24. siječnja 2026. godine euharistijskim slavljem koje je u samostanu sv. Ane u Splitu predslavio don Marinko Vidović, a u kojem su nam se pridružile i sestre iz zajednice na Bačvicama, proslavili smo rođendan Josipa Stadlera, petog od devetero djece Đure Stadlera i Marije rođ. Balošić, rođenog prije sto osamdeset tri godine u Slavonskom Brodu, djeteta koje će s godinama, iako će ostati siroče, izrasti u odličnog učenika, studenta, bogoslova, svećenika, biskupa, nadbiskupa Vrhbosanskog, obnovitelja i graditelja, „oca sirotinje“, utemeljitelja Kongregacije Služavaka Malog Isusa.

Predslavitelj nam je ukazao da, iako tog dana Crkva pred nas stavlja svetog Franju Saleškog, koji je neupitno važan za život Crkve, postoje svetci koje mi kao takve štujemo i dok teče postupak kanonizacije jer su oni u našoj svijesti i životu već pokazali i dokazali svoju svetost kreposnim životom vrijednim nasljedovanja. Zato se danas možemo radovati i slaviti jer znamo kako je svet život živio naš Utemeljitelj. Daljnja promišljanja don Marinko Vidović, kao pročelnik Katedre Svetog pisma Novog zavjeta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, nastavio nam je u duhu i smjeru evanđelja tog dana izvlačeći kao misao vodilju: „…govorilo se za njega „Izvan sebe je“ (Usp. Mk 3,21). Imajući na umu da je Josip Stadler u sebi gajio čežnju  i želju, a zatim iskazao i molbu da pristupi u Družbu Isusovu kako bi „sačuvao prvotni žar i revnost“, a potom je vrlo brzo bio izabran i zaređen za biskupa koji će imati sasvim drugačiju misiju od one koju je on zamišljao, zasigurno bio u situaciji da je čuo pitanja: „Pa zar ćeš prihvatiti?“ Jer, trebao si biti „malo lud“ u očima svijeta da prihvatiš misiju poslanja u Bosnu. Ali „ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1 Kor 1,26) Sveti Otac papa Lav XIII. mu prilikom dodjele palija ide ususret i govori: „Ti, novi biskupe, doista si sretan što te je Bog odabrao da ponoviš lice onih krajeva. Ti ćeš ondje naći neobrađeno polje… otvoreno Tvojoj revnosti.“ I doista je naš Utemeljitelj u potpunosti poslušao Svetog Oca i Božji poziv. Don Marinko nam je podcrtao tu Utemeljiteljevu otvorenost Bogu kroz spremnost poslušnosti. Imajući i papinsko i carsko odobrenje, odlazi u Bosnu, zemlju u kojoj treba ponovo uspostaviti crkvenu hijerarhiju, zemlju koja je u velikim političkim i socijalnim problemima. Počinje graditi i raditi, boriti se. Stvara potrebnu infrastrukturu – gradi sjemenište, bogosloviju, katedralu, kaptol… piše upute, poslanice, molbe, zastupa, nastupa… Uz sav taj rad, uviđa potrebu za redovnicama koje bi se brinule o siročadi, starima, napuštenima. Ni Sestre milosrdnice koje je zatekao u Sarajevu, ni Kćeri Božje ljubavi koje je doveo 1882. godine, ne mogu „pokriti“ sve ono što je Stadler želio činiti, pa osniva Kongregaciju Služavaka Malog Isusa. Čini sve što mu je u moći da mladu Kongregaciju stavi pod patronat Pape i da im se odobre Konstitucije. Na tu svoju povijest trebali bismo gledati radosnim i zahvalnim srcem.
Predslavitelj nam je posvijestio i to da je naš Utemeljitelj bio čovjek molitve. Uspijevao je zato što je sve svoje projekte izlagao Božjem pogledu i kroz molitvu tražio „Božje odobrenje“. Pozvao nas je da budemo vjerni molitvi, koja ne mora nužno biti duga, nego iskrena, ponizna. Ona nas treba prosvijetliti i ojačati da možemo ići i „kontra svijeta“, biti vjerne i kada nitko drugi nije.  Kada nam kažu „izvan sebe su“ da budemo postojane, jer „izabranici Božji“ redovito nose epitet: „ludi poradi Krista“.
Pred kraj misnog slavlja, don Marinko se poslužio molitvenim izričajem iz Predslovlja pastira i uputio nam želju da se krijepimo primjerom Stadlerova života, hranimo njegovim propovijedanjem, napose poslanicama koje bismo trebali iščitavati, i da se molimo i utječemo u njegov zagovor. Dok mi molimo za njega, njegovo proglašenje blaženim, često zaboravimo i ispustimo iz pogleda duše da je Utemeljitelj među Božjim miljenicima i da nas on zagovara pred „licem Oca“. Dok molimo Boga Oca za njega, ne zaboravimo da se  molimo ocu Utemeljitelju za nas, jer kćeri smo Oca Nebeskog i oca Utemeljitelja. 
Nakon misnog slavlja, druženje smo nastavili za obiteljskim stolom. U čast Utemeljitelja i njegova sto osamdeset trećeg rođendana!

s. M. Marta Kegalj