Župnik župe Otrić-Struge don Domagoj Jelača, u koncelebraciji s don Antom Antunovićem, rodom iz župe Otrić Struge, rođakom pokojnog Ivice, predvodio je u subotu, 11. veljače 2017., u crkvi u Otrićima sprovodne obrede za preminulog Ivicu Dominikovića-Kiću, brata naše s. Nives Dominiković. Na svetoj misi je nazočilo tridesetak naših sestara, pokojnikova rodbina i brojni župljani. Na početku mise zadušnice župnik don Domagoj je izrazio sućut s. Nives, sestri Marinki i njezinoj djeci i ostaloj pokojnikovoj rodbini. 

 U propovijedi je govorio o misteriju ljudskoga života, koji je ograničen vremenom i prostorom od rođenja pa do smrti, ali koji je uz pomoć Boga Stvoritelja otvoren prema vječnosti. Život pokojnog Ivice bio je obilježen bolešću, pa je župnik don Domagoj svjetlom vjere ocrtao kršćansko značenje bolesti i patnje, koja je uz sve teškoće i izvor blagoslova i znak Božje ljubavi. Nitko od nas sam ne bira ni zdravlje ni bolest. Svatko bi želio biti zdrav. Gospodin je gospodar života i smrti, zdravlja i bolesti, a čovjek je pozvan da bude s Gospodinom suradnik, da prihvaća iz Božje ruke ono što mu Gospodin dadne, i  to s Božjom pomoću nastoji što bolje živjeti. Gospodin daje bolest, patnju i križ onome koji ih može nositi, i onoliko koliko može nositi. Daje i snagu i milost za nošenje tog križa. Župnik je istaknuo zahvalnost pokojnom Ivici što je bolest, u svoj njezinoj težini, prihvaćao iz Božje ruke. Samo je Gospodinu znano koliko se Ivica borio i hrabro dizao pod teretom svoje bolesti, koliko je pod njom i popuštao prolaznostima ovog svijeta i zemaljske slabosti. Dobro je znao i bio uvjeren da put u nebo događa se po vjernosti Bogu ovdje na zemlji. Isus Krist uzeo je naše ljudsko tijelo, prihvatio našu ograničenost da bi nas vodio prema vječnosti i naš grešni život usmjerio prema svetosti, prema življenju po Božjoj volji, koja vodi onom zadnjem cijelu čovjekova života životu vječnom, naglasio je župnik don Domagoj. Pokojni Ivica živio je tiho, u jednostavnosti srca i otvorene duše za svakoga. Tiho i nezamjetljivo je i otišao s ovoga svijeta. Volio je rodno mjesto i njegove ljude. Župnik ga je preporučio Božjem milosrđu, i zaželio da mu Gospodin udijeli rajsku slavu, da djetinjom radošću i u rajskim prostranstvima vozi omiljenu biciklu. Zahvalio je sestrama Služavkama Malog Isusa i svima koji su došli ispratiti Ivicu-Kiću na vječni počinak i moliti za njegovu plemenitu dušu. Preko svete mise i za vrijeme sprovodnih obreda pjevali su pučki pjevači župe sv. Nikole iz Metkovića, a s. Dulcelina s gosp. Zoranom Bebićem pjevala je pripjevni psalam. Ivica je volio pjesmu, i sam je druge razveseljavao od Boga darovanim lijepim glasom.

Ivica je rođen 1958. u Otrićima, u kršćanskoj obitelji, od oca Ante i majke Milice. Imao je od sebe godinu dana stariju sestru Ivu, koja je 1970. godina otišla u samostan sestara Služavki Malog Isusa i dobila redovničko ime s. Nives. Njihova je starija sestra Marinka rano otišla od kuće, najprije na posao, a zatim se udala i bila daleko u Zemunu, pa je bio sretan kad se s obitelji doselila u Metković, bila bliže rodnoj kući i mogli se češće vidjeti. Ivica je posebno bio vezan uz s. Nives. Djetinjom radošću se radovao na njezinim prvim i doživotnim zavjetima, kad je došao s roditeljima u Dubrovnik na svečanost zavjeta. S radošću i s poštovanjem je susretao svaku sestru Služavku Malog Isusa, kao svoju sestru Nives. Ivica je cijeli svoj život proživio u rodnim Otrićima. Radovao se životu, imao mladenačke čežnje i snove, želio osnovati obitelj i kao sin jedinac biti potpuni oslonac roditeljima. Njegove čežnje nisu se ostvarile. Nadošla je bolest, koju je kao križ prihvatio iz Božje ruke. Koliko je mogao, bio je na usluzi majci i ocu za njihova života, a oni su bili puni pažnje prema njemu. Bio je vedre naravi, plemenita srca. Sestra Nives mu je bila moralna podrška za života roditelja i poslije, osobito ovu zadnju godinu nakon očeve smrti. Iako i sama pod križem bolesti uvijek je imala volje, snage i ljubavi da pomogne bratu Ivici, da ga ohrabri i podrži u nošenju križa. Bogu je i sestrama svoje redovničke zajednice je zahvalna što je Ivica ove zime jedno vrijeme bio s njom u samostanu u Dubrovniku i da je zadnjih desetak dana bila s njime u obiteljskoj kući u Otrićima, gdje je 9. veljače u 59 godini života umro od moždanog udara. Dala je sve od sebe da bratu Ivici bude pri ruci. Bogu je zahvalna za snagu da mu je mogla pomoći u nošenju križa do zadnjeg časa.

Sestra Nives i njezina sestra Marinka s obitelji zahvaljuju sestri provincijalki i svim sestrama u Provinciji, osobito sestrama u zajednici u Dubrovniku, za sve što su učinile za njihova brata Ivicu i bile mu na usluzi za vrijeme bolesti. Zahvaljuju na molitvama, na ispraćaju na sprovodu i izrazima sućuti.

 s. Maneta Mijoč