Dana 13. rujna 2016., u 85 godini života, okrjepljena svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminula Luca Marinović, majka naše s. Emile Marinović. Sprovod je bio 14. rujna 2016. u Otoku. Svetu misu je slavio i vodio sprovodne obrede župnik fra Miro Ančić. Svirao je bogoslov fra Toni Šimunović Erpušina a pjevale su naše sestre. Na sprovodu je bilo oko pedesetak naših sestara iz više zajednica. 

Pokojna Luca, djevojački Bašić, rođena je 1931. godine u Otoku, u dijelu župe zvanom Korita, podno planine Kamešnice, na Blacama. Imala je četiri brata: Stipu, Luku, Vinka i Blaža, i tri sestre: Peru, Anu i Anđu. Nije bilo lako roditeljima u to teško vrijeme siromaštva osmero djece prehraniti, odgojiti i na noge dignuti, bez stalne novčane zarade. Bavili su se uzgojem blaga, obrađivanjem zemlje i planinskih vrtova. S vjerom u Boga, obiteljskom dnevnom molitvom i svojim trudom sve se moglo. Luca se udala za Martina Marinovića, mladića također rođena u Koritima, župa Otok. Živjeli su skladnim obiteljskim životom, u kojem im je Bog podario petero djece, tri kćeri i dva sina: Milicu s. Emilu, Ljubicu i Lucu, Antu i Ivana. Lijepo su odgojili svoju djecu. Najstarija kćerka Milica postala je redovnica sestra Služavka Malog Isusa  i dobila redovničko ime s. Emila. Djeca su se istinski  brinula o svojim roditeljima osobito kad im je trebala pomoć. Majka Luca je zadnju godinu sve više slabila i zdravlje joj se pogoršavalo. Trebala joj je stalna pomoć. Sinovi su stalno bili  uz nju, a kćeri su pomagale u svemu što joj je trebalo. Pružili su joj potrebnu njegu i brigu, blizinu i ljubav. Bio je to lijepi primjer ljubavi i pažnje prema majci što zaslužuje svaku pohvalu. 

Luca je bila jedna radosna, tiha, samozatajna žena, puna vjere i toplog pristupa prema svima. U homiliji je župnik fra Miro Ančić naglasio kako je potrebno život voljeti, radosno ga živjeti s vjerom i predenjem u Boga Oca, Stvoritelja i Spasitelja. I pokojna Luca je se radovala životu, živjela je svaki dan s vjerom i predanjem u Božje ruke, u njegovu  očinsku dobrotu, ljubav i milosrđe. Ta vjera  nosila ju  je i u mladosti, a pogotovo  u zreloj dobi kad se sa suprugom pokojnim Martinom trudila da što bolje podigne i odgoji svoje petero djece. Čvrsta vjera nije je napustila ni u bolesti, ni u staračkim danima, kad je bolest sve više iscrpljivala i slabila njezino srce.

Obitelj pok. Luce živjela je do sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Koritima, odakle je trebalo i do dva sata pješačiti  gorskim putem do crkve, i tako natrag. To je nije smetalo da svake nedjelje sa svojom obitelji sudjeluje na sv. misi. Kad se obitelj Luce i Martina preselila u centar Otoka, gdje su sagradili obiteljsku kuću, bilo joj je lakše poći u crkvu. To ju je posebno radovalo i nikada nije svoje kršćanske dužnosti propuštala. Tjedan dana prije smrti, župnik fra Miro ju je posjetio, primila je sakramente sv. ispovijedi i  bolesničkog pomazanja, i s njim je s radošću kratko porazgovarala.

Kao što se istinski radovala životu isto tako je s vjerom i nadom gledala u smrt. Nije se bojala,  jer je u vjeri znala  da je Gospodin gospodar života i smrti, i da nam se ništa ne može dogoditi kad smo u Njegovim rukama. Smireno je čekala Gospodnji poziv da pođe u kuću Oca nebeskoga gdje će  se život nastaviti u vječnoj stvarnosti. Stoga je župnik fra Miro zahvalio pokojnoj Luci na primjeru uzornog vjerničkog života, na njezinoj spremnosti da u trudu i muci s vjerom u Boga živi za svoju obitelj, za svoju djecu, da ih odgaja u vjeri i poštenju, da je molila za duhovni poziv svoje kćeri s. Emile. Župnik je zahvalio sestrama što su došle na sprovod i istaknuo da majka jedne sestre je majka svih sestara, majka svećenika je majka svih svećenika. Potaknuo je vjernike da mole za nova svećenička i redovnička zvanja u župi, i zahvalio majci na daru svoje kćeri časne sestre s. Emile.

s. Maneta