I ove godine na Cvjetnu nedjelju u župi „Gospe od Pojišana“, u kojoj se nalazi naš samostan „Malog Isusa“ – Bačvice, organizirana je humanitarna akcija za „Dječji osmjeh“. „Dječji osmjeh“, jedna je od podružnica Caritasa nabiskupije Split, kojeg je voditeljica s. Marta Kegalj. Ona je sa volonterima pripremila razne ukrase za uskrsne blagdane i organizirala prodajnu izložbu ispred župne crkve. 

O radu s. Marte objavljen je članak u dnevnoj novini „Slobodna Dalmacija“ kojeg  ovdje u potpunosti prilažemo.

KRIZA BEZ MILOSTI

‘Bivši donatori Caritasa sad su naši korisnici’

U Gundulićevoj 7 od 2009. godine djeluje nadbiskupski dječji “Caritas”. Prostori u kojima je smješten “Dječji osmijeh” (tako je tom Caritasu ime, op.a.) okupani su suncem, uređeni i čisti, gledaju na Park Emanuela Vidovića, no unatoč tomu starija djeca se ovdje srame ući...

Jednostavno im je teško prihvatiti da njihovi roditelji dolaze po pomoć, objašnjava časna sestra Marta Kegalj, voditeljica dječjeg “Caritasa”.

– Kad smo započeli, bilo je nekoliko korisnika, a danas je u sustavu stalne pomoći praktički 300 obitelji. Pomažemo higijenskim potrepštinama, uglavnom pelenama, dječjom hranom, odjećom, obućom te opremom koja je neophodna za novorođenče.

Moram napomenuti kako nam građani donose tako lijepo očuvane kolijevke, krevetiće i kolica svoje djece – objašnjava sestra Marta uvodeći nas u dio objekta u kojem su izložene donirane stvari.

Ne bi se posramili ni dućani

Pazi se na svaki detalj – od rasporeda odjeće prema dobi i spolu do prilagođavanja visine vješalica djeci(pogotovo curicama!) kako bi ona sama mogla izabrati ono što im se sviđa. Ovakvog se interijera ne bi posramili ni najbolji dućani dječjih potrepština.

– Gledamo na to ovako: kad se netko rastane od stvari koje za njega imaju sentimentalnu važnost da ih i mi tretiramo kako treba i proslijedimo na pravu adresu... Robice zasad imamo, problem nam je dječja posteljina koje nekako uvijek fali... Pelene su ono što ljudi najviše traže, a mi ih nemamo u izobilju iako kupnju jednog dijela higijenskih potrepština financira i Nadbiskupija...

Ograničili smo, stoga, podjelu na dva paketa pelena mjesečno, i to najpotrebitijima. Problem je i s dječjom hranom. U 2012. nam je vlasnik “Tromonta”, gospodin Ivan Džaja, tijekom cijele godine donirao prehrambene artikle i hvala mu na tome. Ove godine imamo “Hipp” koji “Caritasu” poklanja kašice, ali teško nam je naći druge donatore. I njima je kriza – pomirljivo će časna sestra Marta.

Dječji “Caritas”, kako je već rečeno, nastoji doći do onih kojima je to zbilja potrebno, te zbog toga traže od potencijalnih korisnika odgovarajuću potvrdu o svom socijalnom statusu. Ona može doći iz Centra za socijalnu skrb, ali i od župnika koji bi trebao biti upoznat s “potrebitima na području župe”. A što ako osoba koja pokuca na “Caritasova” vrata nije vjernik, pitamo sestru Martu.

Srednji sloj

– Mi to ne uvjetujemo. Da smo otvorenih pogleda, govori i to što imamo volonterku koja uopće nije naše nacionalnosti – ističe naša sugovornica.

Kriza je, prema njezinim riječima, utjecala na povećanje broja korisnika, ali i na promjenu profila ljudi koji dolaze u Gundulićevu. Prije pet godina to su možda i bile osobe na kojima se na prvi pogled vidjelo da “dolaze s ruba”, a danas među korisnicima ima profesora, medicinskih sestara...

– To su bili pripadnici srednjeg sloja koji su normalno živjeli i radili. Gubitkom posla jednog ili čak oboje supružnika došli su pred zid – moraju otplaćivati kredit, hraniti djecu... Čak i neki bivši donatori postali su nam korisnici! Žalosne su to stvari – kaže voditeljica dječjeg “Caritasa”.

LINDA PERIĆ

SNIMIO JADRAN BABIĆ/CROPIX

Fali računala

Jedan od razloga svakodnevnog priljeva korisnika jesu i povećane dječje potrebe. U Gundulićevoj su, stoga, ove godine svoju karitativnu djelatnost usmjerili na pronalaženje novih, ali i rabljenih računala koja su u funkciji, kako bi ih podijelili socijalno ugroženim osnovcima.

– Od trećeg osnovne u školskom je programu predviđeno praćenje dijela nastave na kompjuturu. Imati računalo nije više samo potreba, već pravo djeteta – govori sestra Marta, a mi se nadamo kako će je čuti oni koji trebaju.  

Nina i Marina

Za našeg posjeta odvijala se kreativna radionica u kojoj su sudjelovale volonterke. Jedna od njih je bivša korisnica G.V.

– Došla sam tu pretprošlog Božića kad mi je bilo najteže u životu, primila konkretnu podršku od ovih divnih ljudi, a sad mi je drago što ja mogu pomoći njima. Kad dođeš tu, shvatiš da od tvoje situacije postoje još mučnije i gore – kaže naša sugovornica, ne želeći iznositi detalje iz svog života. Sretna je što se stvari, ipak, pomiču nabolje, te što ovdje sada dolazi jedino volontirati.
 U kreativnoj radionici izrađivali su uskrsne ukrase koji će se prodavati da bi se nabavila dječja hrana.



Iznenadilo nas je što smo u “Caritasu” sreli i dvije djevojke u dvadesetim godinama, Marinu i Ninu, koje volontiraju već mjesecima. Kako to da nisu na kavi s prijateljicama ili na Facebooku?



– To ili imaš u sebi ili nemaš. Nije nam problem ni slagati robicu i usluživati ljude; raduje nas što možemo pomoći – govori Nina.