O 100. obljetnici preseljenja u Nebo gospođe Giovanne Sorman donosimo kratki prilog o početcima Družbe sestara Služavki Maloga Isusa i doprinosu gđe Giovanne Sorman u njezinu razvoju i širenju.

Jedan od prvih poticaja za osnivanje nadbiskupske ubožnice

„Bilo je jedno po podne god. 1889. u rujnu. Na šetnji sa O. Čelinščakom, kad susrete Stadler iznemoglu pod teškim teretom godina zgrbljenu  i od svih ostavljenu staricu. 'Ali da ima gotovine,' uzdahne Stadler žalostno 'kupio bih odmah kuću, kamo bi ovakve bijednice spremio i osnovao zavod za siromašnu vanjsku žensku djecu.'

Nije prošla ni godina dana, kad se polako počeo otvarati put ostvarenja ove nadbiskupove velike želje.

(Marko Tvrtković, tajnik nadbiskupa Stadlera u „Služavkama Maloga Isusa“ 1940., str. 7.)

Prvi providnosni događaj za osnutak nadbiskupske ubožnice i Družbe sestara Služavki Maloga Isusa: „Uslišana molitva devetnice sv. Ani“

Nadbiskup Josip Stadler, o tom događaju piše u kratkoj povijest nastanka Družbe:

“Čim se je blagoslovila stolna crkva presv. Srca Isusova u Sarajevu, dne 14. i 15. rujna 1889. god. počelo se o tome misliti, kako bi se pobrinulo za bosansku žensku siromašnu djecu i kako bi se u tu svrhu osnovao zavod. Prošlo je devet mjeseci, i nije se moglo ništa učiniti. Jedanaesti mjesec, devet dana prije sv. Ane mjeseca srpnja 1890. Počeše dva svećenika u Sarajevu devetnicu u čast sv. Ane s namjerom, da pomogne neka bi se na dug dobilo šest hiljada forinti, da se uzmogne zasnovati i otvoriti zavod za uboge ženske.

Megjutim pisalo se u Brno na Cyrillo-Metodijsku Založnu, neka bi se pozajmila šest hiljada forinti. I gle, na sam dan sv. Ane, god. 1890. Stiže brzojavka: Jest, primit ćete dne 6. kolovoza. Raus.

Raus biješe predsjednik spomenute štedionice. To biješe početak kako nadbiskupske ubožnice, tako i Družbe služavaka Maloga Isusa u Sarajevu. – Ta se brzojavka i danas čuva kao spomen ljubavi sv. Ane spram navedene ubožnice i družbe služavaka Maloga Isusa.“

***

((Marko Tvrtković, tajnik nadbiskupa Stadlera zapisa (u „Služavkama Maloga Isusa“ 1940., str. 7.) da su ta dva svećenika koja su obavljala devetnicu sv. Ani bili upravo sam nadbiskup i njegov tadašnji tajnik Franjo Venhuda. .....) (moglo bi se što napisati i o ovom svećeniku koji je bio prvi župnik u novoosnovanoj župi Stup u Sarajevu i bio veliki prijatelj sa nadbiskupom Stadlerom.)

Drugi providnosni događaji za osnutak nadbiskupske ubožnice i Družbe sestara Služavki Maloga Isusa: „Kupnja trošne kuće u ulici Mjedenici, njezino uređenje za nadbiskupsku ubožnicu i otvaranje ubožnice na blagdan sv. Rafaela arkanđela“.

Nadbiskup Josip Stadler, o tom  događaju zapisa:

„Odmah se pošlo tražiti kakovu gotovu kuću, i našlo se za jedno 4 000 forinta. Za nekoliko dana počelo se prenačinjati u uregjivati kuću, tako da se već 24 listopada iste god. 1890 moglo primiti jedno desetak djece, kako se htjelo, nego starih i siromašnih žena, i svečano otvoriti taj mali zavod.

I dan danas smatra se i slavi 24. listopada 1890 kao dan utemeljenja. Izabrao se pak taj dan naumice zato, da bude i pod pokroviteljstvom sv. arhangela Rafaela, koji se onako očinski pobrinuo za obitelj staroga i mladoga Tobije, ne bi li svojim nebeskim i milostivim pogledom gledao i na sirote ženske u ubožnici i na njihove odgojiteljice.“

Brzo naraste broj starih siromašnih žena na 25. Krasan broj, a sredstva za njihovo uzdržavanje od nikuda. No Onaj koji se brine i za ptice nebeske, brinuo se vazda i za te sirote, tako, da se očito vidjela ruka njegova, gdje im čudovitim načinom šalje potrebitu pomoć.“

Treći providnosni događaj za djelovanje nadbiskupske ubožnice i Družbe sestara Služavki Maloga Isusa bio je: „Glas o dobroj signori Giovanni Sorman iz Trsta i ostvarenje suradnje za djelovanje u nadbiskupskoj ubožnici“

Nadbiskup Josip Stadler, o tom  događaju zapisa:

„Jednoga dana u ljetu g. 1891. god., dogjoše u Sarajevo pokojni preč. g. predstojnik milosrdnih sestara iz Zagreba Fid. Hoppeerger i preč. kanonik iz Trsta Flego. Od preč. Flega sazna se, da u Trstu ima neka vrlo pobožna žena a na glasu sa svoje dobrote, po imenu Ivanka Sormann, poznata u Trstu pod imenom signora Giovanna.

Ta žena bez ičesa počela sakupljati oko sebe siromašnu žensku djecu i za nju se materinski brinuti. Kad je preč. g. Flego bio u Sarajevu, Ivanka je već imala 127. djece. Gospodin Bog je tu ženu tako blagoslovio, da joj je upravo čudesnim načinom više puta pomogao. – Čim se saznalo za nju, pisalo joj se, bi li ona htjela dati nekoliko odraslih sirota, koje bi htjele u Sarajevu brigu voditi za sirote u nadbiskupskoj ubožnici, jer se pametno mislilo, da će sirote najbolje znati brinuti se za sirote. I ona dovede iste godine nekoliko sirota, koje su preuzele brigu u nadbiskupskoj ubožnici.

Kad je Ivanka mjeseca travnja slijedeće g. 1892. Došla u Sarajevo, da pohodi svoje sirote, dade savjeta, neka bi se osim starih siromašnih žena u zavod uzela ženska siromašna djeca. No kuća, u kojoj su stare siromašne žene stanovale u Medenici ulici, bijaše puna puncata, tako da se nije ni moglo uzeti ni žena ni djece. A potkraj te kuće bila druga na prodaju za 2.000 forinita. Reći će jednoga dana Ivanka: ne znam, sve mi nešto kazuje, da kupim tu drugu kuću, da uzmognete i siromašne ženske djece primiti, ali nemam novčića. Kad joj se reklo,, da će se uzajmiti novac, ako se ona obveže, da će ga vratiti. I pristane na to, ona se obveže da će do zadnjega svibnja iste godine poslati 2.000 forinti. – I uzajmi se ta svota, i kupi se rečena kuća, a u oči treće nedjelje posije Uskrsa, kad se sveti Josip štuje kao Zaštitnik cijele crkve, primi se prvo žensko siroče.“ –

***

Iz ovog zapisa koje je napisao sam nadbiskup Stadler o osnivanju nadbiskupske ubožnice i samim počecima Družbe Služavki Maloga Isusa, želim naglasiti kako je glas o dobroj gospođi Ivanki Sormann za nadbiskupa Stadlera bio glas Božje providnosti.

Kako nam u svojoj povijesti svjedoči sam Nadbiskup, vidimo da je ona postala jedna od važnijih osoba koje je dobri Bog u svojoj providnosti stavio na početak života i djelovanja nadbiskupske ubožnice osnovane u Sarajevu u ulici Mjedenici u kojoj je niknula sama Družba Služavki Maloga Isusa, a djevojke iz sirotišta sv. Josipa u Trstu koje je ona utemeljila postale jedne između prvih sestara Služavki Maloga Isusa. Neke od njih  utkale sav svoj život u našu Družbu, a neke su 1901.g. prešle u Kongregaciju sestara Kćeri Božje Ljubavi.

***

Jedno svjedočanstvo dolaska služenja u nadbiskupsku ubožnicu u Sarajevo sa gospođom Ivankom Sorman dala nam je s. M. Bernardina (Ivana) Senger koja je bila štićenica u zavodu sv. Josipa u Trstu, u Družbu je došla 21. VI. 1891., a u njoj je ustrajala sve do smrti, do 1964.g.

„Kao malu djevojčicu smjestila ju je majka u zavod plemenite gospođe Ivane Sorman u Trstu. U zavodu je svršila tadašnju djevojačku školu. Naučila je raditi sve vrste ručnog rada, a posebno umjetničkog vezenja. U sedamnaestoj godini došla je u Sarajevo u posjet nadbiskupu Stadleru sa gospođom Ivanom Sorman i tada se prvi put susrela sa Nadbiskupom.“

Sestra Bernardina sama svjedoči sljedeće: „Po prilici u proljeće 1890. došao je jedan kanonik iz Trsta u Sarajevo. Želja ga je vukla da vidi Bosnu. Dakako da je bio gost nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, koji je radio svom dušom i velikodušnim srcem za dobro povjerenog mu stada.

U razgovoru potužio mu se nadbiskup, kako imade više starica, koje su skroz napuštene od svojih ili nemaju nikoga svoga. Kupio je jednu kuću u ul. Mjedenici, da ih u nju smjeti, te tako zakloni od bijede i gladi. Njegov kanonik preč. Antun Jeglić doveo je iz Slovenije dvije pobožne i požrtvovne djevojke, koje se žrtvuju njegujući starice. (To su bile kasnije naše prve dvije sestre: s. Marta i s. Franciska)

No i mala napuštena djeca zadavala su mu mnoge brige. Već ih je više smjestio u dobre katoličke obitelji, ali se njihov broj sve više povećava i prisiljen je da osnuje dom za siromašnu djecu. Već je na više strana tražio časne sestre koje imaju svrhu da se brinu za uzgoj siročadi i njegu zapuštenih starica i staraca, ali je svugdje bio odbijen. Tražio je iz Francuske. Zato već pomišlja o tome da osnuje žensku redovničku Družbu, koja bi se brinula za tu malu i veliku sirotinju.

Tako je po prilici pričao nadbiskup svoje poteškoće kanoniku iz Trsta. (...) Kanonik ganut Nadbiskupovim pričanjem, ponudi mu, ako on to želi da će se pobrinuti za dobro odgojene djevojke, koje su izučile škole i već neko vrijeme rade u sirotištu. Ima nade da bi neke od njih željele postati redovnice. On se naime pozna s upraviteljicom toga sirotišta u Trstu s gospođom Giovanom i misli da će se ona za tu stvar oduševiti i izaći mu u susret.

Tako je i bilo. Gospođa Giovanna se oduševila da pomogne Nadbiskupu. I ona je sama žrtvovala cijeli svoj život u domu u kojem radi od mladosti. Odluči se da ode u Sarajevo i dogovori se sa Nadbiskupom. Sa sobom je htjela povesti jednu svoju gojenicu, koja je radila s njom kod djece u sirotištu. Nije htjela sama odlučiti koju će povesti, jer ih je više željelo ići. Zato je uzela končiće, koliko je njih bilo, a na jedan je svezala uzao. Končiće je stavila u šaku, krajeve pustila van i dala im da vuku. Koja izvuče sa uzlom ta će ići s njom u Sarajevo. Sreća je poslužila gospođici Giovanni Senger. (...) Pošle su u Sarajevo i bile 10 dana gosti nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Tada još nije bilo nadbiskupskog dvora, ali se pripremalo za gradnju. Nadbiskup je stanovao u jednoj većoj kući blizu katedrale. (...) Gospođa Giovanna se sa zanimanjem je obišla velika poduzeća nadbiskupa Stadlera, a najviše ju je zanimalo preskromno sirotište i siromašni dom staraca. U zadnje vrijeme nadbiskup je bio prisiljen da proširi kuću, gdje su bile starice, pa je primao i siromašnu djecu, jer nije imao kud s njima. Sve te sirote posluživale su naše buduće sestre: s. marta i s. Franciska. Možda su imale još koga za ispomoć.

Gospođica Giovanna se oduševila za nadbiskupove osnove, te mu obećala pomoći i koliko bude mogla i poslati više gojenica, koje žele biti redovnice i s kojima bi osnovao redovničku družbu, koja bi imala svrhu uzgajati siromašnu djecu i njegovati siromašne starce i starice.

Vrativši se gospođa Giovanna u Trst nastojala je oduševiti svoje gojenice za ljubav prema siromasima i redovničkom životu. Uskoro su se javile tri: dvije talijanke, koje su svršile školu i radile kod djece u sirotištu i jedna Slovenka, koja je također bila namještena u sirotištu. Prve dvije su kasnije naše sestre: s. Alfonza i s. Antonina (rođena sestra naše sestre Skolastike) a treća je bila s. Rafaela (sestra naše s. Vjekoslave) iza nekoliko mjeseci došle su još dvije talijanke iz Trsta: naša s. Bernardina i s. Jozefina sestra s. Alfonze koja je znala i svirati. (...) Pošto su kandidatice iz Trsta znale ručne radove, a i crkvena odjela, otvorio je nadbiskup s njima radionicu, u kojoj su izrađivala crkvena odjela, kao i razne ručne radove za civile. U kratko vrijeme imale su pune ruke posla. A broj djece se sve više povećavao.“

***

s. Skolastika Dodić rođena sestra s. Antonine koja je bila gojenica u sirotištu sv. Josipa u Trstu zapisala je sljedeće: „Kad su prve djevojke položile zavjete (19. VI. 1893), odlučio je pokojni Utemeljitelj da pođe u Trst posjetiti zavod iz kojeg je primio prve djevojke koje su se odmah prihvatile posla oko starih nemoćnika i beba i u odgoju djece sirotišta. Od upraviteljice je tražio da želi vidjeti roditelje ili koga od rodbine onih koje su već bile u Sarajevu. Tako moja majka dođe da ga pozdravi i povede mene sa sobom, bilo mi je jedanaest godina. Pokojni Utemeljitelj pitao me bi li ja pošla tamo gdje mi je sestra? Ja sam odmah odgovorila: 'Hoću!' ... Došla sam 20 po redu, a to je bilo godine 1898., nakon što su sestre došle iz stare kuće u Mjedenici u novosagrađenu kuću „Betlehem“. (Služavke u domu Očevu, str.362, Zg., 2011.)

***

U svojoj knjizi „Bogu i sirotinji od požrtvovne ljubavi“ s. Maneta Mijoč zapisala je kako se iz onoga što je do sada poznato i dostupno, više nigdje ne govori o Giovanni Sorman.

Ove riječi ponukale su nas da potražimo neke osnovne podatake o toj važnoj osobi koja je dala svoj obol za razvoj Stadlerovog djela koje je započeto u nadbiskupskoj ubožnici u ulici Mjedenici.

Zahvaljujući sestrama koje danas djeluju u „Opera San Giuseppe“ u Trstu, došle smo do priloga „Ivana Zorman – zaboravljena dobročiniteljica“ od Silve Resinovič Valenčič, u  Slavenskom Zborniku koji je uredio Janko Boštajnčić, u Slavina 2005. Tekst je pisan na slovenskom jeziku a prevela ga je na hrvatski s. Ljubica Jozić sestra iz Družbe Kćeri kršćanske ljubavi.

Iščitavajući ovaj dragocjeni prilog, saznale smo još neke važne podatke koje ovdje donosimo radi što bolje povezanosti s prethodnim tekstovima koje su pisali očevidci.

Budući da je se i našoj Družbi potiho ugasio spomen na veliku Družbinu dobrotvorku, o ovoj našoj 125 obljetnici želimo njezino ime izvući iz zaborava i dati čitaocu više informacija o ovoj kršćanskoj dobrotovrki siromašne djece, čija je ljubav bila vidljiva na djelu kako u Trstu tako i u Sarajevu. Po služenju njezinih gojenica iz sirotišta sv. Josipa kasnije redovnica Služavki Maloga Isusa Božja ljubav širila se diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.

Giovanna Sorman, velika dobročiniteljica nadbiskupa Stadlera i Družbe Služavki Maloga Isusa

Tko je bila ta dobra signora Giovanna Sorman?

Giovanna Sorman (Ivana Zorman) rođena je 1836. godine u Žeju kod (Kranja) Slavine u Sloveniji. Kao mlada djevojka otišla je iz rodne kuće u Trst zarađivati za kruh i služiti u bogatim obiteljima. Nakon dolaska u taj primorski i razvijeni industrijski grad uočila je ubrzo i drugu njegovu stranu. Krajnje siromaštvo, socijalna nejednakost i bijeda mnogih koje je suretala na ulicama naselja sv. Jakova privlačili su njezino srce i poticalo ju na dobra djela. Ni slutila nije kamo će ju ta zauzetost oko potrebitih povesti i što će joj Bog u svojoj providnosti povjeriti.

S blagoslovom biskupa tršćansko-koparskog Jurja Dobrile i patara Cappuccina di Montuzza, nakon 7 godina njezine brige za napuštenu siročad po ulicama grada, otvoreno je u skromnoj kući „Sirotište sv. Josipa“  koja je uzeto u najam. U tu kuću u kojoj je smješteno „sirotište sv. Josipa“ Giovanna se uselila 16. kolovoza 1877. s nekoliko pomoćnica.

Prvu djevojčicu primila je u taj zavod 13. prosinca 1877. Kako su potrebe bile velike tako je i malo sirotište brzo bilo ispunjeno siromašnim djevojčicama koje su izgubile jednog ili oba roditelja.

Godine 1884. Sirotište sv. Josipa imalo je 35 djevojaka i postojeća kuća bila je premalena za toliki broj štićenica. Zbog toga utemeljitelji sirotišta unajmili su novu zgradu u Istarskoj ulici s lijepim i velikim i prozračnim prostorima. Godine 1885. otvorena je pučka škola u sirotištu.

Kad su djevojke dovršile predviđenu starost i obrazovanje kako je to nalagao Statut  napustile su Sirotište. Sretnije su bile one, koje je prihvatila kakva obitelj i posvojila ih. Neke od njih ostajale su u sirotištu kao učiteljice glazbe, crkvenog zbora, postale prefekte, odgojiteljice ili učiteljice rukotvorina.

„U registru otpusta navedene su razne napomene i tako nalazimo podatak da su tri štićenice godine 1892. otputovale za Sarajevo u novoutemeljeno sirotište. Naime, djelovanje sirotišta u Trstu bilo je tako uzorno da je čak sarajevski nadbiskup mons. Stadler zamolio za nekoliko starijih štićenica kako bi u Sarajevu ustanovile i vodile zavod po uzoru iz Trsta. Jedna od njih, Maria Petrch postala je čak ravnateljica novoutemeljenog zavoda.“

Godine 1898. u sirotištu sv. Josipa bilo je čak 150 štićenica, od kojih je većina pohađala nutarnju pučku školu, a neke i javne škole a ostale pomagale u šivanju ženske odjeće. „Kao nutarnja ravnateljica Ivana Zorman bila je svjesna da su upravo objedi momenti socijalizacije; da djevojke pogledom na buket cvijeća, brižljivo uređenom stolu, uživaju u zajedničkom druženju.“

Giovanna je željela osigurati sirotištu sigurno budućnost. Kao velika vjernica i trečoredica željela je da utemelji novi ženski red „Službenice sv. Josipa“ za koje je bila napisala i prva pravila. Bilo je već 8 djevojaka koje su željele biti članice te nove redovničke zajednice. No zbog spleta različitih okolnosti nije udovoljeno njezinoj molbi i želji. Zato je 1898.g. kupila i utemeljila Nazaretsku kuću – dječji vrtić za siročad i za napuštenu djecu od 3-6 godina.

Zbog životnih godina i brige za upravljanjem sirotišta sv. Josipa i Nazaretske kuće, Giovanna se obratila sarajevskom nadbiskupu Stadleru za savjet i pomoć. Sarajevski biskup, sjećajući se  Zormanove dobrote i njezine pomoći kod utemeljenja sličnog sirotišta kao ovog u Trstu, bio je spreman odmah poslati u Trst 5 do 7 sestara Maloga Isusa. Vanjske upraviteljice sirotišta odbile su ponuđeni prijedlog nadbiskupa pozivajući se na činjenicu da sarajevsku kongregaciju Sveta Stolica nije odobrila. Na mjesto sestara iz Sarajeva došle su sestre iz redovničke zajednice sv. Križa iz Graza. Tako je Giovanna Sorman odlučila da prepusti nutarnju upravu sirotišta redovničkoj zajednici, a sam se povukla u Nazaretsku kuću.

Na promjeni gospođe Giovanne sa njemačkim redovnicama, gojenicama je pročitala tajnica upravnog odbora obavijest upraviteljstva Sirotišta sv. Josipa dana 20. svibnja 1905.: „Drage djevojke, Bog vam je, iz nama nedokučivih i skrivenih planova uzeo oca, majku ili oba roditelja. Ako vas je osiromašio za najdraže osobe, darovao Vam je drugu majku, dobru kao prvu gospođu Ivanu. Poznate su vam dobro sve njezine žrtve, patnje, trud, koji je podnosila i podnosi za vas. Pomislite kolikom ljubavlju skrbi za vašu hranu, odjeću i odgoj. U ovoj kući bilo je više stotina djevojaka, ali blago srce gospođe Ivane, te vanredne dobročiniteljice, razumjelo je da su još druga mala siročad, koji je trebaju i stoga je za tu dječicu utemeljila Nazaretsku kuću, koja danas broji trideset siročadi. Dva sirotišta – to je doista prevelik jaram za jednu osobu. Stoga je pozvala u pomoć časne sestre sv. križa. Gospodin biskup i uprava sirotišta su potpuno suglasni s tom odlukom. Ali, gospođa Ivana vas ne napušta, ostaje vaša dobra mati, koja bude uvijek mislila na vas, kao i vi s ljubavlju na nju iskrenom molitvom Bogu, da je očuva još mnogo, mnogo godina.“

Te iste godine 1905. Giovanna Sorman primila je od pape Pia X. papinsko odlikovanje za svoje nesebično djelovanje. Novi list Trsta je o tome obavijestio ovako: „Vrlo cijenjenu Ivanu Zorman, do sada voditeljicu sirotišta sv. Josipa u Trstu odlikovao je Sveti Otac križem, za Crkvu i papu „Pro ecclesia et Pontefice“. Preblaga naša rođakinja je toliko učinila za dobro siročadi, da se to ne da sve opisati. Svi su se divili njezinom djelovanju; zato su je svi i poštivali. A ona je uvijek ostala ponizna i puna kršćanske ljubavi, osobito prema napuštenoj djeci. Jer je djelovala požrtvovno u duhu svete Crkve i Svetoga Oca dobila je spomenuto odlikovanje.“

Za malu Nazaretsku kuću u brigu oko male djece skrbile su odgojiteljice laikinje. Giovanna je ostala u njoj s djecom za koju se velikodušno brinula sve do svoje svete smrti. Godinu dana ranije s dozvolom biskupa prepustila je nazaretsku kuću sestrama redovnicama koje su djelovale u Sirotištu sv. Josipa.

Umrla je u Trstu 22. veljače 1922.g.

***

O njezinoj smrti 22. veljače 1922.g. katolički tjednik iz Trsta obavijestio je ovako: „Gospođa Giovanna je umrla. Oko pedeset godina ime gospođe Giovanne usko je vezano sa Sirotištem sv. Josipa, dobro poznatu i cijenjenu ustanovu. Ta jednostavna žena rođena u Žejama u Kranjskoj pokrajini, koja je bila poslanica Božje providnosti tako, kao što je bila Lujza de Gras za sv. Vinka Paulskog i Marta Anna Paulinni za Cottolenga.

Sa patrom Michelangelom da Rionero, predstojnikom ovdašnjeg kapucinskog samostana, postojano je s velikim žrtvama pripremila ugodno tlo za izvršavanje svoga plana 16. Kolovoza 1877. Uzela je kuću u najma na „nunsku polju“ i prosinca iste godine primila prvu, zatim drugu i još treću siroticu. Pomagalo joj je nekoliko pomoćnica. Godine 1844. skrbila je za već 35 sirotica. Možda se komu ta brojka ne čini tako velika, ali bila je najveća, što se moglo sa danim sredstvima i prostorima napraviti. Zbog nedostatka prostora uskoro su unajmili drugu kuću u Istarskoj ulici br. 50. gdje je sirotište i danas.

Ustanova je sigurno pod zaštitom sv. Josipa počela uspješno djelovati stalnom darežljivošću raznih dobročinitelja. Godine 1889. Besplatnom su pomoći ing. Catolla pored zgrade sagradili još kapelu sv. Josipa.“

Časopisi su obavijestili i o njenom sprovodu.

„Sprovod gospođe Giovanne“

„Prošli ponedjeljak bio je njezin sprovod: ispunili su joj želju, u sanduku je ležala obučena kao franjevka trećoredica. Činilo se da spava. Svu su je pokrili cvijećem. U pogrebnoj povorci bili su: siročad, redovnice, gospođe i gospoda, svećenici, redovnici i dr. ...“

***

Giovanna Sorman ostavila je u Trstu uspomenu kao duboke i vjerene, ponizne i skromne žene koju je vodilo samo jedno pravilo: Iz ljubavi prema Bogu, pomagati bližnjemu. Veliki uspjesi njezina djelovanja nadišli su sva njezina iščekivanja. Bila je to očito Božja ruka posredništvom i zagovorom sv. Josipa. Na nadgrobnom spomeniku, kao i na spomen ploči na ulazu u Sirotište sv. Josipa, naglašene su sve njezine zasluge: „Siromašna i ponizna sva predana siroticama, zaslugama okrunjena i obilje ljeta, poletjela je Bogu na krilima tisuću molitava za opomenu bogatom i zahvalan spomen siromahu.“.

Od godine 1994. Sirotište sv. Josipa nosi naziv „Dobrotovorna ustanova sv. Josipa“ (Opera san Giuseppe). Odlaskom sestara sv. Križa od godine 1995., skrb za cijelu kuću vodi pet talijanskih sestara Djeteta Isusa. Sada je u toj zgradi smješten općinski vrtić, jaslice, vrtić i osnovna škola.

***

Spisateljica ovih tekstova „Silva Resinovič Valenčič“ na kraju napisa sljedeće: “Znam da sam barem odstranila veo zaborava o ovoj velikoj ženi za sebe, i tebe, dragi čitatelju.“

I mi želimo ovo isto potvrditi - vjerujemo da smo barem na trenutak odstranili zaborav o ovoj velikoj ženi koja je Božjom providnošću utkala dio svog života i plodove svoga djelovanja u početke naše Družbe koja ove godine slavi svoju 125. obljetnicu svog osnutka.

Nadamo se da će se u budućnosti Družbe još više raditi na prikupljanju podataka o ovoj velikoj dobročiniteljici prve Stadlerove ubožnice gđi Giovanni Sorman i da će ostati uvijek Božji znak dobrote za našu Družbu koji ne smijemo nikada zaboraviti.

Priredila: s. Ana Marija Kesten