Na moru života
Na moru života
Četvrtak, 17. 8. 2023.Kažu da se po jutru dan poznaje. Mislim da bi se ova poslovica bez zadrške mogla primijeniti i na ove naše duhovne vježbe pred Veliku Gospu - odmah pri dolasku osvježi te taj divni livanjski ambijent, ugodno vrijeme nakon onih dalmatinskih toplinskih udara te, kao obećavajući poticaj, uvodne misli fra Šimuna Bilokapića koji nam je kao temeljni stav u našim životima predložio stav zahvalnosti za sve što nam Bog daruje. A toga je zaista mnogo!
Tako smo tijekom narednih dana, nas 20-ak sestara, imale priliku u ovoj oazi, duhovnoj i tjelesnoj, zaviriti u svoju nutrinu i pogledati što smo sve nakupile u svoje duše, ne samo kroz proteklu godinu nego kroz cijeli život. Toj našoj „unutarnjoj inspekciji“ fra Šimunova razmišljanja upravo su bila nit vodilja. Ponudio nam je tri glavna pitanja na koja trebamo dati odgovor a koja su bila temelj njegovim razmišljanjima: pitanje sadašnjega,aktualnoga trenutka, pitanja koja nas tište te što to očekujemo od budućnosti.
Standardne teme duhovnih vježbi kao što su redovništvo, zavjeti, zajednica, autoritet i poslušnost, grijeh i molitva nama više nisu bile tako obične i već istrošene teme, nego smo sa zanimanjem i željom da čujemo više čekali iduće fra Šimunovo razmišljanje. Jer svako svoje razmišljanje iznosio je na jedan tako životan i poticajan način. Svojim optimizmom prema redovničkomu životu i nama je dao poticaj da u ovim kriznim vremenima za redovništvo ne treba gubiti nadu u novo sutra. Redovnički život današnjice usporedio je sa slikom jerihonske ruže koja može preživjeti i do pedeset godina u
nemogućim pustinjskim uvjetima, bez vode, u potpunoj suši postati bezlična i suha, ali onda opet nanovo, puna života, darovati ljudima svu svoju ljepotu.
Ono što nam je također bilo izuzetno poticajno čuti jest pitanje naših zavjeta. Kako danas prihvatiti i živjeti naše zavjete a da ih i drugi oko nas mogu razumjeti kao nešto što je normalno i prihvatljivo? Iste te zavjete jednostavno nazvati novim imenom. Ali ne samo nazvati ih novim imenom, nego i živjeti tako kako ih nazivamo: zavjet siromaštva bi onda bio zavjet zahvalnosti, zavjet čistoće bi bio zavjet doživotne ljubavi/vjernosti, a zavjet poslušnosti
bi bio zavjet raspoloživosti/spremnosti. I kada bi mi same počele tako shvaćati zavjete, bila bi to prava istinska obnova redovničkoga života. Onda bi zasigurno manje trebalo govoriti o krizi autoriteta i poslušnosti koja je danas također aktualna. Nažalost, toj krizi danas doprinosi upravo krivo shvaćanje autoriteta sa strane samoga nositelja autoriteta kao i krivo shvaćanje poslušnosti. Autoritet koji se nalazi „nad“ zajednicom (autoritarni autoritet) ili onaj
koji se nalazi „pod“ zajednicom (podložni autoritet), kao ni administrativni menadžerski autoritet ne mogu biti autentični svjedoci redovništva niti zajedništva. Tek autoritet animator, koji se nalazi u sredini zajednice može i sestrama i svima drugima svjedočiti živoga Krista u redovničkomu životu, i kao takav biti primjer nasljedovanja.
Dubinu fra Šimunovih razmišljanja pratila je također i dubina njegovih propovijedi za vrijeme svetih misa. Jedna od rečenica koja će nam svima zasigurno ostati kao poticaj jest da definicija čovjeka može biti i ta da je čovjek ono što jede. Možda nam je na početku to zazvučalo malo čudno. Ali tada smo shvatile – euharistija! Mi primamo Krista pa bi trebale biti i pravi Krist za druge. Možemo slobodno govoriti: Ovo je moje tijelo, uzmite i jedite… Jer prava redovnica daruje se u potpunosti drugima, i svoje vrijeme i svoj prostor, ne zadržava ništa sebično za sebe. I to znači ono na što nas Isus poziva: odreći se samoga sebe. Ne sebe onakve kakve nas je Bog stvorio, nego odreći se onoga što se godinama u nama gomilalo: sebičnosti, ljubomore, zlobe, laži, kleveta… i biti ono što si bio na početku – slobodan i lagan od svega, biti za druge u ljubavi i raspoloživosti. Rekao je fra Šimun da to neće biti lako, da u
životu ima puno kriza, oluja koje nas plaše i gotovo da nas nekada blokiraju u našemu životu i dovode u sumnju. Ali preko nedjeljnoga evanđelja i kroz propovijed dao nam je odgovor i na to pitanje: ma u kojemu god mraku bila, kakva god me oluja na moru snašla, ne smijem
posumnjati na blizinu Isusovu! Isus je tu, tako blizu i pruža nam svoju ruku. Trebamo samo prema njemu ispružiti svoju ruku i on će sve voditi!
Nažalost, ne može se ovdje tako ukratko iznijeti sve ono što nam je fra Šimun iz bogatstva svojih razmišljanja ponudio, ali svaka sestra koja je bila na ovim duhovnim vježbama može posvjedočiti, ne samo riječima nego prije svega svojim životom, ono što nam e ovdje od srca bilo darovano.
s. M. Petra