U samostanu "Antunovac", na prvi dan trodnevnice, euharistijsko slavlje predslavio je vlč. Stjepan Baloban i vlč. Branko Picek, župnik. Na duhovnoj obnovi sudjelovale su sestre iz naših zajednica i župljani sv. Ivana Krstitelja. vlč. Stjepan Baloban uputio je  prigodnu propovijed kojom nas je nadahnuo konkretnim mislia iz svakodnevnih propovijedi pape Franje za naš svagdanji, vjernički i redovnički život. 

"Nakon što je izabran za rimskoga biskupa, kako se voli nazivati, papa Franjo je ostao stanovati u Domu Svete Marte… Svako jutro radnim danom slavi svetu misu na kojoj sudjeluju različite skupine vjernika-onih iz Vatikana i gostiju… Na temelju misnih čitanja Papa izabere neku aktualnu misao i svojim riječima – jednostavnim i konkretnim – ukaže na problem u Crkvi ne štedeći nikoga. Sažetke tih njegovih propovijedi donosi „L'Osservatore romano“ i Radio Vatikan. Za mene su te kratke propovijedi „veća i snažnija poruka“ današnjem čovjeku, posebno nama svećenicima, redovnicima i redovnicama, od raznih i dobro sročenih dokumenata i izjava. Iza njih stoji i preko njih progovara „novi i drukčiji“ stil u našoj Crkvi, i to  preko pape Franje. 

Istinska vlast-moć u Crkvi nalazi se u služenju, a borba za vlast u Crkvi ne bi trebala postojati, bila je glavna tema na sv. misi 21. svibnja, a Papa je tumačio onaj dio evanđelja koji govori o tome Tko je najveći? (Mk 9,30-37).  Borba za vlast u Crkvi nije „stvar naših dana“ jer se već primijetila u Isusovo vrijeme. Međutim, čežnja za vlašću je nespojiva sa etikom Crkve jer je stvarna moć kojoj nas je Isus učio „moć služenja“. 

Isus nije došao na svijet „da mu se služi“. Suprotno od toga, došao je da služi, i to „služi na križu“ tako da se ponizi do smrti“ kako bi nama služio, još više kako bi nas spasio. 

Za kršćanina nema drugoga puta, naglasio je Papa. Ići naprijed znači „poniziti se“. Ako ne naučimo to kršćansko pravilo, nikada, nikada nećemo shvatiti istinsku Isusovu poruku o moći i vlasti. 

U Crkvi je najveći onaj koji služi, koji je u službi drugima. Usprkos takve svijesti, naglašava Papa, borba za vlast nije nikada štedjela Crkvu. Kao što se u svjetovnom načinu života  običava govoriti o „promociji“ u obnašanju određenih funkcija, tako i u Crkvi.  I u našoj hrvatskoj Crkvi prevladava uvjerenje da se nakon određene niže crkvene funkcije očekuje viša. Ili, ako je netko vršio neku višu crkvenu funkciju, očekuje se još viša. Ono svjetovno se preslikava na crkveno. Papa Franjo naglašava da bi u Crkvi trebalo biti drukčije: najveća promocija je ona „promocija križa“ koja se živi u poniznosti. Jedino tako možemo biti slični Kristu. 

U propovijedi od 25. svibnja, potaknut evanđeljem u kojem Isus prima djecu koju mu ljudi donose, a apostoli su im branili, papa Franjo šalje poruku onima koji zatvaraju Crkve, kojima smetaju vjernici, koji, zapravo, postavljaju kako onkaže „pastoralnu carinu“ koja postaje „kontrola vjere“. Roditelji su donosili Isus djecu kako bi ih dotaknuo, zagrlio. A njegovi učenici? Oni su govorili da je Isus umoran i stoga su branili ljudima da ga uznemiravaju. Narod i Isus su se razumjeli. Naprotiv, učenici i narod nisu! Pod tim vidom papa Franjo je naglasio da „je vjera naroda Božjega jednostavna vjera. Ta vjera, možda nema toliko teologije, ali posjeduje teologiju koja ne griješi jer je vođena Duhom Svetim. Papa je naglasio: „Koliki ljudi, koji se žele približiti Crkvi, nailaze na zatvorena vrata i na „kontrolore vjere“. U tom kontekstu je Papa naveo dokument Drugoga vatikanskog koncila „Lumen gentium“ i naglasio da narod Božji ne može pogriješiti u vjeri. Zatim je dodao: „Ako hoćeš znati tko je Marija, idi teologu i on će ti objasniti. ali ako hoće saznati kako se voli Marija upitaj narod Božji koji će ti to bolje objasniti“. 

Papa je nadalje spomenuo evanđeoski tekst o slijepcu iz Jerihona koji je vikao i tražio da ga Isus primijeti. Učenici su mu priječili da viče. Zašto je slijepac vikao? Papa odgovara, jer mu je to Duh Sveti stavio u srce. A učenici? Oni su govorili: „Ne može se!. Tako se ne govori Gospodinu! Protokol to ne dopušta!“

U tom kontekstu papa je ispričao jedan primjer. „Pomislimo na dobre kršćane, na kršćane koji posjeduju dobru volju sklopiti brak. Oni dolaze u župni ured i kažu radosno: Dobar dan! Dobra večer! Umjesto da zaposlenik u župnom uredu odgovori: Odlično! Dobro došli, hvalevrijedno je crkveno se vjenčati“ on hladno postavlja pitanje: „Imate li potvrdu o krštenju i sve druge potrebne dokumente?“ Ti ljudi su naišli na zatvorena vrata. S dozom gorčine Papa je dodao: „Toliko puta smo kontrolori vjere, umjesto da ljudima omogućimo lakši pristup vjeri“. A to je, naglasio je Papa, „napast koja je prisutna oduvijek, tj. „prisvojiti“ odnosno „zagospodariti“ Gospodinom. 

Slijedeća tema kojom se papa Franjo bavio 28. svibnja bila je karijerizam u Crkvi. U kapeli Doma Svete Marte bio je prisutan predsjednik i tajnik Vijeća za novu evangelizaciju, skupina svećenika koji rade u različitim uredima i još neki drugi iz Vatikanske države. Isusov put je put poniznosti, put koji završava na „križu“. Međutim, križ u kršćanskoj opciji nije osuda nego „nagrada“ koja posvećuje kao što pojašnjava sam Isus na Petrov upit: „Koja će biti nagrada za one koji će te slijediti?“ Papa je rekao: „Ako kršćanin nema nikakvih problema u životu, nešto nije u redu – možda je previše pod utjecajem duha svijeta“.  Događa se, naglasio je Papa, da se u nasljedovanju Krista slijedi put koji nudi „više položaje“ i uvijek „veću moć“. Povijest Crkve je ispunjena upravo time, počevši od vladara, tolikih drugih osoba, ali također nekih – ne želim reći mnogih ali nekih – svećenika, nekih biskupa“. Neki kažu, žalosno je konstatirao Papa, „da mnogi misle kako slijediti Krista znali praviti karijeru“. Prije je bilo uobičajeno reći „da dijete želi ostvariti crkvenu karijeru“. No, i danas je ta misao prisutna u mnogim srcima, tj. „mnogi kršćani pod utjecajem svjetovnog načina života misle da slijediti Krista je dobro zbog toga što se može učiniti karijera, može se napredovati“. Ali, to nije u skladu s Isusovim odgovorom Petru. Ne može se, naglašava papa Franjo, skloniti križ sa Isusovog puta.  

Drage Sestre, htio sam vam barem malo približiti način kako razmišlja i što čini naš papa Franjo. Ovo su tek neke teme o kojima želi ne samo govoriti nego potaknuti sve vjernike  na razmišljanje i djelovanje. Na jučerašnji dan, 3. lipnja 1962., prije 50. godina je umro blaženi Ivan XXIII., papa koji je svojim životom i načinom vršenja papinske službe „promijenio lice Crkve“. Mene osobno papa Franjo podsjeća na blaženoga Ivana XXIII.: iskren, otvoren, jednostavan i kao takav odlučan svjedočiti Isusovu radosnu vijest onako kako je on doživljava. To je ujedno poziv svima nama da se ne zatvorimo u 'kalupe dosadašnje sigurnosti' i 'uobičajenog načina života'. Papa 's kraja svijeta' nam ne će dati mira, i to – prvenstveno- riječima koje prodiru dalje od površine, sve do „srži – kosti“ sve do  „srca“ i  primjerom života, koji su prvi osjetili obični vjernici koji u sve većem broju hrle u Rim. 

Božji narod i papa Franjo se razumiju…" 

Čini se da nama treba još „neko vrijeme“.