poziva, pa preko zavjeta i života u zajednici do našeg poslanja služenja. Bog nas poziva da otvorimo svoje srce kako bi ušla riječ i dotakla nas. Do sada se puno raspravljalo na temu identiteta ali ona nikad nije ispražnjena.  jer je naš život trajna dinamika. Nismo uvijek iste, mijenjamo se. Svaki proživljeni dan nas je obilježio zbog njegove novosti. Redovništvo u crkvi u čijem okrilju živimo ima uvijek posebno mjesto. Od nas se puno očekuje. Mi smo eshatološki znak.

Važno je danas promotriti Družbin identitet. U društvu se događaju promjene na svim razinama. Velik je broj siromaha i danas, posebno je naglašeno duhovno siromaštvo zbog kojeg dolazi i materijalno. Prvotna karizma Družbe se ne mijenja, ali ju treba prilagoditi potrebama vremena. Ako smo primile karizmu Služavke Malog Isusa postajemo vidovite, prepoznajemo siromahe. Trebamo pokušati pomoći ljudima vratiti im povjerenje, optimizam, biti im oslonac. Prve sestre su sačuvale autentičnu duhovnost i održale karizmu živom. Mi, današnje služavke imamo svetu dužnost: održati karizmu kao u prva vremena, dati najbolje od sebe, darivati se do kraja.Da bismo bile autentične potrebno je neprestano pročišćavati svoju nutrinu. Staviti naglasak na duhovno, a ne na posao jer nas aktivizam guši. 

U drugom dijelu bilo je govora o molitvi koja je važno sredstvo za gradnju i čuvanje identiteta "služavke". Uz zajedničku, nezaobilazna je osobna molitva, te sakramentalni život, kao i razmatranje koje je danas u krizi i na čijoj bi kvaliteti trebalo poraditi.

Konstitucije su nam ogledalo našeg života. Trebale bi se stalno preispitivati da naš život bude kvalitetno življen. Služavka treba biti osjetljiva na potrebne, na svoje bližnje, darežljiva i velikodušna. 

Budući da živimo u zajednici, djelujemo timski, postoji opasnost da izgubimo svaka svoju posebnost. Svaka sestra ima svoju osobnu karizmu koju na najbolji mogući način ugrađuje u zajedničku, Družbinu karizmu. Svaka od nas je različita ali upravo je tu bogatstvo, i kao takve bismo se trebale prihvatiti. 

Osobe formiranog i čvrstog identiteta su stabilne, znaju planirati, oslonac su drugima, nenametljive su i iskrene.

Biti služavka je čast. Neke od sastavnica njezinog identiteta je: malenost, jednostavnost, pažljivost prema drugima, brižljivost, skromnost, samozataja, nježnost..Najveće blago joj je ljubav prema Bogu i siromahu. Služavka je tajnovita, zna čuvati tajnu, osoba vjere, nade i ljubavi. Mali Isus u jaslicama glavni je nadahnitelj identiteta Služavke. 

Utemeljitelj je Družbu usporedio sa janjetom koje je krhko, umiljato i nježno. Bog nas tako krhke obasiplje ljubavlju koja postaje naša snaga i hrabrost za služenje krhkima.

Naši zaštitnici sv. Josip, sv. Ana i sv. Rafael su nam modeli života da sveto živimo u našoj posvećenoj zajednici koje bi trebale biti duhovne, mirne oaze za sve umorne, nemirne ljude.

U trećem dijelu bilo je govora o identitetu poglavarice i o blaženstvima. Poglavarica je odgovorna za svaku sestru u zajednici, ona je ta koja ima zadatak i odgovornost upoznavati sestre i otkrivati njihove darove, osobne karizme jer samo tako,  svaka pojedina sestra može sebe potpuno dati, a to je zalog osobne ispunjenosti i radosti u služenju, a zajednica time dobiva na kvaliteti. 

Potom je bila jedna vježba čije je poruka bila: u zajednici živimo po uzoru na nazaretsku obitelj Isusa, Marije i Josipa među kojima je vladao sklad i ljubav. Naša zajednica je slika svete Obitelji. Ponekad u suživotu dođe do konflikata, manjih ili većih. Tada dolazi i do napuknuća ili pucanja zajedništva. Ako se to dogodi, potrebno je probuditi svijest o međusobnom opraštanju što će uroditi oživljavanjem ljubavi i obnovom pojedinačno i zajednički. Dakle, konačna poruka je da samo ljubav zna sastaviti krhotine našeg zajedništva. Življenje blaženstava nam pomaže da se u potpunosti oslobodimo svih svjetovnih sigurnosti i oslonimo se na Boga, da budemo mirotvorci, milosrdni, blaga i ponizna srca.

Nakon trećeg predavanja radilo se u dvjema radionicama. U prvoj se raspravljalo na temu poslušnosti, molitve i entuzijazma u zajednici.

Posvijestili smo si da je poslušnost odgovorna, što znači zajedno sa poglavarima pronalaziti volju Božju. Također treba znati slušati sestre s kojima živimo. Molitva je prioritet. Što smo dobile u molitvi to dajemo u apostolatu. Često nam nedostaje entuzijazma. Imamo lađu ali nam nedostaju jarbol i jedra. Zakazali smo sa sestrama koje su otišle iz zajednice. Naglasak je da nastojimo biti podrška jedna drugoj, da se bolje upoznamo i više družimo.Trebalo bi formirati sestre za vodstvo u zajednici.   

U drugoj radionici razgovaralo se o rastu u sestrinskoj ljubavi, opraštanju, o modelu zajednice po uzoru na Utemeljiteljevu zamisao redovničke zajednice SMI. Rast u sestrinskoj ljubavi je trajni proces, svaka želi i nastoji biti bolja. Ali isto tako je primijećeno da ima privilegiranih osoba u zajednicama. Potrebna nam je stalna obnova, preispitivanje. U zajednicama se osjeti otuđenje sestara. Što se tiče opraštanja i traženja oprosta tu trebamo dosta poraditi. Premalo je poniznosti, povjerenja ali i zahvalnosti. Što se tiče karizme potrebno se prilagoditi potrebama vremena, jer „potreba vremena volja je Božja“. Bitno je čuti što sestre misle. Poraditi na kvaliteti pastorala i biti stručni u svom pozivu, tj. biti ukorijenjeni u Boga.

Svi smo se složili da su nam jeko potrebni ovakvi susreti, te da svaka treba maksimalno iskoristiti  ono što je primila, njegovati dar i dijeliti ga drugima.

I na kraju kao što reče jedna sestra“iza ovog susreta sa življom vjerom ću se vratiti svome poslu“, želim da svaka od nas u obnovljenoj vjeri bude blagoslov drugima.