Sestra Emanuela (Zorka) Milanović rođena je 25. siječnja 1934. u Solinu, od oca Stjepana (Stipe) i majke Milice rođ. Rožić. Kao djevojčica rasla je i odgajala se u dobrom katoličkom odgoju u obitelji, u župskoj zajednici Gospe od otoka i uz sestre Služavke Malog Isusa, koje su došle u njezinu župu Gospe od otoka 18. kolovoza 1937., na poziv i radost  župnika don Mate Mihanovića i župljana.

Sestre Služavke Malog Isusa su po dolasku u Solin otvorile  dječje zabavište, u kojem su prve dvije učiteljice bile s. Pija Šibel i s. Arhanđela Čoklo. Na početku je primljeno oko 70 djece. U zabavištu je kao dijete i polazmica bila i mala Zorka, buduća s. Emanuela, koja je nosila korz žiovt najljepše uspomene na dane koje je provela među sestrama u samostanu u Solinu. Sestra Anita Zalar je imala pouke odraslim djevojčicama i djevojkama u krojenju i šivanju, pa je djevojčica Zorka (s. Emanuela) prve pouke iz krojenja i šivanja dobila od s. Anite i s. Lidije, što joj je kroz redovnički život puno pomoglo u dužnostima. Po želji roditelja s. Pija davala je djeci pouke iz francuskoga i njemačkoga jezika za početnike, a i te pouke je pohađala i djevojčica Zorka.  Sestre su s djecom i djevojkama priređivale razne prigodne priredbe i učile crkveno pjevanje, u što je bila uključena i djevojčica Zorka. Potaknuta Božjom milošću i primjerom sestara odlučila se i ona na redovnički život.

U Družbu Sestara Služavki Maloga Isusa ušla je 30. srpnja 1952. u Zagrebu. Novicijat je započela 15. kolovoza 1955. u Samoboru pod vodstvom magistre s. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1956., a doživotne zavjete 15. kolovoza 1962. u samostanu ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih zavjeta poslana je u zajednicu sestara u Rijeci, u samostanu otaca kapucina, gdje od 1956. do 1961. radi kao krojačica i uređuje  rublje, pomaže kod kućanskih poslova. Od 1961. do 1964. boravi u samostanu ˝Antunovac˝ u Zagrebu, i radi kod djece s invaliditetom, s poteškoćama u razvoju, s mentalnim i tjelesnim oštećenjima. Iz Zagreba 1964. odlazi u Belgiju u Audregnies, gdje sestre počinju s radom u mirovnom domu za starije i bolesne osobe i stanuju unutar doma. U domu dvije godine vrši službu njegovateljice. Od 1966. do 1972. živi i radi u zajednici sestara u hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu, iz koje se svećenici pastoralno brinu za brojne Hrvate u Parizu i okolici, koji tih godina uslijed prilika u našoj zemlji iseljavaju u okolne zemlje i preko oceana. Na misiji u Parizu pomaže u kućanskim poslovima, vodi brigu o rublju, radi s djecom naših ljudi dok su oni na poslu i nisu u mogućnosti da ih negdje smjeste, obilazi s don Zdravkom Ostojićem naše iseljenike u Parizu i okolici. U tim godinama velikog priliva naših radnika (1965-1969) na misiji u Parizu svakodnevno je dolazilo više dese­taka Hrvata tražeći kruha, stan, posao, savjet, utjehu. Iako u kući nije bilo dovoljno prostora svi su bili primljeni i usluženi, koliko je to bilo moguće u takvim prilikama. Sestre i svećenici su skromno živjeli, u skučenom prostoru, ali su sestre kuhale i dnevno dijelile po tridesetak ručaka, a ponekad je na spavanju bilo i do trideset ljudi. Hranu i robu za naše ljude Misija je uglavnom dobivala iz Belgije, od dobrotvora, a važnu posredničku ulogu u tom prikupljanju hrane i odjeće imale su na­še sestre iz Audregniesa. Tih godina s. Emanuela i s. Fidelija, a kasnije i sa s. Pankracija hrabro su odigrale na hrvatskoj misiji u Parizu životnu ulogu i pružile lijepo i požrtvovno svjedočanstvo evanđeoskog služenja.

Sestra Emanuela se 1972. vraća u Domovinu. U samostanu u Dubrovniku tri godine djeluje kao pomoćnica učiteljice novakinja s. Maristele Goić, a zatim četiri godine brine za stariji bračni par Putica koji su kao dobročinitelji smješteni u naš dom u samostanu, te pomaže u šivanju i uređenju rublja.

Godine 1985., 14. siječnja, iz Dubrovnika dolazi u našu redovničku zajednicu u konkatedrali sv. Petra u Splitu, gdje sestre vode domaćinstvo i pomažu u pastoralnom radu župe. Vrši dužnost sakristanke, vodi brigu o čistoći prostorija, uređuje rublje i pomaže u kućanskim poslovima. Od 1993. preuzima u konkatedralnoj rezidenciji brigu o njegovanju splitsko-makarskog nadbiskupa u miru mons. dr. Frane Franića do njegove smrti 17. ožujka 2007. godine. Nadbiskup Franić je posvjedočio u pismu Vrhovnoj Družbi od 10. kolovoza 1998., i u knjizi "Putevi dijaloga 2", da mu je s. Emanuela kao domaćica i bolničarka, tri puta spasila život od napada hipoglikemije, a budući nije mogao čitati pod električnom rasvjetom, uz njenu pomoć pročitali su preko 40 velikih knjiga duhovnog sadržaja, što on sam ne bi mogao učiniti. Nadbiskup Franić o njezinoj službi navodi da mu je s. Emanuela kao domaćica, bolničarka spasila život tri puta od napada hipoglikemije, i da mu je, kako zapisuje, ˝čitačica duhovnog štiva, jer ne smijem čitati pod električnom rasvjetom´) ´tako da smo do sada pročitali preko 40 velikih knjiga duhovnog sadržaja što ja ne bih bio kadar sam učiniti.´˝ Nadbiskup u miru mons. Frane Franića, uputio je 2. veljače 2002. zamolbu Svetom ocu Ivanu Pavlu II., da udijeli tri odličja Svete Stolice za tri časne sestre Družbe sestara Služavki Malog Isusa Splitske Provincije, koje su mu pomagale u tjelesnim potrebama: za s. Tugomilu Žolo, s. Zvonimiru Lerotić i s. Emanuelu Milanović. Nadbiskup Franić je 9. srpnja 2002. primio preko Ap. Nuncitaure u Zagrebu tri tražena odličja Svete Stolice za tri rečene sestre, Papinsko odlikovanje-la Croce ˝Pro Ecclesia et Pontifice˝ i apostolski blagoslov za njihov krepostan redovnički život i zaželio ustrajnost do kraja života u ljubavi prema malom Isusu i bližnjemu. U obrazloženju molbe Svetom Ocu za dodjelu odličja za zasluge Za Crkvu i Vrhovnog Svećenika za s. Emanuelu navodi: ˝Za sestru Emanuelu Milanović dužan sam reći da u mojoj službi imala veće poteškoće nego prve dvije spomenute sestre. Tijekom godina postao sam starac pritisnut nekim staračkim bolestima. Moje su oči oslabile i ruke postale nesigurne pa nisam više bio sposoban pisati na pisaću mašinu. Srećom sestra Emanuela Milanović vješto je pisala na pisaću mašinu pa je naprimjer ona čitavu moju korespondenciju, koja je postala dosta obilna, pod mojim diktatom vješto i brzo pisala.˝ Nadbiskup Franić je preko Ap. Nunciature iz Zagreb dopisom od 1. VI. 2002. dobio tražena Papinska odlikovanja – la Core ˝Pro Ecclesia et Pontifice˝ za pok. S. Tugomilu Žolo, s. Zvonimiru Lerotić i s. Emanuelu Milanović. Nakon smrti nadbiskupa Franića s. Emanuela u konkatedrali do 2008. uređuje rublje i pomaže u kućanskim  poslovima.

Iz Splita ponovno dolazi u samostan u Dubrovniku, u kojem  od 2008. do 2010. pomaže u kućanskim poslovima. Od 10. veljače 2010. živi kao starija i bolesna sestra u našem samostanu sv. Rafaela u rodnom Solinu, u kojem je blaženo i preminula prije dva dana, 11. srpnja ove godine. U samostanu u Solinu prema zdravstvenim mogućnostima pomaže u kućnim poslovima, a prvenstveno se posvetila apostolatu molitve i strpljivog nošenja križa bolesti. Uvijek je bila vedra duha, životnog optimizma i predanja u ruke Božje i Majke Marije, pa i u zadnje vrijeme kad je bolest uznapredovala i boli bile velike. S Kristom je živjela, čvrstu vjeru sačuvala, i nadamo se da joj je Krist pripravio mjesto u rajskoj slavi.  

Hvala Vam draga s. Emanuela u ime Provincije i Družbe, za sve dobro koje ste učinila i Bogu na slavu i bližnjima na korist, za izgradnju i život Crkve i posvećenje braće ljudi. Izgarala ste za Crkvu, cijenila njene pastire, i bila im na pomoć. Dobro svakog vjernika u mjestima gdje ste djelovala bilo Vam je na srcu. Svoju redovničku zajednicu voljela ste, služeći gdje vas je providnost slala. Hvala za primjer uzornog redovničkog života.

Izražavam u ime nas sestara iskrenu sućut i kršćansku blizinu svoj Vašoj rodbini, užoj i široj, koju ste svim srcem voljela i za njih se uvijek Bogu molila.

Zahvaljujem vrhovnoj savjetnici i tajnici s. Marini Mužinić i vrhovnoj savjetnici s. Anemarie Radan, ovdje prisutnima, da Vam odaju poštovanje u ime Družbe.

Posebno hvala sestrama iz samostana ˝Sv. Rafaela˝ u Solinu za svu pažnju i ljubav koju su Vam iskazali u Vašoj bolesti.

Zahvaljujem župniku župe Gospe od Otoka u Solinu na predvođenju svete Mise i na vođenju sprovodnih obreda.

Zahvaljujem nazočnim svećenicima, koji su došli u lijepom broju te svojom nazočnošću odali poštovanje prema s. Emanueli.

Draga s. Emanuela, čvrsto vjerujemo da ste sada u raju odakle ćete nas pratiti svojim molitvama. Počivala u miru Božjem!