Pošla u zagrljaj Milosrdnog Oca sestra Ilinka (Kata) Šiljeg
Pošla u zagrljaj Milosrdnog Oca sestra Ilinka (Kata) Šiljeg
Utorak, 29. 11. 2016.
U 71. godini života i 52. godini redovničkih zavjeta, u samostanu Svete Obitelji u Dubrovniku, osnažena Božjim milosrđem po svetim sakramentima, u subotu 26. studenoga 2016. u sedam sati ujutro, tiho i blaženo u Gospodinu je preminula naša draga s. Ilinka. Njezino bolešću ispaćeno tijelo je otpočinulo, a patnjom pročišćena duša zablistala nebeskim sjajem u rajskoj slavi u zagrljaju Oca nebeskoga i Presvete Djevice Marije.
Pokopana je u ponedjeljak 28. studenoga u Dubrovniku. Svetu Misu zadušnicu u 14 sati u crkvi sv. Petra na Boninovu predvodio je generalni vikar dubrovačke biskupije don Petar Palić, u koncelebraciji sa sedmoricom svećenika. Homiliju je imao biskupijski delegat za redovnice o. Stanko Dodig iz samostana otaca kapucina u Dubrovniku, a sprovodne obrede je predvodio župnik župe sv. Mihajla na Lapadu don Robert Ćibarić. Okupio se oko sedamdesetak naših sestara, na čelu s provincijalkom s. Anemarie Radan i vrhovnom savjetnicom s. Marijom Banić koja je došla iz Zagreba. Na sprovod iz Splita je došlo 27 sestara jednim manjim autobusom, zatim sestre iz Metkovića i Opuzena, Mandaljene, lijepi broj sestara drugih redovničkih zajednica u Dubrovniku, rodbina i dosta vjernika. Iz Karmela Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca, u kojem živi sestra pok. s. Ilinke i s. Alemke naša s. Natanaela od Malog Isusa, došla je s. Đurđica Terezija od svete Obitelji Vučković. Preko svete mise i u sprovodnom obredu pjevale su sestre, predvođene s. Dulcelinom i s. Marinelom. Otac Stanko je u homiliji istaknuo smisao kršćanskog i redovničkog života i posvećenja Isusu, i u tom svjetlu istaknuo uzorni redovnički život s. Ilinke. Od s. Ilinke se oprostila provincijska glavarica s. Anemarie Radan. Iznijela je u kratkim crtama život s. Ilinke i zahvalila Gospodinu za njezin uzorni redovnički život. Zahvalila je prisutnim svećenicima i svima koji su molitvom i ispraćajem na vječni počinak odali poštovanje prema pokojnoj s. Ilinki. Zahvalila je sestrama u samostanu u Dubrovniku na čelu s predstojnicom s. Magnom Borovac za iskazanu ljubav i pažnju, razumijevanje, njegu i pomoć s. Ilinki za vrijeme njezine duge bolesti, osobito njezinoj rođenoj sestri s. Alemki, koja joj je bila pravi anđeo u njezinoj bolesti. Izrazila je duboku sućut obitelji s. Ilinke: braći Mati, Frani i Vidi, sestrama s. Natanaeli od Maloga Isusa, s. Alemki i Mari, nevjestama Dragici, Kati i Gordani, zetu Mili i ostaloj brojnoj rodbini.
Sestra Ilinka Kata Šiljeg, rođena je 18. svibnja 1946. u Vidu, od oca Ante i majke Mande rod. Kešina. Rasla je i odgajala se u obitelji u kojoj se Bogu molilo i po Božju živilo. Sestra Ilinka je bila sretna i zahvalna za plemenitost, ljubav i pobožnost svojih roditelja koji su s ljubavlju i kršćanski odgajali svoju djecu. Sestra Ilinka u svojoj duhovnoj bilježnici zapisuje ove zadnje riječi svoje majke koje je uputila svojoj djeci: ˝Dico moja, dragom Bogu se molite. Volite se i pomažite. U obitelji gdje sam se rodila i obitelji gdje sam došla dragi Bog je uvijek bio na prvom mjestu. Neka tako i kod vas svih bude.˝ Dobar kućni odgoj i vjerski život u župskoj zajednici u župi Gospe Snježne u Vidu, kojeg su u to vrijeme promicali revni župnici don Frane Bego, don Ante Vojnović i don Mate Selak, ostavili su duboki trag u životu sestre Ilinke od malih nogu pa kroz odrastanje. Župnik don Mate Selak bio je povezan sa sestrama u Metkoviću pa je u Vidu pričao djevojčicama i djevojkama o redovničkom životu i za blagdane pozvao sestre iz Metkovića da ih svijet vidi i upozna. Tako je iz župe Vid kroz nekoliko godina više djevojaka došlo u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Među prvima bile su s. Ilinka i njezina kolegica s. Rahela. Iz obitelji s. Ilinke u Družbu su kasnije došle i njezine dvije rođene sestre: Ana s. Natanaela, koja sada živi u Karmelu u Mariji Bistrici, i Vinka s. Alemka. Sestra Ilinika bila im je svijetli uzor. Duhovno su se pomagale i izgrađivale. Nakon završene osnovne škole, potaknuta Božjom milošću, s. Ilinka se odlučila za redovnički poziv. U Družbu je došla 17. kolovoza 1961. godine. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1964., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1970. godine u Zagrebu. Prigodom polaganja doživotnih zavjeta, 1969. godine, s. Ilinka je u svojoj duhovnoj bilježnici zapisala: "Dragi Mali Isuse, već je sedam godina prošlo od kako sam čula Tvoj glas: Dođi i slijedi me! Hvala Ti moj preslatki Mali Isuse za Tvoju ljubav. Hvala Ti za Tvoj milostiv pogled koji je počinuo na mojoj bijedi. … Uvijek si bio dobar i nježan prema meni. Oprosti što sam na Tebe zaboravljala. Kao što stablo duboko u zemlji ima žile kojima crpu vlagu za svoj rast, tako i ja moj preslatki Isuse želim svojim molitvama i žrtvama doprinositi procvatu svete Crkve, Družbe, za spas mog Hrvatskog naroda i cijelog svijeta. … Dajem Ti svoj život na raspolaganje. Tvoja Ilinka."
Nakon položenih zavjeta poslana je u kapucinski samostan u Rijeci, u kojem do 21. studenoga 1964. godine vrši službu kuharice. Iz Rijeke odlazi u Sarajevo. Tri godine vrši službu kuharice svećenicima kanonicima u Kaptolu i tri godine službu kuharice u nadbiskupiji kod nadbiskupa mons. Smiljana Čekade. U kolovozu 1970. godine dolazi u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu, u kojem dvije godine radi u kuhinji. Godinu dana vrši službu kuharice u Solinu, a zatim sedam mjeseci vrši službi kuharice ponovno kod nadbiskupa Čekade u Sarajevu. Nakon toga vraća se u samostan u Solin, gdje vrši službu kuharice do 1975. godine. Vrši službu kuharice i odgovorne sestre tri godine u samostanu u Perastu. Od rujna 1977. do rujna 1986. revno vrši službu kuharice u samostanu u Dubrovniku. U to vrijeme ovaj samostan je i kuća novicijata, pa su sestre novakinje i mlade sestre juniorke od s. Ilinke učile i primale znanja iz kuharstva i stjecale iskustva u umijeću kuhanja. Ona im je s radošću i zadovoljstvom, umješno i velikodušno prenosila svoje znanje, iskustvo i davala praktične upute. Redovnička zajednica u Dubrovniku, obzirom na službu kuharice, velika je i zahtjevna, jer je trebalo kuhati ne samo za sestre i novakinje nego i za starice u staračkom domu, a preko godine bilo bi po nekoliko turnusa duhovnih vježbi, seminara i susreta. Sestra Ilinka kao odgovorna sestra u kuhinji uvijek je bila raspoloživa za opće dobro zajednice i Provincije, i na to poticala i sestre koje s njom radile. U svojoj službi bila je puna susretljivosti prema sestrama u zajednici, osobito starijim i bolesnim, kao i prema svećenicima koji su u samostanu živjeli ili u njega navraćali, kao i prema gospođama u staračkom domu. Od rujna 1986. do 1991. godine vršila je službu kuharice u zajednici u Mandaljeni, za sestre, župnika i osobe s posebnim potrebama koje su sestre njegovale u zavodu ˝Josipovac”. Od 1991. do 1999. ponovno vrši službu kuharice u Dubrovniku, gdje je prepoznatljiva njezina požrtvovnost i otvorenost u to teško ratno vrijeme, kad su sestre u samostan primile sestre i štićenike s posebnim potrebama iz Mandaljene i više prognanika iz Konavala, kad je trebalo u nenormalnim uvjetima kuhati i tolikima dati jelo. Od 10. rujna 1999. do 25. listopada 2003. požrtvovno je vršila službu kuharice u generalnoj kući Družbe u Zagrebu. U listopadu 2003. po treći put dolazi u samostan u Dubrovniku, u kojem živi, moli i radi, služi i boluje do svoje smrti. Predano je vršila službu kuharice dokle god je mogla. Kad je bolest napredovala i otežavala joj da može voditi i organizirat poslove u kuhinji, i dalje je dolazila u kuhinju i s radošću pomogla sestrama ono što je mogla učiniti.
Cijeli je redovnički život, uz molitvu, požrtvovno, savjesno i radosno vršila službu kuharice, koja je od nje iziskivala žrtve i truda, raspoloživosti i umijeća. Imala je prirođeni dar ukusnog pripremanja hrane, te veliku volju i ljubav da se što više osposobi u povjerenoj joj službi. Bila je poučljiva i zahvalna za svaki savjet i pouku od starijih i iskusnijih sestara koje su vršile službu kuharice. Primljeno znanje i stečeno iskustvo nesebično je dijelila i pružala mlađima i sestrama koje su s njom radile. Uvijek je bila spremna da se žrtvuje za zajedničko dobro, da razveseli sestre i sve kojima je kuhala, pomno pazila da ukusno i zdravo pripremi hranu. Uvijek puna brižnosti da svi dobiju ono što im je za zdravlje potrebno, da svi budu zadovoljni, da svećenici i gosti samostana budu lijepo primljeni i posluženi. Sestre će je pamtiti i po prekrasno ukrašenim tortama za slavlja redovničkih zavjeta, imendana i prigodnih slavlja u zajednici, koje je krasila prekrasnim ružicama i bijelim golubicama mira, koje bi svojim vještim rukama strpljivo i s umjetničkim smislom izrađivala. Za sve to trebalo je puno snage, ljubavi i raspoloživosti, kako s. Ilinki tako i sestrama koje s njom rade u kuhinji. Ljubav i spremnost, pozornost i blizina prema bližnjima nisu izostajali. Nije se u tome dala umoriti ni smesti.
Cijeli svoj život živjela je s radosnim predanjem u Božje i Marijine ruke. Imala je djetinju ljubav prema Isusu i Blaženoj Djevici Mariji. Bila je duša duhovne prozračnosti, duboko uronjena u misterij predanja Isusu po molitvenom životu. Često je svoja nutarnja nadahnuća i poticaje duha u obliku molitve zahvale, predanja, hvale i prošnje zapisivala u svojim duhovnim bilješkama i zapisima. To su pravi duhovni titraji duha, duše potpuno otvorene Božjoj milosti i ljubavi. S vjerom je živjela, snagom vjere radila, u vjeri bol i patnje podnosila. U dugoj bolesti bila je strpljiva i predana Bogu u ruke, ljubavi i pomoći sestara. Zadnjih mjeseci danju i noću strelovitim zazivima molila je Isusa i Njegovu Majku Mariju za njihovu blizinu, utjehu i snagu da izdrži u patnji. ˝Isuse, smiluj se! Gospe moja smiluj mi se, pogledaj me! Hvala Ti Isuse! Hvala Ti Gospe! Isuse snage daj! Majko sveta pomozi! Sveti Josipe budi mi na pomoć! Anđeli Božji budite uz mene!˝, molitveno je zazivala s. Ilinka. U molitvenoj povezanosti s društvom nebesnika strpljivo je podnosila teške boli i nemoć tijela. Okružena molitvom i ljubavlju sestara iz zajednice, koje su stalno bile uz nju molitvom i ljubavlju, pomoću i medicinskom njegom, bila je zahvalna i za najmanju uslugu. Njezina soba bila je prava kapelica, prostor molitve i nesebične ljubavi koja njeguje Malog Isusa u bolesnoj s. Ilinki, i patnje s. Ilinke koja je Jobovskom strpljivošću u boli združena s Isusom raspetim i uskrsnulim. U trenutcima i svijesti i odsutnosti svim svojim bićem je ispovijedala: "Ja vjerujem da Otkupitelj moj živi, i da ću nakon ovozemne patnje s Njim uskrsnuti i moje će oči vidjeti Boga Spasitelja moga.˝ S uljem radosnog služenja u zdravlju i strpljivog predanja u bolesti u uljanici svog života spremno je dočekala milosrdnog Oca, kojeg je cijeli život čistom ljubavlju ljubila i cijelim mu bićem u poniznosti služila u bližnjima.
Draga s. Ilinka, zahvaljujemo Bogu darivatelju života za Tvoj život, vjeru i životni optimizam i u zdravlju i u bolesti, za Tvoju vjernost Bogu i Crkvi, Družbi i Provinciji, sestrama i bližnjima koji su se nalazili na Tvom životnom putu. Milosrdni Otac blagoslovio svaku Tvoju žrtvu, bol, svaku kaplju znoja i svu patnju. Neka Te licem svojim obasja u rajskoj slavi. Moli Oca nebeskog da nam udijeli milost svetosti života, te novih i revnih članica.
Počivala u miru Božjem!
s. Maneta Mijoč