Ovim  riječima odazvale smo se na Gospodinov poziv još jednom, danas, na spomendan sv. Maksimilijana Kolbea, a uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. Odazvale su se sestre koje mu vjerno služe već 50, 60, i 70 godina. Odazvale smo se mi koje mu služimo tek nekoliko  godina u privremenim zavjetima. 

Odazvala se također i jedna hrabra sestra novakinja te primila redovničko odijelo da ga  nosi kao znak svog posvećenja Bogu. Srijeda je. Za neke tek još jedan dan u tjednu. Običan dan. Ali ne i za nas. U Kući Djeteta Isusa danas Gospodin spušta na nas kišu milosti. Imam osjećaj kao da je čitavo Nebo prisutno na zemlji, među nama, u ovoj kapeli. Zapravo, sigurna sam. Svi su došli i svi se raduju s nama. Raduje se proslavljena Crkva jer pozvane duše danas svoja srca i svoje živote potpuno predaju Zaručniku. Raduje se i zahvaljuje putujuća Crkva za sve primljene milosti. Zahvalili smo slaveći sv. Euharistiju koju je predslavio don Tomislav Čubelić, župnik katedrale sv. Dujma u Splitu, u koncelebraciji s 15-ak svećenika. Na početku sv. Mise sve prisutne je pozdravila s. M. Terezija Pervan, provincijska glavarica, obrativši se s nekoliko prigodnih riječi sestrama svečaricama i ostalim prisutnim sestrama koje su došle iz svih zajednica te rodbini i prijateljima svečarica koji su svojom prisutnošću uzveličali slavlje.

Iskreno, homilija don Tomislava ostavila me bez teksta. Oduševila. Tako jednostavno, tako iskreno i tako istinito! Pozvao nas je da prepoznajemo Boga u svojoj svakodnevnici, u sestrama, u siromasima koji nam pokucaju na vrata samostana – jer često nam se to čini „nemogućom misijom“. Oni ne traže samo komad kruha, nego „komad naše ljubavi“. Don Tomislav je nastavio homiliju s mislima kako je lako „zalijepiti se“ za onoga koji nam pomogne nositi naš križ, međutim, naš poziv se sastoji u tome da MI pomognemo nositi drugima njegov. I to s osmijehom na licu. Teško je odreći se samoga sebe i dati se drugima. Ali se isplati. Tim činom zaslužujemo samo Nebo. Tim činom uistinu nasljedujemo Onoga koji nas je pozvao. Bog nas neće gledati, niti nas sad gleda kroz naše „titule“, „pozicije u Crkvi“. Njemu je važno koliko smo ponizni, koliko ljubimo, koliko se dajemo. Don Tomislav je naglasio da smo često u Crkvi/samostanima – zaštićeni, ali ne i ostvareni. Sve nam je dao, ali zapitajmo se na kakav način Mu vraćamo ljubav? Također, pozvao nas je da osluškujemo i slušamo Božji glas i Božju volju. Kaže li Bog isto što i poglavar? Uvjeravamo li Boga da je Njegova volja ista kao i naša? Smatram da na temelju apsolutno svake rečenice izgovorene za vrijeme današnje homilije možemo zastati i preispitivati se danima i satima. Ali neka ne ostane sve samo na pukom razmišljanju jer znamo da je vjera bez djela mrtva. Krenimo malim koracima naprijed, u nove pobjede.  Jednostavno budimo ono što smo jesmo. Ono što smo odabrale, ono na što smo se odazvale.-Zaručnice. Da ponovim – zaručnice! Budimo slične Zaručniku, to je sve što se od nas traži. Ako ne znamo kako, zapitajmo se ŠTO BI ISUS UČINIO NA NAŠEM MJESTU? Doći će odgovor. Samo ako ga želimo čuti. Jer on sa sobom nosi križ. I odricanje,ali i RADOST.

Nakon sv. Mise slavlje se nastavilo sa svečanim ručkom, koji je protekao u vedrom raspoloženju. Za to su posebno zaslužna djeca koja su svojim glasom slavili Gospodina pjesmom i tako obradovali i pozvali sve prisutne da zajedno dajemo hvalu Onome koji nas je pozvao da ga slijedimo i koji nas neprestano poziva. Odazovimo se, i odazivajmo se dok još nije kasno, dok još imamo vremena – kako nas je i savjetovao don Tomislav danas za vrijeme homilije. Amen. Aleluja.

s. M. Faustina Zemunik