U okviru proslave 135. obljetnice utemeljenja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, 24. listopada, bilo je najprije u Bogosloviji predstavljanje dviju knjiga o nadbiskupu Stadleru: autora mons. Henryka Jagodzinskoga, apostolskoga nuncija na jugu Afrike, Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu, zatim i autora mons. Ratka Perića, mostarskoga biskupa u miru, Stadlerov trnoviti put do oltara. Nakon prezentacije u katedrali Srca Isusova mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup predslavio je sv. Misu s brojnim svećenicima koncelebrantima u nazočnosti oko 70 sestara i drugih vjernika.

Prvu je knjigu predstavio o. Marijan Zubak, član Družbe Krvi Kristove, a drugu sam autor mons. Perić i s. Liberija Filipović, Služavka Maloga Isusa.

Ovdje se prenosi njezino izlaganje:

Kako je sluga Božji Josip Stadler zavolio Bosnu

Poštovani slušatelji, dragi prijatelji!

Ovdje se pred nama nalazi djelo koje nije samo knjiga nego i živo svjedočanstvo o čovjeku čiji je život ostavio neizbrisiv trag na ovim našim prostorima. Djelo, koje je pod naslovom Stadlerov trnoviti put do oltara nedavno objavio mons. Ratko Perić, mostarski biskup u miru, obuhvaća 18 članaka od kojih su najopsežnija ova tri: Stadler i Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Stadler i Sveta Stolica i Zaljubljenik u Bosnu. Mene dopalo da progovorim koju riječ o ovoj trećoj temi (str. 27-58). Mi, sestre Služavke Maloga Isusa – Stadlerovke – radujemo se ovoj knjizi o našem Utemeljitelju, posebno u ovoj Jubilarnoj godini u Crkvi, a u 135. obljetnici utemeljenja naše Družbe.

Ova tema Zaljubljenik u Bosnu nije samo biografski prikaz života prvoga vrhbosanskog nadbiskupa, Josipa Stadlera, nego i dirljiva priča o dubokoj vezi između jednog čovjeka i zemlje koju je u mladosti zavolio i ljubio do kraja svoga života. Ovo je priča o dječaku iz Slavonskog Broda koji je, vođen Božjom providnošću i ljubavlju prema siromašnima, postao nadbiskup, svjetionik nade i preporoda za ovu zemlju.

Stadlerov prvi susret s Bosnom

Bijaše to davne 1872. kada sestre Milosrdnice (njih 6) u pratnji superiora prečasnog Fidelisa Höppergera i mladog profesora teologije velečasnog dr. Josipa Stadlera, iz Zagreba pođoše put Mostara u Hercegovinu 24. kolovoza. Nakon duga i naporna putovanja stigoše u Metković. Iz Metkovića prijeđoše tursku granicu u Gabeli. Iz Gabele sestre i pratnja dospješe do Mostara jašući na konjima. Bijaše to posebno iskustvo. U ponedjeljak 31. kolovoza navečer, nakon mučna putovanja, putnici stigoše u Mostar.

Nakon što su sestre bile srdačno dočekane i prihvaćene u Mostaru, njihovi pratitelji, preč. Fidelis i vlč. Josip, ostaviše grad na Neretvi i uputiše se u Sarajevo da pohode sestre Milosrdnice koje je apostolski vikar biskup fra Paškal Vujičić godinu dana prije toga uspio iz Zagreba dovesti u Sarajevo. Sestre te jeseni 1871. u Sarajevu otvoriše svoju prvu školu u Bosni.

Iako ovo putovanje bijaše fizički iscrpljujuće, ono što je Stadlera istinski pogodilo, bijaše teško stanje naroda. Ljudi su živjeli u neimaštini trpeći nevolje svake vrste. Te se slike duboko urezaše u srce i pamćenje mladog profesora. Nakon svega što je vidio, sreo i osjetio, molio je Boga da ne zaboravi Bosnu, i da Bosna ne zaboravi Boga.

Povratak u Zagreb

Na povratku iz Bosne u Zagreb zaustaviše se „čiča“ Fidelis i prof. Josip u Slavonskom Brodu, Stadlerovu rodnom gradu. Tu odsjedoše kod obitelji Oršić, koja je Stadlera prihvatila i brinula se za njega kada je s 11 godina ostao siroče, bez oca i majke. Julija Oršić, njegova pomajka, radosno ih dočeka.

Dok ih je baka Julija posluživala, Stadler je svomu suputniku pričao o svom tužnom djetinjstvu i o velikoj ljubavi poočima Mate i pomajke Julke Oršić. Pri rastanku, Julka pozdravi Stadlera proročkim riječima: "Jozo, iz Bosne si došao i u Bosnu ćeš se vratiti". Stadler tada nije mogao ni zamisliti koliko će se brzo te riječi obistiniti i da će se u Bosnu vratiti kao njezin prvi nadbiskup.

Od izvrsna studenta do pripreme za misiju u Bosni

Bog odavno Stadlera pripremaše za veliku misiju u Bosni. Njegov put do ostvarenja svećeničkog poziva bijaše obilježen izvanrednim uspjesima. Stupivši u Nadbiskupsko sjemenište u Zagrebu, oduševi sve oko sebe. Nadbiskup i kardinal Juraj Haulik, pročitavši izvješće o 19-godišnjaku Josipu Stadleru, nije se dvoumio poslati ga na studij u Rim. Izvješće je govorilo sve: "pobožan i ponizan, ozbiljne i mirne ćudi, uzornog vladanja... vrlo nadaren, neumoran, u nauku i svim predmetima izvrstan i odličan" (str. 34).

U isusovačkom zavodu Germanicum-Hungaricum u Rimu, Stadler provede sedam godina (1862.-1869.), postigavši na Papinskom sveučilištu Gregorijani doktorat iz filozofije a zatim i iz teologije. Njegov rektor p. Andreas Steinhuber o njemu napisa da bijaše "živi uzor svojim kolegama, izvrstan pitomac, vrlo radin, ozbiljno se vježbao u duhovnom životu..." (str. 35).

U Rimu, u Lateranskoj bazilici, 6. lipnja 1868., Stadler je zaređen za svećenika. Svoju Mladu Misu slavio je na svetkovinu Presvetoga Trojstva, 7. lipnja, u bazilici sv. Petra. Zahvalan Bogu za sva iskazana mu dobročinstva, odmah toga ljeta bijaše na raspolaganju svojoj zagrebačkoj nadbiskupiji. U Zagrebu mu bijaše blistava profesorska karijera: od prefekta studija u sjemeništu do redovita profesora fundamentalne teologije na novoosnovanom zagrebačkom sveučilištu. Obavljao je i službu dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Bog izdaleka pripremaše njegov um i srce za misiju u Bosni, u kojoj ga je čekala duhovna i materijalna bijeda svake vrste.

Kada je trebalo imenovati prvoga vrhbosanskog nadbiskupa, nitko nije ni pomislio na mladoga profesora. A onda – Božji plan! U dogovoru pape Leona XIII. i cara Franje Josipa, upravo Josip Stadler, iako mlad, tek mu 37 godina, postaje prvi nadbiskup obnovljene Vrhbosanske nadbiskupije.

 Povratak u Bosnu

Nakon što je papa Leon XIII. potvrdio Stadlera za vrhbosanskog nadbiskupa 18. studenoga 1881., Stadler se u Beču i Rimu savjetuje s utjecajnim ljudima. Caru Franji Josipu povjerava da sjemenište planira povjeriti isusovcima, a Papa mu savjetuje da odmah po dolasku u Bosnu osnuje sjemenište.

Nakon imenovanja za vrhbosanskog nadbiskupa, dok je službeno boravio u Beču navrati se kod sestara Kćeri Božje Ljubavi i zamoli ih da mu u Bosnu pošalju sestre za odgoj i školovanje ženske mladeži. Naiđe na veliko razumijevanje. Tadašnja glavarica Franziska Lechner - Službenica Božja od 2005. - odmah mu velikodušno obeća poslati sestre.

Nakon biskupskog ređenja u Rimu 20. studenoga 1881., vraća se u Zagreb kako bi se pripremio za put u Bosnu. Na putu u Bosnu navrati se u Sl. Brod da se pozdravi sa svojim Brođanima i sa svojom pomajkom Julkom, koja mu reče: "Jesam li ti kazala da ćeš se ti vratiti u Bosnu". 

U srijedu 11. siječnja 1882. Stadler prelazi u Bosnu. Na putu prema Sarajevu, prolazi kroza Zenicu, Busovaču i Kiseljak i druga mjesta, gdje ga franjevci i narod svečano dočekuju. Bijaše dirljiv trenutak kada u subotu 14. siječnja Stadler stiže na domak Sarajeva. U Blažuju, ispod Igmana, izađe iz kočije, kleknu, poljubi zemlju i izmoli Vjerovanje. U tom trenutku kad mu srce i dušu preplaviše duhovni i ljudski osjećaji, uskliknu: "Bosno moja, od sada sam tvoj, i samo tvoj!" Ta gesta ne bijaše samo simbolična; to bijaše srce koje se potpuno daruje Bosni. Službeno je ustoličen u nedjelju 15. siječnja u Sarajevu. Odmah po ustoličenju, posveti nadbiskupiju Presvetom Srcu Isusovu a zatim Bezgrješnom začeću Marijinu i sv. Josipu.

Stadler s nevjerojatnom energijom i vizijom započe preporod Bosne. Najprije dovede  svećenike iz drugih biskupija za kanonike u novoosnovanom Kaptolu. U Travniku isusovcima povjeri tek osnovano Sjemenište, a poče graditi i prvu Klasičnu gimnaziju u Bosni i Hercegovini. Godine 1890. otvori Bogosloviju u Sarajevu, čime započe sveučilišni rad u BiH. Podiže Katedralu, izdaje vjerske časopise poput "Srce Isusovo" i "Vrhbosna", te se maksimalno angažira u borbi za prava i ugled Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u Bosni. Njegov rad bijaše toliko plodonosan da ga đakovački biskup Strossmayer nazva "čudotvorcem", a u pismu  Svetoj Stolici 1896. napisa da se "u Stadlerovim rukama kruhovi i ribe umnožavaju" (str. 47).

Stadlerov novi pothvat: Utemeljenje Družbe Služavki Maloga Isusa

Ono što je najviše definiralo nadbiskupa Stadlera bijaše njegova velika ljubav prema siromasima. Siromasi za njega bijahu "povlaštena klasa", njegovi miljenici. Iako ugledan profesor i teolog, postade nadbiskupom sirotinje, spuštajući se do najnižih slojeva pučanstva, do "bosanske raje". Njegova vrata i srce bijahu uvijek otvoreni za sve koji bijahu umorni i opterećeni.

Sanjajući o tome da osigura smještaj za siromašne i napuštene starice i napuštenu djecu, Stadler odluči pozvati djevojke koje bi se brinule za te siromahe. Nakon kraćeg vremena javiše se prve dvije djevojke iz Slovenije a poslije još četiri koje kasnije postaše prve sestre novoosnovane Družbe. Stadler za svoje plemenite ideje ne raspolagaše financijskim sredstvima, ali mu veliko bijaše pouzdanje u Providnost. Molio je devetnicu sv. Ani, Gospinoj majci, da mu pomogne ostvariti naum u prilog siromašnih starica i djece. Na sam blagdan sv. Ane, 26. srpnja 1890., stiže mu iz Moravske telegram u kojem piše da mu je odobren povoljan zajam za njegov novi pothvat. Stadler odmah kûpi kuću u ulici Mjedenici za 4.000 forinti i otvori biskupsku ubožnicu u koju je smješteno 25 siromašnih starica. Nadbiskup 1890., na blagdan arkanđela Rafaela, koji se tada u Crkvi slavio 24 listopada, blagoslovi ubožnicu i nazva je „Betlehem“. Utemeljitelj odredi da se taj dan slavi kao početak Družbe Služavki Maloga Isusa, a Družbu stavi pod zaštitu sv. arkanđela Rafaela.

U Trstu u Italiji postojala je slična ubožnica kojom je upravljala gospođa Giovanna Sorman. Kada je Stadler čuo za tu ubožnicu, zamolio je gospođu Sorman da mu pošalje nekoliko svojih štićenica, koje bi u suradnji s djevojkama skrbile o djeci i staricama u Sarajevu. I uskoro je u pomoć došlo nekoliko djevojaka iz Trsta. Uz vrijednu pomoć gospođe Sorman nabavljeno je još prostora uz Betlehem u Mjedenici pa je na blagdan sv. Josipa 19. ožujka 1893. u sirotište primljena i prva djevojčica.

Kako se povećavao broj štićenika, rastao je i broj djevojaka koje se svesrdno posvetiše brizi za Stadlerove sirotane. Godine 1893. sedam djevojaka položi prve zavjete, a 1895. počeše nositi redovničko odijelo. Stadler im napisa Pravila, ističući da je svrha Družbe "u siromasima, bolesnim i slabim ljudima služiti samom Isusu" (str. 51).

No, "Betlehem" u Mjedenici ubrzo postade premalen. Stadler, vođen velikim pouzdanjem u Božju Providnost, otpoče graditi novi "Betlehem" na Bjelavama, a nedugo zatim u blizini novog Betlehema kupi poveću kuću sa baščom. Tu kuću nazva "Egipat" i u nju sestre smjestiše novorođenčad i mušku djecu. Da bi sestre mogle prehraniti sve te sirotane, 1901. Stadler kûpi veliko imanje u Čardaku kod Modriče, a 1908. podiže crkvu Gospe Žalosne. U Čardaku sestre otvoriše osnovnu školu za djecu iz Čardaka i okolnih sela.

Stadler se osobno zaduživao kako bi pomogao drugima. "Siromah nad siromasima", kako su ga zvali, živio je u stalnim dugovima, ali s velikim pouzdanjem u Božju Providnost. Neprestano je molio Boga da ga spasi od dugova. I Bog ga je uslišio. Trgovački parobrod u Dubrovniku, koji bijaše nazvao "Imakulata", donese mu toliku zaradu da otplati sav dug. Kada se riješio svih dugova, radosno uskliknu: "Živio Mali Isus! – Imakulato, koja si me spasila od vremenitih dugova, vječna ti hvala!" (str. 57).

Nadbiskup preminu na svetkovinu Imakulate, Bezgrješnog Začeća, 8. prosinca 1918.

Ovaj zaljubljenik u Bosnu, Sluga Božji Josip Stadler, svojoj Nadbiskupiji ostavi mnoga duhovna i materijalna dobra, a Crkvi i sirotinji ostavi Družbu sestara Služavki Maloga Isusa koja danas slavi svoj 135. rođendan.

Dok Stadler mirno počiva u svojoj katedrali, njegov nas život uči da se ljubav i služenje ne mjere bogatstvom nego hrabrošću i povjerenjem u Boga. A njegova djela nastavljaju živjeti u onima koji nastoje ići njegovim trnovitim putom suobličujući se križu našega Spasitelja. Dao Bog da što prije ugledamo Slugu Božjega Josipa ovjenčana čašću oltara!  

Hvala Vam, biskupe Ratko, da ste nam dali ovo djelo u kojem su opisane mnoge postaje na trnovitu putu našega velikoga Stadlera. Hvala i Tebi, časna majko Anđe, vrhovna glavarice, na ukazanu povjerenju da i ja nešto reknem o našem Utemeljitelju u ovom Jubileju.

Hvala svima na strpljivosti i pažnji!