Na uočnicu blagdana sv. Martina, s. M. Petra Šakić, u ime provincijske glavarice s. M. Marije Banić koja je bila spriječena, pošla je sa nekoliko sestara iz samostana sv. Ane u pohode zajednici sestara dominikanki, koje kao „stražari na zidinama“ uz sjeverno pročelje Dioklecijanove palače, čuvaju i održavaju crkvicu sv. Martina, te danju i noću, još od  davnih stoljeća (prvi spomen samostana 1372. god.) svojom prisutnošću "danju i noću Gospodnje ime obznanjuju“. U neposrednoj blizini Zlatnih vrata (sjeverna vrata Dioklecijanove palače koja vode do Meštrovićeva spomenika starohrvatskom biskupu Grguru Ninskom i poznatom parku Đardinu) jedna druga, samostana vrata, otvorila nam je s. Estera Plavša, rođena sestra naše s. Dulceline i provela nas kroz prostor samostana i crkve sv. Martina.  

Uski hodnik,u kojem je smještena crkvica, dimenzija je  tek 10x1,64 m te je jedna od dvije najmanje crkvice u gradu Splitu. Potječe iz IX. stoljeća  i vremena hrvatskog kneza Trpimira. Njegov kapelan, svećenik Dominik, pretvorio je dotadašnju stražarnicu u prvu kršćansku crkvu u Splitu posvećenu BDM, sv. Grguru papi i sv. Martinu. Na ulazu u crkvicu nalazi se natpis koji spominje svećenika Dominika, a koji prema prijevodu arheologa don Frane Bulića, koji ju je istraživao, glasi: „Blagoslovljeni Kralju Bože, Tebi slava, čast i moć! Ovu crkvicu utemelji na čast Blaženog Martina, skromno i prema svojim sredstvima svećenik Dominik. "Zdravo oče Martine, dopusti da te iz dubine duše i srca štujemo u ovoj špiljskoj rupici." Središnji prostor crkvice podijeljen je na dva dijela oltarnom pregradom - na prostor s oltarom koji je namijenjen kleru i lađi koja je bila namijenjena laicima. U crkvi je sveta misa samo za svetkovinu sv. Martina, pa je samostanska zajednica danas posebno u žurbi i pripremama za taj veliki i posebni dan u godini.
Uz crkvicu je u srednjem vijeku osnovan samostan Sestara dominikanki III Reda koje su za vrijeme epidemije kuge morale napustiti samostan i preseliti se u karantenu koja se nalazila u Sustjepanskim barakama. Za to vrijeme odsutnosti, samostan im je bio prepušten krađi i uništavanju pa se po povratku nisu imale kamo vratiti, te su privremeno bile smještene u svojim obiteljima. S vremenom su uspjele obnoviti samostan koji se danas proteže na tri vrlo uske i minijaturne etaže, naslonjen na stare bedeme, a u njemu danas živi sedam sestara. Sestre zbog svoje starosne dobi nisu više u pastoralu, ali su u molitvi i radu u zajednici, nalik klauzurnim sestrama, slične u tome  sv. Martinu koji se  nakon kršenja posvetio monaštvu pod vodstvom sv. Hilarija. Štoviše, prije spomenuti arheolog don Frane Bulić, ističe da su prve dominikanke, koje su po njemu u Split došle nedugo nakon dominikanaca (XII. stoljeće), bile klauzurne sestre. Taj duh klauzure osjećate  dok ih susrećete po malim, uskim, samostanskim hodnicima, kapelici, kuhinji, tiha koraka i velika osmijeha, u bjelini habita, te se nametne glas iz „Pjesme nad pjesmama“: „Golubice moja, u spiljama kamenim/ u skrovištima vrletnim,/ daj da ti vidim lice/ i da ti čujem glas/ jer glas je tvoj ugodan/ i lice je tvoje krasno" (Pj 2,14). Nekoć, na početku, u ono vrijeme, čuvao se Grad oružjem, silom, a onda kao da je Bog predao Grad, kako u srednjem vijeku tako i danas, u molitvene ruke, običnih, malih žena, „golubica u spiljama kamenim“ (ili kako se izrazio svećenik Dominik, u "špiljskoj rupici") koje, daleko od očiju ljudi, skrovito i samozatajno, „stražare na zidinama“ i Gospodnje ime zazivaju, za sve one i nad sve one koji kroz sva četvora vrata Palače dolaze i odlaze.

Nakon zajedničkog druženja i razgovora u samostanskim prostorijama, pozdrava i čestitanja blagdana sv. Martina, u želji daljnjih, lijepih susreta, dogovorili smo dan pohoda sestara dominikanki našoj zajednici u samostanu sv. Ane.
Na povratku smo otišle do crkve sv. Duha u kojoj je, već punih pet godina, trajno izložen Presveti Sakrament, zahvaliti Gospodinu za ovaj susret. Jedna od sestara na povratku, ispunjena posebnošću i ljepotom susreta, rekla da je ovo za nju bilo „malo hodočašće“. Po zagovoru svetog Martina, neka naše životno hodočašće bude uistinu čašćenje Boga i po primjeru sv. Martina neka bude u duhu molitve, siromaštva, malenosti i poniznosti.

s. M. Marta Kegalj