Naša dr. sc. s. M. Miljenka Grgić, koja predaje Sveto pismo Starog zavjeta na Katoličkom bogoslovna fakultetu Sveučilišta u Splitu,  održala je, od 10. do 15. lipnja ove godine, u samostanu Svete obitelji u Dubrovniku duhovne vježbe sestrama naše Provincije. 

U duhovnim vježbama sudjelovalo je petnaest sestara, od kojih dvije iz Mandaljene, jedna sestra Kćeri Milosrđa iz biskupske kuće u Dubrovniku, s. Maneta iz samostana svete Ane u Splitu, Maneta iz samostana svete Ane u Splitu, s. Leticija iz samostana u Vrgorcu, a ostalo su bile sestre iz samostana u Dubrovniku. Prema svojim mogućnostima uključile su se u slušanje predavanja i ostale sestre iz samostana. Svetu misu je svaki dan predvodio don Stipe Kordić umirovljeni dubrovački svećenik iz Svećeničkog doma u Dubrovnika. Euharistijsko klanjanje bilo je od 11,30. do 12. sati, a ostalo vrijeme za osobnu molitvu.

Susret sa sestrama u Dubrovniku bio je obostrana radost, radost za nas koje smo došle u ovaj samostan i za sestre koje su nas radosna srca dočekale, radost i osvježeno sjećanje na novicijatske dane koje smo provele u ovom samostanu i dane kad smo se pripremale se za redovničko poslanje, radost da se vidimo sa sestrama koje dulje nismo vidjele. Kako je lijepo i ugodno kad se sestre nađu zajedno, kad jedna drugoj pruže radost i nadu zajedničkog poziva na život s Kristom i u Kristu, za život svijeta. Samostansko okruženje, ugodni prostor samostana s lijepom kapelicom, predivni okoliš i pogled na obnovljene prostore i okolne staze, bujno zelenilo i lahor borovine, donosili su svježinu plućima, širili horizonte srca, duha i uma. Hvala Bogu i sestrama u zajednici, sa zauzetom predstojnicom samostana s. Magnom Borovac, da smo se ugodno osjećale u zajednici, da smo neometano obavljale najvažniji posao ovih dana, - susret s Bogom, a kroz susret s Bogom i susret sa samom sobom i s drugima. 

Voditeljica duhovnih vježbi s. Miljenka istinski se trudila, da nam svojim bogatim znanjem, mladenačkim žarom i osobnim osvjedočenjem, kroz dva predavanja svaki dan, uz pomoć Duha Svetoga, raspoloži srca za slušanje, meditiranje, poniranje i oduševljene za odjek Božje Riječi u srcima. Posvijestlila nam je, kroz biblijske tekstove, Starog i Novog zavjeta, zahvate u Božjoj povijesti spasenja izabranog naroda, iz koje izranja i osvjetljava se i naša povijest spasenja. Svatko od nas ima svoju životnu priču, a životna priča svake ima svoj početak. Životna priča izabranog naroda, povijest izabranog Božjeg naroda, započeta izabiranjem i pozivom Abrahama, nastavljena preko sina mu Izaka, od Izaka preko Jakova i njegovih sinova, osobito preko Josipa, nastavlja se, teče i polagano se ostvaruje. Životna priča svake od nas, i svakog čovjeka, uklapa se u životnu priču i povijest izabranog naroda. Svoju životnu priču i životni trenutak treba čitati i živjeti u svijetlu povijesti izabranog naroda. Voditeljica nas je kroz razmišljanja vodila polagano i povezano kroz tu povijest Božjeg izabranog naroda, povezivala je s našim sadašnjim redovničkim trenutkom, i kako tu našu konkretnu stvarnost u kojoj se nalazimo živjeti u svjetlu određenih, konkretnih momenata iz povijesti Izabranog naroda. Slijedila je u svom govoru liniju:  Božji poziv i izabranje; grijeh i njegove posljedice; obraćanje Bogu i sklapanje saveza; hod kroz pustinju; sklapanje novog saveza, novog naroda-Crkve, Božjeg naroda u hodu prema novom nebu i novoj zemlji, u kojem hodu i nama je ići s Božjim pogledom  izgrađujući Crkvu i svijet.

Bog je onaj koji izabire, koji zove, koji ima božanski plan naše osobne i zajedničke povijesti. Bog priziva u pamet čovjeku tko je On-Jahve, a tako su oni – Izraelci, tko je čovjek i što mu je činiti da bude sretan. Bog preko Mojsija objavljuje Izraelcima da je On Jahve, Bog njihov, Bog njihovih otaca, da je On uz njih, da su oni njegova predraga svojina. Doziva im u pamet što je za njih učinio, i napominje da ne smiju imati drugih bogova uz njega. Osvježava im pamćenje što se događa kad ga iznevjere i priklone se tuđim lažnim bogovima, kad se okrenu od Njega izvora žive vode i klešu sebi kladence nove i krive tumarajući pustinjom života. Ako budu vjerovali i budu vjerni Savezu bit će blagoslovljeni, i obrnuto. Bog ih je doveo k sebi i učinio kraljevskim svećenstvom, narodom svetim. I nas je Gospodin izabrao, pozvao, blagoslovio, pomazao da budemo njegova svojina, postao nam blizu, u srcu, po svojoj Riječ, nakon obraćenja uvijek nas prima i blagoslivlja. Potrebno je srcem tražiti Njegov oprost i blagoslov, životom živjeti i ostvarivati to Božje izabranje. Time se živi i gradi osobni i zajednički kršćanski i redovnički identitet. Voditeljica se u vezi s ovim posebno osvrnula na riječi proroka Hošeje i proroka Jeremije. Sve odlazi i prolazi samo Bog ostaje. Vjernost i predanost Njemu i njegovim zapovijedima su ono što traje. Tu je pitanje našeg svakidašnjeg osobnog i zajedničkog potvrđivanja odgovora na Božje izabranje i naše obraćanje od grijeha i stvaranje ˝novog˝, ˝obraćenog˝ srca. Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina i u srcu čuva njegov zakon, kojemu je milo vršiti volju Božju i piti vodu iz Božje Riječi izvora vode žive. Svaki dan, jer smo slabi i grešni, potrebno je ići putem obraćenja. U iskrenom kajanju pred Bogom rađa se želja da živimo po Božjim zapovijedima. Tada Bog mijenja srce čovjeku, daje mu novo srce. Samo promijenjeno srce spremno je ljubiti Boga. Tada se otvaraju vrata nade i događa se pravi susret Boga i čovjeka. A u susretu Boga i čovjeka rađa se i čovjekova ljubav prema drugim ljudima. Rađa se spremnost za činiti dobro, širiti milosrđe i mir. Naša pustinja, naš teški svakidašnji život, treba biti ispunjen intimnim razgovorom s Bogom živim u molitvi, u nutrini srca. U osobnoj molitvi rađa se spremnost da ispravljamo naše buntovne volje, da gledamo svijet i druge oko sebe Božjim očima, da smo u stalnoj brizi za Božji svijet, za činiti Božja djela. Tada smo i svjesne da smo odgovorne jedna za drugu. Svakom čovjeku Bog daje nekog drugog čovjeka da mu pomaže nositi breme života, da ga vodi Bogu, da mu upravlja korake na Božji put. Svatko od nas je upućen da zajedno tvorimo jednog Čovjeka. Svaka je u svojoj jedinstvenosti i neponovljivosti, u bogatstvu različitosti, pozvana dati svoj doprinos u zajedničkoj izgradnji Božjeg svijeta. Na to nas upućuje i poslanica Kološanima. U Crkvi su svi jednako važni, jednako vrijedni poštovanja. Svi smo mi udovi jednog Tijela, a svaka osoba je hram Duha Svetoga. Među nama ne smije biti mjesta nikakvim podjelama, ni negativnim etiketama, niti regionalnim, niti obrazovnim, niti prema poslovima koje obavljamo, jer su sve službe dane od Boga. Ne treba biti niti precjenjivanja niti podcjenjivati sebe. Jedna u drugoj trebamo prepoznavati lice Božje, čudo Božje ljubavi. Tu je temelj našeg zajedništva i jedinstva u različitosti. Pozvane sve svoje snage, i od Boga primljene darove, osobne i zajedničke, usmjeriti na izgradnju kristovskog identiteta u sebi. Pozvane smo obući se u Isusa Krista, biti bogolike, kristolike. Tada smo ispunjene Kristovim duhom mirom, koji svijet ne daje, a koji moramo pružiti i svjedočiti svijetu. Izgradnja redovničke zajednice zadatak je svake od nas, a ona počinje osobnom izgradnjom svake pojedine, i nastojanjem da svaka sebe dadne za nutarnju izgradnju zajednice. Ta izgradnja traje cijeli život, jer je to jedan stalni proces. Zajednica pak nije radi same sebe nego radi svijeta, za izgradnju Crkve, za život svijeta. Na potrebe i izazove svijeta u kojem živimo, u prilikama u kojima se nalazimo, treba dati Božji odgovor, i to s današnjim sredstvima, i na način koji danas svijet razumije i prihvaća. Pozvane smo gledati svijet i njegove potrebe Božjim očima, biti Božji prijatelji i suradnici u stvaranju Božjeg svijeta. To je naša proročka služba i zadatak nas današnjih proroka u redovničkim zajednicama, po uzoru na proroka Jeremiju i ostale proroke. To uključuje i našu osobnu spremnost da postojano i strpljivo djelujemo po primjeru proroka, i živimo na Božji način sve ono što nas u tom  poslanju čeka.

Voditeljica je istaknula i smisao i važnost osobne, osobito kroz razmatranje, kroz osobni razgovor s Bogom živim. U osobnoj molitvi je uključen Bog i ja. U osobnoj molitvi razmatramo o Božjoj Riječi, upućenoj nama danas. Osobno i intimno razgovaramo s Bogom kao s ocem. Razgovaramo o onom što On nama ima reći, u što nas uputiti, i što mi njemu imamo reći o našim potrebama, u stanju u kojem se nalazimo, o traženju na odgovore koji nas muče i raduju. U sobnoj molitvu donosimo sebe pred Boga, molimo svojom molitvom, koju iz srca izgovaramo, a ne onom koju je netko drugi napisao. To je istinski razgovor duše i Boga, Oca i djeteta, koji se u svakoj osobi odvija na jedinstven i osoban način. Jedinstvo s Bogom i jedna s drugom događa se u zajedničkoj molitvi, koja treba biti jednodušna i u Isusovu imenu, u kojoj sudjelujemo jedne duše u Kristu. U zajedničkoj molitvi sudjelujemo: Bog, ti i ja, u kojoj ti i ja trebaju postati mi, da bi molili s Bogom. U zajedničkoj molitvi osluškujemo govor jedna druge, koji se stapa u slavu i zahvalu, vapaj i poklon, prošnju i kajanje pred Bogom. To je prije svega molitva Crkve. Zdrava molitva rađa zdravo vjerovanje. Zajednička molitva hrani i nadahnjuje naše molitveno zajedništvo, te zajedništvo kod stola i zajedništvo u apostolatu. Biblija je Pismo koje treba čitati, pročitavati, proživljavati, primjenjivati u svom svakidašnjem životu. Ono nam je dano za pouku, za izgrađivanje. U njemu nalazim ono što je bitno za moje spasenje, za moje svakidašnje stanje, za svaki trenutak u kojem živim, za svaku moju životnu fazu i situaciju u kojoj se nalazim. Riječ Božja mi je uvijek na dohvat ruke, i u mom srcu. 

Voditeljica duhovnih vježbi s. Miljenka  zdušno je nastojala prenijeti važnost Božje poruke upućene i nama danas, u ovim našim životnim prilikama i potrebama, vješto povezujući Stari i Novi zavjet i njihovu aktualizaciju za nas danas, ukazujući na življenje Božje riječi u konkretnosti našeg svakidašnjeg života i događanja..

 s. Maneta Mijoč