Na svoj osamdesetdrugi rođendan, u 57. godini redovništva, 18. veljače 2015., na čistu srijedu, na početku  milosnog korizmenog vremena, okrjepljenja sakramentima svete vjere, okružena ljubavlju i molitvom sestara, u samostanu Svete Obitelji u Dubrovniku, našla je svoj smiraj u zagrljaju Oca nebeskoga naša draga s. Venancija. Pokopana je u petak, 20. veljače 2015., na groblju Boninovo u Dubrovniku. 

Svetu misu zadušnicu u crkvi Sv. Petra na Boninovu, s početkom u 13 sati, predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić u koncelebraciji s devetoricom svećenika, a odmah iza toga slijedio je pokop. Pjevanje preko sv. Mise i sprovodnog obreda predvodio je zbor sestara pod vodstvom s. Dulceline Plavša. Na sprovodu je bila i vrhovna glavarica s. Radoslava Radek i vrhovna savjetnica s. Marija Banić, provincijalka s. Anemarie Radan s brojnim sestrama iz skoro svih naših redovničkih zajednica u Domovini.

U homiliji je otac biskup mons. Mate podsjetio na okružnicu posvećenim muškarcima i ženama ˝Radujte se˝ iz učiteljstva pape Franje, koju je objavila Kongregacija za ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života 2. veljače 2014., prigodom Godine posvećenog života.Papa Franjo poziva Bogu posvećene osobe da probude svijet, osvjetljujući ga svojim proročkim svjedočanstvom, te kaže: ˝Prorok je čovjek ´koji ima pronicav pogled i koji sluša i govori Božje riječi; ... čovjek triju vremena: obećanja prošlosti, kontemplacije sadašnjosti, hrabrosti da pokaže put prema budućnosti´.˝ Papa nas poziva nas da učinimo od čitavog života jedno hodočašće preobrazbe u ljubavi, da obnovimo i ispunimo radošću i velikom ljubavlju svoj poziv jer je rast u djelotvornoj ljubavi stalni proces, jer se tako djelotvorna ljubav preobražava, sazrijeva i ostaje vjerna samoj sebi. Otac biskup je povukao paralelu Papine poruke sa životom s. Venancije i sestara u samostanu u Vrgorcu, kako je on to doživio dok je kroz godinu dana, od 1995. do 1996., dok je vršio službu župnika u župi Otriću-Strugama, u mjestu Otriću-Seocima. Navraćao je sestrama u samostan u Vrgorcu, u kojem je tada bila i s. Venancija. Doživio ju je kao radosnu redovnicu, kao ženu hrabru, s blagim osmjehom, spremnu da ga uvijek posluži, da mu uredi rublje, da mu ona i sestre iz zajednice pomognu kod župskih svečanosti u domaćinskim poslovima. Doživio je s. Venanciju i sestre u zajednici u Vrgorcu kao žene koje istinski žive zajedništvo uzajamne ljubavi među sobom, zajedništvo s okolnim svećenicima koji navraćaju u ovaj samostan, te prema svim ljudima u mjestu. Zahvalio je s. Venanciji na tom divnom svjedočanstvu iskrenom ljubavlju i suzom zahvalnicom.

Od s. Venancije u ime splitske Provincije se oprostila provincijalka s. Anemarie Radan. Iznijela je životni put s. Venancije i zahvalila Gospodinu i njoj za njezin uzorni redovnički život. Zahvalila je ocu biskupu mons. Mati na predvođenju euharistijskog slavlja, kao i svim prisutnim svećenicima, oo. Kapucinima na duhovnoj skrbi za s. Venanciju,  i redovnicama drugih redovničkih zajednica iz Dubrovnika koje su došle na sprovod. Zahvalila je uputila i medicinskom osoblju, kao i sestrama u samostanu u Dubrovniku koje su joj pomagale u bolesti, te svima na molitvi, blizini i ispraćaju. Iskrenu sućut izrazila je braći, sestri i ostaloj rodbini s. Venencije, koju je kroz život pratila molitvom i ljubavlju, a i oni njoj uzvraćali ljubav i zahvalnost.

Sestra Venancija rođena je 18. veljače 1934. u Sovićima, u Hercegovini, u pitomom selu Vlašići, u obitelji Jakova i  Franke rođ. Vlašić. Krštena je 25. lipnja 1934. godine. Kao djevojka osjeća u sebi želju da pođe u samostan. Iz  župe Sovići u to vrijeme bilo je redovnica u više različitih  redovničkih zajednica, a nijedna nije bila u našoj Družbi. Roditelji se nisu slagali s njezinom željom. ˝Bila sam, kako nam pripovijeda, najstarije dijete u obitelji, i majka je računala da joj pomognem u odgajanju mlađe djece. K tome ni majka ni otac nisu imale sestre, pa su tim više bili navezani na mene, i teško im je padala i sama pomisao da bi ja otišla u samostan. Željeli su da se udam, da budem blizu njih, a moja želja za samostanom bila je jača od njihove muke i njihova protivljenja. Sedam godina molila sam roditelje da me puste u samostan, i na tu se nakanu ustrajno svakodnevno Boga molila i činila žrtvice. U mjestu su znali za tu moju želju. Župnik mi je preporučivao da idem kod sestara franjevki u Mostar i Bijelo Polje, da idem u Dubrovnik, a roditelji čije su kćeri bile u samostanima također su mi kriomice govorili da će mi pomoći da odem tamo gdje su i one. Ja to nisam prihvaćala iz razloga što mi se sve to činilo dosta blizu, i bila sam u strahu da će roditelji doći i vratiti me kući. Htjela sam otići u neki samostan koji je dalje od rodnog mjesta.˝ Rođaku Miru u Zagrebu povjerava svoju želju. On joj obećava pomoći. Išao je na utakmicu u Maksimir, vidio u blizini samostan, i naše sestre, došao u samostan i iznio poglavarici želju svoje rodice. Poglavarica daje pozitivan odgovor. Tada je s. Venancija odlučno rekla roditeljima da ide u samostan u Zagreb, i da ne odustaje. Bilo im je teško i plakali su. Sutradan je pošla u Mostar, a iz Mostara vlakom-ćirom preko Bosne u Zagreb. Na kolodvoru ju je dočekao rođak i odveo u samostan ˝Antunovac˝ u Maksimiru. Bilo je to 2. rujna 1956. godine. Roditeljima je napisala da je sretna i zadovoljna. Nakon godinu dana kandidature 14. kolovoza 1957. ulazi u novicijat. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1958., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1964. godine.

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi u samostan u Samobor, a nedugo iza toga u samostan u Metkoviću, gdje radi različite domaćinske poslove. Ovdje su je posjetili roditelji, prvi put nakon što je otišla u samostan. Bili su zadovoljni da je redovnica. Iz Metkovića, 13. kolovoza 1959., premještena je u Dubrovnik, u kapucinski samostan, u kojem su sestre radile i stanovale. Imala je na brigu uređenje crkve Gospe od milosrđa, vršila službu vratarice i imala na brigu prečasnog Čedomila Čekadu, koji je, dok su sestre bile kod kapucina, dolazio svake godine 2-3 zimska mjeseca. Kad su se sestre iz kapucinskog samostana 1971. godine preselile u svoj novosagrađeni samostan, preč. Čekada potpuno se preselio iz Sarajeva u naš samostan. Tu je ostao do svoje smrti 26. rujna 1981. godine.  Posluživala ga je s. Venancija, te njegovala kad je onemoćao. Uz tu službu s. Venancija je kroz dugi niz godina vršila i službu vratarice.

Kad je s. Venancija, kako nam pripovijeda, nakon sedam godina prvi put iz samostana došla na odmor kući u Soviće, svi su bili sretni da je vide kao redovnicu. Tada je išla na svetu misu u crkvu u Drinovce i tamo posjetila rodbinu. Susrela se s djevojkama iz te župe. Vidjela je svoje rodice našu s. Belarminu i s. Mirjam, koje su s njom razgovarale o redovničkom životu i samostanu. Nedugo nakon toga i one su došle u naš samostan, a slijedile su ih i druge djevojke, pa je tako iz Drinovaca u našu Družbu došlo petnaestak sestara.  

Od 1993. do 1998. sestra Venancija je bila u samostanu Vrgorcu, odakle povremeno odlazi roditeljima u Soviće, pomaže im u nemoći i bolesti, na čemu su joj nemoćni roditelji bili iskreno zahvalni, i bilo im je žao što su na početku negodovali zbog njezina odlaska u samostan. Kad su roditelji umrli s. Venancija se vraća u samostan u Dubrovnik, u kojem živi i radi, moli i trpi sve do svoje smrti.  Živeći u samostanu u Dubrovniku preko pedeset godina ostavila je životni pečat požrtvovne, tihe i jednostavne sestre. Uz molitvu žrtvovala se za potrebe samostana, kako dok se gradio, tako i kroz dugogodišnje tiho i radosno služenje i dvorenje. Bila je vrsna vratarica, bliza svakom čovjeku kojeg susreće i prima na vratima samostana, dvori i hrabri svojom vjerom i životnim  optimizmom, puna finog obzira prema svakomu, svjedočeći Gospodinovo milosrđe i nježnost, pružajući drugima Božju utjehu. Mnogim sestrama, i novakinjama koje su prošle redovničku formaciju u novicijatu u Dubrovniku, pružila je lijepo svjedočanstvo dobre i jednostavne žene, radosne i revne redovnice, žene zaljubljene u Boga i svoj redovnički poziv. Mlađima je davala primjer dosljednosti i vjerodostojnosti. Posvjedočila nam je kako je lijepo biti Božja, kako je dobro ljubiti Boga i bližnjega, težiti visokom stupnju svetosti, radosno druge oduševljavati za Krista, za Božju stvar, za redovnički i svećenički poziv, biti plemenita i pozorna prema potrebama bližnjih.

Bila je sretna da je 14. kolovoza 2008., u samostanu u Solinu, sa svojim kolegicama,  proslavila 50. godišnjicu redovničkih zavjeta. Tom prigodom u razgovoru za Vjesnik Družbe je posvjedočila: ˝Kako mi je zdravlje uslijed operacija narušeno prema svojim mogućnostima pomažem u kućnim poslovima. Uvijek sam nastojala izvršiti što mi se povjerilo. ... Puno sam prepatila da dođem u samostan, ali sve je prošlo. To je velika Božja milost da sam izdržala taj otpor i muku. Nikada nisam požalila što sam došla u samostan, što sam došla u našu Družbu. Kad mi je Gospodin davao bolest i patnju uvijek sam iza toga još dublje doživjela njegovu bliskost, i osjećala sam se bliže Njemu. Čini mi se da što god više patim to više imam pouzdanja u Njega, i više se molim, i postajem bliskija Gospodinu i On meni. Znam da je Isus uvijek uz mene. Uvijek mu kažem: ´Isuse vjerujem da ćeš mi pomoći.´ Po stoti put mu kažem: ´Hvala Ti Isuse.´ Zahvaljujem Isusu za dar zvanja, da jesam ovo što jesam.˝ 

Bolest s. Venancije zadnje dvije godine sve više je napredovala, a tijelo gubilo snagu. Što je u bolesti više patila i dolazila do uvjerenja da je određena za patnju sve više je imala pouzdanja u dragoga Boga, i da to što trpi Njemu za ljubav je časno i ugodno. Bila je životno  uvjerena kolika je sreća sva biti u službi Crkve, i u zdravlju i bolesti, u radu, molitvi i trpljenju. Sestre su mogle osjetiti kako je sva uronjena u Boga, kako čvrstom i stalnom vjerom nastoji da ne klone u ljubavi i pouzdanju prema Bogu i Bogorodici, da je njezinanada u Bogu i Presvetoj Majci Božjoj. Nije se dala smesti pod križem bolesti i patnje. Čvrsto je držala u ruci svog života upaljenu svjetiljku vjere i predanja u Božje ruke. Moli Gospodina za jakost u prihvaćanju i strpljivom nošenju životnog križa. Zahvalna je sestrama za svaku uslugu i pomoć u njezi. Moli Gospodina za ustrajnost sestara u služenju Malom Isusu u bolesnicima i patnicima, da budu radosne u svom zvanju čuvajući u srcu dijalog s Bogom.

Draga naša s. Venancija! Gospodin ti bio vječna radost u rajskoj slavi za sve dobro koje si za života učinila. Moli za nas, za nova duhovna zvanja, za naše zajednice i za obitelji u našem hrvatskom narodu.

Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč