Zagreb, travanj 2020.

Drage sestre,

ovo je posebno korizmeno vrijeme za nas i sav svijet, bez razlike na sve razlike. Nitko nije očekivao razmjere ovih strahota koje su se nadvile nad svijet i zato nitko nije dovoljno pripremljen za njih. Sam život je sada ugrožen i koliki ljudi se neće moći dalje radovati životu i graditi ovaj svijet. Ponekad promišljamo kao da je kraj ovom vidljivom svijetu.

Nije li ovo svima nama Božji poziv da učvrstimo svoje zajedništvo s Bogom i zajednicom. Sadašnja situacija nam je ograničila međusobne kontakte i prisilno nas udaljila jedne od drugih. Kontakte nam omogućuju najviše mediji. U trenu su nam crkve postale kao spomenici, bez naše osobne prisutnosti sa živim Bogom. Zvona su umuknula, a mi se privikavamo na izgubljenost u vremenu. U pitanju je dezinfekcija ruku kojima se prenosi bolest, a mi smo se zarazili  nebitnim stvarima i događajima. Vrijeme je da se cjelovitije vratimo Kristu kako bi On naš strah izliječio svojim ranama. Sada je vrijeme da odgovorimo nadom na strah, mirom na nemir, na uznemirenost sestara brigom za njih.

Ovo su novi putevi služenja, pretvorimo sve minuse u plus, neprilike u priliku. Vrijeme je da zaronimo u Kristovu muku prožetu ljubavlju. Dopustimo da Krist očisti naše duše i ne bojmo se za bolesti tijela. Promislimo kako se zaraženi ljudi nalaze u Isusovoj agoniji, osamljenosti i prisilnoj odbačenosti i molimo Kristovu prisutnost da ih dovede u sretnu vječnost. Svijet je u agoniji Velikog petka. Nadajmo se sretnom Uskrsu za njih i za nas.

Čovjek se toliko uzdigao u svojim dostignućima da je postao manji od zaraznog virusa. Molimo poniznog Krista da nam podari dar poniznosti koja vidi gdje je potrebna pomoć. Na ispitu je naša ljudskost, naše riječi, molitve i djela. Na ispitu je naše zajedništvo, opraštanje i milosrdna ljubav. Za molitvu nam je potrebno otvoreno srce i djetinja duša prožeta Kristovom ljubavlju kako bismo mogle čuti Njegov glas: „Ja sam tvoje spasenje.“

Od kada smo zatvorile vrata samostana, dobile smo na vremenu da Isusa više ljubimo, da s Njime više boravimo, da Mu posvetimo svoja djela, život i svoje bližnje. Ovo je prilika da otkrivamo Njega, sebe i svaku sestru ponaosob. Koliko smo pukotina otkrile u svom duhovnom životu, koliko rana izliječile u svojim bližnjima, kolike strahove otklonile. Ovo je apostolat za korizmu koja će trajati duže od liturgijske.

Najvažnija je unutarnja obnova, da ojačamo konstrukciju našega zajedništva. Potres nas je poučio koliko su važni temelji zgrade. Još važniji su temelji vjere koje učvršćujemo vlastitim rukama položenima u raspete Kristove ruke, a onda ćemo samostanu moći pružiti naše slobodne, raširene, prijateljske, pobožne i hrabre ruke kakve je imala Majka Marija u Isusovu zemaljskom životu.

Ovo vrijeme je dragocjeno, u kojemu možemo rasti u spoznaji, da u Bogu možemo postati dobre sestre. Svojom zauzetom ljubavlju budimo si međusobno obazrive i blize, ohrabrujmo se međusobno, ne zamjerimo slabosti koje se uz put dogode, sebe i svoje bližnje uronimo u Kristove rane da nas izliječe i podare međusobni mir.

Drage sestre, neka je blagoslovljen ovaj naš milosni i povijesni hod, patnja i molitva, pouzdanje i predanje do svetkovine Uskrsa

 Vaša                    

 s. M. Petra Marjanović, prov. glavarica