Nagrada za životno djelo s. M. Mauriciji Vrnoga (posthumno)
Nagrada za životno djelo s. M. Mauriciji Vrnoga (posthumno)
Petak, 27. 9. 2019.Kad nas napast navede da pomislimo kako život u redovničkom pozivu nema odjeka u ljudskim srcima i životima, onda doživimo ugodno iznenađenje. Deset godina nakon smrti s. Mauricije Vrnoga, mještani Dugopolja nisu zaboravili brižno i blago lice redovnice koja je među njima živjela i požrtvovno radila 27 godina, sve dok nije iznemogla i premještena u samostan na Šinama. Njezin lik i djelovanje u župi Dugopolje još živi u srcima ljudi koji sada imaju svoju unučad, a bili su mladići, djevojke i djeca za vrijeme njezina boravka u Dugopolju.
Na blagdana sv. Mihovila Arkanđela, zaštitnika župe Dugopolje i danu Općine, na svečanoj sjednici odano joj je priznanje, te dodijeljena nagrada za životno djelo: "za predano služenje Kristu i bližnjima te neizbrisivi trag u povijesti župe sv. Mihovila u Dugopolju". U ime Sestara Služavki Malog Isusa priznanje je preuzela vrhovna glavarica s. M. Marija Banić, a priznanje joj je dodijelio načelnik g. Perica Bosančić i g. Joško Čelan, predsjednik općinskog vijeća Dugopolje u prepunoj dvorani općinskog Doma. Na dodjeli priznanja bile su nazočne i sestra M. Vedrana Krstičević, vrhovna savjetnica, s. M. Marcela Žolo, zamjenica provincijske glavarice, s. M. Eudoksija Franić, orguljašica u Dugopolju i s. M. Laudes Bosančić.
O s. M. Mauriciji govorio je predsjednik Vatrogasnog društva Dugopolje g. Anđelko Bosančić. U kratkom opisu njenog djelovanja u Dugopolju prisjetio se svega što je ona Dugopolju značila, te kako je duhovnom mudrošću pobjeđivala ondašnje neprijatelje Crkve. Živjela je s narodom, osjećala s narodom i voljela narod. Mještani su to osjećali, te su ju iskreno voljeli i poštivali. Dok nisu bila crkvena zvona elektrizirana, ona je neumorno povlačila konop crkvenog zvona te tako tri puta dnevno pozdravljala Gospu. Nedjelom i blagdanom podsjećala vjernike na sudjelovanje u Euharistijskom slavlju, pristupanju sakramentima, najavljivala prelazak u vječnost župljana. Posebna revnost bila je zvonjenje pred oluju. Kad bi se nebo zacrnilo i oblaci prijetili tučom, mjestom bi se orio zvuk zvona, sve dok se oblaci ne bi razišli i ljudi odahnuli da im tuča nije uništila godišnji urod grožđa. Znalo se čija je ruka povukla i vukla konop crkvenog zvona. Ljudi su joj bili neizmjerno zahvalni, nagrađivali su župnika i sestre urodom sa svojih njiva. Svojim rukama uređivala je okolinu, sudjelovala u gradnji kuće za sestre, sama „krčila“ vrt uz samostan. Imala je srca za svakog u potrebi, lijepu riječ i osmjeh. Radovala se kad su se mještani radovali, a posebno kad je Hrvatska postala slobodna zemlja. Njoj u čast jedna ulica u blizini crkve dobila je njezino ime. G. Anđelko rekao je da sestre Služavke Malog Isusa u župi Dugopolje već 60 godina požrtvovno vrše svoje obaveze, mole za narod i svjedoče Božju ljubav živeći svoje redovništvo. Izrazio je želju i nadu da će i dalje biti svjetionik mladima, osobama u srednjoj dobi i osobama u zreloj dobi.
Draga s. Mauricija hvala ti za tvoje redovništvo i redovničko svjedočenje.
Sada u župi djeluju dvije sestre: s. M. Eudoksija Franić, orguljašica i sakristanka, s. M. Ligorija Mateljan, obavlja kućanske poslove iako dva puta tjedno prima dijalizu.
s. M. L. B.