Duhovne vježbe za kandidatice Sestara Sl. Malog Isusa

Na put prema Zagrebu krenule su četiri kandidatice iz Sarajeva i tri iz Splita. U večernjim satima stigle su na odredište, u zagrebački samostan na Novoj Vesi. Tamo su ih dočekale još dvije kandidatice i pridružile im se na putovanju. Put ih je dalje vodio u duhovni svijet, a za taj put im više nisu trebale noge – nego uši. Kažu da je glavni organ za duhovnost uho, ono prvo nalazi duhovne putove. U njemu je centar za ravnotežu i građen je vrlo zanimljivo te postoji vanjsko, srednje i unutarnje uho. Taj organ uha ima dosta posla dok se riječi i zvukovi pretvore u pravu informaciju, a tako je i s uhom srca koje dovodi spoznaju u naše biće. To uho srca služi za razumijevanje Božjeg jezika, rekli su kandidaticama.

I krenuo je tako put osluškivanja Riječi. Najprije su djevojke otišle u Ande, vrlo mladoj djevojci, Juani, koja je postala karmelićanka, Tereziji od Anda, svetica. Posve obična djevojka, krhkog zdravlja, ali lice joj je blistalo na klanjanju pred Presvetim. Mlada djevojka snažno se borila za pravdu, bez straha braneći ponižavane, do svoje smrti u novicijatu. Bog reče: Izvana savršen red, iznutra led, to nije put redovnice. Razmisli, što je uistinu bitno, što ti je na prvom mjestu?

Dalje ih je put vodio u Francusku, sv. Maloj Tereziji, koja je radosno bila malena, obavljajući obične poslove što je savršenije mogla, ponizno i poslušno. Pričala je o Gospodinu na svoj način, slatko i milo, pokazujući kako svatko od nas treba pričati o Gospodinu na svoj način, sasvim slobodno. Ljudi ne smiju biti uniformirani u izričaju, ponavljati tuđe viđenje Boga nego svoji, sasvim slobodni u razgovoru s Njim. Bog reče: Obavi male poslove, koliko možeš, što savršenije možeš, a ostalo prepusti meni. I govori o Meni onako kako me ti doživljavaš, ne ponavljaj tuđe riječi, budi onakva kakva jesi.

Kandidatice su osluškujući stigle i do Španjolske, do sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa, koji su se odlučno predali Božjoj providnosti. Sv. Terezija Avilska je podigla mnoge samostane, trpeći odbacivanja i kritike. Sv. Ivan svjesno je birao teške križeve i ponižavanja, odlučan da neće ogovarati ni one koji su ga zlostavljali. Bog reče: Prihvati sve što ti šaljem, a ja ću te nositi i brinuti za sve. Ne brini, sve ćeš izdržati.

Kandidatice je na putu stalno pratio Božji blagoslov i hrana Nebeske Gozbe i molitve. Na kraju su stigle do Naumovca, na okrjepu i odmor kod Časne Majke i Maloga Isusa, koji je spavao na križu, pokriven ranama koje liječe ovaj svijet. Latice duhovnog cvijeća padale su po kandidaticama cijelim putem, prekrivajući mirisom njihove radosti i njihove križeve. Zagrljaji na rastanku omekšali su križeve koje nose, a možda i one koje će tek nositi.

A o rastancima ih je poučila sv. Terezija od Anda koja je svojoj sestri prije ulaska u samostan, pri bolnom rastanku pisala da je teško rastati se, da se srca lome, pucaju, ali 'sestro, u Isusu ćeš me naći, traži Njega, stopi se s Njim i stopit ćeš se sa mnom.' Rastanci nisu rastanci, u Isusu se nalazimo, u Njemu nosimo i svoje obitelji, sve drage i cijeli svijet. Svi smo zajedno, u Njemu.

Postoji susreti od kojih se živi cijeli život. Ovaj je bio takav. Za njega smo zahvalni svim našim sestrama, č. Majci, sestrama provincijalkama, o. Danijelu Čolo karmelićaninu, braći franjevcima fra Danielu Patafta, Josipu Ivkiću i Ivanu Crkoviću.