Uoči druge korizmene nedjelje, u pastoralnoj dvorani Župe sv. Euzebija i Poliona, okupile su se sestre članice redovničkih zajednica Milosrdnih sestara svetoga Križa, Službenica milosrđa te Sestara Služavki Maloga Isusa iz vinkovačke regije, na duhovnu obnovu.

Pod vodstvom vlč. Florijana Kveteka, župnika Župe sv. Euzebija i Poliona, promišljali smo o sakramentu ispovijedi. Kroz dijaloško predavanje, vlč. Kvetek uputio nas je da se zapitamo što je za nas ispovijed i kako doživljavamo oprost. To nas je navelo da propitamo tko je za nas Bog – jesmo li doista upoznali Njegovo milosrđe ili je On za nas isključivo Onaj koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. Vlč. Kvetek istaknuo je kako postoji memorija uma, ali i memorija srca na koju nam valja obratiti pozornost kad povezujemo oprost sa zaboravom. Ako tvrdimo da smo oprostili, ističući da nismo i nećemo zaboraviti; ako se u našem ponašanju očituje neprebrodiva povrijeđenost i težina prošlosti – tada u nama prevladava ljudska razina, nismo se predali slobodi djece Božje koja nam je po krštenju darovana.

Govor o oprostu nastavio se pažljivim iščitavanjem prispodobe o izgubljenom sinu, odnosno o milosrdnom ocu, koju nam donosi Lukino evanđelje. Vlč. Kvetek primijetio je da je pokajanje sina sebično i nepotpuno te kako po ljudskoj logici on ne može očekivati da mu se ikako vrati status sina pa čak ni sluge. No Očevo milosrđe izlazi iz svih okvira, nadvisuje kategoriju dobrote, pretječe riječi kajanja i iskazuje neizmjernu ljubav koja je sposobna i željna zaboraviti prijestupe i povećati dostojanstvo ljubljenog sina. Taj se čin milosrđa ponavlja u sakramentu svete ispovijedi.

Duhovna obnova je završena svečanom molitvom Prve večernje Božanskoga časoslova. Neka nam Gospodin u ovoj korizmi udijeli milost da praštamo i tražimo oproštenje s još većim pouzdanjem u Njegovo milosrđe, taj nepresušan izvor naše nade.

s. M. Tabita Kovačević, novakinja